- 16 Dec 2011, 18:15
#2332431
ISPOVEST MLADIĆA IZ KURŠUMLIJE - Postao beskuĆnik zbog javnog priznanja da je homoseksualac
Kad je saznao da sam gej, otac me je isterao iz kuće
Strašni trenuci Stefan Radović (19): Otac je vikao na mene, pitao se zašto umiru normalna deca, a ja sam živ, rekao da od sramote više neće slaviti krsnu slavu.
Stefan Radović (19) iz Kuršumlije već nedelju dana je beskućnik jer je otac saznao da je homoseksualac i isterao ga iz kuće, odrekao ga se i čak poručio da neće više od sramote da slavi krsnu slavu.
Bez novca, samo sa odećom koju je imao na sebi, Stefan se privremeno smestio kod prijateljice u aleksinačkom selu Draževac. Gde će dalje ni sam ne zna, jer su ga se odrekli porodica, najbliža rodbina i prijatelji. Za Press kaže da je otac iz novina saznao da mu je sin ljubitelj istog pola.
„Zašto ne umreš?"
- Poverio sam se novinarima jer sam želeo da pokažem koliko je u Srbiji teško, pa i opasno biti gej. Kada su novinari stigli kod nas, otac nije znao zbog čega su tu. Kazao sam mu da će posle tog razgovora saznati nešto o meni. Odgovorio mi je: „Ili si ubio nekog, ili si narkoman, ili ne daj bože nastran."
Prošlog četvrtka je otac tekst o meni pročitao u novinama i tada je počela golgota. Vikao je: „Šta će reći ljudi, kako će gledati našu porodicu, isteraće me sa posla zbog sina pedera, neću više ni krsnu slavu da slavim, ljudima umiru normalna deca, što ti ne umreš." Kazao mi je da on to nikada neće prihvatiti i da mi više nije otac.
Stefan kaže da mu je posle dva dana otac ponudio dve mogućnosti - da ne izlazi iz sobe, ni pred porodicu, niti pred druge ljude ili da se spakuje i napusti kuću.
Hoću samo da živim normalno
- Strašno je kada hodate ulicom sa strahom, dok vas ljudi gledaju podozrivo i dobacuju vam uvrede. Ja hoću samo ono na šta svi drugi imaju pravo, da živim normalno. Meni su potrebni ljudi, razumevanje i toplina, a bez svega toga sam ostao samo zato što sam kazao da sam drugačiji - priča Stefan.
- Shvatio sam da mi tu nema života. Od jedne poznanice sam pozajmio pare za autobusku kartu, uzeo tek nekoliko stvari i krenuo na stanicu. Otpratila me je mlađa sestra iako joj je otac to izričito zabranio. Od tada sam u Draževcu, zahvaljujući baki moje drugarice, koja me je primila u svoju kuću - jada se Radović.
Dodaje da ga neki članovi porodice i dalje zovu, ali da mu je to slaba uteha.
- Tetka iz Novog Sada me bombarduje pozivima. Govori mi da sam bolestan, traži da joj kažem ko me je u to uvukao jer sam bio normalan momak. Stric me je takođe zvao. Pita me zbog čega mu nisam rekao ranije da sam bolestan, da su mogli da me izleče od homoseksualnosti.
Podrška doktorke
Kako kaže, trenutno mu je jedina podrška psihijatar niške Klinike za mentalno zdravlje Jelena Kostić, koja ga već godinama leči.
- Kada sam bio u osnovnoj školi, pokušao sam da se ubijem. Deca su me nazivala pederom, a ja tada nisam ni znao šta je to. Žalio sam se razrednoj, ali je ona kazala da ta reč ne sme da se pominje u školi. Kuršumlija je malo mesto, svi se znamo i taj teror koji sam doživljavao na svakom koraku bio je nepodnošljiv. Doktorka Jelena je pokušavala da razgovara sa mojom porodicom, govorila im je da imam problem zbog odbacivanja, da mi je potrebno da budu uz mene, međutim oni su stalno ponavljali da meni ne treba psihijatar već devojka.
Dragana Kocić,
Press