- 16 Feb 2014, 04:12
#2615784
Moja duša je prah. Moje telo je pepeo.
Nema svetova. Nema nijednog, sem strmoglavog kliženja iz jednog u drugo zlo. I ja.. Koji plivao sam u tom mulju, ščepan pipcima naizgled sreće; koja nije realnost, koja je samo obmana i opsena. Mrzim sebe i sve što je Ja stvorilo samo da bi štitilo egzistenciju. Mrzim što sam leteo, što letim, mrzim što toliko već padam... Mrzim. Sve te mutne slike prastarog sveta; okićen, pozlaćen, ušećeren, liciderski svet kao staru gospođu koja ispod svog make up-a nosi samo bore, izraz truljenja, mrtav sjaj ...
Mrzim što MORAM. Mrzim podsvest, vraćanje svetu koji nikad nije postojao, nigde zapisan, nigde moj... I te ruke... Jezike zlosutnih, govor nemuštih, precenjenu ljubav, jezivu tugu, sreću, učmali zivot, četiri zida, svoj dah, nemoć, polet u prazno, beg iz svetla u mrak, 511, crveni pesak ... Da, mrzim!
Zana je ušla u sobu. Bez kucanja, bez pozdrava; ćuteći i zamišljeno gledajući u pod kao slepac napipavajući mesto gde će sesti. Sela je preko puta mene, uopšte i ne obraćajući pažnju i da sam prisutan. Ležao sam na krevetu, naprosto se plašeći i da pitam, da prekinem nešto. Predstavu? Ali hteo sam prekinuti ćutanje. Sedela je, ne progovarajući ni reč. I dalje je gledala nemo, tupo u pod. Vrtela je prsten, neku šljasteću bižuteriju na domalom prstu leve ruke. Čekao sam. U tom trenutku nisam postojao Ja. Postojalo je neko drugo biće; biće koje se iz pomračene svesti istislo i pretočilo, stopilo sa nekom novom kožom i telom. Taj deo mene je negde u tom delu sobe čekao na odjek, na suzni grč u grlu da bi pokuljao svoju priču... Na ono što Gabrijel nije mogao da da početak, a ni kraj .
- Obrela sam se ovde. Došla niotkud. Crveni pesak me je pratio dok sam vozila kroz pustinju. Ne znam koju, ne znam kad... Čini se, pre večnosti. Pobegla sam od života koji me je bacao visoko i nemilosrdno puštao da bolno tresnem o tle. Pobegla sam... (Plače)
Osećam bol koji se topi, sramotno...
Nastavila je.
- Pobegla sam od šamara, od reči, od buke u glavi... Našla sam tišinu; osetila sam dodir ništavila i pitala sam se 'Je li to bolje po mene, jesam li našla ono što sam tražila?' Nema svetova. Nema nijednog, sem strmoglavog kliženja iz jednog u drugo zlo, pomislila sam. Nisam smela nikome da pogledam u oči. Stidela sam se... Sebe? Stidela sam se sebe. I te ruke... Ruke čoveka sa crnim cilindrom koje su me lomile kao staklo i odvajale od stvarnosti, noseći me nežno u pohotne košmare kada sam umirala od naleta orgazama, kada sam skrivala svoju prirodu i svoje lice tamo iza nekih vrata međusvetova. Živela sam u prekidima; kad jedan san pukne, ustanem, gušeći se, trčim u kupatilo, povraćajući samo neku sluzavu tečnost. Žuč. Kao da sam ispljuvavala deo po deo života, ćeliju po ćeliju, sitnila dušu, osiromašujući je do bledila . A sama sam bila bleda i ispijena. Zašto ovo pričam? Zasto sam i došla ovde?
Nastanila sam se. Stvorila gnezdo i neki novi dom. Dovela sa sobom svoje duhove. Glumila sreću, često spavala da bih je doživela. Sinoć sam pod tušem skidala neku prljavštinu sa sebe. Omamljena, uzbuđena... Hypnos je bio tu. Pustio je Dukea Ellingtona. Uzela sam žilet i sekla svoje telo, ne preduboko, onako površinski. Gledala sam kako gusta, tamna krv moga tela hranjena zlom i strahovima odlazi niz slivnik i pratila sam ritam, rifove gitare, uz trzaje preklinjući svoje telo da umiri drhtavicu. I dalje sam se plašila.
- Nekad sam dobro pisao. Zašto mrtav sam? Skočio sam sa prozora sobe 511 i... Dogodio se kraj. Lobanja mi je smrskana. Gadno izgledam u ogledalu; a jos uvek osećam reski ukus pelinkovca i sećam se stihova Charlesa Baudelaira u noći kada je moje nepomično i mrtvo telo gledao hiljade prolaznika i kada su uzaludno pokušavali sa reanimacijom.
- Nije te bilo kada sam se probudio. Napolju je bio divan dan. Bez ikakvih nagoveštaja i vesti. U hotelu nisu čuli za tebe. Znam da sam te poznavao. Nisi bio opsena. Zašto te se Oni ne sećaju?
- Pila sam litre kafe, terajući san. Pušila sam dan-noć, gledajući klasične romanse i čekala da neko dođe i da me pojebe. Zašto da se stidim četiri zida? Nisu živi! Ali pričala sam sa njima, jer nisam imala s kim. Stvorila sam četiri jebena jahača apokalipse 'Dođi i vidi'. U znoju, dok sam sebe zadovoljavala prstima, ti hladni, memljivi zidovi, četiri konjanika su pretila da me zgnječe, skupljajući se... Prestajala sam. Žalili su me. Osećala sam. O Bože, pa sve je bilo živo, čega god sam se takla. Ruže koje sam jednog dana kupila da bih upotpunila svoju sirotu sobicu su me cinički gledale iz vaze sa noćnog stočića, te sam ih lomila u histeriji i krvi dok su mi trnja probadala šake, bacala sam ih kroz prozor. Vetar ih je nosio. Smejale su mi se! Dok su igrale uz vetar, smejale su mi se! Pravdala sam se sebi da je to bio san. Oblikovala sam ga. Ruže je odneo vetar koji je naglo otvorio prozor. Nisam smela sebi da dopustim to ludilo. Da priznam. Bila je oluja. Samo oluja.
- Danima sam pokušavao da se vratim u tu sobu, ali sam bio zarobljen u špilji vremena. Danima sam čekao taj trenutak kada ću te ponovo videti. I kada sam se domogao sobe, čekajući te, slušajući Wild sea, pijući pelinkovac koji si uvek držala u mini baru zbog mene, ti si lagano otključala vrata i ušla u sobu, vrišteći. Nisam osećao smrt, ni to da mi srce više ne kuca. Nisam razabirao nikakve misli, niti šta bih ti u tom trenutku rekao, jer si klecala gledajući kako mi krv iz glave curi ravno u čašu pelinkovca. Vrištala si. Zanimljivo je da sam tada osetio bol i nemoć da ti se prikučim i zagrlim kao ranije, a toliko sam želeo. Oh, pa glava mi je smrskana. Mrzim to biserno prokletstvo!
- Nevoljna da sagledam istinu, bežala sam u samoću. Utvare su mirno dolazile i odlazile. Naviknuta na njihove glasove, tonula sam u snove. Uspavljivale su me. Svaki bogovetni dan sam sklupčana kao mačka ležala na krevetu, bez volje za životom, bez ikakvog daška sreće. Tek ponekad bih ustajala i odlazila u park u blizini hotela. I tamo sam sedela, mada okružena ljudima, te nisam bila toliko usamljena. Nestalna sam, znam. Nekada sam žarko zelela da se izolujem, da zaspim i ne probudim se, shvativši da za mene nema života među svim tim ljudima. Osećala sam se kao duh, niko me nije primećivao, ni sa kim nisam pričala, za sve to vreme otkako sam ovde, samo sam produbljivala svoje neuspehe, tonula u očajanje i na neki način upoznavala sebe. Taj deo mene nije mi bio potreban. Tu prljavštinu nisam mogla sprati, grizla me je ispod kože, golicala žile... I ja... Želela sam samo olakšanje. Plavi sjaj. Opet dodirujem ga. Plavičasta jutra, plave seni po sobi, beskrajno plavo nebo, opet me miluju. Ja sam sada sretna!
- Deveti krug pakla. Ima li ih još? Krugova?
- Ustao sam da pijem vodu. Usta su mi se sušila. Na tren se razbežaše duhovi iz glave i kao da ostaviše pustoš i prazninu. Sada sam samo bio Ja. Usamljenost me dosta košta. Napolju ponovo bruji život. Mirišem ga. Kratko se zadržava u nosnicama. Žagor sretnih i nesretnih korača pločnicima. Ti koraci me uznose i vraćaju zdravom razumu. Nisam sam. Nisu to senke i nisam jedini u kome rastu misli, osećanja, žalosti, zanosi, potrebe... Ti ljudi. Živi su, koliko i ja.
- Čekam tramvaj. Već dugo ga nema. Svoj svet sam zapakovala u finu kutiju i ostavila na polici u stanu, među knjigama. Čekao me je uvek kada bih se razočarala, kada bi me ljudi ismejali, kada bi me napustila misao da nesmetano mogu da volim i da dišem taj isti vazduh u kom sam se rodila. Pola sata posle ponoći. Čekam tramvaj. Sama sam. Počinje kiša. Opet nisam ponela kišobran. Ne pratim vesti; ne znam kakvo vreme prognoziraju. Biće dobro ako ostane na ovim sitnim kapima, samo da ne počne pljusak. Tramvaja nema. Pun mesec se spustio na teme i ošamutio me. Palim cigaretu za cigaretom. U dimu posmatram ta staklasta lica, naštelovane robote, hodajuće klišee... Ponoćni vazduh prolamaju visoko frekventivni talasi: Sex , Sex ,Sex ... Mislim na njega. Idem k njemu. Gde je bre taj prokleti tramvaj? Zaustavila sam prvi taksi. 'Do Cara Dušana molim vas .' On me čeka. Nestrpljiva sam. Samo hoću da ga vidim. I ovaj put, mislim da ga neću pustiti od sebe. Nervozna sam i napeta kao struna.
Pozvonila sam na interfon. Nisam mu se čak ni najavila. Pospanim glasom mi je rekao da uđem. Lift nije radio pa sam pošla stepenicama, do petog sprata, kao pijana, ljuljala sam se od neispavanosti, tresla sam se od našeg susreta, kao da idem na slepi dejt. Čekao me je ispred vrata, sa nevinim smeškom na licu. I ja sam se nasmešila. Kao šiparica. Volim te njegove crne, đavolje oči. Sećam se kako sam ga prvi put odgurnula od sebe dok smo vodili ljubav.Te oči u polutami, u ljubavnom grču, kao da su lile crnu tintu, kao da me sam đavo gledao. Smešno mi je sad to. Sećam se i da sam u tom trenutku još više uzdrhtala od seksualne želje, u vreloj penetraciji, sve sam ga više privlačila sebi, čekajuci da te divlje, crne trnjine svrše predamnom. Uhvatio me za ruku i uveo unutra. Oh kako su se probudila sećanja, uspomene na svaki detalj u stanu. Još uvek je čuvao stvari koje sam mu kupila. Stajale su na vidljivom mestu. I naša slika... On me još uvek voli?!
'Drži mi ruke. Gledaj kako ti hrle, kroz tminu, kroz oblake... Spusti nebo na moje dlanove; razluči zvezdani pesak, rascepi sumrak i pusti svetlost na me... Gledaj kako drhtim. Oseti kako drhtim pod prstima od kašmira i svile, izvijajući se poput pustinjske pijavice, lebdeći poput latica, meko... Divno. Još jedan se naš kroji dan. Smehom nošen svet iz mene prede na tvom uzglavlju i smeh...Topao kao uzdah. Ti ne čuješ more, penušavo. Kako sam glupa! Zaboravila sam da me čeka u kutiji. Još me voliš? Zar bi trebalo?
Uvukla sam te u tesnac dva sveta, pod nebom koje ipak krvari noć. Zašto ne dišeš? Zaustavljaš dah ili te guši moja sramota? Postiđena stojim pred ugaslim tvojim crnim očima. Ugljevlja. Prhnuše nenadano. Diši. Probudi se zbog mene. Diši! Sanjaj za mene. Sanjaj sa mnom! Naš dom zapljuskuje more, naš dom je na kraju grada.
- Ležim na krevetu. Apartman 511.Teški vazduh mi pritiska grudi, ne mogu da dišem. A šta mogu?! Zurim u plafon, slušam Toma Howarda koji se krvavo melodično spira niz zidove. Najednom mi je sve postalo ravno do groba. Misli, reči, postale su proste, ne trudim se previše. Ja sam goli putnik. Ostalo mi je još vremena za pokazivanje nagote. Sav svet je u mojoj sobi. Gledaju u mene belo. Kada zaspem, pljuskaju me hladnom vodom, šamaraju me, golicaju, siluju, samo da se probudim da bi me opet gledali belo. Žele još malo životnog sjaja iz očiju da isisaju i zatim da me puste vukovima. JA to želim! Pa ja to želim! Eutanazija.
- Jebi se! Ne znaš ti šta želiš!
- Želim da zaspim.
ONA
Imam ceo svet, ima me, drži na dlanu, a opet sve visi u vazduhu, igra, titra... Ne spušta se na tle. Nije zemaljsko. Nedostojna sam da zgrabim tu udicu i povučem je ka sebi. Nedostojna, jer sam živa! Nedostojna jer nisam shvatila da mi je zabranjeno sve praktično, sve jednostavno, zabranjeno od drugih, kao detetu kada se brani - 'Ne smeš to, ne pipaj to...' Nedostojna sam čak i svojih snova ako ih nisam imala sa nekim podeliti, a nisam. A u njima sam bila sretna, živela sam, hodila putevima od zvezda, ljubila, sretno plakala, sretno volela, sretno praštala, sretno PATILA, jer već u drugom snu se krio neko ko me voli i koga volim. Trpela sam sretna. Kao monahinja služila sam sopstvenom ropstvu, dvorila svoju mučninu, NADALA SAM SE! ŽIVELA SAM! Je l' to sada bitno?
Božja priroda - priroda koju je Hypnos mrzeo, koju sam naposletku i ja mrzela je bila samo crno-beli svet, sprčen, gnjili svet, gnjila fantazija prirode. I taj svet posle hodočašća po pustinjama od crvenog peska, svet koji je ogolio ulicu čempresa, gnjili smrdljivi svet kome nisam bila potrebna je gasio požare u meni, sekao mi krila i vraćao me onoj stvarnosti od koje sam tako nevešto bežala, hrleći uvek u drugu, za mene pitomiju realnost u kojoj su mi ponovo i ponovo zaceljivale rane, naizgled nestajali duševni ožiljci, rasla gorda krila služeći mi kao štit ako jednog dana budem probuđena od najezde tih pomahnitalih, surovih komaraca iz spoljnog sveta. Potom, ništa od gordosti nije ostajalo, štitovi su se lomili kao stakla. Nedostojna sam bila i nedostojna i dalje svog sna, jer nisam znala pružiti otpor. Sada plačem, ne više sretna.
ON i ONA
- Ludvig Van. Deveta simfonija. Srce se stišalo. Misli otputovale nekom drugom. Beli zid i tačka na njemu. Zurim dok bolno uvlačim dim cigarete. Ovo kao da sanjam. Toliki mir, bez trzaja, zar je moguć u sobi 511? Zar je moguć dok ne snim? Zašto zidovi ćute? Zašto nema žamora ispod prozora? Zašto more ne penuša? Zašto je sve tako ponizno - tiho, mrtvo...?
- 'Jebi se, ne znaš ti šta želiš!'
Ipak sam budan. Ipak i taj Gospodnji dan zna katkad biti spokojan. Bez nemira i stradanja.
- Ali treuntak... (Glas iz mene).
- Ali na momente... Na nekoliko minuta sve utihne i postane čarobno. Ali...
I onda biva sve po starom. Likovi jeftine melodrame postaju ponovo žrtve. Šapat:
- Natrag, natrag! Umilna šaputanja i uspavanke.
- Natrag, natrag, natrag; vrati se . Među 'stado', među ljude koji skrivaju tvoju nagotu, natrag u TAJ svet.
I odjednom drugi glasovi, maliciozni, na vratima tog međusveta iz pukotina vrište. Lucifer sa lučom u ruci.
- Šta si ti podneo? Gde su žrtve? Ti si jadna, ništavna duša koja odgovore traži u zidovima u tišini.
Grozno para uši taj smeh. Svetlost me proždire. Zastori, zastori... Molim Vas. Stežem pesnice i nemilosrdno udaram po glavi. Prestaće, prestaće...
Hypnos nije bio tu.
- Neko stoji pred vratima. Zvoni. Otvori ih.
Ustajem da otvorim vrata. Pažljivo, bojažljivo... Zana!
I dok nemo posmatram kako ulazi u sobu, bez ijedne reči, gazeći kao srna sa kišnom kabanicom prebačenom preko ruke, prestaju svi glasovi, telo se opušta, glava više ne bridi. Izusti samo.
- Svest je otpor čemu? - ispitivački me pogleda dok je kabanicu spuštala na naslon fotelje.
- Svest je otpor čemu?! -nastavi.
Poče da ponavlja.
Otpor čemu? Svest? Šta je svest i čemu ona, čemu otpor?
Nemam odgovor na pitanje. Nema ga ni ona. Imamo samo pitanja; pitanja koja postaju deo nas, bez odgovora, bezlična, apsurdna, dosadna pitanja.
- Ko su te usamljene duše? Zašto ih progoniti? Zašto da ih neko progoni? Duše? Lovi?!
- Gle, stvarno. Jesmo li mi te duše, uhvaćene u nekakvu zamku? Jesmo li toliko bili naivni kada smo dopustili da nama upravljaju, da nas programiraju, da nam izobliče sve nade, da ih bace u kosmos u kom lebde, rotiraju oko nekih svetova - SVETOVA , a potom kao zvezde repatice padaju među neke druge ljude, na tla tih nekih SVETOVA šireći se među njima kao epidemija? Pa to je MOJE!
- Da, to je i moje.Ti fetusi su disali u mojoj utrobi, mojim životom se hranili. A i ja kroz njih.
Jesam li bila zatim sebična što sam od tih krhkih stvorenja očekivala mnogo?
- Ali, oni jos nisu udahnuli vazduh i život. Fetusi ili bolje, ta naša blaga nisu umrla, samo su izgubljena, a mi ih još tražimo.
- Nema ih u ovom hotelu.
- Gde sam ih ispustila?
ON
Deveta simfonija. Ispočetka.
U ušima bubnje pitanja i dileme. Ko mi ih je postavio? Kada sam to prestao da budem JA, da budem svestan, da osećam...? Deveta simfonija, teška kao kamen. Ruke od gvožđa; glava ponovo bridi od zbunjenosti i neznanja. Krećem ka prozoru. Sunce je davno zašlo, more je umrlo, svi su mrtvi. Njihova još sveža krv sliva se niz bele pločice i zidove. Samo beton i neki čudni odsjaji koji se bacaju gore - dole i postaju crni dim. Sve je isto, odsustvo života... Nije ga skoro nikad ni bilo. Samo još muzika iz moje sobe kao da želi probuditi mrtve. Samo još ja koji stojim nagnut nad bezdanom, gledajući šta mi je sve odneo. Samo ja, opet, koji gledam taj beskraj, beskraj, beskraj... More i plavet okupane aurorom borealis. Samo ja kao krivac, kao ubica, čudoviste koje je u delirijum tremensu i ludilu bacilo sve to, ispustilo, zaboravilo ... Ostao sam ja.Ostale su krvave - gvozdene ruke, krv Lovca koja se plačući spirala niz zid na kom je često bio nalakćen, držeći čašu, pijući pelinkovac, prateći zvuke omiljenog mu Dukea Ellingtona; ostao je ON, neuništiv da me i dalje progoni. Koliko puta ga treba ubiti?
Lovac na Usamljene Duše
Oh, Zana divna moja! Čuh ti glas, osetio sam miris kiše koju si donela sa sobom i nežni miris jasmina. Nedostaje mi taj miris sa tvog satenskog vratića, nedostaje mi ona soba puna jeke mirisa, nedostaju mi tvoje tople i ljubavi pune ruke. Ne, draga ,molim te ne vrišti! Ja ne volim ovu sobu! Mrzim ovaj grad! Prestao sam da dišem, ali po onoj staroj navici činim to. Nisam prestao da volim, moji osećaji se ne hlade iako mi telo načinje vreme, to ogromno jebeno vreme, iako čak više i ne izgledam kao ranije. Da, vidim sebe opet u ogledalu. Jebeno biserno prokletstvo!Draga, mi nemamo više ogledala, nema više tih paralelnih svetova koji će nas razdvojiti više. Ja nisam skočio sa tog prozora, ja čak i ne znam... Ja, ja ... Nateran sam da skočim! NE! Neko me je gurnuo! Gde si mila? Zašto si ponovo došla ovde?
ONA i HYPNOS
Ne, to nije moje mesto zločina. Ne, ja nisam bila tu. Nisam to učinila! Hypnose, Hypnose. Budna sam. Ružan san. Ipak je to bio samo san. Čini mi se da sam umrla jednog toplog majskog dana, dok je vetar nosio crveni pesak sve do mora. Do plavog horizonta. Istopila sam se poput peska, pretvorila u tu vodenu prašinu. Nisam volela tirkiz. Unosio mi je nemir. 'Zauvek plavo' nije moj život.Z agrcnula sam se tim gutljajem života. Spoznala.
Azurna obala. Isti grad. Ista Zana u njemu. Samo boje više nisu iste. Tražila sam onaj stari grad, moj grad. Ne azur, ni tirkiz, ni more i hotel... Moj grad! Aurora Borealis . Beskonačnost. Daleko tamo na nebu, iznad mora koje mi sve više izmiče; ni budna, ni snena mislim prošlo je. Je li se završilo sve? Je li se okončao rat? Jesam li dotakla dno stvarnosti ili naviknuta i dalje palim vatre zablude?
- Sreća mi prži lice. Osmeh sam razvukla i zadržala u suzama. Stajao je pored mene; čini se kao prvi put da stoji, tu, predamnom, a da njegov lik ne oblikujem, da njegove tamne oči ne vidim samo dok sam pod tricikličnim antidepresivima. Tu je, ispred mene. Gleda me tim svojim žeravicama, pita me njima, svlači me. Nepokretna sam. Stidna. Ne smem ništa da izustim, jer ga se i plašim, a da ne znam zašto. Odsustvo. Nisam mu dugo bila tako blizu.
Pre koliko vremena, sati i godina sam čekala tramvaj kako bih stigla do njega? Koliko dugo sam ga nekada čekala na kiši? Pre koliko decenija sam slušala zvonki mu glas i onaj jecaj dok je svršavao po mom stomaku, a ja kao ponižena gledala tupo u mrak ,sanjajući otvorenih očiju, kroz taj mrak, sanjajući nekog drugog... Da me tuca ko zna ko? Stidim se sebe i svoje nemoći. Sada sam tu. Koja reč? Koja grimasa? Koliko da cedim tu sreću na svom licu da bi znao da sam sretna -sretna što to više nije onaj stari on, već neko drugo lice, sa identičnim đavoljim očima, vatrenim, hipnotišućim..?
- Zaboga zašto nisi obukla kaput? Pa hladno je. Noć je. Hladne su ...(promucao je).
- Nije mi hladno.
Steže mi ruke.
- Pa ti goriš?! Mora da imaš temperaturu. Kako se osećaš? Bolesna si?
Pitanja me lome. Gnječe me i bacaju u obamrlost.
- Ne. Ruke čak i ne osećam. A nije mi hladno. Dobro sam. Nisam bolesna. Nemam groznicu. Mislim...
- Hajde, vodim te kući. Moraš da spavaš. Iznurena si, draga.
Draga? Dugo nisam čula tu reč. Njegovo 'draga' kao dlaka u grlu, ravnodušno... Znači mi, niko me tako ne miluje, ne na taj način. Volim tu rigidnost u njegovom glasu.
- Kako rezervisano...
- Molim? - prošapta.
- Ništa. Samo me vodi kući.
Najednom sam potisla osmeh počela da grcam, tiho... U sebi. Nije primetio. Vozio je, gledao mrtvo u farovima osvetljen asfalt koji je zauvek nestajao, iza nas. Shrvana, brojala sam bele trake. Samo teško disanje. Moje. Njegovo. Voleo me je. Trudio se da mi ugodi, da me uteši, da me smiri... Voli me!
Ne znam kada smo stigli. Zaspala sam brojeći bele trake. Tek kad sam se probudila ,setila sam se njega, sinoćnjeg razgovora, vožnje... Traka, traka, traka, do u nedogled. Nije bio tu. Glasno sam zaplakala. Opet sama. Opet prepuštena tišini koja će me odvući u stari porok. A odvikla sam se... Nisam. Mislila sam da je počeo život i da mesta više nema snovima. Život - pa takav je pisan sa mene. Moj život. Boli, ali moj. Hypnos. Smrt na raskršću. Bačen cilindar i ponoć ga nosi. Poluispijena čaša pelinkovca i do pola dogorela cigareta. Tišina ovde, tišina tamo...
- Da zavrtimo ploču, ha ? Dinah Washington, može?
Tu sam.
Redosled stvari je malo drugačiji. 'Smiri treptaje leptiru na mesečini'.
Poslednji put krvarim. Koliko duboko pa da iscuri duša? Gde će otići? Reci da više neću sanjati. Reci da više neću plakati. Reci, NE SMEŠ!
- Draga...
- Ne , nisi ti. Ja sam potonula, nestala sam zajedno sa onim dušama iz hotela.
- Odrezala si kapke.
- Samo sam zaključala mrak .
Svetlost... Divna majska svetlost. Svet. Ima me na dlanu!
'Svi smo mi deca u nepreglednom vrtu koja nastoje napisati Božije ime pogrešnim kockicama'.