- 11 Apr 2010, 18:03
#1836396
...
IZ ZAPISAKA PORUČNIKA THOMASA GLAHNA
I
Posljednjih dana neprestano mislim i mislim o vječnom ljetnom danu tamo na sjeveru. Sjedim ovdje i mislim o njemu, i o kolibi, u kojoj sam stanovao, i o šumi, što je iza te kolibe, pa sad hoću štošta da zapišem, da se pozabavim i da prikratim vrijeme. Vrlo mi sporo prolazi vrijeme; ne će da prolazi tako brzo, kako bih ja htio, premda nemam nikakovih briga i vrlo veselo provodim život. Sa svačim sam zadovoljan, a mojih trideset godina nije još nikakva starost. Prije nekoliko dana dobio sam iz daleka dva ptičja pera od nekoga, tko mi ih nije morao poslati, dva zelena pera u zapečaćenom omotu, na kojem je bila kruna. Obradovao sam se, kad sam ugledao dva tako vraški zelena pera. A i drugačije me ništa ne muči, osim kadikad mala kostobolja u lijevoj nozi: - od neke stare, davno zarasle rane, koju sam zadobio od puške.
Sjećam se, da je prije dvije godine vrijeme vrlo brzo prolazilo, neuporedivo brže, nego li sada. Ljeto je prošlo tako brzo, da nisam ni primjetio. Bilo je to prije dvije godine, 1855. Hoću da pišem o tom radi svoga zadovoljstva. Onda mi se nešto desilo, ili mi se to tek prisnilo. Danas sam već mnogo zaboravio od onoga, što sam onda doživio, jer odonda gotovo nisam ni mislio o tom, ali se dobro sjećam, da su noći bile vrlo svijetle. Mnoge su mi se stvari pričinjale tako čudne. Godina je imala dvanaest mjeseci, ali su se noći pretvarale u dan i nikad nije bilo nijedne zvijezde na nebu. A i ljudi, koje sam viđao, bili su tako osobiti i sasvim druge naravi, nego li oni, koje sam prije poznavao. Katkad je bila dovoljna jedna noć, da sazriju i da se razviju u svoj svojoj ljepoti. Nije tu bilo nikakvih čarolija, ali nikad prije nisam tako što doživio. Ne, nikad.
U nekoj velikoj bijeloj kući, dolje kraj mora, vidio sam djevojku, kojom su se moje misli neko vrijeme zabavljale. Sad više ne mislim neprestano na nju, sad više ne, sad sam je već sasvim zaboravio. Ali zato mislim na sve ono drugo, na kliktanje morskih ptica, na moj lov po šumama, na moje noći i na sve one žarke ljetne časove. Uostalom, sasvim sam je slučajno upoznao; da nije bilo toga slučaja, ne bi ona mojih misli ni jednog dana zaokupila.
Iz svoje kolibe mogao sam vidjeti svu silu raznih otoka i otočića, klisura, krajičak mora i nekoliko plavetnih planinskih vrhova. A iza kolibe širila se šuma, nepregledna šuma. Bio sam presretan i pun zahvalnosti, kad sam osjetio miris od korenja i lišća, sočan zadah od omorika, koji podsjeća na zadah od srži. Samo u šumi sve se u meni stišavalo, duša mi je postajala spokojna i snažna. Svaki dan sam odlazio u planinu, iako je gotovo još sva zemlja bila pokrivena ledom i mekanim snijegom. Moj jedini drug bio je Ezop. Sad imam Coru, ali onda sam imao Ezopa, moga psa, koga sam kasnije ustrijelio.
Često večerom, kad bih se iz lova vratio u svoju kolibu, čitavo mi je telo prožimalo toplo osjećanje doma, da mi je sve duša zadrhtala; i onda sam čavrljao s Ezopom i pričao mu, kako nam je dobro. Tako, sad ćemo naložiti vatru, pa ćemo ispeći pticu, govorio sam mu, šta veliš, a? A kad je sve bilo gotovo i mi se navečerali, odvukao se Ezop na svoje mjesto iza ognjišta, a ja pripalio lulu, legao za koji časak na drveni krevet, pa stao slušati muklo šuštanje šume. Zrak je malo uzbiban. Vjetrić pirka prema mojoj kolibi i ja sasvim jasno čujem, kako daleko u planini tetrijeb doziva ženku. Inače je sve tiho.
Više puta sam i zaspao tako, potpuno obučen, kako sam preko dana bio, i nisam se probudio, dok nisu morske ptice počele kliktati.
Kad sam onda pogledao kroz prozor, vidio sam u daljini velike bijele kuće trgovačkog mjestanca, pristanište Sirilunda, sitničarsku trgovinu, gdje sam kruh kupovao, pa sam još časak tako ležao i čudio se tomu, što sam tu daleko na sjeveru, u ovoj kolibi na rubu šume.
Onda Ezop tamo iza ognjišta stane protezati svoje dugo i usko tijelo, ogrljak mu zvecka, on zijeva i maše repom, a ja sam, poslije ta tri-četiri sata sna, skočio na noge odmoren i gotov da se svemu, svemu radujem.
Tako je prošla mnoga noć.
II
Neka pada kiša, neka bjesni oluja - ništa ne smeta. Često se dešava, da te baš u kišoviti dan obuzme neka mala radost i ti hodaš sam sa svojom srećom. Onda zastaneš i gledaš preda se, katkad se osmjehneš i pogledaš oko sebe. Na što misliš? Na neko blistavo staklo na prozoru, na sunčanu zraku na tom staklu, na potočić i možda na krajičak plavetna neba. I to je sve. Ali ništa više i ne treba.
A drugi put te čak i najneobičniji događaji ne mogu trgnuti iz jednomjernog i sumornog raspoloženja. Usred plesne dvorane možeš ravnodušno sjediti, šutjeti i čamiti. To je stoga, što je izvor i radosti i tuge u samoj duši našoj.
(...)
XXXVIII
Sve sam ovo napisao, da prikratim vrijeme. Meni je prijatno sjećati se onoga ljeta, koje sam proveo na dalekom sjeveru, gdje sam mnogo puta brojao sate, a vrijeme je ipak letilo. Sad se sve izmijenilo; dani više ne će da prolaze.
Imam ja i veselih trenutaka, ali vrijeme se ne miče i ja ne mogu da pojmim, kako ono može t a k o nepomično stajati. Ostavio sam se vojničke službe i slobodan sam kao kakv knez. Sve je dobro. Družim se s ljudima, vozim se na kolima. Katkad zažmirim na jedno oko, pa pišem kažiprstom po nebu, škakljam mjesečev podbradak i čini mi se, da se on smije, grohotom se smije od lude radosti, što ga škakljam ispod brade. Sve se osmjehuje. Otvaram bocu, čep puca, ja sazivam vesele goste.
Što se tiče Edvarde, o njoj više i ne mislim. Zašto da ju poslije toliko vremena ne zaboravim? I ja imam ponosa. Pa ako me tkogod zapita, imam li kakvih briga ili jada, ja mu bez skanjivanja odgovaram: "Ne, nemam ni briga, ni jada..."
Cora leži i gleda u mene. Ura kuca na kaminu, ispred mojih otvorenih prozora čuje se gradska buka. Netko kuca na vratima i listonoša mi predaje pismo. Pismo je s krunom. Znam, od koga je; odmah sam pogodio, ili sam možda sanjao o tom jedne noći, kad me je mučila nesanica. Ali u pismu nije ništa napisano, u njemu su samo dva zelena ptičja pera.
Ledeni strah prolazi kroza me, sav sam se ohladio.
"Dva zelena ptičja pera!" govorim sam sebi. "No, pa što onda? Ali zašto mi je tako zima? Gle, pa od prozora vraški duva."
I ja zatvorim prozore.
"Evo, ovdje leže dva zelena ptičja pera", mislim ja dalje - "meni se čini, da ih poznam; ona me sjećaju na jednu malu šalu na sjeveru Norveške, na neku ludoriju, jedan mali događaj među mnoštvom drugih, koje sam doživio. Upravo uživam, što opet vidim ta pera."
I meni se čini, kao da vidim nečije lice i čujem glas, kako mi govori:
"Evo gospodinu poručniku njegovih ptičjih pera"...
N j e g o v i h ptičjih pera...
"Cora, lezi mirno, čuješ li, ubit ću te, ako se makneš!"
Toplo je vrijeme, nesnosna vrućina; šta mi je palo na um da zatvaram prozore? Brzo otvaraj prozore, širom otvaraj vrata! Ovamo veseli ljudi, ulazite! Ej, služniče, ovamo, trebam vas...
I dani prolaze, ali vrijeme stoji nepomično - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Ovo sam napisao jedino radi svoga zadovoljstva, a i zabavio sam se, koliko sam mogao. Nikakav me jad ne mori. Samo želim da otputujem; kuda - ne znam, samo što dalje odavde; možda u Afriku ili Indiju; jer ja pripadam šumama i samoći.
GLAHNOVA SMRT
Zapisci iz godine 1861.
I
Porodica Glahn može još dugo godina objavljivati po novinama o nestalom Thomasu Glahnu; on se nikad više neće vratiti. Umro je, a ja znam i kako je umro.
(...)
Kad sam se u jesen godine 1859. našao s njim, njemu je bilo trideset i dvije godine, isto toliko, koliko i meni. Tada je nosio bradu i oblačio vunene lovačke košulje s prekomjernim izrezom oko vrata, i još je po neki put propustio da zakopča gornje puce. Njegov mi se vrat isprva učinio vrlo lijep, ali ubrzo je on dobio u meni smrtnog neprijatelja, i onda ja više nisam držao, da je njegov vrat ljepši od moga, premda ja svoj nisam tako napadno isticao.
(...)
Uostalom, ja sam slušao o Glahnu i prije, nego što sam se s njim susreo; njegovo ime nije mi bilo nepoznato. Slušao sam, da je bio u ljubavnim odnosima s nekom mladom Norvežankom iz vrlo otmene porodice i da ju je na neki način kompromitirao, poslije čega je ona prekinula s njim. Tada se on u svom glupom prkosu zakleo, da će se na samom sebi osvetiti, a dama ga je mirno pustila, neka radi, što mu drago i nije se ni osvrnula na to. Od toga doba pogotovo pročulo se ime Thomasa Glahna. Počeo je bjesniti kao mahnit, opijao se, izazivao skandal za skandalom i ostavio vojničku službu. To je zbilja bio čudan način osvete za otkazanu ljubav!
Ali pronosila se i druga priča o njegovim odnosima s tom damom: govorilo se, da je on nipošto nije kompromitirao, nego da ga je njena porodica istjerala iz kuće, a i sama je dama tome pripomogla, jer ju je zaprosio neki švedski grof, čije ime također neću da kažem. Ali ja toj priči ne vjerujem i držim, da je bliže istini ona prva, jer mrzim Thomasa Glahna i vjerujem, da je podoban i ono najgore da počini. No bilo sad jedno ili drugo, on nije nikad govorio o svojim odnosima s tom otmenom damom, a ja ga dakako nisam ni pitao. Šta se to mene ticalo?
(...)
III
(...)
Sutradan dobi Glahn neko pismo. To pismo je donio naročiti skoroteča sa riječnog pristaništa, a lutalo je sto osamdeset milja, dok je stiglo. Pismo je bilo napisano ženskom rukom, i ja pomislih, da je možda od njegove negdašnje prijateljice, od one otmene dame. Glahn, pošto ga pročita, nervozno se nasmije i dade skoroteči još posebno jednu banku, što mu je donio pismo. Ali nije dugo bio veseo; lice mu se namračilo, postao je šutljiv i samo je neprestano ukočeno gledao preda se. Uvečer se opio s jednim starim urođenikom i njegovim sinom. I mene je zagrlio i htio po što po to da me natjera, da i ja pijem.
"Što ste vi danas tako ljubezni?"rekoh ja.
On se grohotom nasmije i odgovori:
"Obojica smo ovdje sred Indije i strijeljamo divljač, zar ne? Nije li to užasno komično? Živjele sve države i zemlje na svijetu, živjele sve lijepe žene, udate i neudate, bliske i udaljene! HAha! Zamislite muškarca, kome se nudi žene, udata žena!"
"Grofica!" rekoh ja podrugljivo.
Ja sam to vrlo ujedljivo rekao i tim sam ga u živac taknuo. Zatulio je kao pas, tako ga je to zaboljelo. Onda najednom namršti čelo i stane sijevati očima i razmišljati, nije li možda što suviše rekao, toliko se zanosio tom neznatnom tajnom.
(...)
IV
(...)
"Uostalom, meni je već sve užasno dojadilo", reče on - "želio bih, da vi jednog dana nekako promašite i opalite mi naboj u grlo".
Gle, kakvim se mislima on zabavlja! Da mu opalim naboj u grlo! Možda je opet grofičino pismo iskrsnulo pred njegovim očima. Ja odgovorim:
"Što posiješ, to ćeš i požnjeti".
On je s dana na dan bivao sve mračniji i šutljiviji. Prestao je piti i ni s kim nije ni riječi govorio; lice mu je sasvim upalo.
(...)
V
(...)
Nakon nekog vrijemena ustrijelio sam goluba i opet napunio pušku. Dok sam je punio, stajao je Glahn napola sakriven iza drveta, gledao me i dobro pazio, da li uistinu punim pušku. Odmah zatim poče glasno i svečano pjevati psalam i to svadbeni psalam. "On pjeva svadbeni psalam i obukao je svoje najljepše odijelo, pa sad misli, da je danas upravo neobično zavodljiv", pomislim ja. Još prije nego što je dovršio pjevanje, počeo je lagano i pognute glave hodati ispred mene i dok je tako hodao, neprestano je pjevao. Opet je išao ispred samih usta moje puščane cijevi, kao da je mislio: Eto, sad će se ono ogoditi...zato i pjevam ovaj svadbeni psalam.
"Pa danas i onako ništa ne lovimo", reče on i osmjehne se na me, da bi se ispričao, što je u lovu pjevao. Ali je čak i u tom trenutku njegov osmijeh bio lijep; činilo se, kao da u duši svojoj plače, a i usne su mu drhtale, premda je htio pokazati, da se može i u ovako ozbiljnom času smiješiti.
Ja nisam žena, i on je dobro vidio, da nije nikako djelovao na mene. Postao je nestrpljiv, poblijedio je i počeo se uznemireno vrtiti oko mene; čas prođe lijevo, čas desno, čas zastane i očekuje me. Oko pet sati začujem hitac i tane prozuji upravo iznad moga lijevog uha. Ja podignem glavu: na nekoliko koraka ispred mene stoji Glahn i nepomično gleda u mene. Puška mu se u rukama dimi. Zar me je htio ubiti? Rekoh:
"Promašili ste; u posljednje vrijeme slabo gađate".
Ali on nije slabo gađao, nikad nije promašio; htio je samo da me razdraži.
"Pa osvetite se, do bijesa!"
"Sve u svoje vrijeme", reknem ja i stisnem zube.
Stojimo i gledamo jedan drugoga; i najedanput Glahn slegne ramenima i dovikne mi:
"Kukavico!"
Zar me je baš morao nazvati kukavicom?
Trgnem pušku, naperim je ravno u njegovo lice i odapnem.
Što posiješ, to ćeš i požnjeti - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Sad zbilja ne treba više porodica Glahn tražiti toga čovjeka. Razdražuje me to, što neprestano nailazim na tu glupu objavu o takvoj i takvoj nagradi onome, koji bi donio bilo kakvu vijest o poginulome. Thomas Glahn je umro nesretnim slučajem; u lovu u Indiji slučajno je odapela puška i on je poginuo. Sud je zapisao u protokol njegovo ime i čitav događaj o njegovoj smrti, i to u prošiven protokol. U tom protokolu stoji napisano, da je on umro, jest, čak i to, da je poginuo od slučajnog hitca.
(Knut Hamsun: "Pan", prevod: Nina Vavra)
Originally posted by SwanheartČetiri godine?
''
...
IZ ZAPISAKA PORUČNIKA THOMASA GLAHNA
I
Posljednjih dana neprestano mislim i mislim o vječnom ljetnom danu tamo na sjeveru. Sjedim ovdje i mislim o njemu, i o kolibi, u kojoj sam stanovao, i o šumi, što je iza te kolibe, pa sad hoću štošta da zapišem, da se pozabavim i da prikratim vrijeme. Vrlo mi sporo prolazi vrijeme; ne će da prolazi tako brzo, kako bih ja htio, premda nemam nikakovih briga i vrlo veselo provodim život. Sa svačim sam zadovoljan, a mojih trideset godina nije još nikakva starost. Prije nekoliko dana dobio sam iz daleka dva ptičja pera od nekoga, tko mi ih nije morao poslati, dva zelena pera u zapečaćenom omotu, na kojem je bila kruna. Obradovao sam se, kad sam ugledao dva tako vraški zelena pera. A i drugačije me ništa ne muči, osim kadikad mala kostobolja u lijevoj nozi: - od neke stare, davno zarasle rane, koju sam zadobio od puške.
Sjećam se, da je prije dvije godine vrijeme vrlo brzo prolazilo, neuporedivo brže, nego li sada. Ljeto je prošlo tako brzo, da nisam ni primjetio. Bilo je to prije dvije godine, 1855. Hoću da pišem o tom radi svoga zadovoljstva. Onda mi se nešto desilo, ili mi se to tek prisnilo. Danas sam već mnogo zaboravio od onoga, što sam onda doživio, jer odonda gotovo nisam ni mislio o tom, ali se dobro sjećam, da su noći bile vrlo svijetle. Mnoge su mi se stvari pričinjale tako čudne. Godina je imala dvanaest mjeseci, ali su se noći pretvarale u dan i nikad nije bilo nijedne zvijezde na nebu. A i ljudi, koje sam viđao, bili su tako osobiti i sasvim druge naravi, nego li oni, koje sam prije poznavao. Katkad je bila dovoljna jedna noć, da sazriju i da se razviju u svoj svojoj ljepoti. Nije tu bilo nikakvih čarolija, ali nikad prije nisam tako što doživio. Ne, nikad.
U nekoj velikoj bijeloj kući, dolje kraj mora, vidio sam djevojku, kojom su se moje misli neko vrijeme zabavljale. Sad više ne mislim neprestano na nju, sad više ne, sad sam je već sasvim zaboravio. Ali zato mislim na sve ono drugo, na kliktanje morskih ptica, na moj lov po šumama, na moje noći i na sve one žarke ljetne časove. Uostalom, sasvim sam je slučajno upoznao; da nije bilo toga slučaja, ne bi ona mojih misli ni jednog dana zaokupila.
Iz svoje kolibe mogao sam vidjeti svu silu raznih otoka i otočića, klisura, krajičak mora i nekoliko plavetnih planinskih vrhova. A iza kolibe širila se šuma, nepregledna šuma. Bio sam presretan i pun zahvalnosti, kad sam osjetio miris od korenja i lišća, sočan zadah od omorika, koji podsjeća na zadah od srži. Samo u šumi sve se u meni stišavalo, duša mi je postajala spokojna i snažna. Svaki dan sam odlazio u planinu, iako je gotovo još sva zemlja bila pokrivena ledom i mekanim snijegom. Moj jedini drug bio je Ezop. Sad imam Coru, ali onda sam imao Ezopa, moga psa, koga sam kasnije ustrijelio.
Često večerom, kad bih se iz lova vratio u svoju kolibu, čitavo mi je telo prožimalo toplo osjećanje doma, da mi je sve duša zadrhtala; i onda sam čavrljao s Ezopom i pričao mu, kako nam je dobro. Tako, sad ćemo naložiti vatru, pa ćemo ispeći pticu, govorio sam mu, šta veliš, a? A kad je sve bilo gotovo i mi se navečerali, odvukao se Ezop na svoje mjesto iza ognjišta, a ja pripalio lulu, legao za koji časak na drveni krevet, pa stao slušati muklo šuštanje šume. Zrak je malo uzbiban. Vjetrić pirka prema mojoj kolibi i ja sasvim jasno čujem, kako daleko u planini tetrijeb doziva ženku. Inače je sve tiho.
Više puta sam i zaspao tako, potpuno obučen, kako sam preko dana bio, i nisam se probudio, dok nisu morske ptice počele kliktati.
Kad sam onda pogledao kroz prozor, vidio sam u daljini velike bijele kuće trgovačkog mjestanca, pristanište Sirilunda, sitničarsku trgovinu, gdje sam kruh kupovao, pa sam još časak tako ležao i čudio se tomu, što sam tu daleko na sjeveru, u ovoj kolibi na rubu šume.
Onda Ezop tamo iza ognjišta stane protezati svoje dugo i usko tijelo, ogrljak mu zvecka, on zijeva i maše repom, a ja sam, poslije ta tri-četiri sata sna, skočio na noge odmoren i gotov da se svemu, svemu radujem.
Tako je prošla mnoga noć.
II
Neka pada kiša, neka bjesni oluja - ništa ne smeta. Često se dešava, da te baš u kišoviti dan obuzme neka mala radost i ti hodaš sam sa svojom srećom. Onda zastaneš i gledaš preda se, katkad se osmjehneš i pogledaš oko sebe. Na što misliš? Na neko blistavo staklo na prozoru, na sunčanu zraku na tom staklu, na potočić i možda na krajičak plavetna neba. I to je sve. Ali ništa više i ne treba.
A drugi put te čak i najneobičniji događaji ne mogu trgnuti iz jednomjernog i sumornog raspoloženja. Usred plesne dvorane možeš ravnodušno sjediti, šutjeti i čamiti. To je stoga, što je izvor i radosti i tuge u samoj duši našoj.
(...)
XXXVIII
Sve sam ovo napisao, da prikratim vrijeme. Meni je prijatno sjećati se onoga ljeta, koje sam proveo na dalekom sjeveru, gdje sam mnogo puta brojao sate, a vrijeme je ipak letilo. Sad se sve izmijenilo; dani više ne će da prolaze.
Imam ja i veselih trenutaka, ali vrijeme se ne miče i ja ne mogu da pojmim, kako ono može t a k o nepomično stajati. Ostavio sam se vojničke službe i slobodan sam kao kakv knez. Sve je dobro. Družim se s ljudima, vozim se na kolima. Katkad zažmirim na jedno oko, pa pišem kažiprstom po nebu, škakljam mjesečev podbradak i čini mi se, da se on smije, grohotom se smije od lude radosti, što ga škakljam ispod brade. Sve se osmjehuje. Otvaram bocu, čep puca, ja sazivam vesele goste.
Što se tiče Edvarde, o njoj više i ne mislim. Zašto da ju poslije toliko vremena ne zaboravim? I ja imam ponosa. Pa ako me tkogod zapita, imam li kakvih briga ili jada, ja mu bez skanjivanja odgovaram: "Ne, nemam ni briga, ni jada..."
Cora leži i gleda u mene. Ura kuca na kaminu, ispred mojih otvorenih prozora čuje se gradska buka. Netko kuca na vratima i listonoša mi predaje pismo. Pismo je s krunom. Znam, od koga je; odmah sam pogodio, ili sam možda sanjao o tom jedne noći, kad me je mučila nesanica. Ali u pismu nije ništa napisano, u njemu su samo dva zelena ptičja pera.
Ledeni strah prolazi kroza me, sav sam se ohladio.
"Dva zelena ptičja pera!" govorim sam sebi. "No, pa što onda? Ali zašto mi je tako zima? Gle, pa od prozora vraški duva."
I ja zatvorim prozore.
"Evo, ovdje leže dva zelena ptičja pera", mislim ja dalje - "meni se čini, da ih poznam; ona me sjećaju na jednu malu šalu na sjeveru Norveške, na neku ludoriju, jedan mali događaj među mnoštvom drugih, koje sam doživio. Upravo uživam, što opet vidim ta pera."
I meni se čini, kao da vidim nečije lice i čujem glas, kako mi govori:
"Evo gospodinu poručniku njegovih ptičjih pera"...
N j e g o v i h ptičjih pera...
"Cora, lezi mirno, čuješ li, ubit ću te, ako se makneš!"
Toplo je vrijeme, nesnosna vrućina; šta mi je palo na um da zatvaram prozore? Brzo otvaraj prozore, širom otvaraj vrata! Ovamo veseli ljudi, ulazite! Ej, služniče, ovamo, trebam vas...
I dani prolaze, ali vrijeme stoji nepomično - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Ovo sam napisao jedino radi svoga zadovoljstva, a i zabavio sam se, koliko sam mogao. Nikakav me jad ne mori. Samo želim da otputujem; kuda - ne znam, samo što dalje odavde; možda u Afriku ili Indiju; jer ja pripadam šumama i samoći.
GLAHNOVA SMRT
Zapisci iz godine 1861.
I
Porodica Glahn može još dugo godina objavljivati po novinama o nestalom Thomasu Glahnu; on se nikad više neće vratiti. Umro je, a ja znam i kako je umro.
(...)
Kad sam se u jesen godine 1859. našao s njim, njemu je bilo trideset i dvije godine, isto toliko, koliko i meni. Tada je nosio bradu i oblačio vunene lovačke košulje s prekomjernim izrezom oko vrata, i još je po neki put propustio da zakopča gornje puce. Njegov mi se vrat isprva učinio vrlo lijep, ali ubrzo je on dobio u meni smrtnog neprijatelja, i onda ja više nisam držao, da je njegov vrat ljepši od moga, premda ja svoj nisam tako napadno isticao.
(...)
Uostalom, ja sam slušao o Glahnu i prije, nego što sam se s njim susreo; njegovo ime nije mi bilo nepoznato. Slušao sam, da je bio u ljubavnim odnosima s nekom mladom Norvežankom iz vrlo otmene porodice i da ju je na neki način kompromitirao, poslije čega je ona prekinula s njim. Tada se on u svom glupom prkosu zakleo, da će se na samom sebi osvetiti, a dama ga je mirno pustila, neka radi, što mu drago i nije se ni osvrnula na to. Od toga doba pogotovo pročulo se ime Thomasa Glahna. Počeo je bjesniti kao mahnit, opijao se, izazivao skandal za skandalom i ostavio vojničku službu. To je zbilja bio čudan način osvete za otkazanu ljubav!
Ali pronosila se i druga priča o njegovim odnosima s tom damom: govorilo se, da je on nipošto nije kompromitirao, nego da ga je njena porodica istjerala iz kuće, a i sama je dama tome pripomogla, jer ju je zaprosio neki švedski grof, čije ime također neću da kažem. Ali ja toj priči ne vjerujem i držim, da je bliže istini ona prva, jer mrzim Thomasa Glahna i vjerujem, da je podoban i ono najgore da počini. No bilo sad jedno ili drugo, on nije nikad govorio o svojim odnosima s tom otmenom damom, a ja ga dakako nisam ni pitao. Šta se to mene ticalo?
(...)
III
(...)
Sutradan dobi Glahn neko pismo. To pismo je donio naročiti skoroteča sa riječnog pristaništa, a lutalo je sto osamdeset milja, dok je stiglo. Pismo je bilo napisano ženskom rukom, i ja pomislih, da je možda od njegove negdašnje prijateljice, od one otmene dame. Glahn, pošto ga pročita, nervozno se nasmije i dade skoroteči još posebno jednu banku, što mu je donio pismo. Ali nije dugo bio veseo; lice mu se namračilo, postao je šutljiv i samo je neprestano ukočeno gledao preda se. Uvečer se opio s jednim starim urođenikom i njegovim sinom. I mene je zagrlio i htio po što po to da me natjera, da i ja pijem.
"Što ste vi danas tako ljubezni?"rekoh ja.
On se grohotom nasmije i odgovori:
"Obojica smo ovdje sred Indije i strijeljamo divljač, zar ne? Nije li to užasno komično? Živjele sve države i zemlje na svijetu, živjele sve lijepe žene, udate i neudate, bliske i udaljene! HAha! Zamislite muškarca, kome se nudi žene, udata žena!"
"Grofica!" rekoh ja podrugljivo.
Ja sam to vrlo ujedljivo rekao i tim sam ga u živac taknuo. Zatulio je kao pas, tako ga je to zaboljelo. Onda najednom namršti čelo i stane sijevati očima i razmišljati, nije li možda što suviše rekao, toliko se zanosio tom neznatnom tajnom.
(...)
IV
(...)
"Uostalom, meni je već sve užasno dojadilo", reče on - "želio bih, da vi jednog dana nekako promašite i opalite mi naboj u grlo".
Gle, kakvim se mislima on zabavlja! Da mu opalim naboj u grlo! Možda je opet grofičino pismo iskrsnulo pred njegovim očima. Ja odgovorim:
"Što posiješ, to ćeš i požnjeti".
On je s dana na dan bivao sve mračniji i šutljiviji. Prestao je piti i ni s kim nije ni riječi govorio; lice mu je sasvim upalo.
(...)
V
(...)
Nakon nekog vrijemena ustrijelio sam goluba i opet napunio pušku. Dok sam je punio, stajao je Glahn napola sakriven iza drveta, gledao me i dobro pazio, da li uistinu punim pušku. Odmah zatim poče glasno i svečano pjevati psalam i to svadbeni psalam. "On pjeva svadbeni psalam i obukao je svoje najljepše odijelo, pa sad misli, da je danas upravo neobično zavodljiv", pomislim ja. Još prije nego što je dovršio pjevanje, počeo je lagano i pognute glave hodati ispred mene i dok je tako hodao, neprestano je pjevao. Opet je išao ispred samih usta moje puščane cijevi, kao da je mislio: Eto, sad će se ono ogoditi...zato i pjevam ovaj svadbeni psalam.
"Pa danas i onako ništa ne lovimo", reče on i osmjehne se na me, da bi se ispričao, što je u lovu pjevao. Ali je čak i u tom trenutku njegov osmijeh bio lijep; činilo se, kao da u duši svojoj plače, a i usne su mu drhtale, premda je htio pokazati, da se može i u ovako ozbiljnom času smiješiti.
Ja nisam žena, i on je dobro vidio, da nije nikako djelovao na mene. Postao je nestrpljiv, poblijedio je i počeo se uznemireno vrtiti oko mene; čas prođe lijevo, čas desno, čas zastane i očekuje me. Oko pet sati začujem hitac i tane prozuji upravo iznad moga lijevog uha. Ja podignem glavu: na nekoliko koraka ispred mene stoji Glahn i nepomično gleda u mene. Puška mu se u rukama dimi. Zar me je htio ubiti? Rekoh:
"Promašili ste; u posljednje vrijeme slabo gađate".
Ali on nije slabo gađao, nikad nije promašio; htio je samo da me razdraži.
"Pa osvetite se, do bijesa!"
"Sve u svoje vrijeme", reknem ja i stisnem zube.
Stojimo i gledamo jedan drugoga; i najedanput Glahn slegne ramenima i dovikne mi:
"Kukavico!"
Zar me je baš morao nazvati kukavicom?
Trgnem pušku, naperim je ravno u njegovo lice i odapnem.
Što posiješ, to ćeš i požnjeti - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Sad zbilja ne treba više porodica Glahn tražiti toga čovjeka. Razdražuje me to, što neprestano nailazim na tu glupu objavu o takvoj i takvoj nagradi onome, koji bi donio bilo kakvu vijest o poginulome. Thomas Glahn je umro nesretnim slučajem; u lovu u Indiji slučajno je odapela puška i on je poginuo. Sud je zapisao u protokol njegovo ime i čitav događaj o njegovoj smrti, i to u prošiven protokol. U tom protokolu stoji napisano, da je on umro, jest, čak i to, da je poginuo od slučajnog hitca.
(Knut Hamsun: "Pan", prevod: Nina Vavra)
