Originally posted by Banana
Slazem se da u metafori 'demona' mozda postoji podtekstni transfer sa licnosti na neke odvojene entitete cime se moze provuci 'prebacivanje odgovornosti', kao i njihovo otudjenje od nje same ciji su zapravo sastavni deo. Istina da nisam primetio da ako neko ucini lepu stvar da odbaci zasluge i kaze da to nije bio on, nego andjeo u njemu. Mada mislim da se na temi ne govori u kontesktu snosenja posledica.
Ako pod njima podrazumevamo ono sto nas (i druge) uvlaci u nesrecu odredjene vrste, neko to moze nazvati drugacije (ili adekvatnije) nekim psihickim tokom, mozda (auto)destruktivnoscu, nagonom smrti, itd... Zato sam i rekao da sa 'demonima' treba popricati, uspostaviti kontakt, a ne samo ih odbaciti bez pokusaja razumevanja, jer je u pitanju deo nas koji je tu sa nekim razlogom. (ako se bukvalno tumaci prethodna recenica, koja li je dijagnoza bliska, mozda sizofrenija, religiozna psihoza, depersonalizacija...
) Zanima me kako bi ti nazvao te razloge, jer oni verovatno nisu dublje sagledani ako se samo diskretizuju na pojedinacne dogadjaje, 'losa' dela, vec su mogli verovatno u nekom obliku latentno postojati u licnosti, a pitanje je da li ce se steci odgovarajuci uslovi i da se manifestuju u obliku neke vece ili manje nesrece.
Ako nema takvog istrazivanja, bojim se da se ne samo zadrzavamo na obelezavanju zlocinac/nevin na ciju svrhovitost u pukom razvrstavanju i povrsnost i apelujes u relaciji dobar/los (jer zlocincem se neko proglasava nakon zlocina, ili neko losim nakon 'loseg' cina), nego i gubimo temeljni deo psihologije uopste i njene svrhe.
Podsetio si me na jednu tehniku koja se ponekad koristi u psihoterapiji, gde se klijent ohrabruje da samog sebe posmatra kao da je zajednica više nezavisnih ličnosti. Cilj je da opiše sve te ličnosti koje žive u njemu, da se vidi šta koja radi, kako međusobno sarađuju. To je inače prilično interesantna tehnika, a u ovom slučaju bi taj neko mogao da nam kaže više o svom demonu: kada je nastao, šta on zapravo radi*, u kakvom je odnosu sa drugim "podličnostima", itd. Na ovaj način bi ta metafora mogla da funkcioniše, a da ne bude vrsta prebacivanja odgovornosti; dalje od toga, ne verujem da postoji nekakav univerzalan recept ili odgovor.
* Koliko god da zvuči kao čisto zlo, on bi ipak morao da ima neku pozitivnu funkciju, čim postoji, on donosi neku korist celokupnoj ličnosti, radi nešto dobro.
To što sam rekao da se meni ta metafora ne sviđa (a ne bi mi se dopala ni nekakava eventualno psihoanalitička metafora poput Tanatosa), to samo znači da meni ne odgovara, jer ja ni sebe ni druge ne posmatram na taj način, ali to ne znači da neko drugi ne može da je koristi, a ne znači ni da je to loša metafora. To je, prosto, jedan način da se objasne stvari, ali sticajem okolnosti, način koji meni nije koristan.
I još jedan problem koji imam sa svim ovim, jeste da je sve to strašno loše definisano. Konstrukt dobar-loš (čovek) je naslepo preuzet konstrukt, usađen zapravo, i ne znam da li bih pogrešio ako bih rekao da je duboko hrišćanski; jako je teško verbalizovati i objasniti šta sve podrazumeva, a podrazumeva izgleda i određenu stalnost identiteta i stalnost (moralnih) kriterijuma, a to su ideje koje mi nisu bliske.
EDIT - Još nešto samo da dodam - možda se eksplicitno u temi ne govori o izbegavanju/ prenošenju odgovornosti, ali to je neraskidivo povezano sa načinom na koji gledaš na stvari; ako te je zaposeo demon, onda si ti dobra osoba koju je zaposeo demon i demon je taj (a ne ti) koji je odgovoran. U tome, zapravo, leži primamljviost te metafore.