Volim da znam ko je taj covek koji pise. Tada delo ostavlja jaci utisak na mene, nekako mu vise verujem, i lepse se sazivim sa njim. A s druge strane, znam i da je piscu (verovatno i umetniku uopste) sigurno lakse da prenese vec prozivljene momente u svoj rad, da pusti da progovore razni aspekti njegove licnosti, te da licna premisljanja, unutrasnja previranja i sukobe pretoci u zive dijaloge sopstvenih likova; za mene je takav preobrazaj kontemplacija gotovo cista alhemija, onaj trenutak kada "rec postane meso"- i zapravo ako ne krajnji, onda sigurno vazan cilj umetnickih pobuda.
A i umetnost onda moze dozvoliti dalje dokucivanje zivota i ljudske duse; siguran sam da stoga moze pruziti i posebno vredan materuijal psiholoskim istrazivanjima- kada npr. vidim snazni, izrazeni kolorit van Gogovih slika, sa poznatim opsesivnim motivom, njegova dusevna slika mi se prirodno slije u delo, ili posebnu moć dela Fride Kalo, iz kojih se samo pogledom može upiti njena suština, gorostasni naboj bola, njena stremljenja i poreklo.
Stavise, mislim da bi najveca greska umetniku (dakle, ogresenje o njega samog) bila upravo da krije sopstveni identitet od svojih dela, on postaje puki opservator koji nije krocio u reku zivota, osetio njenu svezinu, prolaznost, dno i tople belutke, ili jezivo ostro kamenje; takav umetnik, i njegovo delo sa njim, je svojevrsni zivotni apatrid. Tu ne bih svrstao one koji umetnost shvataju kao bekstvo ili jedinu mogućnost ovaploćenja nikada ostvarenog alter-ega, jer i takvo što jeste integralni deo ličnosti.
Setim se Pekića: "Ima ljudi čije stope, u pesku trajanja utisnute, ne vode istim smerom u kome su vodili njihovi životi. Ako tim tragom pođemo, nećemo o njima istinu saznati. Njihove stope tu su, ali se ne vide. osećaju se u tuđim tragovima, naziru u tuđim smerovima, otkrivaju u tuđim stopama.
Oni su bića Zemlje. Zemlja je njihov element. Njihova priroda i sudbina."
Dakle, mislim na one koji pišu kako je poželjno biti pisano, na način koji je prihvatljiv, i strahuju ili su nemoćni da utisnu autentičan, ali sopstveni trag.
Doduse, ne volim da se bavim spekulacijamae na nivou onih da li je jedan veliki pesnik imao sifilis ili nije. Meni lično to ne prija, i degutantno je, a zaista ne vidim kakvu ulogu bi to moglo imati u boljem tumačenju njegove zaostavštine.
Kritičar bi trebalo da stekne zanat da napravi rez između biografije i dela, radi procene umetničkih kvaliteta istog, ali ne treba ni da beži od umetnikovog života kao potencijalnog ključa za razumevanje dela; u svakom slučaju, sebi, kao recipijentu, dozvoljavam da mi se mešaju lik stvaraoca i utisak njegovog stvaralaštva pri percepciji dela.
