Bootstrap Framework 3.3.6

[Laerem]

[/url]

imamo drugaciji pogled na agnosticizam. ja volim da ga nazivam i (naucni) skepticizam.

postoje legitimna pitanja u vezi nastanka, kao i tacnog prebivalista 'svesti', stoga postoje legitimna pitanja u vezi toga sta se desava sa istom po zavrsetku zivota.

Aha... ti si jedan od onih koji ce se vjecno i ocajno drzati znanstvenih nepoznanica kao mjesta gdje tvoje praznovjerje može biti u toplom. Grow some balls, man.

[Laerem]

Slazem se sa Laerem da ostavljanje mogucnosti da smrt na neki nacin nije konacna jeste utesno i stoga postoji opasnost da smo bioloski isprogramirani da bas to mislimo kao neki mehanizam odbrane te automacki nismo objektivni po pitanju smrti.

Treba ici korak dalje od toga. Mi nismo bioloski isprogramirani na smrt. Smrt nije dio naseg programa, ona je kontradiktorna samoj reprodukciji našeg programa. I zato je svako koncipiranje smrti u osnovi fejk.

Na primjer, kada zamišljaš svoje mrtvo tijelo, ili svoj sprovod, ti i dalje ne zamišljaš smrt nego si zaglibio duboko u prostor metafore. Sam proces razmišljanja (i fantaziranja), koji je u prvom licu jednine, automatski pozicionira objekt fokusa naših misli u treće lice. Misaoni proces u kojemu zamišljamo smrt je apsurdan, zato što je smrt prekid prvog, a ne trećeg lica, dakle same te voajerske perspektive iz koje promatramo, npr. svoj leš, koji je objektiviziran (dakle stavljen u treće lice) u svojstvu individualne metafore za nemogućnost da zamislimo kraj sebe samih, koja ujedno i prikriva tu nemogućnost. Fantazija je uvijek simptom nekog nerazriješivog problema u našem razmišljanju. Što je veći problem, to je veća fantazija. Smrt je najveći problem, toliko velik da su naše fantazije morale postati institucionalizirane kako se ne bi urušile pod pritiskom tog problema. Tu pričam naravno o religiji, instituciji koja čini naše fantazije operativnim na društvenom nivou, a pri tome koristi simboličku moć društva da bi u nama ojačale tu fantaziju.

Iako nam je naša vlastita smrt strukturalno nedokučiva, a kad kažem strukturalno mislim biološki, smrt kao takva je prilično jednostavna stvar, jer srećom imamo kognitivne sposobnosti da možemo analizirati smrt drugih i iz toga izvuči prilično solidne zaključke. Temeljni konsenzus je da subjektivitet kao takav jednostavno prestaje, a biomaterija se razgradi.

Smrt je dakle, potpuno beznačajna. Doslovce joj ne možemo dati značenje, ali baš zato se toliko i trudimo da joj nakačimo neko značenje; između ostalog, tako što pridodamo značenje činjenici da neuroznanost još nije "locirala" svijest - koja, s obzirom da se radi o procesu, i nema jednu konkretnu "lokaciju" - međutim ta dislociranost ne bi trebla mijenjat naše poimanje smrti. Ta ideja da će nekakav kognitivni oblačić otplutati u drugu dimenziju kad umremo je naprosto smiješna. Nema utjehe u neuroznanosti.

Stoga, ljudi, volite se, jer ljubav je velika baš zato što nije vječna.

[badu]

previše sam egocentrična da bih mislila da ničega nema.

[Misim...]

[/url]

[/url]
nemamo pojma.

Pa nemamo pojma niti da možda ne postoje hobiti na drukom kraju mlijecne staze, ali taj nedostatak sigurnosti nije operativan u tome kako krojimo nasu stvarnost. Isto tako, ne postoje ama baš nikakvi dokazi da nakon smrt biološkog organizma preživi išta što bi i u najmanjoj mjeri nalikovalo na neki subjektivitet. I to mora da bude operativno u tome kako krojimo stvarnost, isto kao što je gravitacija operativna - iako postoji mnogo nepoznanica o tome što zovemo "gravitacija".

Postoji neznaje, i onda postoji neznanje. Ništa nije 100% sigurno, ali taj beznačajan statistički promil promila ne treba da nam posluži kao isprika za vlastiti agnosticizam, jer tako opet izbjegavamo da se suočimo s našim završetkom i upadamo u fantaziju.

A ništa mi nije jadnije od agnosticizma. Njihova filozofska dimenzija se svodi na jeftin psihološki trik pomoću kojeg izbjegneš zauzeti stav, jer te sve podjednako plaši.

Pa pre je trpanje i pritisak svrstavanja u tabore bez ikakvih dokaza (narocito dogmatske prirode because god, a hallucinogenic mushroom ili neko trece mudo said so) izbegavanje suocavanja sa neznanjem o nasem zavrsetku (i da je ta neizvesnost koja zapravo plasi), da je to taborisanje jeftini psiholoski trik i isprika za eskapizam koji pociva na failed logic. Pre je takvo izbegavanje po sebi, naposletku, upadanje u fantaziju (religijsku ili neku drugu).

Za razliku od ateista i vjerskih fundamentalista, agnostici kao da nemaju dušu.

I hoce li agnostici goreti zbog toga u nekom paklu po Laeremovom providjenju, a ovi prethodni imaju vec sanse za spasenje? Misim...

[Dear Lucy]

posle smrti će moje telo da nahrani sve one gmazove koje treba da nahrani i tako da svoj doprinos lancu ishrane. ako me neko ne pretvori u pepeo, naravno.

[Orlando the Lady]

“If there is a God, He will have to beg my forgiveness.”

— A phrase that was carved on the walls of a concentration camp cell during WWII by a Jewish prisoner

[Misim...]

.........

[svejedno]

[/url]

[/url]

imamo drugaciji pogled na agnosticizam. ja volim da ga nazivam i (naucni) skepticizam.

postoje legitimna pitanja u vezi nastanka, kao i tacnog prebivalista 'svesti', stoga postoje legitimna pitanja u vezi toga sta se desava sa istom po zavrsetku zivota.

Aha... ti si jedan od onih koji ce se vjecno i ocajno drzati znanstvenih nepoznanica kao mjesta gdje tvoje praznovjerje može biti u toplom. Grow some balls, man.

jes, ja sam od tih.




jok, ja sam od onih koji kad nesto zaista ne znaju, ne izmisljaju ludila da bi im bilo lakse ,)

takoreci, nemam praznoverja. ma nemam nikakva 'verja' ,)
postoje samo stvari koje znam, i one koje ne znam, i one koje cu saznati.

..

analiziranjem smrti drugih dolazi se do potpuno pogresnih i u osnovi ogranicavajuce materijalistickih zakljucaka - vidi, ako ga ovde zaseces, prestace da radi.

..

o celokupnom fenomenu smrti, ukljuciujuci i pitanje sta se desava sa 'svescu', posmatrajuci je kroz smrt druge osobe, znas jednako koliko znas o snovima tog coveka, nacinu na koji je video 'zelenu boju', koji kinky fetish ga je najvise uzbudjivao, celom njegovom unutrasnjem zivotu itd -- jednako koliko znas o fenomenu svesti -- odn ne znas nista.

[/url]Vrlo je tesko pricati o sudbini fenomena ciju fundamentalnu prirodu uopste ne razumemo.

smrt (zivot) moze da se posmatra na mehanicki nacin, i sve je to kul - kapiram, ljudima je nedje potrebno da veruju u ovo ili ono, pa onda jedni vise cene ljubav jer nije vecna, a drugi je vise cene jer je njima vecna.

ali zivot (smrt) nije posve mehanicka stvar. (poput te ljubavi, jel)



pS. sto se tice zamisljanja svoje smrti, ako si u fazonu zamisljanja nistavila - preporucuje se da se koncentrise na 'period' pre rodjenja ,)

[Laerem]

Ljudi na ovom threadu nikako da shvate koliko njihovova snažna potreba da ucine ambivalentnim pitanje prestanka svijesti nakon smrti govori o tome koliko ih ideja prestanka te svijesti traumatizira i upravlja njihovim razmišljanjima. A to pitanje uopće nije ambivalentno. Niti malo.

Ja bi samo volio čuti bar neke teze; dakle, ako svijest ne prestane nakon smrti našeg biološkog organizma... što se dogodi s njom... otpluta u stratosferu? Drugu dimenziju? Lol.

[svejedno]

da, postoje i takve teorije ,) a postoji i ona da ako umres i odvedes sa sobom jos hrpu ljudi, cheka te 70 devica. ili 72, nisam siguran. meni su logicnije te sto ne uzimaju u obzir device.

lm - pojma nemam. da bih to znao, morao bih da znam poreklo svesti. zbog onih uzrocno-posledicnih veza i to.

btw, da budemo nacisto - svest u smislu 'ja, svejedno, sto gotivi triphop', po svemu sudeci, svakako 'mora' nestati, jer je to svest oblikovana u kratkom dahu ovog 'hardver' zivota i nebitnim materijalnim sranjima, poput chinjenice da imam pishu, npr.
no, svest kod svakog zivog bica je mnogo shira stvar od tog 'ja, ovaj/ona sto gotivi ovo/ono i ima/nema pishu'.

u sv sl - posto sve to ne znamo, moj predlog je da prvo pokusamo da razumemo prirodu svesti, da pokusamo da dokucimo odakle tachno potice ta zanimljiva sila, da malo udjemo i u taj podsvesni deo tog ledenog brega itd.

takreci, da malo pocnemo da se bavimo softverom kod ljudksih bica, u smislu porekla & prirode.
manifestacije softvera smo dosta izucili, a hardver smo skoro doktorirali. ali poreklo & prirodu softvera nauka bas nesto izbegava. sto nimalo ne olaksava cinjenica da je zabranjeno koristiti lsd ili pecurke u experimentalne svrhe, npr.
(btw, postoji teorija da su nam na evolutivnom putu pecurke pomogle u dostizanju samosvesti)

then we can talk about sta se desava sa svescu po zavrsetku zivota. do tada (dok ne saznamo prirodu & poreklo) prosto... ne znamo.

..

al svako moze da bude ubedjen u sta god hoce, i nimalo nem ja nista protiv toga - budi ti ubedjen da se ta energija zvana svest gasi, nestaje; neka npr. barni bude ubedjen da ga cheka lepo mesto u raju, uzivajte, igrajte se.

ja prosto (josh uvek) ne znam.



pS. i ne, nema to mnogo veze sa licnim dozivljajem svoje smrtnosti. imam i ja svoja ubedjenja, dakako, koja nemaju mnogo veze sa 'naucnim' nacinom razmisljanja - ali prosto umem da razdvojim to od onoga sto prihvatam & prezentujem kao cinjenicu.

[Misim...]

[/url]Ljudi na ovom threadu nikako da shvate koliko njihovova snažna potreba da ucine ambivalentnim pitanje prestanka svijesti nakon smrti govori o tome koliko ih ideja prestanka te svijesti traumatizira i upravlja njihovim razmišljanjima. A to pitanje uopće nije ambivalentno. Niti malo.

Ja bi samo volio čuti bar neke teze; dakle, ako svijest ne prestane nakon smrti našeg biološkog organizma... što se dogodi s njom... otpluta u stratosferu? Drugu dimenziju? Lol.

A da se svest krcka u kazanu ako se pisa ne koristi kako bog nalaze - iskljucivo za oplodnju (i koji to sve pomno prati), je l to realnija, bolja, prijemcivija, uverljivija varijanta? Ako je cilj potraga za istinom, ona ne mora biti bilo poeticna, umetnicka, ne-smesna, velicanstvena, il pak sadisticka, "grehom" uslovljena i dr (za nekoga).

Ambivalencija se tice konfliktnih, suprotnih osecanja, subjektivnih dozivljaja. A u naucnom zakljucivanju toga nema. Ene sta kaze neuropsihologija:

According to neuropsychology, the mind or psyche, as well as consciousness and personality, is a product of the functioning brain.[1] During brain death, all brain function halts permanently. The implication is that the mind fails to survive brain death and ceases to exist.[2][3]

Inace, poteskoce se javljaju i kod same definicije svesti, i to sto taj pojam prolazi kroz razlicite pristupe: intuicionisticki, filozofski, religijski, naucni. No, ipak postoje bitne razlike izmedju teza, verovanja i tvrdnji.

http://en.wikipedia.org/wiki/Consciousness" target="_blank
http://en.wikipedia.org/wiki/Consciousness_after_death" target="_blank

[Mage]

Slusao sam nedavno bas zanimljivu prezentaciju ideje da vreme kao fizicka velicina zapravo ne postoji van konteksta nase svesti. Da je vreme samo nacin na koji nas mozak procesuira podatke i povezuje ih u "logicku" celinu. Tj da je vreme posledica strukture naseg mozga. I moram priznati da me je nateralo da mislim... Pricali su i o streli vremena, drugom zakonu termodinamike, relativizmu (pogotovo o efektu dilatacije vremena) u kontekstu neuralne umrezenosti. Bas bilo zanimljivo.

Jos jedna stvar koju nisam dosad spominjao, ali mislim da je interesantna za rasprovu, je da nasa sopstvena smrt zapravo ne postoji. Posto mi jesmo nasa svest, ne mozemo "iskusiti" nepostojanje, jer se to kosi sa definicijom nas samih. Da li to nesto prakticno znaci u trenutku same smrti ili pre formiranja svesti ne znam, ali mi je svejedno interesantna zamisao.

[2kune]

ajmo tome pristupit više znanstveno... eksperimentalno... fino neka netko umre pa ako se javi onda ima nešto poslje a ako se ne javi nema... neko se javlja kao dobrovoljac?
ja ne smijem tako brzo... još sam mlad...

[barni]

[/url]d..... npr. barni bude ubedjen da ga cheka lepo mesto u raju, uzivajte, igrajte se.

ja prosto (josh uvek) ne znam.

cinjenicu.

ja nisam nigde napisao da mastam i razmisljam o liku raja, zivim sada i ovde i bitan mi je ovaj moj zivot, ...toliko bitan da kao sto je u nekom postu gore rekao laerem vecina stvari za sta se ljudi bore i ginu u zivotu meni je besmisleno ne vidim smisao toga.
Ne znam zasigurno ni sta je posle zivota verujem, verujem i necemu svome unutrasnjem, sto sam imao pre nego sam razumeo Hrista verujem svojim ocima, svojim culima,.. vidim kada covek pati, kada se covek zdravo smeje vidim i stosta drugo o tome nisma pisao na forumu.Sta god bilo ili ne bilo posle smrti covek nije rodjen da sakati sebe bilo losim delima ili mislima.U to sam siguran vise nego je 2+2 jednako 4.

[Misim...]

Pa naucnici su pokazali da nema culnih dozivljaja ukoliko nedostaje aktivnosti u odgovarajucim delovima mozga. Sto znaci - ako rikne mozak, riknuce i cula. Vid, sluh, miris, dodir, ali i bol. Takodje, cini mi se i da nema misaonih procesa, koji isto pocivaju na elektricnoj aktivnosti korteksa il drugih delova mozga. (Tu bi bilo zanimljivo cuti iskustva ljudi koji su se probudili iz kome.) Dakle, cak i da svest nije obuhvacena definicijom elektricne aktivnosti povrh mozga, to sto ostaje afterlife bi bilo neko stanje bez cula, osecanja, misli (otuda i bez halucinacije raja ili 70 devica). Prosto, ako su osnovne funkcije svesti nuzno vezane za organsku materiju (mozak), onda kada se raspadne ta organska materija, nestaju i one. (Parafraziram citat sto linkah iz wiki).

[Laerem]

[/url]
toliko bitan da kao sto je u nekom postu gore rekao laerem vecina stvari za sta se ljudi bore i ginu u zivotu meni je besmisleno ne vidim smisao toga.

Ja to nigdje nisam napisao.

Ja sam rekao da je totalitet stvarnosti kao takav besmislen. Bukvalno, bez smisla. Smisao je ljudska tvorevina koja nije nadređena kozmosu.

Upravo zato ITEKAKO ima smisla "ono za što se ljudi bore i ginu". Smisao dobija na važnosti upravo zato što je niknuo iz pozadine besmisla, kao de facto novi fenomen u prirodi. Život je beskrajno važan baš zato što je jedan i neponovljiv. Bilo koji oblik sudbine/boga/determinizma/ravnoteže automatski čini život beznačajnim. "Smisao" nam može biti ili nadređen ili podređen, ali ne i jedno i drugo. Tražiti smisao iznad sebe, negdje tamo na nebu, je zapravo traženje utjehe i znak psihe koja se ne zna nositi sa slobodom; psihe koja je toliko narcisoidna da ako ne dobije garanciju da je vječna, i da ima svoje predodređeno mjesto o kojem ne treba puno razmišljati, odmah se povlači u sebe, u neku jalovu apatiju.

Ako postoji smisao života, a ja tvrdim da on može postojati, onda je to da se suoči s nihilizmom stvarnosti i ide se naprijed usprkos tome. Doslovce da se iskoristi svoj vlastiti život kao afirmaciju nekog partikularnog smisla u pozadini sveopćeg besmisla. A riječ koju koristimo za takav modus vivendi je hrabrost.

[barni]

[/url]

[/url]
toliko bitan da kao sto je u nekom postu gore rekao laerem vecina stvari za sta se ljudi bore i ginu u zivotu meni je besmisleno ne vidim smisao toga.

Ja to nigdje nisam napisao.

Ja sam rekao da je totalitet stvarnosti kao takav besmislen. Bukvalno, bez smisla. Smisao je ljudska tvorevina koja nije nadređena kozmosu.

Upravo zato ITEKAKO ima smisla "ono za što se ljudi bore i ginu". Smisao dobija na važnosti upravo zato što je niknuo iz pozadine besmisla, kao de facto novi fenomen u prirodi. Život je beskrajno važan baš zato što je jedan i neponovljiv. Bilo koji oblik sudbine/boga/determinizma/ravnoteže automatski čini život beznačajnim. "Smisao" nam može biti ili nadređen ili podređen, ali ne i jedno i drugo. Tražiti smisao iznad sebe, negdje tamo na nebu, je zapravo traženje utjehe i znak psihe koja se ne zna nositi sa slobodom; psihe koja je toliko narcisoidna da ako ne dobije garanciju da je vječna, i da ima svoje predodređeno mjesto o kojem ne treba puno razmišljati, odmah se povlači u sebe, u neku jalovu apatiju.

Ako postoji smisao života, a ja tvrdim da on može postojati, onda je to da se suoči s nihilizmom stvarnosti i ide se naprijed usprkos tome. Doslovce da se iskoristi svoj vlastiti život kao afirmaciju nekog partikularnog smisla u pozadini sveopćeg besmisla. A riječ koju koristimo za takav modus vivendi je hrabrost.

Ovo si napisao, isekao sam taj deo i bez celoga posta znacenje mu ostaje isto

[/url]

..., besmislenost je temeljni uvjet slobode. .......

hteo sam ti odgovoriti i na taj post ali reko ajd necu..evo sad cu....na kraju posta si naveo kako si ti izabrao uzivanje u slobodi, no druze moj tvoj um nije slobodan... to ces sam spoznati kad za to dodje vreme i pocnu te zuljati lanci koji su u pocetku izgledali kao nekakav modni detalj koji sija kako u tvojim tako i u tudjim ocima i istina to prija.
Postoje ljudi koji sami sebe stave u lance postoje i oni koje drugi stave.Ti si sam sebe stavio u lance.Sloboda je nesto sasvim trece.
Ali kao sto sam rekao u jednom postu ranije sloboda je slicna kao i ljubav to se ne moze objasniti mora se spoznati pa tek tada je i razumes.

Ti si meni dosta tezak za citanje, neka bude da sam ja glup...izneo si toliko neistine i nepoznavanja vere(bilo koje) da ne znam odakle da krenem.Cak i u jednom postu gore oko sahrane.Odakle ti da sam recimo ja ikada zamisljao svoju sahranu i svoje trulezno telo, cak ne znam ni da mi je iko pricao da se opterecivao time.To su tvoje pretpostavke u kojima polazis verovatno od sebe.

Pobogu verujuci covek voli svoj zivot, ko ne voli svoj zivot u sukobu je sa Bogom on cak i nije vernik i potpuno je nebitno ide li u crkvu ili nekakvu drugu bogomolju.Preduslov svega je voleti sebe.Kada si takav tu nema mesta utesi ona ne postoji.
Govorim o prototipu vernika no nijedan covek nije bezgresan ili ako ti lakse prihvatiti ni jedan covek nije ziveo a da nije na neki nacin osakatio sebe ili drugoga.Prosto takav je covek.
Nagrada o kojoj ti pricas dolazi sama po sebi ako je zadovoljeno ovo gore sto sam napisao.
Poput ljubavi, ona se ne trazi ona se desi ili ne desi.Desice se samo ako volis sebe u protivnom nikada se nece desiti.Ljudi svasta nazivaju ljubavlju.

I da postoji smisao zivota i milion puta cu ponoviti na ovom forumu da je jedini smisao i jedino vredno zivota oplemenjivanje sebe i drugih oko sebe.To je sve sto ces poneti odavde.Svaki osmeh koji si dobio i svaka radost kaja ti je nacinjena ili koju si ti nacinio je vecna i neizbrisiva.
U tom smislu u zivotu se vredi boriti, za svoje prijatelje, decu, bliznje, slucajne prolaznike za sve one kojima ti u tom trenutku mozes pomoci vredi se "boriti".(navodnici jel ta rec bi trebala biti radost).
Kroz umetnost, nauku, sport ili nesto sasvim trece vredi se boriti.

Primer besmislenosti zivota je politika uopsteno receno.Onaj kome je to strast ide u propast....

jbt koliki post

[Mage]

@Laerem: Da li ti zaista mislis da smo mi slobodni? Ljudi, mislim. Verujes li da stvarno mozemo odabrati ono sto cinimo i da istinski imamo kontrolu nad sobom? Meni se vise cini da prosto mehanicki reagujemo na stimulanse iz okoline... Mislim, sta bi po tebi bio mehanizam postojanja slobodne volje, i sta je po tebi sloboda uopste?

[Mage]

[/url]Smisao je ljudska tvorevina koja nije nadređena kozmosu.

Mislis li zaista da i jedna ljudska tvorevina nije podredjena kosmosu?

[kyrgyz]

Ako pakla ima, ja cu tamo biti, sa djavolom crnim kolo cu voditi...

[Laerem]

[/url]@Laerem: Da li ti zaista mislis da smo mi slobodni? Ljudi, mislim. Verujes li da stvarno mozemo odabrati ono sto cinimo i da istinski imamo kontrolu nad sobom? Meni se vise cini da prosto mehanicki reagujemo na stimulanse iz okoline... Mislim, sta bi po tebi bio mehanizam postojanja slobodne volje, i sta je po tebi sloboda uopste?

Ja ne mislim da smo slobodni a priori, ali mislim da mozemo biti slobodni. Mozes vjerovati da mehanicki reagiramo na stimulanse iz okoline, ali samo ako vjeruješ da je naša mehanika, tj. biologija savršena, bez pukotina, bez kvarova, sa isprogramiranom reakcijom na svaki stimulans. A to naprosto nije točno. Ljudi bez problema reagiraju kontra svojih instinkta.

S druge strane, možeš vjerovati da smo svi produkt naše okoline, ali opet, i to je potpuno krivo jer postoji niz ljudi koji pružaju otpor svojoj užoj ili široj okolini.

Treća stvar, odnos kulture i naše biologije je antagonistički (što se npr. manifestira kroz duboke komplekse koje izazivaju seksualne norme kod ljudi koji te norme internaliziraju)

Dakle, biologija je manjkava; kultura je manjkava i odnos biologije i kulture je dijalektina puna pukotina. Naša svijest - naš subjektivizam nije ništa drugo nego konstantno reproducirajuća pukotina između kulture i biologije - lokacija gdje se te dvije sile lome i produciraju imaginarni konstrukt koji se zove "Ja", a to je nešto s čime se mi identificiramo, iako to objektivno nismo "mi". Životinje, recimo, uopće ne prolaze kroz proces identifikacije (tj. udaljavanja, uvođenja posrednika između našeg organizma i vanjskih podražaja) - one su neposredno ono što jesu, i zato su sklonije biološkom determinizmu nego mi (iako vjerojatno i u životinjskom carstvu postoji određena gradacija). "Ja" je određeni fantazmatski konstrukt koji je uvijek na tankom ledu - slom ličnosti može podjednako izazvati i biologija (najčešće u formi bolesti koja narušuje integritet te imaginarne slike sebe) ali i kultura (društveno izopčenje isto tako može uništiti našu psihu, jer velik dio ličnosti večine ljudi kroji neka simbolička superstruktura, poput države, religije, etc.).

Sve naše lakše ili teže psihičke bolesti, psihoze, šizofrenije, različite neuroze i tikovi, biološki su simptom disfunkcije simboličkog.

Dakle, naš sam "mehanizam" nije uštiman i često se kvari - u tim kvarovima je prostor slobode. Možeš razmišljati o elementu (samo)svijesti kao malom procijepu između dvije stijene koje se konstantno urušavaju jedna u drugu i pokušavaju zatvoriti taj procijep, ali nikako ne uspijevaju u tome. Čin slobode je ne pokušavati zatvoriti taj procijep, dopustiti si da se ne osjećaš ugodno u svojoj koži, dopustiti si biti izopćen iz društva, prihvatiti svoju smrtnost, a ne (instinktivno) biježati od nje u fantaziju, i identificirati sile koje djeluju na nas (biološke i ideološke) i onda djelovati sukladno nekom samozadanom konceptu, poput etičkog čina. Samo postojanje etičkoga u ljudima je dokaz naše slobode, a uz to i remek djelo ljudske ingenioznosti. Zamisli... digne ti se kurac na nekoga, a ti ga/ju ne siluješ. Iz perspektive našeg biološkog substratuma - to je apsurdno! Ili izum nuklearnih bombi. Kako je točno u interesu reprodukcije naših "sebičnih" gena stvoriti nešto što je u stanju izbrisati svu deoksiribonukleinsku kiselinu s lica zemlje? Nema veće emancipacije individualnog organizma od njegovih gena, do izuma nuklearnih bombi. Zato mene u tajnosti razgaljuje nuklearna proliferacija - it's a giant fuck you to the natural order and genetic determinism.

A svi mehanistički pogledi na egzistenciju imaju taj problem da ne mogu nikako objasniti sav varijetet prirode i konstantni upliv novog. Jer ako imamo savršeno uštimani, deterministički, zatvoreni mehanizam - otkuda onda dolazi svo to obilje stvarnosti? Zašto se pojavljuju kvarovi? Otkuda dolaze nove stvari? Jedini način da učiniš tu formulu izvedivom je da dodaš neki faktor X koji je sve to organizirao i stavio u karantenu zatvorenog sistema. Dakle, za mehanistički svemir a priori je potreban Bog (ili sudbina ili neki drugi koncept s kojim u sebi pokušavamo zacijeliti otvorenu ranu smrtnosti, koja je sama po sebi jedan veliki kvar).

[Mage]

Mislim da ti brkas determinizam i kompleksnost. Determinizam uopste ne iskljucuje kompleksnost niti cini svet "savrsenim" kako ti kazes. Nista nije "savrseno", stvari su prosto takve kakve jesu i sasvim je nebitno kako cemo ih mi nazvati. Nemamo mi nikakve "kvarove", prosto smo takvi kakvi jesmo. O kvarovima mozes pricati kada analiziras sistem koji je stvoren da obavlja odredjenu funkciju (kao npr. fabricka linija), ali evolucija tako ne funkcionise: mi nismo stvoreni da bi smo bili ovakvi ili onakvi, vec prosto... jesmo takvi kakvi smo Mozda se na prvi pogled cini da smo bioloski "savrseni", da svaki sistem u nasem telu radi u skladu sa svakim drugim sistemom kako bi formirao ovo "savresno" bice, ali to uopste nije istina... Nas organizam i mi sami smo samo marginalno stabilni i vrlo lako se raspadamo.

Determinizam ne znaci da kompleksnost postojanja i psihe ne moze da postoji, vec samo da postoji ogroman broj faktora koji na nju utice i gura je u jednom pravcu ili drugom. Na kraju uvek neka sila prevali i kao posledica toga mi napravimo "izbor". Sada, mozda nam se cini da je taj izbor dosao niotkuda (od nase slobodne volje), ali to je samo zato sto ne mozemo da shvatimo i vidimo neverovatnu komleksnost naseg nervnog sistema i faktora koji na njega uticu, te sve uoprostavamo (sto nam je takodje u prirodi) i nazivamo to "slobodnom voljom". Ali ja tu nigde ne vidim slobodu.

Ne silujemo random ljude na ulici zato sto je to drustveno neprihvatljivo i postoji ogroman selktivni pritisak protiv takvog ponasanja, te oni ljudi koji su geneticki/drustveno predispozirani da tako nesto rade vrlo cesto bivaju eliminisani i iz drustva i iz njegovog "gene pool"-a. Mislim da dosta ljudi ne shvata koliko su mehanizmi evolucije zapravo komplikovani i kakve se sve zavrzlame tu desavaju. A i na kraju krajeva, ne postoji nikakav cilj evolucije. Evolucija nema cilj, vec samo ekperimentise i isprobava sve i svasta, a za njom ostaje samo ono sto je dovoljno stabilno da traje (for a while at least, everything breaks down eventually...)

Cini mi se da ti radis upravo ono sto si malopre kritikovao: trazis smisao u pukotinama znjanja i shvatanja

[barni]

[/url]

Cini mi se da ti radis upravo ono sto si malopre kritikovao: trazis smisao u pukotinama znjanja i shvatanja

bas to

[2kune]

to na kraju radi svak tko dovoljno dugo i opširno piskara po forumima...
a onda umre...

[Dirrty]

[Torry]

meni samo zao sto necu moci da vidim kako se odredjeni ljudi ponasaju, nakon moje smrti

[filipkum]

Ako postoji raj ( i pakao) nadam se da andjeli imaju polne organe, a ne ko u filmovima kao sto je " Dogma", to bi bilo stvarno dosadno

[loreenche]

Enivej, we rot in hell

[Herald]

[Speculum Columbae]

[/url]Svemir je kič

lepa diskusija, ali ova premisa je potpuno netačna. Svemir nije kič, svemir je svemir.
Fotografija Svemira je kič, ali on sam po sebi nije.