Homofobija
Termin homofobija sastavio je Džordž Vinberg, psihoterapeut i samoidentifikovani heteroseksualac. Tokom svog školovanja učen je da tretira osobe istopolne orijentacije kao bolesne. Otkrio je da su neki njegovi predavači bili toliko »fobični« u vezi sa homoseksualnošću, da su smatrali razumnim da ove osobe podvrgavaju tretmanima poput elektro-šokova sa uverenjem da će ih ove metode izlečiti.
Godine 1967. Vinberg počinje neke od svojih kolega da naziva homofobima. Ovaj koncept je detaljnije razradio u svojoj knjizi »Društvo i zdrav homoseksualac« koja je objavljena 1972. U ovoj knjizi homofobiju je definisao kao »strah od boravka u zatvorenim prostorijama sa homoseksualno orijentisanim osobama«.
Iako je Vinberg koristio ovaj izraz u mnogim svojim govorima i člancima u gej časopisima, K.T.Smit se takođe smatra osobom koja je doprinela upotrebi ovog termina jer je 1971. objavio članak pod nazivom »Homofobija: Profil Nesigurne Ličnosti«.
Termin je skoro odmah ušao u upotrebu kako u gej i lezbejskoj zajednici tako i uopšteno, kako bi opisao one individue koje istovremeno i mrze, ali se i boje istopolno orijentisanih osoba. Drugi su proširili značenje ovog termina. Mark Friman, na primer, homofobiju je definisao kao »ekstremni bes i strah od istopolno orijentisanih osoba«.
Homofobija se često smatra ekstremnim oblikom heteroseksizma ili heterocentrizma, pojave kojima se daje privileguja heteroseksualnost ili se heteroseksualne vrednosti smatraju univerzalnim. Homofobija se takođe ponekad koristi za opis svakog oblika anti-gej predrasuda, od odbojnosti prema istopolnom seksu do izrazite diskriminacije homoseksualnih osoba.
Ako se termin posmatra sa aspekta psihologije, što je možda najčešće istican aspekt ovog termina, uprkos tome što to nije jasna definicija, ali se često pažnja usmerava na izjednačavanje homoseksualnosti sa mentalnom bolešću. Međutim, problem nije u homoseksualnosti ili homoseksualnim osobama već u onima koji imaju negativne stavove prema istopolno orijentisanim osobama i homoseksualnosti.
Zašto homofobija?
Zašto homofobija? Neki govore da homoseksualnost i istopolno orijentisane osobe urušavaju seksualni i rodni poredak koji je navodno stvoren prirodno ili ga je Bog stvorio. Strah i prezir je veći ka istopolno orijentisanim osobama čije ponašanje deluje "atipično"; feminiziranost kod muškaraca i muževnost kod lezbejki su karakteristike kojih se više plaše i koje više preziru. Među mnogim osobama postoji i strah da socijalno ponašanje istopolno orijentisanih osoba podriva socijalni, pravni, politički, etički i moralni poredak društva. Taj je argument, kako neki tvrde, potvrđen i istorijski i kroz religijsku doktrinu.
Svakako da homofobija predstavlja razne predrasude i da bi pravedniji termin bio »homophobije« . Elizabet Jang-Bruel u svojoj knjizi »Anatomija Predrasuda« istražuje ono što ona naziva primarnim predrasudama: seksizam, rasizam, antisemitizam i homofobiju. Ona ih klasifikuje kao delove jedne ili kombinacije više kategorija: opsesije, histerije ili narcisoidnosti.
Od svih predrasuda koje je ispitala, jedino homofobija spada u sve tri kategorije i time čini istopolno orijentisane osobe idealnim žrtvama za sve prilike. Gledano iz perspektive homofoba, istopolno orijentisane osobe se ponašaju kao klan i time su opasne, opsednute su seksom, muškarci su viđeni kao žene i samim tim nisu kao pravi muškarci, dok žene posmatraju kao osobe koje se takmiče sa muškarcima oko žena.
Homofobija je opisivana i kao »homoseksualna panika«, strah od homoseksualnosti same po sebi. Postoji verovanje u gej zajednici da su najveći homofobi često osobe koje potiskuju sopstvenu homoseksualnost. Drugo objašnjenje povezuje homofobiju sa erotofobijom, strahom od same seksualnosti.
Internalizovana homofobija
Homofobija nije ograničena samo na heteroseksualne osobe, već postoji i među istopolno orijentisanim osobama. Internalizovana homofobija verovatno je rezultat negativnih ideja koje gej muškarci i lezbejke apsorbuju iz šire zajednice.
Posledice internalizovane homofobije mogu biti brutalne. Studije koje su sprovođene '90-tih godina prošlog veka su pokazale da su istopolno orijentisane osobe koje pate od homofobije sklone da imaju nisko samopouzdanje, da pate od depresije i izolacije. Takve individue mogu češće da postanu ovisnici od alkohola i droge i često da ne vode računa o bezbednom seksu. Internalizovana homofobija se često smatra uzrokom visoke stope samoubistava među lezbejkama i gejevima u adolescentskom periodu.
Homofobija kroz istoriju
Ako istorijski posmatramo homofobiju, čini se da je zastupljena isto kao i sama homoseksualnost. U onome što bismo mogli nazvati zapadnom istorijom, homoseksualno ponašanje je bilo prihvaćeno i u određenoj meri odobravano u grčko-rimskom svetu, ali nakon uspostavljanja hrišćanstva, homofobični stavovi su prevladali.
Koncept sodomije i zala koje sodomija nosi poreklom su iz judeo-hrišćanskih spisa koji su pod ogromnim uticajem neoplatonizma. Prelaz iz grčko-rimskog sveta je naglašen u Justinijanovom kodu i zapadnom kanonu koji je iz njega nastao, a iz njega i društveno pravo. Papa Gregori IX je sodomite nazvao »monstruozne osobe - prezrene od celog cveta«. Prva zabeležena žrtva nove države i homofobije koju je crkva propagirala je bila 1292. godine kada je »sodomista« goreo na lomači.
Iako je intenzitet mržnje rastao i opadao, neprijateljstvo i strah su ostali. Neizostavno, možda, socijalna diskriminacija i pravna represija često su otvarali put ka stvaranju određenog identiteta i način za izražavanje tog identiteta je počeo da se razvija. Zanimljivo je da je bilo jako malo intersovanja za to šta su žene radile, lezbejstvo je skoro ignorisano u zakonu i javnim diskusijama na početku modernog doba.
Neke hrabre individue kao što je Džeremi Bentam (1748-1832) su davale argumente da voljna sodomija ne bude krivično delo, ali pravni pomak nije se desio u Engleskoj, već u Francuskoj, a kasnije i u celoj Evropi. Godine 1791, Francuska revolucija je dekriminalizovala sve seksualne činove, pod uslovom da je to nečija slobodna volja i da su obe individue dovoljno stare da daju svoj pristanak.
Iako su skoro sve zemlje koje su bile pod Napoleonovom dominacijom u ranom osamnaestom veku pristale na ovu reviziju, oni delovi Nemačke koji nisu bili pod Francuskom okupacijom, pogotovu Prusija, nisu prihvatile ovo. Takođe, ovaj akt nije usvojen ni u egleskom niti američkom zakonu.
Nakon što se Nemačka ujedinila 1871. godine, novi kraljevi iz Prusije su nametnuli zakon protiv sodomije čak i na one delove Nemačke koji su prethodno odbacili taj akt. Kao odgovor na ovo, istopolno orijentisane osobe u Nemačkoj su javno izašle da protestvuju, neuspešno, protiv ovog zakona poznatog pod imenom Paragraf 175. Ovo je rezultovalo eksplozijom istraživanja na temu homoseksualnosti i, na kraju i do stvaranja organizacija koje se bore za prava istopolno orijentisanih osoba. Iako su zahtevi za jednaka prava zamalo uspeli tokom Vajmar republike (1919-1932), Hitlerov uspon je doveo do uništenja pokreta i hapšenja i osuđivanja u koncntracione logore velikog broja Nemaca/ica koji/e su se identifikovali/e kao homoseksualni/e.
Homofobija se raširila ne samo u Nemačkoj, već i po SAD nakon Drugog svetskog rata, gde je konzervativni senator Džozef Mek Karti vodio svoju kampanju protiv gej muškaraca i lezbejki nazivajući ih subverzivnim. Ne samo što je veliki broj gej muškaraca dobio otkaz, nego su širom države porasli slučajevi maltretiranja i hapšenja gejeva od lokalnih vlasti.
Rezultat ove represije je da su neki gej muškarci i lezbejke bili/e osnaženi/e da se organizuju, pa su to i uradili/e, prvo u Los Anđelesu, a zatim i u San Francisku i na kraju po celoj državi.
Kasnih '40-tih, američki istraživači, posebno Alfred Kinsi su počeli da ispituju tradicionalno neprijateljstvo prema homoseksualnosti. Studija homoseksualnosti je postala dominantna tema u seksualnim istraživanjima od kasnog devetnaestog veka i kroz dvadeseti vek.
Pedesetih godina, dokaz da je diskriminacija homoseksualno orijentisanih osoba široko rasprostranjena, i verovatno neustavna, inspirisala je organizacije poput Američkog Pravnog Instituta, Američkog Prijateljskog Komiteta i Unije Američkih Civilnih Sloboda da lobiraju za pravne promene. Njihov primer su sledile promene stavova u ostalim profesionalnim grupama poput Američke Asocijacije Psihijatara, Američke Asocijacije Psihologa/škinja i Američke Asocijacije Sociologa/škinja.
Razlog za motivaciju nisu bila samo nova istraživanja nego i rastući pritisak sve većeg broja gej organizacija koje su govorile da je homoseksualnost jednostavno deo ljudskog ponašanja, zaključak koji je doveo do preispitivanja mnogih zakona u vezi regulacije privatnog seksualnog ponašanja. Vrhunac je bio u slučaju Lorens protiv Teksasa, kada je 2003. godine Američki Vrhovni Sud legalizovao sodomiju.
Homofobija nije nestala, ali je nekako manje prihvatljivo biti homofob sada nego u prošlosti, a i zakon u mnogim zemljama više ne ignoriše homofobiju.
Zadnjih godina se pojavio veliki broj knjiga koje su posvećene istorijskim i kulturnim studijama homofobije. Posebno je važan rad Birna Fona.
Vern L. Bullough
prevod: tatjana g
izvor:
http://www.glbtq.com/social-sciences/homophobia.html
http://www.labris.org.yu/index.php?opti ... &Itemid=90