Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Književnost, film, TV, pozorišta, galerije...

Moderatori: Over the rainbow, Moderators

Korisnikov avatar
By ZlatnaPtica
#2293530
Fragment

...
Prošle su godine i ona je polako izbledela u njihovom sećanju. Ponekad bi je se setili kada naiđu na neku staru sliku iz školskog godišnjaka, ili kada osete miris pokošene trave (za koji je poznato da, ne zna se ni zašto, podseća na lepe trenutke). Kadkad bi ti fragmenti memorije pustili koju suzu niz njihove obraze, ali vreme se, kao i uvek, loše ponelo prema uspomenama i ona je polako umrla u njihovom sećanju. Ili bolje reći - zaboravu.

Pedeset dve godine kasnije, Vladimir Pavlović je sedeo u svojoj dnevnoj sobi i gledao vremensku prognozu već četvrti put tog dana - iako danima nije izlazio iz kuce, niti je planirao da izađe. Dvadesetprvi vek je već zakoračio u svoju drugu polovinu, ali prostorija ni po čemu to ne nagoveštava. Digitalni televizor, ali najniže moguće rezolucije, vuneni, ručno rađen tepih, regal sa kristalnim posuđem i prašnjavim figurinama, i na zidovima uramljeni vezovi njegove žene i par fotografija - ni na jednoj nema ikakve dece. Na sredini sobe stoji drveni stočić pokriven miljeom i praznom činijom. Činija je uvek bila puna voća, do pre desetak dana kada je gospođa Petunija Pavlović, koja je tu činiju stalno dopunjavala, preminula od teške bolesti s kojom se borila već dve godine. To je bio kraj njene patnje, ali i početak njegove. Staklenih kostiju prožetih reumatskim bolom, sa bledom, flekavom kožom od papira, i namrštenog lica uokvirenog debelim naočarima, i toliko naboranog da podseća na kakvu trulu koru drveta; sedeo je Vladimir sa štapom u ruci udobno u svojoj fotelji, no više je izgledao kao da je srastao sa njom. O kako je voleo tu fotelju! Bez obzira na njenu iskrzanu presvlaku odvratne žućkasto-braonkaste boje, izlizanu i ispucanu drvenariju i krive nogare - on je njoj pružao smisao postojanja, a ona njemu odmor, udobnost i što je najbitnije - društvo. Zvuči smešno i pomalo suludo, ali valjda ljudi počnu da se povezuju sa predmetima kad ostanu bez dragih osoba.
...
By Хуанита
#2302554
Vermerova soba

Neophodnost govora. Otvoriti usta iz njih izlazi samo pesma, čitav život melodija, čar. Jedna zaljubljena devojka i jedan čovek koji je zauzdao sunce - Troje što znaju šta spava u oktobarskom lišću. Prozračnost, igra lišća, ulice i vazduha su ti koji nose čitavu gotsku hroniku ljudskog postojanja, jedino oni znaju o čemu se radi.
Taj Čovekov je, kažu, prema jednoj staroj irokeškoj priči zarobio Sunce vlasima kose. Tihi odsjaj,slast želje u uvojcima, kada ustanem sa jutarnjim senkama, do mira i toplote večeri.
Tajni jezik počinje ujutru: ivice šolja, čajnici, ibrici, šerpe koje odzvanjaju i kuckaju, sijalica iznad kuhinjskog stola i još uvek blago i beličasto, pegavo svetlo koje bdi i treperi sa druge strane prozora, u snegu, jedna figura, koju vidimo s leđa pred toplim komešanjem kuhinjskog života i izvesnosti zimskog jutra i kraja sna u toploj postelji, osluškivanja na stepeništu, u podnožju stepenica. Tu, na dnu čajnika može da se premota unazad, kroz podneva i iskričanje sunca kroz guste krošnje viđene sa zemlje, kratka, prekratka svetlost života, razlika previše velika da bi se obuhvatila mislima, sveta tišina prvog proleća, zvuka koji nastaje samo među travama i dolovima, sanjarim među čajnicima i šerpama, bezbojnosti sobe, neprekinut. Popodne, jedini zvuk je ponavljanje zvečanja šolja (jer napolju je potpuni mrak), samovoljno pištanje samovara, sneg koji je zatrpao i trula, iskrivljena, polusrušena ograda, sedenje u fotelji dok sve tinja. I posle toga, polusvetlo, smiraj, nema više ni zvuka ni reči.
I neka stara priča o zvezdama. O nebu, tamnom i dubokom, njihovoj pesmi u mraku. Neko je nekad znao priču drveta i šapat kamena, uzdisanje neba za zemljom i mora za zvezdama i zemaljsko mnoštvo je razumelo.
Svetlo kroz godine smeha I radosti, truda, isceljenja, godine propadanja.
* * *
A kad izađe jutarnja zvezda, to postane život, širok svakako prepun svetla na površinama drvenih stolova. Ujutru, kada je život potpuno saglediv, rasprši se prvim otvaranjem prozora. Na ulici, čovek postane neko drugi, nebo, drvo u sred grada, mlada majka koja juri za detetom i drži se za platinasto farbanu kosu. Kroz prazninu struji svež vazduh, smena godišnjih doba kako razmrljano svetlo, drveće i boje i onda kada posmisli da je živ maslačak u polju, vetar ga oduva i zaboravi i na to malo o čemu je dotle razmišljao; živi, večito zarobljen u Vermerovoj sobi, sam da posmatra igru u polju, svestan da je stariji od svega ostalog, ali da se ispod toga ne krije nikakav osobit značaj.
Korisnikov avatar
By Orlando the Lady
#2370187
(Tačka fokalizacije)


Nije bila sasvim sigurna da li je –kao- gleda u oči. Bilo je potrebno da se nadiđu pažnja i toplina podele tih pogleda na koje je mogla da računa i baš gimnastičarski skoncentriše na stvar koja se dešava:

Kad malo bolje pogleda, u pitanju je pogled, ali kad još bolje pogleda, to je sam napor uprizorenja nekoga do čijeg trenutka uzajamnosti joj je stalo. Nije dovoljno gledati očima u tuđe oči, to su, uostalom, zasluge prirode koja se već opremila refleksivnim radnjama, neprimetnom svedržiteljskom urođenošću pojedinih veština, toliko spontanih da su nedovoljno primetne da bi bile uvažene kao veštine. Možda sve to može da ima veze sa onim momentom kada zažmuriš prvo na jedno a posle na drugo oko sa prstom pred sobom, i lepo vidiš kako se perspektiva izmešta, ali nije bitno, ili nije tako jednostavno. Ovo sad je nadgradnja:

Pomislila je i: ,,Ovo sad je nadgradnja duša’’ i odmah zatim predočila sebi da je osipanje u sentimentalnosti nepodesno trenutku, da je rečenica lepa ali i opšta, slatkasta, laka igrarija uma. A um i duša nisu stvari za koje se sad ima vremena, i ta silovita akumulacija svega i svačega, pojmova velikih i malih, koja joj redovno smeta u zadobijanju makar i načelne sabranosti, jeste nešto čemu je sklona i što treba da ukloni zarad velikog zaloga pažnje pred njom. Ogromnog zalogaja pažnje, takođe, jer je, trenutka kada joj se posvetila, oduzela od prirode tu ,,veštinu’’, izolovala je i time učinila zahtevnijom, teže dosežnom:

Ugledati je, ali kako, odakle, sa kojim uglom? Nepodesno je, vidi, gledati osobu u oba oka, bolje je usmeriti se na jedno, tako se grabi preko izoštrene tangente. I ,,ne može se jebote gledati neko u oba oka, to je nepodesno i retardirano i hahaha-a-aaa’’. Uvek, tačke iz koje se pripoveda:

Porinuće u jednu pripovedanu tačku nije namera koliko je pravilo, i isto koliko je udobna sferičnost zenice pravilo. U ovom pogledu namera i nema, nema isprosipanih zahteva. Samo rastojanja:

( Oči su nam po svemu pravilne, ovaj put bez šminke. Njene nešto tamnije od mojih, a i nekoliko meseci izloženije svetlošću i vidicima, i prekoputa moje, koje bi trebalo da su plave, uvećanih zenica od polutame, nadpažnje, prepažnje promatranja i brige još za taj prizor: )

U kućnoj haljini koja joj je, sa najvećom sigurnošću pretpostavljam, omiljena kućna haljina, sa šnalicom prikačenom za okovratnik, u x, y i z fragmentu stana uredno raspoređenog oko njene ose, ona se ne pretvara, neopisivo živi. Neobuhvatna u vizuri, nesvesna ozbiljnosti trenutka ili namerno nesavesnog odnosa prema njemu, ona nervozno komentariše večeru koju nam je pripremila, traži od mene upaljač i pita želim li još kafe u koju se, kaže, svakako mogu više pouzdati nego u ma koju hranu koju bi mi mogla pripremiti, uglavom priča i priča produžavajući moje znamenje oduševljenja u- realnost:

Nikako nesvakidašnju, sigurno inventarisanu, taman prijatno iskonstruisanu prema svemu iza titranja očnog živca:


,,E, Ivana, postoji li očni živac, šta je to?’’
By Speculum Columbae
#2383601
Ceca na staroslovenskom

Цеца - Любы їаже смрьтодаина

Азъ тѧ любѭ тожде когда въ парисѣ ѥ́си
Аще и въ нюиѡркѣ бы ѡтиделъ мьнѣ близъ бы былъ
Азъ тѧ любѭ тожде когда въ лондонѣ ѥ́си
Ибо въ лондонѣ въ моѥмь фазонѣ

То то то ѥстъ та любы їаже смрьтодаина
того ради више нѣсмь съдрава азъ
то то то ѥстъ тъ хълмь любъвни
вьсыѩ прокыѩ подражаваниѥ онои сѫтъ

Азъ тѧ любѭ тожде когда въ китаи ѥ́си
їакоже бо срьдьце моѥ завьрглъ чародѣѧниїа ѥ́си
Когда ѥ́си на коробл҄и, влакѣ, аеропланѣ
Азъ проводѫ дьни ты на тилефѡнѣ

Азъ тѧ любѭ тожде когда мьнѣ тъ їазвитъ
їакоже бо чȢвьство срьдьцȢ моѥ́мȢ благо
съ вътороѭ тожде когда въ въселѥни ѥ́си
Азъ тѧ любѭ такожде и на бѣдѫ свoѭ
Korisnikov avatar
By Katengl
#2560777
when the night has moved on and the first light
suffuses the thirsty sky like an exploding star
shielding my eyes from the fire too bright
with translucent fingers i realise that we are:

a congress of two souls in the dark
fumbling blindly for each other's skin
By Speculum Columbae
#2563506
Knez oblasti noćne

1941.
Norveška

Na pola, dakle, takvog puta i posle još mnoštva rubrika Viktor je dopustio da se Kristijanija rastoči, zatim se vrati tamo gde je bio, van sfere tek stvorenog, plavog sveta prekrivenog elastičnom opnom i raspolućenim zrelim voćkama, onamo gde počinje i gde se završava.
Kada videše Viktora, gde je dolazio iz pradaljine, naizgled bez cilja, korak po korak; Egidius se gasi ka modrom.
Le calme rentre dans mon coeur.
By Speculum Columbae
#2580226
Na trenutak, voda učini da iščezne.
Sećanje-Opsenar se premetnu onako kako ga tvore talasi, čudnovati oblaci i vitke, uglačane godine, razgovor dubine sa zvezdama i na posletku, otkrivanje zvezda.
Snopovi upletenog, tananog svetla i čuvar koji iz daljine viče:
L’alba part umet mar
altra sol poy passa
bigil mila clar
Tenebras!

Visoki Severac napušta Hiperboreju i tračke špilje, Polarna zvezda umerava svoj zapeti luk i klizi istočno od neba, nad šumskim izvorima se prelomi oglašavanje zveri, Dijanine perle, imago severnog neba, njegova ravan u podizanju, Empirej koji leži podno svojih okrnjenih stubišta, a ipak, njegova sudbina – neproniknuta, glasnik odmiče ka bregu.

Na pola, dakle, takvog puta i posle još mnoštva rubrika, Egidius je dopustio da se Kristijanija rastoči, zatim se vrati tamo gde je bio, van sfere tek stvorenog, plavog sveta prekrivenog elastičnom opnom i raspolućenim zrelim voćkama, onamo gde počinje i gde se završava in mezzo de le gelide acque.

Bilo je tek pet sati izjutra, bio je jedanaesti novembar. Gusta aureola se polagano izdizala iz vode, šikare, čamca, čiji je crni vrat prolazio kroz površinu kao pljosnata oštrica, sejao valove. Umesto toga, nicala je svetlost . Reka je jurila kroz sve ovo, skidala maske noći, odvezivala joj vitice, snopove žireva, gasila baklje, dok joj je jutarnji razvigor stresao plavičasta sazvežđa sa pelerine, ogni van chiuso, ogni coperto loco, quantunche ogni materia circumscrive serba la note.
Ribar nije znao za bolje, osim da vesla ka svetlosti (- kada reka prođe kroz sve ovo, kroz dubinu, neka dani tinjaju nad vodom-).

...che di sol vestita. Prvi udar vetra, prvo svetlucanje a zatim i propadanje drvenih kuća iz okeanske vode. Anemi nad maslinjacima i slanim liticama vraćaju ga kroz prah kontinenata; otvara velike folije i papiruse disanja. Niz stepe sasušene trave i trnovite bregove, probija ga pneuma, ne noge, survava dole. Da li je to blaženstvo? Da li je to mir? Da li su to otkriveni darovi? Egidius je već bio budan i gledao je kroz prozor. Nije trenutno bio na okeanskoj obali, već u Norveškoj.
Neki ga plavokosi muškarac u košulji požuteloj od pranja hvata za ruku i prati do pozorišta (kada su se upoznali, išao je do pozorišta) Egidije, šta nije u redu sa tobom Egidije? – neko ga doziva sa polja. Kroz izmaglicu i blatnjavo drveće šljiva, kroz junsku močvaru, vidi lovce, kako zovu, polako se odvijaju kao vrt. Čuje vodu ispod svega toga, vlažnog autoputa, močvare i infernalnog pasaža drveća šljiva - lupa okeana ispod dasaka kuća na obali, pretvara se u ruku koja pada i udara u drvenu stranu kreveta.
Na kraju svega toga je njegova drvena ladica.
Utom, kao kamen koga je neko bućnuo u reku se kotrlja, pokušava da se prčvrsti za sve što vidi, ali divlje struje ga nose dalje, sve protiv njegove volje.

Dunche, le notti più ch’e’ dì son santé,
quanto l’uom più d’ogni altro frutto vale
, pomislio je.
By Speculum Columbae
#2665921
Nisam baš Stanislav Vinaver, ali evo vizantijske verzije Madonine pesme Vogue

Psel Mihajlo,
Manojlo
Komnen, Lambadario
Jovan Prodrom, Damaskin
on the cover of a magazine

Prokopije, Kasija, Ana Komnin
Picture of a beauty queen
Jovan Ceces, Menander,
Konstantin Filosof dance on air.

They had style, they had grace
Jovan Skilica gave good face
Priscijan, Hrizostom, Fotije tu
Roman Melod, we love you

Ladies with an attitude
Fellows that were in the mood
Don't just stand there, let's get to it
Strike a pose, there's nothing to it

Rog, rog
(zlatni)
Korisnikov avatar
By 2kune
#2665954
Ja moram prenijeti jednu poruku. Ona jednostavno mora doći do čovjeka kome je namijenjena. Oprostite mi što to radim ovako, ovim načinom, pomoću virtualnog identiteta, tako da svi koji kliknete na ovaj link morate vidjeti njen sadržaj iako nije namijenjen vama. Oprostite mi što smetam na taj način, ali on ima svoj smisao. Ufam se da je jedan od vas koji ovo čitate osoba kojoj je poruka namijenjena.
Zovem se Ante i, osim po imenu, uvijek sam bio drugačiji. Ne zbog toga što sam gay. To je, morate priznati, danas već dostatno razvikana pojava. Uostalom, ta ‘drugačijost’ je sa mnom od najranije svijesti o samom sebi pa mi je oduvijek nekako prirodna i normalna, baš kao što je prosječnom heteroseksualcu bliska njegova ‘istost’. Ono po čemu se smatram zaista drugačijim javilo mi se potpuno nenadano, u najosjetljivije doba, u momentu prvog seksualnog iskustva. On se zvao Frane i zaveo me u drugom polugodištu osmog razreda osnovne škole. Najbolji sportaš u razredu nenadano je obratio čudnovatu pozornost na moja uska ramena i tanke ručice. Govorio mi je kako bih to trebao razvijati rukometom sveudilj me gladeći po onim mišićima za koje je opisivao vježbe i pokrete koje bi ih trebali osnažiti. Zatim ih je lagano počeo masirati dok mu se priča raspadala u niz sladostrasnih pitanja o tome koliko mi i kako godi ta masaža. A onda je uslijedio poljubac. I ja sam odjednom osjetio ono što on osjeća. Njegovu neozbiljnost, ambivalentnost i nesigurnost u ono što radi. Iako nisam imao pojma ni o čemu, jasno sam znao da je to kod njega prolazna faza i da će me zaboraviti za sljedeće prilike kada ga savlada hormonalna plima. Znao sam da će se oženiti i vidio sam ga proćelavog, odebljeg, sa kćerkom mezimicom koja će mu vječno zadavati probleme i sinom na kojeg neće moći biti ponosan zbog sportskih uspjeha a za intelektualne nikada neće previše mariti. Užasnuo sam se od neumoljivog osjećaja hladnoće, praznine i neumitnosti koja je preplavljivala te vizije. Kao da sam zašao u prostor koji nije za ljudska bića, gdje nema nikakvih uvjeta za održavanje života, ni zraka, ni topline, ni ikakva počinka. Da sam u toj praznini vidio ikog osim bezličnog toka stvari i osjećaja do kojih se nije moglo doprijeti već im samo svjedočiti, sa neviđenim bih olakšanjem dahnuo: “Milost!”. Ali uvjeta za milost nije bilo niti sam ih ikada iskusio. Nikada tamo nisam vidio ičeg što bi moglo biti milostivo. Naglo sam ga odgurnuo udeseterostručenom snagom svojih tankih ručica i pobjegao ostavivši ga zbunjenog i postiđenog.
Teško je živjeti sa takvim, eh... ‘darom’. Ta moja neobičnost s vremenom se širila. Isprva mi je dopuštala skoro pa normalan život javljajući se samo iznimno, surfajući na najvećoj amplitudi emocionalnih valova. No polako ali sigurno osvajala si je nova područja. Ali uvijek se ograničavala na taktilnost, na dodir sa drugim živim bićem. Možda je ta navezanost bila vid milosti koju sam već onomad za prvog puta cijelim bićem zatražio? Što mislite kako bi jednom pederu bilo živjeti i odrastati kada bi znao što svi oko njega misle i kada bi osjećao njihove mržnje i agresije bez nužnog dodira? Oprostite što se ne rukujem. To je ekcem. Zbog toga, znate, stalno i nosim rukavice. Neka, gnušajte me se, zazirite, ali tako je bolje... I za mene i za vas...
Nametnuta samoća uvijek je najveće prokletstvo za ljudsko biće. Iako, nažalost, ja znam da ima i mnogo gorih stvari. Ali, ipak, svoju samoću teško sam nosio. Ne, nisam bio nekakav patetičan emo i izoliran lik depresivnih očiju iza kojih se roje suicidne misli. Samo sam često bio jako tužan i neprestano čeznutljiv. Ali nikada nisam bježao od ljudi. Samo sam trebao duže čekati od ostalih. Ali, napokon sam dočekao! Zato prijeđimo polako na poruku...

Prije dva dana, na povratku sa gay partyja, oko tri sata noću, išao sam prema jeftinom iznajmljenom stanu u kojem sam živio. Naravno, sam. Trebao sam proći kroz Ribnjak. Znali ste da se organizira gay party, pratili ste forume i portale u potrazi za svježim informacijama. Planirali ste tu razonodu danima. Čitav dan pripremali ste se i oštrili za noćnu akciju. Pili ste, ali ste se čuvali opijanja. Čuvali ste se za akciju. I za proslavu poslije. Mlaćenje pedera valja dobro zaliti!
Pratili ste me od samih vratiju. Nisam vas primijetio dok nije bilo prekasno. Pustili ste me da zađem u mrak i osamu među stablima i tada ste me okružili sva trojica. Nisam mogao pobjeći. Krenuli ste s uobičajenom spiralom: prvo uobičajene stereotipne uvrede pa sve originalnija i personalnija verbalna eskalacija. Ložile su vas riječi i moja očita bespomoćnost. Onda ste me počeli grubo odguravati između sebe. Dobacivali ste se mnome kao krpenjačom. A onda je poletjela prva šaka. Osjetio sam kao da se čitav svijet stresao. Sve se zaljuljalo i osjetio sam kako mi topla tekućina teče iz nosa. Nije me mnogo zaboljelo. Više sam osjećao kao neki ogroman pritisak koji se polako pretvarao u tupu bol koja se vrlo polako pojačavala. Sekunde su sporo prolazile. Onda sam te osjetio, Igore. Iako ti je šaka bila mala i lagašna, snagu udarca postigla je ogromnom brzinom. Oduvijek si bio sitan. Često su ti se zbog toga rugali. Plavokos, tanak i nježna stasa, rano si se počeo zanimati za borilačke sportove. Nema više tvoje svilenaste plave kosice koju je tvoja majka tako uživala gladiti. Ne sjećaš se više kako je divno kada te netko mazi prepun ljubavi. Sada znaš samo za gnjev, samo je agresija dozvoljena. Ne smiješ više sebi dozvoliti da budeš krhak i ranjiv. Ne smiješ više nikad biti slab. A samo gnjev jača, samo agresija prolazi u ekipi. Odavno si stekao reputaciju kako si ‘luđi’ od svih. Ništa ne može proći a da ti ne udariš prvi. Zdravo, Igore, drago mi je što smo se upoznali. Veća si pička čak i od mene. Oduvijek me strah ljudi. Čak i prije pojave ‘dara’. Nisam nikada mislio da ću naići na veću kukavicu od sebe. Kontakt se prekinuo. Sve mi se zaljuljalo i odjednom sam se našao na koljenima. Iz nosa mi je curila krv i osjetio sam da mi nos otiče. Oteklina je postajala sve bolnija i bolnija kako je rasla. A onda sam dobio nogom u trbuh. Od boli sam se presamitio. Zdravo, Matija. Jak si, ali spor. Svugdje slijediš Igora. Od prvih razreda osnovne draži ti je od svih ostalih prijatelja. Zapravo, da Igor ne druguje sa ostalima iz klape ti i ne bi imao nijednog frenda. Nikada ti nije bilo jasno što te to toliko privlači Igoru. Kakav je to čudan i jak osjećaj privrženosti što ga prema njemu gajiš? Zašto takav osjećaj ne možeš osjetiti ni prema jednoj od mora cura s kojima si bio? Zašto ne možeš ni s jednom curom ostvariti makar kakav odnos koji traje duže od dva tjedna? O bože, kako ti je jak udarac Matija. Proći će ti mladost u teretani u nastojanju da impresioniraš Igora. Kada bi barem samo dijelom bio svjestan toga što osjećaš prema njemu... Propali životi, neostvarene sudbine... Zbog neznanja tvoj udarac je kao udar lavine. Inercija i dugotrajnost kojima me sada pozljeđuješ dat će ti jako dug život. Ali, što će ti dug život kada si sve već osjetio? Igor nema budućnosti a ti ćeš čitav život imati samo čežnju prema prošlosti koju nikada nećeš shvatiti. Kontakt se prekinuo. Lice mi se vuklo po nekoj sluzavoj tekućini. U ustima sam osjećao blato i kiselinu. Izgleda da sam povratio. Zemlja ne može biti mokra jer danas nije kišilo.
A onda si me ti uhvatio za kosu. Zdravo, Gorane. Ti nisi kao Matija. Ti si svjestan svojih poriva. Nikada o tome nisi razmišljao. Znao si što treba! Otac te odgojio da budeš prava muškarčina poput njega. Već sa deset godina vikao si na majku, baš poput njega, kada ručak ne bi bio na vrijeme gotov ili bi bio prehladan. Trenutak kada si shvatio da ti se ne diže na žene bio je najgori u tvom životu. Odlučio si to riješiti na jedini način na koji te otac naučio. Odrezao si svaki osjećaj koji te slabi, svaki podražaj koji ti godi. Prekinuo si satove violine. Prestao si mirisati ljiljane, svoje najdraže cvijeće. Od sada treniraš nogomet i drkaš samo na žene ma kako ti to bio slab podražaj. Nakupio si gomilu duplerica sa razvaljenim pičkama i rastalasalim sisama. Ali češće si drkao na manekenke tankih dječačkih tijela, izraženih trbušnjaka i jedva zamjetnih sisa. I oženio si se jednom takvom. Kada si je par puta uspio napuniti spermom u prvih desetak minuta rikajućih zajahivanja u kojima si uživao jedino ti na način na koji uživa sportaš kada postigne zgoditak. Jer tako treba biti. To je dobro. To je prirodno. Ti si, kao najstariji, i počeo ekipu voditi na ovakve hajke. Lov na pedere postao vam je omiljena zabava. Ti si upravo doživljavao ekstaze iživljavajući se na feminiziranim tetkicama u čijem si previjanju uživao kao da je u pitanju uvijanje od sladostrašća a ne od boli. Jesi li uopće znao razliku? Ta oni su kao žene, samo nešto na čemu treba trijumfirati tvoja volja. Nikada nisi zapravo osjetio seks. Uvijek si ostao samo površan promatrač. Sve vizualno, uz mehaničko nadraživanje. Baš kao kad drkaš. Sve po tvojoj volji.
Uhvatio si me za kosu i podigao. Unio si mi se u lice i vikao. Pljunuo si me. Udario si me šakom u glavu. I onda si me osjetio. I ti si imao ‘dar’! Rudimentaran i zapriječen, ali ipak si osjetio! Osjetio si sebe onako kako te ja vidim. Vidio si sve što sam ja vidio. Odjednom si spoznao koliko smo slični. Vidio si ono što je trebalo biti. Vidio si sebe u preobilju osjećaja dok predivno sviraš violinu. Vidio si nas dvoje u vrtu prepunih bijelih ljiljana čovjekove visine. Vidio si ljeto, sunce, more. Nas dvoje zagrljenih. Da, ti si ona polovica koju sam čekao! I tebi je jasno da sam ja onaj kojeg si ti čekao. Na trenutak, ali samo na trenutak, osjetio si spoj naših duša, osjetio si srodnost i želju iznad svih oblika, formi, tijela... U tom djeliću sekunde bilo je potpuno nebitno kojeg smo spola i postoje li uopće muškarci, žene, ljudi ili bilo što drugo. A onda sam te izgubio. Povukao si se užasnut u ovu noć, u ovo ovdje i sada, u prijetvornu laž koju zoveš stvarnošću i, tko zna zbog čega, smatraš je jedinim izborom koji možeš napraviti. Bacio si me na tlo. Želio si da se kontakt prekine. Ali to je bilo nemoguće. Ja sam bio potpuno spojen, bio sam prožet tobom i, po prvi put u životu, nisam se opirao ‘daru’. Želio sam da potraje zauvijek. Digao si nogu i teškom cipelom zgazio si mi glavu. To je dobro! Udarao si mi glavu kao nogometnu loptu. To je prirodno! Nogom u glavu. Umri pederu! Nogom u glavu. Tako treba biti! Nogom u glavu. Tako mora biti! Nogom u glavu. To je prirodno! Nogom u glavu...
Nisam više osjećao svoje tijelo. Ni bol. Ništa. Samo sam osjećao kako se zatvaraš. Osjećao sam kako te gubim. I polako sam nestajao u tami...
Ne znam gdje sam sada. Oko mene nema ništa. Nije mrak. Ali nije ni svijetlo. Teško mi je to opisati. Prostor definira samo par osoba koje osjećam kao bliske, naklonjene meni. I gomila ostalih na horizontu, negdje daleko u ničemu, u sivilu. Jedan od njih, jedna od nevidljivih pčela u tom žamoru, u toj nevidljivoj i nestvarnoj košnici, si sigurno i Ti. Moj voljeni. Moja druga polovica. Dio mene koji je nastradao...
Osjećam medicinsku sestru koja se brine o mome tijelu. Preko nje znam da nisam mrtav. U komi sam. Ponekad kada mi dodiruje tijelo vidim bljeskove svijetla koji postaju soba, krevet, aparati. I tijelo, moje tijelo na krevetu okruženo ljudima u bijelim kutama. Ne znam gdje sam. Ne znam kako se zove ovo mjesto, ovaj limb, ova razina u kojoj sada prebiva moja svijest. Ne znam da li postoji život nakon smrti. Ne znam da li postoji pakao ili raj. Ili Bog. Znam samo da moram poslati ovu poruku. Ima jedna osoba koja sada piše ili čita (to ne vidim jasno) pred ekranom kompjutera. Ulazim u nju i šaljem poruku. Kako će se ona i hoće li se probiti do onog što Ti, ljubavi moja, zoveš stvarnošću, zaista ne znam. Znam samo da je moram poslati. Volim te, Gorane. Uvijek sam te volio i uvijek ću te voljeti. Znam da duboko u tebi, u samoj srži tvog bića postoji isto stanje, ista veza. Znam da smo tu jedno i uvijek smo to bili i biti ćemo bez obzira na oblike i mjesta, bez obzira na načine na koji jesmo. Ne znam što znači ovaj tunel od čistog, nevjerojatno jasnog, bijelog svijetla koji se upravo stvara preda mnom, ali osjećam da to ima veze s činjenicom da je poruka došla na odredište. Ljubavi, ma što bilo na kraju tog tunela, znaj da ću te tamo čekati u vrtu ljiljana, čovjekove visine, u svim bojama duge, dok ti prekrasno sviraš violinu i njenim zvukovima kratiš moje čekanje. Znam da je čudno, nema veze sa stvarnošću, ali, dok te čekam, kao da si ti već tamo... Kao da smo već tamo...
Korisnikov avatar
By 2kune
#2665962
ko? ja? ne znam... ne osjećam se sasvim svoj... :drama:
Korisnikov avatar
By 2kune
#2667685
ne bih htio privatizirati... oduvijek mi je socijalizam bio više pri srdcu... :blush:
Korisnikov avatar
By 2kune
#2667753
pa ajde jedno maleno odstupanje... imade jedna SF pričica na mojem gayromeo profilu... nije daleko... susjedni sajt praktično... :giggle:
By Speculum Columbae
#2667755
e, pa to je teritorija na koju moja bela nožica neće stupiti nikada.
pošto je ostalo bez autorskoga sadržaja, onda pukni srdce smišljajući, ove škale gledajući.
Korisnikov avatar
By 2kune
#2667761
eto vidiš... zato to i jest SF... :D
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!