- 01 Feb 2010, 20:48
#1770166
Prošlo je više od godine dana otkako je priča Ane Dragičević izašla u javnost. Da podsjetimo, Ana je provela preko pet godina u Psihijatrijskoj ustanovi Lopača, u koju su je kao šesnaestogodišnjakinju smjestili roditelji kako bi je "izliječili" od homoseksualnosti.
Kad je navršila 18 godina u toj su je ustanovi zadržali iako im Ana nije dala, kako to zakon propisuje, pisano odobrenje. Ono što se događalo u Lopači pod stručnom palicom ravnateljice dr. Mirjane Vulin i dr. Radomira Rakuna nalik je scenariju horor filma. Anu su vezali, drogirali lijekovima, bacali u samicu, lažirali nalaze da je narkomanka kako bi imali kakvo - takvo opravdanje da je zadrže. Ana je prvi put puštena na slobodu kada je doktorici Vulin rekla da je izliječena i da više ne voli cure.
Sigurno se pitate kako liječnica/ravnateljica psihijatrijske ustanove može biti osoba koja, unatoč znanstveno dokazanoj činjenici da homoseksualnost nije bolest i koja od homoseksualnosti "liječi" premda takve bolesti nema na popisu Svjetske zdravstvene organizacije?
Nakon svega navedenog pitale smo se kako je danas Ana, kako živi, čime se bavi. Pričale smo i sa Danijelom Almesberger iz Lezbijske organizacije Rijeka (LORI) koja je od početka bila uz Anu i koja joj pomaže i u njenoj pravnoj borbi.
Ana, nakon svega što si prošla, kako živiš i kako se osjećaš?
Završila sam uspješno prvi razred, sada nastavljam školovanje, odrađujem praksu u frizerskom salonu. Psihički sam puno bolje ali još uvijek imam problema, problem sa strahovima, još uvijek je svaki dan prisutno to razmišljanje o tome što se dogodilo i ta neka teška razdoblja su još uvijek tu.
Psihičko stanje mi se poboljšalo, uspijevam funkcionirat puno normalnije nego prije, vidim da se što se tiče mog slučaja i slučajeva drugih u Lopači to pomiče na sudu i to mi daje nadu da će pravda pobijediti. Ja definitivno neću odustati dok se to ne riješi. Moj psihijatar mi je rekao da sam puno sazrela, da se vidi puno poboljšanja kod mene i da je jako ponosan. Uglavnom, čini mi se kako sve ide nabolje.
Željela bih se zahvaliti svima koji su mi financijski pomogli preko humanitarne akcije sakupljanja priloga za mene. Ovo mi je puno značilo da mogu preživjeti. I dalje mi nije lako financijski, troškova ima puno. Cura je na novom poslu, ne zarađuje dovoljno, živimo u iznajmljenom stanu i tako, krpamo se. Ipak, jedna osoba koja se odazvala u humanitarnoj akciji mi i dalje mjesečno pomaže s financijama za ono osnovno, ne znam kako bih bez njega.
Od koga dobivaš najveću potporu?
Najveća podrška su mi moja cura, moj psihijatar Dragan Lovrović, cure iz udruge LORI i moja nova mama Mira. Ovi ljudi su mi sad postali nova familija i puno su mi pomogli u oporavku od svega što se desilo i u stvaranju mog novog života.
Bilo je ljudi na ulici koji su me prepoznali, pružili mi ruku i rekli mi "svaka čast!". Poneki su me znali gledati ali inače se ne obazirem previše na poglede ljudi sa strane. Ljudi su se javljali preko LORI i pisali mi pisma podrške i ohrabrivali me, i to bih uvijek jako osjećajno doživjela i rasplakala se.
Da li su te roditelji i sestre pokušali kontaktirati, ispričati se možda?
Roditelji i sestre me nisu pokušali kontaktirati a niti ne želim da me kontaktiraju. Za mene oni više ne postoje. Prije par mjeseci tetka je doživjela neugodne situacije s mojim "bivšim" ocem koji joj je prijetio zbog toga što je bila na mojoj strani, poručio joj je da nema on treće kćeri (mene) nego da ima samo dvije. S rodbinom je situacija ok, još uvijek su mi podrška.
Nastavak intervjua ...
Prošlo je više od godine dana otkako je priča Ane Dragičević izašla u javnost. Da podsjetimo, Ana je provela preko pet godina u Psihijatrijskoj ustanovi Lopača, u koju su je kao šesnaestogodišnjakinju smjestili roditelji kako bi je "izliječili" od homoseksualnosti.
Kad je navršila 18 godina u toj su je ustanovi zadržali iako im Ana nije dala, kako to zakon propisuje, pisano odobrenje. Ono što se događalo u Lopači pod stručnom palicom ravnateljice dr. Mirjane Vulin i dr. Radomira Rakuna nalik je scenariju horor filma. Anu su vezali, drogirali lijekovima, bacali u samicu, lažirali nalaze da je narkomanka kako bi imali kakvo - takvo opravdanje da je zadrže. Ana je prvi put puštena na slobodu kada je doktorici Vulin rekla da je izliječena i da više ne voli cure.
Sigurno se pitate kako liječnica/ravnateljica psihijatrijske ustanove može biti osoba koja, unatoč znanstveno dokazanoj činjenici da homoseksualnost nije bolest i koja od homoseksualnosti "liječi" premda takve bolesti nema na popisu Svjetske zdravstvene organizacije?
Nakon svega navedenog pitale smo se kako je danas Ana, kako živi, čime se bavi. Pričale smo i sa Danijelom Almesberger iz Lezbijske organizacije Rijeka (LORI) koja je od početka bila uz Anu i koja joj pomaže i u njenoj pravnoj borbi.
Ana, nakon svega što si prošla, kako živiš i kako se osjećaš?
Završila sam uspješno prvi razred, sada nastavljam školovanje, odrađujem praksu u frizerskom salonu. Psihički sam puno bolje ali još uvijek imam problema, problem sa strahovima, još uvijek je svaki dan prisutno to razmišljanje o tome što se dogodilo i ta neka teška razdoblja su još uvijek tu.
Psihičko stanje mi se poboljšalo, uspijevam funkcionirat puno normalnije nego prije, vidim da se što se tiče mog slučaja i slučajeva drugih u Lopači to pomiče na sudu i to mi daje nadu da će pravda pobijediti. Ja definitivno neću odustati dok se to ne riješi. Moj psihijatar mi je rekao da sam puno sazrela, da se vidi puno poboljšanja kod mene i da je jako ponosan. Uglavnom, čini mi se kako sve ide nabolje.
Željela bih se zahvaliti svima koji su mi financijski pomogli preko humanitarne akcije sakupljanja priloga za mene. Ovo mi je puno značilo da mogu preživjeti. I dalje mi nije lako financijski, troškova ima puno. Cura je na novom poslu, ne zarađuje dovoljno, živimo u iznajmljenom stanu i tako, krpamo se. Ipak, jedna osoba koja se odazvala u humanitarnoj akciji mi i dalje mjesečno pomaže s financijama za ono osnovno, ne znam kako bih bez njega.
Od koga dobivaš najveću potporu?
Najveća podrška su mi moja cura, moj psihijatar Dragan Lovrović, cure iz udruge LORI i moja nova mama Mira. Ovi ljudi su mi sad postali nova familija i puno su mi pomogli u oporavku od svega što se desilo i u stvaranju mog novog života.
Bilo je ljudi na ulici koji su me prepoznali, pružili mi ruku i rekli mi "svaka čast!". Poneki su me znali gledati ali inače se ne obazirem previše na poglede ljudi sa strane. Ljudi su se javljali preko LORI i pisali mi pisma podrške i ohrabrivali me, i to bih uvijek jako osjećajno doživjela i rasplakala se.
Da li su te roditelji i sestre pokušali kontaktirati, ispričati se možda?
Roditelji i sestre me nisu pokušali kontaktirati a niti ne želim da me kontaktiraju. Za mene oni više ne postoje. Prije par mjeseci tetka je doživjela neugodne situacije s mojim "bivšim" ocem koji joj je prijetio zbog toga što je bila na mojoj strani, poručio joj je da nema on treće kćeri (mene) nego da ima samo dvije. S rodbinom je situacija ok, još uvijek su mi podrška.
Nastavak intervjua ...
