Bootstrap Framework 3.3.6

[Laerem]

[/url]Don DeLillo. Izdvojila bih "Cosmopolis" kao najpretencioznije smeće koje sam ikad pročitala. Iako, čujem da je "White Noise" vrlo dobra knjiga, pa mu možda jednog dana dam drugu šansu ako sjećanja na napornu postmodernističku shaggy dog story izblijede.

White Noise je jos jedan doprinos literaturi besciljnih lamentacija izgubljenih, middle-aged, americkih sveucilisnih profesora. Ukratko, knjiga nije dosadna koliko je izlišna.

Cosmopolis nisam citao, ali je film odlican, a cujem da je scenarij de facto transkribiran. Ja pak nisam vidio nista previse postmoderno u tome (osim zapostavljanja narativa), cak stovise, izgledalo mi je kao klasicna marksisticka propovijed kroz prizmu visoko stiliziranog jezika kasnog kapitalizma, ali takve stvari mene pale, pa sam mozda malo subjektivan. Doduse, ono sto je Cronenberg napravio od svojih glumaca, posebice njihov line-delivery, trijumf je sam za sebe, pa nisam siguran kako bi to funkcioniralu u tekstu. Doduse, kako ne voliti misli poput, parafraziram, "Cak i da haluciniram kako mi gljivice na mojim nogama govore da te trebam ubiti, ti i dalje zasluzujes umrijeti zbog sve siline svog kapitala" Drugim rijeci, treba ubiti kapitalistu, cak i ako su nasi motivi za to narcisoidni i kompromitirani.

OT: Mrzim Virginiu Woolf i njenu gustu verbalnu šikaru buržoaske tankocutnosti. Mrs. Dalloway je najduza knjiga koju sam ikada procitao u zivotu, bez obzira sto ima samo dvjestotinjak stranica.

[camden]

[quote=Ulix]Ako nisi mogla da izađeš na kraj sa Kosmopolisom, nemoj ni da se trudiš sa ostalim njegovim knjigama.[/quote]

Čitala sam na preskoke i "Falling Man", ali se iskreno ne sjećam ničeg da bih mogla prokomentirati (obje knjige sam pročitala prije 4 godine, s tim da je Cosmopolis ostavio daleko negativniji utisak na mene. Otud hejt. (Kad smo već kod post-9/11 tematike, Foer mi je tu favorit. Valjda padam na te tople ljudske priče i devetogodišnje američke dječake koji usputno spominju Tita)).

[quote=Laerem]White Noise je jos jedan doprinos literaturi besciljnih lamentacija izgubljenih, middle-aged, americkih sveucilisnih profesora. Ukratko, knjiga nije dosadna koliko je izlišna.

Cosmopolis nisam citao, ali je film odlican, a cujem da je scenarij de facto transkribiran. Ja pak nisam vidio nista previse postmoderno u tome (osim zapostavljanja narativa), cak stovise, izgledalo mi je kao klasicna marksisticka propovijed kroz prizmu visoko stiliziranog jezika kasnog kapitalizma, ali takve stvari mene pale, pa sam mozda malo subjektivan. Doduse, ono sto je Cronenberg napravio od svojih glumaca, posebice njihov line-delivery, trijumf je sam za sebe, pa nisam siguran kako bi to funkcioniralu u tekstu. Doduse, kako ne voliti misli poput, parafraziram, "Cak i da haluciniram kako mi gljivice na mojim nogama govore da te trebam ubiti, ti i dalje zasluzujes umrijeti zbog sve siline svog kapitala" Drugim rijeci, treba ubiti kapitalistu, cak i ako su nasi motivi za to narcisoidni i kompromitirani.[/quote]

Ako ti se svidio film, vjerojatno će i knjiga. U njoj bar nema povampirenog Pattinsona koji zna glumiti samo jedan jedini lik napinjanjem čela i pogledom ispod obrva. Knjiga mi čak ima probavljivih dijelova, s tim da sam se pitala čitajući ih kako je moguće da ista osoba piše i surrounding text. Sama ideja o fijasku financijskog svijeta, odnosno mita, gdje novac postoji jedino kao signifier, dok je signified (roba, proizvodnja) nestao s ostatkom stvarnog života, vrlo je prophetic (tada bila, razumije se) i vjerujem relativno zanimljiva svakome tko ne živi with eyes wide shut. Međutim, ni to kao ni izoliranost egzistencije i sveopću distopiju nisam doživjela na neki novi način putem čestih, rather random epizoda vanbračnog seksa ili rektalnih pregleda. A dijalozi su imo - uz poneku iznimku koja spada u gore spomenute probavljive dijelove - na razini Gordona Gekka i Buda Foxa u Wallstreetu – apsolutno infantilni.

Da ne duljim, nemaštovito i repetitivno djelo, koje mi je poprilično zacementiralo mišljenje o DeLillu kao try-hard piscu koji i ako ima što za reći, ne zna kako (ili bar ne na meni zanimljiv način. Ostavljam prostora za to da me možda moja intelektualna miopija sprječava da uvidim svih pedeset nijansi DeLillovog sivila ).