Obamin rat za mir
Piše: Andrej Nikolaidis
Ali: nema li danas odveć istorije za svijet kraja istorije? Doba kraja istorije nije dugo trajalo: kraj kraja istorije nastupio je 11.09.2001. Današnji je svijet sve samo ne „oslobođen“ od ideologije.
Vjerovatno se udarnički rad ideologije nigdje ne vidi tako jasno kao u akciji mesijanizacije Baracka Obame. Taj je rad tako sveobuhvatan da gotovo pa eliminiše sumnju. Od svih dostignuća zapadne civilizacije, upravo je sumnja ono najveće. Obama umjesto sumnje nudi nadu – skeptiku je već to dovoljno za uzbunu. U mesijanizaciji Obame ide se tako daleko da se okupira i prostor estetskog – People magazin je u aprilu ove godine suprugu američkog predsjednika, Michelle Obamu, uvrstio na listu 100 najljepših ljudi na svijetu. Jer svijetu treba ne samo nova politika, nego i nova estetika.
Reakcije na spektakularnu, montipajtonovsku odluku da se Obami dodijeli Nobelova nagrada za mir bile su tihe i nemušte poput reakcija subjekta pod hipnozom. Da komedija bude raskošnija, Obama nije prvi, nego već treći američki predsjednik koji je dobio tu nagradu. Dobitnik nagrade za mir u ovom trenutku vodi dva rata. U jedan od njih upravo je poslao još 30 000 vojnika. On je predsjednik zemlje koja je, kako u tekstu od 9. septembra ove godine piše San Francisco Chronicle, i dalje najveći prodavac oružja na planeti. Amerika je u 2009. godini prodala oružja u vrijednosti od 37 milijardi dolara. Američka industrija oružja u ovoj godini bilježi rast od 50 odsto, jer se 2008. od prodaje sredstava za širenje mira u zemlju slobodnih i dom hrabrih slilo 25 milijardi dolara. Chronicle konstatuje kako 68 posto oružja koje se proda u svijetu, proda Amerika – dakle zemlja čiji je predsjednik nagrađen Nobelovom nagradom za mir.
U svom govoru povodom prijema nagrade, Obama je branio američko pravo na rat. Govorio je o „pravednom ratu“ i „moralnoj opravdanosti rata“. Saopštio je da „Moramo početi od priznanja teške činjenice da se nećemo riješiti nasilnih konflikata za vrijeme našeg života. Biće trenutaka kada će nacije – same ili udružene – shvatiti da je upotreba sile ne samo nužna, nego i moralno opravdana“.
Dodao je: „Ne pravimo grešku: Zlo postoji na svijetu“. I objasnio da je dužnost Amerike da ratuje protiv Zla. Šta je i ko je Zlo, frazom „Axis Of Evil“ definisao je već njegov prethodnik: Obama ga nije opovrgao. Znamo kako to ide: Dobro smo uvijek mi, a Zlo su naši protivnici. Manihejska logika zbog koje su ljudi širom svijeta mrzili i ismijavali Busha, sada je odjednom logika „nade“ i obećanje „mira“. Doista: u tezi da na svijetu postoji Zlo a naša je dužnost ratovati sa njim sve, ali sve obećava mir.
Potom je Obama istakao da mir u svijetu u proteklih 60 godina nije očuvala samo pametna politika, nego i snaga američkog oružja: „SAD su pomogle održanje globalne sigurnosti krvlju naših građana i snagom našeg oružja.... Zato da, instrumenti rata imaju ulogu u održanju mira“.
Uočavamo li ovdje golemu istorijsku nepravdu? Zašto Nobelova nagrada za mir 1991. nije dodijeljena Svetozaru Maroviću, koji je mnogo prije Obame, tokom crnogorskog napada na Dubrovnik, lansirao slogan „Rat za mir“? Marović je radio isto što i Obama – ratovao, i govorio isto što i Obama – da ratuje za mir. Pa zašto onda jednome slava i novac, a drugome prezir i krivnja?
Ima još sličnosti. Obama ratuje u Avganistanu da bi se obračunao sa zlim teroristima. Marović, Đukanović, Bulatović i kompanija napali su Dubrovnik da bi se obračunali sa zlim ustašama. I u jednom i drugom slučaju, napad je objašnjavan kao „preventivan“ – atak na tuđu teritoriju pravdao se sprječavanjem zlog neprijatelja da napadne „našu teritoriju“. Amerika nema niti malo veće pravo da napadne Avganistan, nego što ga je Crna Gora imala da napadne Hrvatsku. Napad Amerike na Avganistan nije ništa moralniji od napada Crne Gore na Hrvatsku. Što naravno ne znači da je Crna Gora trebala bombardovati Dubrovnik – naprotiv, znači da Amerika nije trebala bombardovati brda oko Kabula. Ali da nije povela rat protiv terora a za mir, teroristi bi Ameriku prisilili na rat. Kada tako pogledamo na stvar, i pomislimo koliko je miroljubivih ljudi širom svijeta Amerika snabdjela oružjem, tako da i oni mogu ratovati za mir, i najvećem skeptiku mora biti jasno da je Nobel za mir otišao u prave ruke.
Cinici, ti crni psi, mogu reći: vođi zemlje koja vlada svijetom, dakle imperatoru, dati nagradu za mir – to je sama definicija poltronstva. Ali psi laju, a karavani sa oružjem prolaze... Na stvar se, naravno, može gledati i drugačije. Američka vladavina može se nazvati „američkim liderstvom“. Imperator se može nazvati „vođom slobodnog svijeta“. Nagrada za mir može se smatrati „podsticajem“, a ratovi koje „lider slobodnog svijeta“ vodi i mrtvi koje u tim ratovima padaju mogu se smatrati „tragičnom ali nužnom žrtvom na našem trnovitom putu ka pravednijem i mirnijem svijetu“.
Pogledajte - opet pseći lavež - termine koje smo upravo upotrijebili. Upravo to je ogoljena ideologija u punom pogonu – ideologija koja djeluje na jezik, koja već u imenovanju stvari obavlja represivnu funkciju, kaže cinik. „Vijesti“ su nedavno prenijele tekst generalnog sekretara Savjeta Evrope, Torbjorn Jaglanda. Tekst počinje ovako: „Predsjednik Barack Obama...“. Ne „američki predsjednik“, nego „predsjednik“, što znači samo jedno – „moj predsjednik“. Kaže visoki funkcioner unije nezavisnih evropskih država. Isti čovjek je, u svojstvu Predsjednika Nobelovog komiteta američkom predsjedniku uručio nagradu. I ponovio „predsjednik Obama“. To je goli, necenzurisani jezik, kaže cinik, koji uvijek saopštava više nego se želi reći.
Završimo ovaj pseći tekst riječima kojima je svoj mirotočivi govor u odbranu rata završio američki, ne moj predsjednik: „Negdje danas, ovdje i sada, vojnik vidi da je oružjem nadjačan ali čvrsto stoji u odbranu mira. Negdje danas, u ovom svijetu, mladu protestantkinju očekuje brutalnost njene vlade, ali ona ima hrabrosti da maršira dalje. Negdje danas, majka se suočava sa siromaštvom ali ipak podučava svoje dijete, koje vjeruje da surovi svijet ipak ima mjesta za njegove snove. Živimo po njihovom primjeru... Možemo prihvatiti da će represija uvijek biti uz nas, a ipak stremiti pravdi... Možemo razumjeti da će biti rat, a ipak stremiti miru. Mi to možemo – jer to je priča o ljudskom progresu: to je nada čitavog svijeta: i u ovom trenutku izazova, to mora biti naš posao ovdje na Zemlji“. Citirano očito nije mesijanski, nego real-politički govor: ne zaneseni govor proroka, nego ideološki govor vladara.
Ideja o Obami kao Mesiji je bizarna, jer taj Mesija ne donosi promjenu. On ne donosi kraj, nego stiže nakon kraja istorije. On je Mesija statusa quo. Kraja istorije, međutim, nema, a status quo je neodrživ. Političko čitanje majke svih mesijanskih tekstova, Jovanovog Otkrivenja, jasno kazuje da je Mesija pobunjene hrišćane imao osloboditi od Rima, tadašnje imperije. Daleko smo dogurali: danas je imperator – Mesija, a njegov zadatak je da svijet oslobodi od zlih pobunjenika protiv imperije.
..
Ceo text:
http://www.e-novine.com/stav/33181-Obamin-rat-mir.html
