- 10 Nov 2014, 01:51
#2665954
Ja moram prenijeti jednu poruku. Ona jednostavno mora doći do čovjeka kome je namijenjena. Oprostite mi što to radim ovako, ovim načinom, pomoću virtualnog identiteta, tako da svi koji kliknete na ovaj link morate vidjeti njen sadržaj iako nije namijenjen vama. Oprostite mi što smetam na taj način, ali on ima svoj smisao. Ufam se da je jedan od vas koji ovo čitate osoba kojoj je poruka namijenjena.
Zovem se Ante i, osim po imenu, uvijek sam bio drugačiji. Ne zbog toga što sam gay. To je, morate priznati, danas već dostatno razvikana pojava. Uostalom, ta ‘drugačijost’ je sa mnom od najranije svijesti o samom sebi pa mi je oduvijek nekako prirodna i normalna, baš kao što je prosječnom heteroseksualcu bliska njegova ‘istost’. Ono po čemu se smatram zaista drugačijim javilo mi se potpuno nenadano, u najosjetljivije doba, u momentu prvog seksualnog iskustva. On se zvao Frane i zaveo me u drugom polugodištu osmog razreda osnovne škole. Najbolji sportaš u razredu nenadano je obratio čudnovatu pozornost na moja uska ramena i tanke ručice. Govorio mi je kako bih to trebao razvijati rukometom sveudilj me gladeći po onim mišićima za koje je opisivao vježbe i pokrete koje bi ih trebali osnažiti. Zatim ih je lagano počeo masirati dok mu se priča raspadala u niz sladostrasnih pitanja o tome koliko mi i kako godi ta masaža. A onda je uslijedio poljubac. I ja sam odjednom osjetio ono što on osjeća. Njegovu neozbiljnost, ambivalentnost i nesigurnost u ono što radi. Iako nisam imao pojma ni o čemu, jasno sam znao da je to kod njega prolazna faza i da će me zaboraviti za sljedeće prilike kada ga savlada hormonalna plima. Znao sam da će se oženiti i vidio sam ga proćelavog, odebljeg, sa kćerkom mezimicom koja će mu vječno zadavati probleme i sinom na kojeg neće moći biti ponosan zbog sportskih uspjeha a za intelektualne nikada neće previše mariti. Užasnuo sam se od neumoljivog osjećaja hladnoće, praznine i neumitnosti koja je preplavljivala te vizije. Kao da sam zašao u prostor koji nije za ljudska bića, gdje nema nikakvih uvjeta za održavanje života, ni zraka, ni topline, ni ikakva počinka. Da sam u toj praznini vidio ikog osim bezličnog toka stvari i osjećaja do kojih se nije moglo doprijeti već im samo svjedočiti, sa neviđenim bih olakšanjem dahnuo: “Milost!”. Ali uvjeta za milost nije bilo niti sam ih ikada iskusio. Nikada tamo nisam vidio ičeg što bi moglo biti milostivo. Naglo sam ga odgurnuo udeseterostručenom snagom svojih tankih ručica i pobjegao ostavivši ga zbunjenog i postiđenog.
Teško je živjeti sa takvim, eh... ‘darom’. Ta moja neobičnost s vremenom se širila. Isprva mi je dopuštala skoro pa normalan život javljajući se samo iznimno, surfajući na najvećoj amplitudi emocionalnih valova. No polako ali sigurno osvajala si je nova područja. Ali uvijek se ograničavala na taktilnost, na dodir sa drugim živim bićem. Možda je ta navezanost bila vid milosti koju sam već onomad za prvog puta cijelim bićem zatražio? Što mislite kako bi jednom pederu bilo živjeti i odrastati kada bi znao što svi oko njega misle i kada bi osjećao njihove mržnje i agresije bez nužnog dodira? Oprostite što se ne rukujem. To je ekcem. Zbog toga, znate, stalno i nosim rukavice. Neka, gnušajte me se, zazirite, ali tako je bolje... I za mene i za vas...
Nametnuta samoća uvijek je najveće prokletstvo za ljudsko biće. Iako, nažalost, ja znam da ima i mnogo gorih stvari. Ali, ipak, svoju samoću teško sam nosio. Ne, nisam bio nekakav patetičan emo i izoliran lik depresivnih očiju iza kojih se roje suicidne misli. Samo sam često bio jako tužan i neprestano čeznutljiv. Ali nikada nisam bježao od ljudi. Samo sam trebao duže čekati od ostalih. Ali, napokon sam dočekao! Zato prijeđimo polako na poruku...
Prije dva dana, na povratku sa gay partyja, oko tri sata noću, išao sam prema jeftinom iznajmljenom stanu u kojem sam živio. Naravno, sam. Trebao sam proći kroz Ribnjak. Znali ste da se organizira gay party, pratili ste forume i portale u potrazi za svježim informacijama. Planirali ste tu razonodu danima. Čitav dan pripremali ste se i oštrili za noćnu akciju. Pili ste, ali ste se čuvali opijanja. Čuvali ste se za akciju. I za proslavu poslije. Mlaćenje pedera valja dobro zaliti!
Pratili ste me od samih vratiju. Nisam vas primijetio dok nije bilo prekasno. Pustili ste me da zađem u mrak i osamu među stablima i tada ste me okružili sva trojica. Nisam mogao pobjeći. Krenuli ste s uobičajenom spiralom: prvo uobičajene stereotipne uvrede pa sve originalnija i personalnija verbalna eskalacija. Ložile su vas riječi i moja očita bespomoćnost. Onda ste me počeli grubo odguravati između sebe. Dobacivali ste se mnome kao krpenjačom. A onda je poletjela prva šaka. Osjetio sam kao da se čitav svijet stresao. Sve se zaljuljalo i osjetio sam kako mi topla tekućina teče iz nosa. Nije me mnogo zaboljelo. Više sam osjećao kao neki ogroman pritisak koji se polako pretvarao u tupu bol koja se vrlo polako pojačavala. Sekunde su sporo prolazile. Onda sam te osjetio, Igore. Iako ti je šaka bila mala i lagašna, snagu udarca postigla je ogromnom brzinom. Oduvijek si bio sitan. Često su ti se zbog toga rugali. Plavokos, tanak i nježna stasa, rano si se počeo zanimati za borilačke sportove. Nema više tvoje svilenaste plave kosice koju je tvoja majka tako uživala gladiti. Ne sjećaš se više kako je divno kada te netko mazi prepun ljubavi. Sada znaš samo za gnjev, samo je agresija dozvoljena. Ne smiješ više sebi dozvoliti da budeš krhak i ranjiv. Ne smiješ više nikad biti slab. A samo gnjev jača, samo agresija prolazi u ekipi. Odavno si stekao reputaciju kako si ‘luđi’ od svih. Ništa ne može proći a da ti ne udariš prvi. Zdravo, Igore, drago mi je što smo se upoznali. Veća si pička čak i od mene. Oduvijek me strah ljudi. Čak i prije pojave ‘dara’. Nisam nikada mislio da ću naići na veću kukavicu od sebe. Kontakt se prekinuo. Sve mi se zaljuljalo i odjednom sam se našao na koljenima. Iz nosa mi je curila krv i osjetio sam da mi nos otiče. Oteklina je postajala sve bolnija i bolnija kako je rasla. A onda sam dobio nogom u trbuh. Od boli sam se presamitio. Zdravo, Matija. Jak si, ali spor. Svugdje slijediš Igora. Od prvih razreda osnovne draži ti je od svih ostalih prijatelja. Zapravo, da Igor ne druguje sa ostalima iz klape ti i ne bi imao nijednog frenda. Nikada ti nije bilo jasno što te to toliko privlači Igoru. Kakav je to čudan i jak osjećaj privrženosti što ga prema njemu gajiš? Zašto takav osjećaj ne možeš osjetiti ni prema jednoj od mora cura s kojima si bio? Zašto ne možeš ni s jednom curom ostvariti makar kakav odnos koji traje duže od dva tjedna? O bože, kako ti je jak udarac Matija. Proći će ti mladost u teretani u nastojanju da impresioniraš Igora. Kada bi barem samo dijelom bio svjestan toga što osjećaš prema njemu... Propali životi, neostvarene sudbine... Zbog neznanja tvoj udarac je kao udar lavine. Inercija i dugotrajnost kojima me sada pozljeđuješ dat će ti jako dug život. Ali, što će ti dug život kada si sve već osjetio? Igor nema budućnosti a ti ćeš čitav život imati samo čežnju prema prošlosti koju nikada nećeš shvatiti. Kontakt se prekinuo. Lice mi se vuklo po nekoj sluzavoj tekućini. U ustima sam osjećao blato i kiselinu. Izgleda da sam povratio. Zemlja ne može biti mokra jer danas nije kišilo.
A onda si me ti uhvatio za kosu. Zdravo, Gorane. Ti nisi kao Matija. Ti si svjestan svojih poriva. Nikada o tome nisi razmišljao. Znao si što treba! Otac te odgojio da budeš prava muškarčina poput njega. Već sa deset godina vikao si na majku, baš poput njega, kada ručak ne bi bio na vrijeme gotov ili bi bio prehladan. Trenutak kada si shvatio da ti se ne diže na žene bio je najgori u tvom životu. Odlučio si to riješiti na jedini način na koji te otac naučio. Odrezao si svaki osjećaj koji te slabi, svaki podražaj koji ti godi. Prekinuo si satove violine. Prestao si mirisati ljiljane, svoje najdraže cvijeće. Od sada treniraš nogomet i drkaš samo na žene ma kako ti to bio slab podražaj. Nakupio si gomilu duplerica sa razvaljenim pičkama i rastalasalim sisama. Ali češće si drkao na manekenke tankih dječačkih tijela, izraženih trbušnjaka i jedva zamjetnih sisa. I oženio si se jednom takvom. Kada si je par puta uspio napuniti spermom u prvih desetak minuta rikajućih zajahivanja u kojima si uživao jedino ti na način na koji uživa sportaš kada postigne zgoditak. Jer tako treba biti. To je dobro. To je prirodno. Ti si, kao najstariji, i počeo ekipu voditi na ovakve hajke. Lov na pedere postao vam je omiljena zabava. Ti si upravo doživljavao ekstaze iživljavajući se na feminiziranim tetkicama u čijem si previjanju uživao kao da je u pitanju uvijanje od sladostrašća a ne od boli. Jesi li uopće znao razliku? Ta oni su kao žene, samo nešto na čemu treba trijumfirati tvoja volja. Nikada nisi zapravo osjetio seks. Uvijek si ostao samo površan promatrač. Sve vizualno, uz mehaničko nadraživanje. Baš kao kad drkaš. Sve po tvojoj volji.
Uhvatio si me za kosu i podigao. Unio si mi se u lice i vikao. Pljunuo si me. Udario si me šakom u glavu. I onda si me osjetio. I ti si imao ‘dar’! Rudimentaran i zapriječen, ali ipak si osjetio! Osjetio si sebe onako kako te ja vidim. Vidio si sve što sam ja vidio. Odjednom si spoznao koliko smo slični. Vidio si ono što je trebalo biti. Vidio si sebe u preobilju osjećaja dok predivno sviraš violinu. Vidio si nas dvoje u vrtu prepunih bijelih ljiljana čovjekove visine. Vidio si ljeto, sunce, more. Nas dvoje zagrljenih. Da, ti si ona polovica koju sam čekao! I tebi je jasno da sam ja onaj kojeg si ti čekao. Na trenutak, ali samo na trenutak, osjetio si spoj naših duša, osjetio si srodnost i želju iznad svih oblika, formi, tijela... U tom djeliću sekunde bilo je potpuno nebitno kojeg smo spola i postoje li uopće muškarci, žene, ljudi ili bilo što drugo. A onda sam te izgubio. Povukao si se užasnut u ovu noć, u ovo ovdje i sada, u prijetvornu laž koju zoveš stvarnošću i, tko zna zbog čega, smatraš je jedinim izborom koji možeš napraviti. Bacio si me na tlo. Želio si da se kontakt prekine. Ali to je bilo nemoguće. Ja sam bio potpuno spojen, bio sam prožet tobom i, po prvi put u životu, nisam se opirao ‘daru’. Želio sam da potraje zauvijek. Digao si nogu i teškom cipelom zgazio si mi glavu. To je dobro! Udarao si mi glavu kao nogometnu loptu. To je prirodno! Nogom u glavu. Umri pederu! Nogom u glavu. Tako treba biti! Nogom u glavu. Tako mora biti! Nogom u glavu. To je prirodno! Nogom u glavu...
Nisam više osjećao svoje tijelo. Ni bol. Ništa. Samo sam osjećao kako se zatvaraš. Osjećao sam kako te gubim. I polako sam nestajao u tami...
Ne znam gdje sam sada. Oko mene nema ništa. Nije mrak. Ali nije ni svijetlo. Teško mi je to opisati. Prostor definira samo par osoba koje osjećam kao bliske, naklonjene meni. I gomila ostalih na horizontu, negdje daleko u ničemu, u sivilu. Jedan od njih, jedna od nevidljivih pčela u tom žamoru, u toj nevidljivoj i nestvarnoj košnici, si sigurno i Ti. Moj voljeni. Moja druga polovica. Dio mene koji je nastradao...
Osjećam medicinsku sestru koja se brine o mome tijelu. Preko nje znam da nisam mrtav. U komi sam. Ponekad kada mi dodiruje tijelo vidim bljeskove svijetla koji postaju soba, krevet, aparati. I tijelo, moje tijelo na krevetu okruženo ljudima u bijelim kutama. Ne znam gdje sam. Ne znam kako se zove ovo mjesto, ovaj limb, ova razina u kojoj sada prebiva moja svijest. Ne znam da li postoji život nakon smrti. Ne znam da li postoji pakao ili raj. Ili Bog. Znam samo da moram poslati ovu poruku. Ima jedna osoba koja sada piše ili čita (to ne vidim jasno) pred ekranom kompjutera. Ulazim u nju i šaljem poruku. Kako će se ona i hoće li se probiti do onog što Ti, ljubavi moja, zoveš stvarnošću, zaista ne znam. Znam samo da je moram poslati. Volim te, Gorane. Uvijek sam te volio i uvijek ću te voljeti. Znam da duboko u tebi, u samoj srži tvog bića postoji isto stanje, ista veza. Znam da smo tu jedno i uvijek smo to bili i biti ćemo bez obzira na oblike i mjesta, bez obzira na načine na koji jesmo. Ne znam što znači ovaj tunel od čistog, nevjerojatno jasnog, bijelog svijetla koji se upravo stvara preda mnom, ali osjećam da to ima veze s činjenicom da je poruka došla na odredište. Ljubavi, ma što bilo na kraju tog tunela, znaj da ću te tamo čekati u vrtu ljiljana, čovjekove visine, u svim bojama duge, dok ti prekrasno sviraš violinu i njenim zvukovima kratiš moje čekanje. Znam da je čudno, nema veze sa stvarnošću, ali, dok te čekam, kao da si ti već tamo... Kao da smo već tamo...
