Originally posted by AngraMaina
@Xanax: Ovo za Acu Velikog nije bez osnova, utoliko što je slovenski prevod Aleksandride računao Aleksandrov zavičaj u Srbiju (Makedonija je stvarno bila njen deo od Milutinovog doba, znači oko 1300. pa nadalje) i u jednom broju verzija Aleksandar se redovno prevodi kao "Lesandar Srbljanin". Ne znam za Gundulića, ali uopšte nije isključeno da bi neko u to doba glatko mogao da napravi takvu zamenu ako bi mu do ruku došao neki od slovenskih prevoda.
Uopšte, kako su Dubrovčani referirali na sebe u smislu etniciteta? Kao Slovini, Hrvati, Dubrovčani, ili nešto treće? U grčkim srednjovekovnim tekstovima se tu i tamo spominju raguzinski trgovci, obično s podsmehom, kao pohlepni i obučeni u rite.
Nego zar se ijekavski ne piše "rješenje"?
Da, ijekavski je "rješenje". No, konfuzija već odavna vlada, a ja sam iz "jekavskog" kraja, gdje se govorilo: ili sve "ekavski" ili sve s "je" ("jekavski")... Nisam jezikoslovac, no čini mi se kako postoji puno riječi s "kratkim jatom" gdje se piše "je", a izgovara se, zapravo, "dugi jat"... Ne znam - koji primjer - npr. "vještica" je sigurno "kratki jat" i piše se "je", no "vještac" je po (mojem, vlastitom) sluhu, zapravo "dugi jat", ali se svejedno piše s "je".
Tako je i s "rješenjem", jer gotovo svi govore "dugi jat", može se usporediti (po "zvučnosti") s riječju "griješenje" koja se izgovara s "dugim jatom" i piše s "ije"... Pretpostavljam da je tvoje znanje daleko veće od ovog što sam napisao (nakon malo mućkanja glavom) pa ocijeni ima li smisla.
Glede Gundulića i Aleksandra Velikog - zaista ne znam. Je li Gundulić zaista vjerovao slavenskim izvorima, te proglasio Aleksandra Velikog - Srbinom, ili se u to vrijeme u Ragusi ipak znalo da je Aleksandar makedonskog (prvotnog, neslavenskog makedonskog) porijekla... Čini mi se da je Gundulić Aleksandra proglasio Srbinom, što iz čiste epske estetike, a i "slovinstva".
Sama knjiga "Srpstvo Dubrovnika" nije "sama po sebi" problem, problem je taj što se jedna, eluzivna ideja nacije / naroda iz razdoblja srednjeg vijeka, prebacuje u turbulentne 90-e. Tu je navedeno dosta činjenica, no - dok su činjenice, same po sebi, zanimljive; zaključci koji se iz njih izvode jednostavno su glupi i tako vidljivo "pristrani".
Dubrovčani, ako ja nešto o njima znam, od 14. stoljeća, sve do Napoleona živjeli su u slobodnoj republici kojom je vladala dubrovačka aristokracija. Dubrovnik - Repubblica di Ragusa bila je jedna od onih "repubbliche marinare"; Dubrovčani su, za razdoblja prije 14. st., pod upravom Bizanta, a potom Venecije, uglavnom bili starosjedioci, Romani (Romeji), govorili su uglavnom dalmatinskim romanskim jezikom, a kasnije talijanskim. Podrijetlo (ono, narodonosno-plemensko) nije im bilo toliko bitno, koliko miraz ili titula koju je isto donosilo. Zbog mletačkog utjecaja u Dubrovniku je bilo podosta "izvornih" Talijana, no većina je bila "romanska", a postupno, doseljavanjem Slavena i "slavenska".
Trgovina solju, osobito u Stonu, trgovina rudama, iz Bosne i Srbije, prvo sa slavenskim vladarima iz dubrovačkog zaleđa, a zatim s Osmanlijama, bankarstvo koje je Dubrovnik povezivalo i s Hansom i Nizozemskom, te velika mornarica, koja je opstajala, uz dobre odnose i pomoć Španjolske, usprkos Mlecima - učinili su Dubrovnik slobodnom republikom i gradom koji je preuzimao (ali i davao) navade i običaje susjednih talijanskih gradova-država.
Sumnjam da su se tadašnji Dubrovčani previše zamarali svojim "narodnim identitetom"... Ipak, već se kod Držića može čitati izvorni "slovinski jazik", a kako je Držić, po uzoru na renesansu talijanskih gradova, pisao kratke (uglavnom) komedije, po narudžbi, onda je jasno da su i ti, plemićki slojevi, koji su, opet po talijanskom uzoru, sami i izvodili Držićeva djela - znali govoriti i "slovinski" uz talijanski.
Činjenica je da su u Dubrovnik dolazili ili iz njega, u podosta opasne karavane po Balkanu kretali, mnogi doseljenici "s brda", srpskog, ali i hrvatskog i bosanskog roda. Većina njih nije poznavala talijanski, pa su im pisari pisali "srpskim" (jedino što ostaje pitanje - jesu li pisali latinicom ili ćirilicom?). Ono što je svaki pravi Dubrovčanin morao biti jest - biti katolik.
Zato je i otac Ruđera Boškovića prešao na katoličku vjeru, te se mogao slobodno baviti trgovinom, oženio Talijankom, a sin mu je dogurao do znanstvenika i na kraju, redovnika, talijanskog jezuita.
Summa summarum, treba reći nekoliko stvari: pojam nacije, a pogotovo pripadanja nekoj naciji kada je riječ o gradu-državi poput Dubrovnika - složen je proces; nadalje, "Srpstvo Dubrovnika" ima samo jedan cilj - dokazati kako su gotovo svi Dubrovčani bili srpskog porijekla, a to što su bili katolici dio je drugih teza, onih o Srbima - katolicima.
Svi se navodi tako objašnjavaju, ali se izostavljaju dijelovi koji govore o podosta drugačijem odnosu između Dubrovčana i "doseljenika" (uglavnom Srba). Ne sjećam se više koju je Držić riječ koristio kada je pisao o svojoj rodnoj Rijeci Dubrovačkoj, tj. o samoj "granici" prema Hercegovini - termin je bio pejorativan i opisivao "te krajeve i ljude" (izvan granica Republike) kao "divlje" ili nekako slično...
Osobno, mislim kako se, sve do proslave i spomenika Gunduliću u Dubrovniku nije previše marilo o tome kojem narodu Dubrovčani pripadaju. Brojnošću su bili premaleni da opstanu kao zasebna nacija, a politički, vjerski i dijelom kulturom - vjerojatno su se osjećali "bliži" ideji ilirske, kasnije hrvatske matice.
i da je svako svakoga na ovim prostorima zaskakao kako je stizao?
