Bootstrap Framework 3.3.6

[Majra Diuna]

SUSRET U LIFTU

Ušli smo u kabinu i bili smo samo nas dvoje.
Pogledali smo se i nismo činili ništa drugo.
Dva života, tren, punoća, sreća ...
Na petom spratu je izišla, a ja, vozeći se dalje,
shvatih da je nikad više neću videti,
da se taj prvi susret nikad više neće ponoviti,
da čak i kad bih za njom pošao, pošao bih kao mrtav,
a da i kad bi se ona vratila meni,
vratila bi se valjda samo sa onog sveta.


Vladimir Holan

[bas bleu]

Originally posted by smaug

Evo izvol'te:

Momak ide vragolan,
Po gori se širi,
Lep je ka'no lepi dan
Što kroz goru viri.

A sa gore, kraj potoka,
Stazica se dala,
Jedna moma milooka
Tu je rublje prala.

Al' kad smotri vragolana,
Povikala seka:
"Oj, stazice, oj, tanana,
Dones' ga meneka!"

Viknu moma, pa ti brže
Za žbun jedan zađe,
A momak se čisto trže
I čudo da snađe:

"Jao mene, i do sada
Šetah ja po gore,
Ali ne čuh još nikada
Da slavuji zbore!"

Tako reče momak tuna,
Pa s' mlađan zahuja
Da on vidi iza žbuna
Tog čudnog slavuja.

Al' i moma iz zasede
Poskočila oma -
Beži, sele, eto bede -
Beži majci doma!

Beži moma, manu rublje…
Beži l' domu svome? -
Sve u goru beži dublje,
A momak za njome.

Beži moma, do kolena
None joj se bele -
Bele none do kolena
Momka su zanele:

"Ta da imaš krilo lako
Da prhneš oblaku,
Ne bi mene, čedo, jako
Utekla junaku!"

Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dohvati je sade:
"Jao mene!" - ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.

O, da čudna valjuškanja
Po zelenoj travi,
O, da čudna ljuljuškanja
Da t' podiđu mravi!

Laki vetrić osme'nu se,
Listak liska dirnu,
Beli danak pokrenu se
Pa kroz lipu virnu.

Lipa brsne grane širi,
Šapće danu sjajnu:
"Viri, dane sjajni, viri,
Ali čuvaj tajnu!"

and the irish version for you, a stor mo chroi:

sweet killen hill

flower of the flock,
any time, any land,
plenty your ringlets,
plenty your hand,
sunlight your window,
laughter your sill,
and i must be with you
on sweet killen hill.

let sleep renegue me,
skin lap my bones,
love and tomorrow
can handle the reins,
you my companion
i’d never breathe ill,
and i guarantee bounty
on sweet killen hill.

you’ll hear the pack yell
as puss devil-dances,
hear cuckoo and thrush
pluck song from the branches,
see fish in the pool
doing their thing,
and the bay as god made it
from sweet killen hill.

pulse of my life,
we come back to mise,
why slave for mcardle –
that bumbailiff’s issue,
i’ve a harp in a thousand,
love-songs at will,
and the air is cadenza
on sweet killen hill.

gentle one, lovely one,
come to me,
now sleep the clergy,
now sleep their care,
sunrise will find us
but sunrise won’t tell
that love lacks surveillance
on sweet killen hill.

[smaug]

Me like it.
Narocito:

'and i guarantee bounty
on sweet killen hill.'

[bas bleu]

and mars and snickers but it would mess up the stanza... me knows what lady likes

[smaug]

Hahahahahaha. I ne samo to - alegoricna sam na kikiriki.... hahahahahahaha....

[bas bleu]

[smaug]

[Orlando the Lady]

Ovako stoji u originalu, kako je pevaju Cigani:

LOLI PHABAY

,,Andro verdan drukos nane
Man pirani shukar nane
Loli phabay prechinava
(hop, hop, hop)
Yepash tuke yepash mange
(hop, hop, hop)''

A ovo je moj pokusaj da prevdem:

,,CRVENA JABUKA"

U vagonu nema poda (, majcice)
I ja nisam voljena (, majcice)
Isekla sam rumenu jabuku
(hop, hop, hop)
Pola tebi, pola meni
(hop, hop, hop)

[javolimsamosebe]

Out of the night that covers me,
Black as the pit from pole to pole,
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.
In the fell clutch of circumstance
I have not winced nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance
My head is bloody, but unbowed.
Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade,
And yet the menace of the years
Finds, and shall find me, unafraid.
It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll.
I am the master of my fate:
I am the captain of my soul.

William Ernest Henley

[javolimsamosebe]

Mnogi od kerova koji noćas hrču po trotoarima
nesumnjivo sanjaju tvoje kosti
i ja se dobro sjećam tvojih kostiju u mesu,
a najbolje u onoj zelenoj haljini
i smeđim cipelama s visokom petom
vječito si psovala kad popiješ, kosa ti je opadala
a ti si htjela da eksplodiraš od onoga što te je mučilo:
trulih sjećanja na trulu prošlost,
od kojih si na kraju i pobjegla u smrt
a ja sam ostao sam sa trulom sadašnjicom

Džejn, mrtva si već 20 godina,
a ja te pamtim bolje nego ma koju drugu
jedina ti si shvatala svu uzaludnost našeg postojanja
druge su se žene samo nervirale zbog besmislica
uporno histerisale nad glupim sitnicama

Džejn, tebe je ubilo to što si previše znala
dižem piće za tvoje kosti
o kojima ovaj ker još uvijek sanja.

Čarls Bukovski

[javolimsamosebe]

- A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i subotom,

A naročito kad zaboraviš nedjelju

Kad zaboraviš naše nedjeljne trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja;

I ništa ne moram da radim, i sretna sam, ne znam zasto...

I da ponedjeljak nikada ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao ako bi netko zvonio na vratima,
I kako bi meni zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljni ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljni ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se konačno svlačili,
Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
Ležali načas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno u drugo...

Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.

Gwendolyn Brooks


oprostite ako sam stavila neku od vec postavljenih pesama, nisam stigla sve da procitam:)

[Majra Diuna]

POGODBA

Neću da me promišlja bilo kakav bog.
Od nedavno imam svog,
za ličnu upotrebu i vlastito poravnanje.
I za poniznost koja mi je potrebna.

Ponekad se dogodi da ljudska duša smrdi
kao nakvašena pasja dlaka.
Zbog toga se ne rugam. Samo hoću da bol
istinski boli i suza bude suza.


Jan Skacel

[Orlando the Lady]

DEŽULOVIĆ


Za Theodora

Napisao židovski filozof
da je poslije koncentracijskih logora
nemoguće pisati poeziju
Ne znam za njega
al mene bogami krenulo.



Bog

Ponekad je lako
samo zatvoriš oči
i sve nestane
cijeli je svemir
prazna pećina
Pa kad otvoriš oči
sam si bog
stvoritelj
i stvaraš svijet
iz početka
A u božjoj ruci
kalašnjikov
gromovi munje
i meci kao
jata skakavaca.



Trideset godina

Jesam
bio sam mu kum djeci
jesam
zapalio sam mu kuću i
jesam
ja sam ga ubio

Trideset godina
bili smo najbolji prijatelji
i trideset godina
mi je krio
smrad

Trideset godina
ja pojma nisam imao
da je Srbin

[Orlando the Lady]

nije poezija, al' neka se nadje:
Miroslav Krleža: Večera u vinogradu generalnog direktora Domaćinskog - Na rubu pameti- IZVOD

,,Sjedim kod stola okružen gospođama, gospodom, građanima, držim desnu ruku na

stolu, a kažiprstom i palcem okrećem polagano osmorokutni izbrušeni držak svoje

čaše: žuta se kružnica vina blista u sjaju staromodne petrolejke, pravilna mliječna

kugla svjetiljke odrazuje se u blistavom krugu rizlinga, zelena je mjesečina, cvrčci se

čuju iz vinograda, a gospodin generalni direktor Domaćinski priča svoju veselu

anegdotu kako je osamnaeste ustrijelio, tu nekoliko koraka od ove verande, četiri

čovjeka, kao četiri psa."

[Orlando the Lady]

ma i ovo je poezija, samo sa sredim u stihove
intervju sa Jelenom Lengold u Sarajevskim sveskama, isecak:

Ljubica: Poezija je, dakle,
zov mladosti,
nešto povezano
s nagonskim
i
afektivnim
...

Jelena: Ne verujem da je kod svih tako.
Ima ljudi koji pišu poeziju čitavog života.
Ali ja sam kasnije
u trenucima nekih zanosa,
u nekim podignutim emotivnim stanjima,
pokušavala da napišem pesmu






i zaključila da više ne mogu.

[HARP]

If You Forget Me


I want you to know
one thing.

You know how this is:
if I look
at the crystal moon, at the red branch
of the slow autumn at my window,
if I touch
near the fire
the impalpable ash
or the wrinkled body of the log,
everything carries me to you,
as if everything that exists,
aromas, light, metals,
were little boats
that sail
toward those isles of yours that wait for me.

Well, now,
if little by little you stop loving me
I shall stop loving you little by little.

If suddenly
you forget me
do not look for me,
for I shall already have forgotten you.

If you think it long and mad,
the wind of banners
that passes through my life,
and you decide
to leave me at the shore
of the heart where I have roots,
remember
that on that day,
at that hour,
I shall lift my arms
and my roots will set off
to seek another land.

But
if each day,
each hour,
you feel that you are destined for me
with implacable sweetness,
if each day a flower
climbs up to your lips to seek me,
ah my love, ah my own,
in me all that fire is repeated,
in me nothing is extinguished or forgotten,
my love feeds on your love, beloved,
and as long as you live it will be in your arms
without leaving mine.

Pablo Neruda

[Orlando the Lady]

moj Petar

Negiranje fuzije


Svetlost se ne lomi u zenici,
već u naprslini kristalne pepeljare
na ovom stolu.

Šest je posle podneva avgusta meseca,
sunčev disk se nanometarski sunovraćuje:
boju mu opažam ne kao zatvorenonarandžastu,
već orange: mislim o rečima
koje me emocionalizuju više no ljudi.

Neću se pomeriti sa stolice,
kolena sam primakao pognutom licu,
i pri tom, gle!, ni nalik nisam
mehuru, ni rasprsnuću.

Ljudolik sam, i to bih izmenio,
svio bih se poput zmije, u samog sebe,
obgrlio bih se, krug je jedini položaj
kad ne izgovaram, a razumem se.

Dosta mi je odlaženja ne pomerajući se:
ipak nema ničeg uzbudljivog u fuziji
mog lika i sunašca, na dnu ove piksle.

[Orlando the Lady]

pokojna VESNA PARUN

FAKIRI

Pita anarhist
mudraca
sofista:
- Ima li smisla
boriti se
protivu
besmisla?

Mudrac odgovori:
- Ima.
Al' smislu
i besmislu
doskočit će
samo
fakiri u
Brislu!



!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[sofia]

Sama


Evo ti
ove ribe što me posjećuju sve češće
i podsjećaju na poraz
koji može bit šarmantan
jedino ako ga proslavi tuga.
Nikako bijes.
Sve je čvrsto u svojoj krhkosti.
Noćni su opet došli na svoje.
Premeću ti utrobu,
gađaju u sebičnost
nikad sigurniju u
nemogućnost ranjavanja.

Evo ti
prevelika glad i vezanost
kojoj prijeti smrt gušenjem.
Izbavitelj ti ne može pomoći
sve dok žudiš za
prevelikom srećom
i
svako odvajanje smatraš izdajom.

Romana Brolih

[sofia]

Ti si



Da,
riječi su bitne
i zato
se igraš njima
umjesto
kuglica strah
po
slovima visi.


Pa me
dubinom ritne
i
razgaći pred svima
svaki
je odgovor plah
otkad
taj otkucaj ti si.


Da
riječi su klatna
pogled
ih istinom čisti
u
slini koju gutaš
jezom
koju poklanjam.



Sreća
je nepovratna
jednom
šeće po pisti
kaj ak
baš tad plutaš
kaj ak
baš onda sanjam.



I ljubav ovu duboko
skrijem
ma, izronit ću..ti si…
Smijem?..



Romana Brolih

[Majra Diuna]

XXX

tamo gde je vatra gde je vatra gde je vatra gde je vatra gde je vatra
tamo gde se prostor povlači i vreme istovremeno s njom odlazi
moju dušu tamo precrtaj i u meni moje neprijateljsko ne-ja uništi
dok se ništa uzdignuto do nezemaljskog nivoa ne pokaže
iskra čestica prašine crtica prosek kroz vatru

tamo gde je voda i ispod vode i ispod vode i ispod vode i ispod vode
i ispod kupole imperije gde odjek i stud svetlucaju
još danas me braniš i kriješ pred ljudima i samim sobom
ali tamo se ne vraćaj niti poželi da prepoznaš i vidiš moje lice
tamo gde se njiše osam mostova ispod one hladne vode

tamo gde je zemlja ispod zemlje ispod zemlje ispod zemlje ispod zemlje
gde se kamen raspada gde u dubini postoji ćutljiva reka
tamo gde zima sazreva gde tamno zelenilo bledi
telo se u pepeo pretvara a pepeo beži u nigdinu
gde se iz ničeg u ništa ispod zemlje filtrira praznina

tamo gde se tama u tamu tama u tamu tama u tamu tama u tamu
gde se vazduh proređuje gde je prašina rasute materije
gde je sve spremno za smrt otvaraju se slogovi
i samo slova utisnuta u stranice nepostojanja se crne
upravo tamo u toj tmini u toj slepoj tmini


Tomas Venclova

[AngraMaina]

Non posso altra figura immaginarmi
o di nud’ombra o di terrestre spoglia,
col più alto pensier, tal che mie voglia
contra la tuo beltà di quella s’armi.

Ché da te mosso, tanto scender parmi,
c’Amor d’ogni valor mi priva e spoglia,
ond’a pensar di minuir mie doglia,
duplicando, la morte viene a darmi.

Però non val che più sproni mie fuga,
doppiando ’l corso alla beltà nemica,
ché ’l men dal più veloce non si scosta.

Amor con le sue man gli occhi m’asciuga,
promettendomi cara ogni fatica;
ché vile esser non può chi tanto costa.

[Dear Lucy]

Originally posted by Majra Diuna

XXX

tamo gde je vatra gde je vatra gde je vatra gde je vatra gde je vatra
tamo gde se prostor povlači i vreme istovremeno s njom odlazi
moju dušu tamo precrtaj i u meni moje neprijateljsko ne-ja uništi
dok se ništa uzdignuto do nezemaljskog nivoa ne pokaže
iskra čestica prašine crtica prosek kroz vatru

tamo gde je voda i ispod vode i ispod vode i ispod vode i ispod vode
i ispod kupole imperije gde odjek i stud svetlucaju
još danas me braniš i kriješ pred ljudima i samim sobom
ali tamo se ne vraćaj niti poželi da prepoznaš i vidiš moje lice
tamo gde se njiše osam mostova ispod one hladne vode

tamo gde je zemlja ispod zemlje ispod zemlje ispod zemlje ispod zemlje
gde se kamen raspada gde u dubini postoji ćutljiva reka
tamo gde zima sazreva gde tamno zelenilo bledi
telo se u pepeo pretvara a pepeo beži u nigdinu
gde se iz ničeg u ništa ispod zemlje filtrira praznina

tamo gde se tama u tamu tama u tamu tama u tamu tama u tamu
gde se vazduh proređuje gde je prašina rasute materije
gde je sve spremno za smrt otvaraju se slogovi
i samo slova utisnuta u stranice nepostojanja se crne
upravo tamo u toj tmini u toj slepoj tmini


Tomas Venclova

[Speculum Columbae]

His hello was the end of her endings,
Her laugh was their first step down the aisle.
His hand would be hers to hold forever,
His forever was as simple as her smile.

An ocean couldn’t prevent it.
A New York minute wouldn’t let it pass.
Does the universe decide for us,
Which love will fade and which will last.

He said she was what was missing.
She said she instantly new.
She was a question to be answered.
And his answer was “I do.”

[Guion Nerville]

-- Nemoj otići još. Moji su mrtvi loše večeras; stavi mi prst u uho da znam da si tu i kad zaspim. Slušaj! Srce u mraku izbija zbir nečijih godina što se navršavaju u nama...

M. Pavic

[Speculum Columbae]

Laude novella sia cantata
A l'alto donna encoronata

Fresca vergene doncella
Priomo fior, rosa novella
Tutto'l mondo a te s'apella
Nella bonor fosti nata

Laude novella sia cantata
A l'alto donna encoronata

Tu se' verga, tu se'fiore
Tu se' luna de splendore
Volunta avemo e core
De venir a te, ornata

Tu se' rosa, tu se' gillio
Tu portasti el dolce fillio
Perograve;, donna, si m'enpillio
De laudar te, honorata

[Guion Nerville]

...

Kada se vratio u dvoranu,
raskalašne zvanice iskazaše,
sasvim ozbiljno neobičnu želju:
— On je tako ljubazan,
on će svoje prijatelje
ugostiti svojim srcem.
Oh! Oh!
Knez se samo gorko nasmejao.
Neko je brojao uzdrhtano:
— Jedan... Dva... tri...
četiri... deset... trideset...
i bledi Knez izvuče ne trepnuvši,
ogromno krvavo srce svoje...
Pritrčaše crni robovi
i nemi kao spomenici
dočekaše na činiju srce.
Sto ljudskih ruku
posegnuše za činijom.
Sto usana
halapljivo zamljeskaše.
I počeše opet piti uplašeno.
Govorilo se o nebu, nakitima,
ženama, ružnom vremenu,
a o srcu nikako.
Odjednom, kao što se spušta
siva ruka sablasti na rame u ponoć,
tako im se na čula sputi jedan jak glas:
— A šta ćete sada vi meni dati?
Muk. Muk. Muk. Zvanice su ćutale
i drhtale od ludačkog straha.
Kroz otvor na svodu
kuljalo je jutro, a blagi vetar zore,
gasio je zvezdu za zvezdom.

Bledi je Knez širio ruke
i smešio se nečemu, visoko,
gore nad svojom glavom.
Zimski sunčevi zraci
probadali su njegove prozirne,
ispijene ruke, uzdrhtane,
uzdignute kao dve zastave.
Gosti su odahnuli.
I svi su naglo skočili,
brzo i nečujno su
odmicali u mekim sandalama
i ponavljali: —Knez je poludeo...
— Knez je poludeo...

Odlomci iz pripovetke Knez je poludeo (Miris vekova)

Božidar Kovačević

[Speculum Columbae]

Chramer, gip die varwe mir
die min wengel roete,
damit ich die jungen man
an ir dank der minnenliebe noete.
Seht mich an, jungen man!
...Lat mich iu gevallen!

[AngraMaina]

Ardo e scoprir, ahi lasso, io non ardisco
e quel che porto nel sen, rinchiuso ardore,
e tanto più dolente ogni hor languisco
quanto più sia celato il mio dolore.
Fra me tal'hor mille disegni ordisco
con la lingua discior anco il timore.
E all'hor fatto ardito io non pavento
gridar soccorso al micidial tormento.

Ma s'avvien ch'io m'appresso a lei davante
per trovar al mio mal pace e diletto,
divengo tosto pallido in sembiante,
e chinar gl'occhi a terra costretto.
Dir vorrei, ma non oso; indi tremante
comincio, e mi ritengo alfin l'affetto.
S'aprir, nuntia del cor la lingua vole,
si troncan su le labbra le parole.


(Anonim)

[Orlando the Lady]

RAPSODIJA JEDNE VETROVITE NOĆI

Dvanaest časova.
Duž prostora ulica
Sadržanih u nekoj lunarnoj sintezi,
Šapćući lunarne inkantacije
Rastvaraju se spratovi pamćenja
I sve njegove jasne relacije,
Višeznačnosti i tačnosti,
Svaka ulična lampa koju pređem
Ko sudbonosni bubanj bubnja umom
I kroz prostore tame
Ponoć sećanjem trese
Ko ludak što trese mrtvim geranijumom.

Pola dva,
Ulična lampa je promunđala,
Ulična lampa je zagunđala,
Ulična lampa reče: „Gledaj tu ženu
Što okleva ka tebi u svetlosti vrata
Otvorenih za njom kao da se keze.
Vidiš da je porub suknje njene
Iskidan i umrljan peskom,
I vidiš da se ugao njenog oka
Uvrće poput čiode iskrivljene.“

Pamćenje izbacuje suvo u visinu
Gomilu uvrnutih stvari;
Uvrnutu granu na obali
Glatko oglodanu, i uglačanu
Kao da je svet odao
Tajnu svoga kostura,
Krutog i belog.
Slomljenu oprugu u fabričkom dvorištu,
Rđu što prianja uz oblik kog napusti snaga,
Žilava i svijena i spremna da segne.

Pola tri;
Ulična lampa reče:
„Uoči tu mačku, u slivniku blizu je,
Što proteže se, oblizuje
I ždere komadić užeglog putera.“
Tako se ruka deteta, automatski,
Izmakla i strpala u džep igračku što se kretala kejom.
Ništa nisam mogao videti iza oka tog deteta.
Video sam oči na ulici
Kako nastoje da zavire između osvetljenih kapaka,
A jedno popodne u nekoj bari raka,
Starog raka sa školjkicama na leđima,
Stiskao je vrh od štapa koji sam mu pružio.

Pola četiri,
Lampa je promunđala
Lampa je zagunđala u tamu.
Lampa je zujala:
„gledaj lunu.
La lune ne garde aucune rancune,
Namiguje malaksalim okom,
Osmehuje se u uglove.
Ona gladi kosu trave.
Luna je izgubila pamćenje.
Od boginja izlokanih rošavo joj lice,
Ruka njena uvrće ružu od papira
Što miriše na prašinu i kolonjsku vodu,
Ona je sama
Sa svim starim noćnim mirisima
Koji njenim mozgom prođu, dođu, odu.“
Evo sećanja
Na neosunčane suve geranijume
I prašinu u pukotinama
Mirise kestena na ulicama,
I ženske mirise u zamračenim sobama,
I cigarete po hodnicama
I mirise koktela u barovima.

Lampa reče:
„Četiri časa,
Evo broja na vratima
Pamćenje!
Imaš ključ,
Mala lampa širi prsten po stepeniku.
Popni se.
Krevet je namešten; četkica za zube je o zidu.
Stavi cipele kod vrata, spavaj, spremaj se za život.“

Nož, poslednje uvrtanje krivo.