Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Književnost, film, TV, pozorišta, galerije...

Moderatori: Over the rainbow, Moderators

Korisnikov avatar
By Tot
#1028699
Predstavite nam vašu omiljenu kratku priču.


TUMAČENJE


Posle dvadeset godina patnji i neobične pustolovine, Odisej, Laertov sin, vraća se na svoju Itaku. Gvozdenim mačem i lukom izvršava pravednu osvetu. Iznenađena i preplašena, Penelopa se ne usuđuje da ga prepozna i, da bi ga iskušala, cilja na tajnu za koju znaju njih dvoje, samo njih dvoje: da njihovu ložnicu nijedan smrtnik ne može pomeriti, jer je maslinovo drvo, od koga je načinjena, vezuje za zemlju. To je priča koju čitamo u dvadeset i trećoj knjizi Odiseje.

Homer je znao da se stvari moraju opisati na posredan način. Njegovi Grci, čiji prirodni jezik je bio mit, takođe su to znali. Priča o ložnici koja je maslinovo drvo je neka vrsta metafore. Kraljica je znala da je neznanac kralj kada je videla sebe u njegovim očima, kada je osetila u svojoj ljubavi da se susrela sa Odisejevom.

H. L. Borhes
Korisnikov avatar
By Tot
#1028714
KONJ


Ravnica koja čeka od iskoni. Iza poslednjih stabala breskvi, koje rastu pored vode, veliki beli konj sa pospanim očima čini se da ispunjava jutro. Izvijen vrat, kao na persijskim minijaturama, bujne grive i repa. Prav je i čvrst, a načinjen je od drugih krivih linija. Sećam se jednog čudnog Čoserovog stiha: a very horsely horse. Nema se sa čime porediti, i nije blizu, ali zna se da je vrlo visok.

Ništa osim što je već podne.

Konj je ovde i sada, ali u njenu ima nečeg posebnog, jer on je i konj iz jednog sna Aleksandra Makedonskog.

H. L. Borhes
By Ulix
#1028717
Alabahari je meni najdrazi pisac kratkih prica, i tesko da mogu izdvojiti omiljenu.

Grad


Pocetkom marta poceli su da ruse fabriku. Nenadani, kratkotrajni sneg primorao je radnike da obustave zapoceti posao na dva-tri dana, posle kojih su se, ipak, vratili baraci sa alatom i visokom, osamljenom kranu kraj obale reke. Vise nije bilo razloga da bilo ko sumnja u skori dolazak proleca. Na ramovima prozora belela se krevetska posteljina, promicali su moleri i tapetari, mirisao lak. Kucne macke bile su skotne.
Lezale su, udebljale, na jos prozeblom suncu i ljudi su pred njih donosili cancice sa mlekom i svezu, okrvavljenu dzigericu. Macice smo, potom, kao po nekom dogovoru, bacali u reku pored odlivne kanalizacione cevi. Vodostaj je tih dana bio izuzetno nizak-izmedju nas i reke prostiralo se nekoliko metara zitkog mulja i fekalija-i nejaki decaci nisu dospevali da dobace svoj zivi teret do vode. Papirne kese su se prevrtale i otvarale u vazduhu, i iz njih su, uz zaglusujuce krike, ispadali tek rodjeni macici, bauljali po kalu i tonuli sirom otvorenih slepih ociju. Iz nedeljnog i plavog neba, ustremljivale su se ptice. Decaci su plakali. Ribari su psovali. Zena nije bilo.
Nedaleko od nas, na terasi restorana, penzionisana vojna lica, zagledana u glavni grad, pila su vinjak ili, redje, caj.
Korisnikov avatar
By Tot
#1028722
TIGAR


Hodao je tamo- amo, nežan i koban, ispunjen beskrajnom snagom, sa one strane čvrstih vodenih šipki i svi smo ga gledali. Bio je jutrošnji tigar iz Palerma, tigar sa Istoka, i Blejkov tigar i Igoov i Šir Kan, i tigrovi koji su bili i koji će biti i isto tako tigar arhetip, jer jedinka u njegovom slučaju jeste čitava vrsta. Pomislili smo da je krvoločan i lep. Nora, devojčica, rekla je: Stvoren je za ljubav.

H.L. Borhes
By Ulix
#1028724
Ovu pricu sam vec postavio u Galatejinoj temi o Alabahariju, ali cu je ovde ponovo postaviti. Ova mi je jedna od omiljenih.

Nebo

Kada je Jakov Baruh umro, pomerilo se nebo. Bila je noc, i u jednom trenutku raspored sazvezdja se promenio, kao da je svod nad nama ogromna projekcija koju je neko, ko zna kako, zamenio drugom. Krojac je rekao da je i on to video, i da se onda, u izlogu njegove radnje, sama od sebe, upalila ukrasna sveca. Kovac je odmah posle toga, posle pomeranja neba, cuo kako njegov nakovanj odzvanja iako nikoga nije bilo u radionici. Postar se naglo probudio iz sna i video da su mu prsti umrljani pecatnim voskom. Pesnik je na uzglavlju, jer tek tada je posao na pocinak, nasao list papira sa pesmom ispisanom nepoznatom rukom. Jedino Matilda, Jakovljeva udovica, nije nista primetila. Probudila se tek kad su suncevi zraci prodrli kroz prozor, osetila hladnocu Jakovljeve ruke, i znala je, jos pre nego sto je ugledala njegova rasirena usta, da je Jakov mrtav. To joj je bilo dovoljno. O nebu ionako nije nista znala.
Korisnikov avatar
By Tot
#1028726
@ Hvala Ulikse, izbor ti je odličan! :)
By Ulix
#1028728
Originally posted by Tot
@ Hvala Ulikse, izbor ti je odličan! :)
Zar si sumnjao? ;)

Bas sad citam pricu Tigar, izuzetna je.
By Ulix
#1028729
Originally posted by Tot
TUMAČENJE


Posle dvadeset godina patnji i neobične pustolovine, Odisej, Laertov sin, vraća se na svoju Itaku. Gvozdenim mačem i lukom izvršava pravednu osvetu. Iznenađena i preplašena, Penelopa se ne usuđuje da ga prepozna i, da bi ga iskušala, cilja na tajnu za koju znaju njih dvoje, samo njih dvoje: da njihovu ložnicu nijedan smrtnik ne može pomeriti, jer je maslinovo drvo, od koga je načinjena, vezuje za zemlju. To je priča koju čitamo u dvadeset i trećoj knjizi Odiseje.

Homer je znao da se stvari moraju opisati na posredan način. Njegovi Grci, čiji prirodni jezik je bio mit, takođe su to znali. Priča o ložnici koja je maslinovo drvo je neka vrsta metafore. Kraljica je znala da je neznanac kralj kada je videla sebe u njegovim očima, kada je osetila u svojoj ljubavi da se susrela sa Odisejevom.
Ako si nekada citao Marsela Svoba, mislim da ces naci da je dosta uticao na Borhesa. To se ne odnosi samo na ovu pricu, vec generalno na uticaj kod Borhesa. Svob je jos krajem XIX veka inaugurisao dokumentarnu prozu u svojim pricama, a mislim da je i Borhes negde pisao o njemu (mozda u onoj kolekciji predgovora), ali to bi ti vec znao bolje nego ja.

Elem - strasno mi se dopada ovakav nacin pripovedanja. :hail2:
By Simor
#1028810
Pih, sve neki muškarci. Od vas mi žene, čak i kada dobijemo sopstvenu sobu, ne možemo koju da prozborimo.

:merlinka:

Jasmina Tešanović - Pas

Sad već danima jedan pas zavija. Da je bio gladan već bi uginuo. Da je bolestan izgubio bi snagu. Zapravo, čujem ga već mesecima. Moja prva misao, čuvši njegov lelek, pokazala se ispravnom. Pas je izgubio smisao svoje pirirode: pas je izgubio pripadnost, pas je izgubio onoga kome pripada. Pitam se da li je to ljubav. Da li je to ljubav ako ga je gazda tukao. Znam da je ljubav bila obostrana i da je pas bolje prošao od gazde u nekom krajnjem ishodu u kome su važni fiziološki dokazi života ili smrti, ali... Da li bi gazda, da je nekim slučajem nadživeo svog psa, toliko tugovao za njim. Verovatno bi, i zato bi i uzeo novog. Zašto pas ne može da nađe novog gazdu. Zašto su uloge psa i gazde zapravo jedine uloge ljubavi iz kojih se rađaju deca. Zašto su te uloge promenljive u slučaju da nisi rođen kao pas. Zašto te uloge zavise od slučaja i horoskopskih predispozicija. Pitanje nije zašto.

Pre no što je popila otrov, nije se setila ni da se našminka. Rekla je sebi: ne želim da ga vidim, gadi mi se. Neka se i on mene gadi kad me vidi mrtvu, ispovraćanu i bez veša. Neka ga je sramota moje hladne telesnosti, neka se zastidi svoje prljave strasti koju je držao daleko od svojih glupih osećanja. Bio je glup i lukav: plašio se tuđih smrti više nego svoje, zato što su mu oduzimale sigurnost i komfor.

Kada je preživela, rekla je: lukav je i glup, ali izgleda još lepše nego pre moje smrti. Ne gadi mi se više i nemam više nameru da ga ostavljam. Biću mu ljubavnica, daću mu novac, samo neka drugo od mene ne traži.

On je rado prihvatio njenu ponudu, ali nikad više nije bio srećan kao nekad, pre te ponude, dok je još mislio da ona nikad neće prići bez ljubavi. Ne može se reći da mu je njena ljubav nedostajala, može se pretpostaviti da mu je nedostajala njena potencijalna odanost: znao je da će uzeti novog psa posle njene smrti. Znao je takođe i da će prvi umreti. A sve se to ranije samo pretpostavljalo i to uglavnom u suprotnom smislu.
Korisnikov avatar
By Tot
#1028923
Originally posted by Ulix

Ako si nekada citao Marsela Svoba, mislim da ces naci da je dosta uticao na Borhesa. To se ne odnosi samo na ovu pricu, vec generalno na uticaj kod Borhesa. Svob je jos krajem XIX veka inaugurisao dokumentarnu prozu u svojim pricama, a mislim da je i Borhes negde pisao o njemu (mozda u onoj kolekciji predgovora), ali to bi ti vec znao bolje nego ja.

Elem - strasno mi se dopada ovakav nacin pripovedanja. :hail2:

Na izvestan, vrlo borhesovski način, bi se moglo reći da je Marsel Švob napisao tu priču; Borhes je poslednji koji bi poricao uticaj, kao što je i Pjer Menar ponovo napisao "Don Kihota". Ako nisi, pročitaj priču "Pjer Menar, pisac Don Kihota".

Ono što svakako znaš, ali što ne ponoviti, koliki je uticaj Borhes učinio na modernu prozu pa i našu, naročito priču. Recimo kada sam čitao Kiša, zadovoljstvo je najpre išlo od prepoznavanja Borhesa u Kišu ( već sam naslov: "Enciklopedija mrtvih") da bih onda uhvatio i ono što je Kišu samosvojno. Ovaj uticaj se odnosi i na Albaharija i mahom su naši pisci za koje sam čuo od tebe da ih voliš rado isticali taj uticaj; to je bila i jedna od linija razgraničenja sa "narodnim" piscima, tradicionalistima.

Da, sećam se da sam u Borhesovim predgovorima našao preporuku za "izmišljene živote"; mislim da je to tamo tako prevedeno. Povremeno lovim te naslove i sad kad si pomenuo pokušah da nađem na netu ima li negde preveden Švob kod nas i evo podatka do koga sam došao: Švob, Marsel, Imaginarne biografije, 2006, AED studio d.o.o. ( valjda izdato u Beogradu; nije napisano).

Hvala ti za Bernharda :)

I sad evo ovde još jedne Borhesove priče za koju sam prilično siguran da ti se dopada.


ASTERIONOVA KUĆA



"I kraljica rodi sina koga nazvaše Asterionom."

Apolodor: Biblioteka, III, I

Znam da mi pripisuju oholost, možda i mizantropiju, pa čak i sumanutost. Ali su te kletve (za koje ću se osvetiti kad vreme dođe) besmislene. Istina je da ne izlazim iz svoje kuće, ali je, isto tako, istina da su njena vrata (kojih ima bezbroj*) danonoćno otvorena ljudima i zverima. (* u originalu stoji četrnaest, ali ima više nego dovoljno razloga da verujemo da je Asterion pod njim podrazumevao beskonačan broj.) Ko želi, neka uđe. U njoj neće naći žensku pompu ni bizarna pretvaranja kao u dvorcima, ali će zato zateći mir i samoću. Zatim, to je kuća koja je jedinstvena na celoj zemaljskoj kugli. (Oni koji tvrde da u Egiptu postoji nešto slično govore laž.) Čak i moji neprijatelji spremno priznaju da u mojoj kući nema nikakvog nameštaja. Po drugim besmislenim glasinama, ja, Asterion, nalazim se u njoj kao zatočenik. Treba li da ponovim da nijedna vrata nisu zaključana i da dodam da na njima nema nijedne brave? Što se mojih izlazaka tiče, jednog popodneva izašao sam na ulicu; ako sam se vratio pre sumraka, učinio sam to iz straha koji mi je ulivalo lice plebsa, ta bezbrojna lica ravna kao otvoreni dlan. Sunce je već bilo zašlo, ali bespomoćni plač nekog deteta i promukle molitve vernika kazivali su mi da sam bio primećen. Ljudi su se molili, bežali su, klanjali se; neki su se verali uz stubove hrama svetlosti, dok su drugi grabili kamenice. Neki su se, čini mi se, skrivali ispod mora. Nije moja majka uzalud bila kraljica; ne trpim da se mešam sa prostim svetom, mada iz skromnosti to želim.

Činjenica je da sam jedinstven. Ne zanima me šta jedan čovek može preneti drugim ljudima; delim mišljenje filozofa da se ništa ne može saopštiti pisanjem. Moj duh je predodređen za velike poduhvate, tako da u njemu nema mesta za tričarije ljutnje i razne trivijalnosti; nikada nisam zapamtio razliku između jednog slova i drugog. Darežljiva netrpeljivost nije mi dozvolila da naučim da čitam. Ponekad žalim jer su noći i dani dugi.

Podrazumeva se da ne oskudevam u zabavama. Kao ovan u napadu, ja trčim po kamenim hodnicima dok se ne srušim od umora. Skrivam se u senci neke cisterne ili za okuke hodnika kada se igram žmurke. Igram se i na tavanima, s kojih se bacam dok ne postanem sav krvav. U svako doba mogu da se pretvaram kao da spavam, zatvorim oči i snažno dišem. (Ponekad zaista zaspim, ponekad menjam boju dana kad otvorim oči.) Ali najviše od svega volim da se igram drugog Asteriona. Pretvaram se kao da mi on dolazi u posetu i kao da mu ja pokazujem kuću. Obraćam mu se sa izuzetnim poštovanjem: Sada dolazimo do raskrsnice kroz koju smo već prošli; ili Sada stižemo u drugo dvorište; ili , Jesam li ti rekao da će ti se svideti ova pojila, ili Sada ćeš videti jednu cisternu koja se napunila peskom; ili Videćeš kako se hodnici u podrumu račvaju. Ponekad mi se omakne neka greška, te se obojica od srca smejemo.

Nisam samo izmišljao igre, već sam razmišljao i o kući. Svi njeni delovi ponavljaju se više puta, bilo koje mesto takođe je neko drugo mesto. Nema u njoj jedne cisterne, jednog dvorišta, jednog pojila, jednog odmarališta; ima četrnaest (bezbroj) odmarališta, pojila, dvorišta u cisterni. Kuća je velika kao svemir; bolje rečeno, ona jeste svemir. Međutim, prolazeći pored svih tih cisterni, kroz dvorišta, kroz prašnjave hodnike od sivog kamena, stizao sam na ulicu, odakle sam video hram svetlosti i more. Nisam ništa razumeo dok jedne noći nisam doživeo otkrovenje. Tad sam shvatio, takođe, da ima četrnaest (bezbroj) mora i hramova. Ništa nije jedinstveno, sve postoji četrnaest puta, ali dve stvari na svetu kao da jesu jedinstvene: zagonetno sunce na nebu i Asterion na zemlji. Možda sam upravo ja stvorio zvezde, sunce i golemu kuću, ali više se ne sećam.

Svake devete godine u moju kuću ulazi devet muškaraca da bih ih ja pročistio od svakog zla. Čujem njihove korake ili glasove udno kamenih hodnika i radosno počinjem da im trčim u susret. Ceremonija traje jedva nekoliko minuta. Jedan za drugim oni padaju a da ja nisam ni ruke okrvavio. Ostaju na mestu gde su pali, a njihovi leševi pomažu mi da se lakše snađem u hodnicima. Ja ih ne poznajem, ali znam da je jedan od njih u samrtnom času prorekao da će se jednog dana pojaviti moj spasitelj. Od tog dana ne muči me samoća jer znam da moj spasitelj živi i da će se na kraju vinuti iz prašine. Kada bih mogao da čujem sve šumove sveta, čuo bih i njegove korake. Voleo bih kad bi me on odveo negde gde ima manje hodnika i vrata. Kako će izgledati moj spasitelj? - pitam se. Da li će to biti bik ili čovek? Da ne bude bik s čovečjim licem? Da ne bude kao ja?

Jutarnje sunce odjeknulo je u bronzanom maču. Nije ostao ni jedan trag krvi.

- Veruješ li, Arijanda - reče Tezej - da se Minotaur gotovo i nije branio?


H. L. Borhes
Korisnikov avatar
By Manon
#1028952
NEPOTPUNA MOLBA

Vanredni Sudija Vrhovnog suda sedeo je pored reke kada mu je prisao Putnik i pitao ga:
"Zeleo bih da predjem reku. Hoce li biti zakonito ako se posluzim ovim camcem?"
"Bice", Glasio je odgovor. "To je moj camac".
Putnik mu se zahvalio i uguravsi camac u vodu, usao u njega i odveslao. Ali camac je ubrzo potonuo i on se utopio.
"Bezdusni covece!", rece Indignirani Posmatrac. "Zasto mu nisi rekao da tvoj camac ima rupe?"
"Pitanje stanja camca", rece Veliki Pravnik, "nije mi postavljeno."

Embrouz Birs
Korisnikov avatar
By Manon
#1028982
OPIJAJTE SE

Treba uvek biti pijan. Sve je tu: to je jedino pitanje.Da ne biste osecali strasno breme Vremena koje vam slama pleca i povija vas prema zemlji, treba da se opijate bez predaha.
A cime? Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja. Ali opijajte se.
Pa ako se katkad, na stepenistu kakve palate, na zelenoj travi u nekome jarku, u sumornoj samoci svoje sobe probudite, kad je pijanstvo vec popustilo ili nestalo, zapitajte vetar, talas, zvezdu, pticu, casovnik, sve sto juri, sve sto huci, sve sto peva, sve sto govori, zapitajte koji je cas; i vetar, talas, zvezda, ptica, casovnik odgovorice vam:
"Cas je da se opijate! Da ne biste bili mucenicko roblje Vremena, opijajte se; opijajte se bez prestanka! Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja"

Sarl Bodler
Korisnikov avatar
By Manon
#1029012
PISMO UMIRUCEM

U pismu jednom svom uceniku , koji je bio na samrti, ucitelj je napisao:
"Sustina tvoga uma nije rodjena, pa nikada nece ni umreti. Ona nije zivot, koji je prolazan. Ona nije praznina, koja je prosto bez sadrzine. Ona nema ni boju ni oblik. Ona ne uziva u zadovoljstvima i ne trpi u bolu.
Znam da si veoma bolestan. Kao dobar ucenik Zena, ti se otvoreno suocavas sa tom bolescu. Mozda tacno ne znas ko pati, ali upitaj sebe: Sta je sustina ovog uma? Misli samo na to. Nece ti trebati nista drugo. Ne zudi ni za cim. Tvoj kraj koji je beskrajan je kao snezna pahuljica sto se rasipa na cistom vazduhu."
By Ulix
#1029126
@Tot: Potrazicu tu knjigu, mislim da sam je video u Radovoj knjizari na Terazijama. Secam se naslova - Pjer Menar, pisac Don Kihota. Svoba sam do letos poznavao iskljucivo kroz tekstove o njemu (malobrojne, nedovoljne), a prvi put sam na njega naleteo u Kisovim komentarima na Cas anatomije, gde se pominje Svob. I onda me je letos decko iznenadio Imaginarnim biografijama i bas sam uzivao citajuci.

Najlepsa stvar kod Borhesa je - suvise je kasno da bih birao reci - njegov podjebavacki smisao za humor i odredjen kemp senzibilitet koji se oseca u pricama. Jednom smo pricali o tome, ako se dobro secam... (Steta sto ekspertica za kemp, Dudana Maljkovic nije tu da nam prozbori koju o ovome.) I naravno, ono sto si i sam napisao - cinjenica da nikada nije negirao uticaje. Sakrivanje uticaja pod maskom nekakve originalnosti me cesto odbija kod knjizevnika. Osecam se prevarenim, ne padam na to.

@Manon: Nepotpuna molba mi se najvise dopada. Vrlo duhovito i lepo skrojeno.
Korisnikov avatar
By Manon
#1029892
drago mi je da ti se svidja Ulix. I vama hvala za Borhesa.
Korisnikov avatar
By Manon
#1030121
UTEHA

Posto je jedna velika zemlja potvrdila svoju hrabrost i junastvo, tako sto je porazena petnaest puta, a da trupe njenog neprijatelja nisu pretrpele nikakve gubitke, njen Premijer je molio za mir.
"Necu biti strog prema vama", rece Pobednik. "Zadrzacete sve osim svojih kolonija, slobode, dostojanstva i samopostovanja"
"O", rece Premijer, "vi ste zaista velikodusni. "Ostavljate nam CAST". :kolo:
Korisnikov avatar
By Sunce
#1035459
Nedavno sam citao knjigu "Slacajevi" Danila Harmsa. Neke price su me odusevile, dok sam prema nekim ostao ravnodusan. Slucajevi su svojevrsne stilske vezbe pisanja i mislim da su dobre u promenama pogleda citaoca i potencijalnih pisaca.

SLUCAJEVI

Jednom se Orlov prejeo papule i umro. A Krilov je saznao za to i takodje umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla. A Spiridonovljeva deca podavila se u veštackom jezeru. A baba Spiridonova se propila i završila na ulici. A Mihajlov je prestao da se cešlja i dobio šugu. A Kruglov je nacrtao damu sa bicem i poludeo. A Perehrestov je telegrafski dobio cetiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.

Sve dobri ljudi, ali im se nije dalo.

22. avgusta 1936.



OPTICKA VARKA


Semjon Semjonovic stavlja naocare, posmatra bor i vidi: na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.

Semjon Semjonovic skida naocare, posmatra bor i vidi da na grani bora niko ne sedi.

Semjon Semjonovic stavlja naocare, posmatra bor i opet vidi kako na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.

Semjon Semjonovic skida naocare, opet vidi na grani bora niko ne sedi.

Semjon Semjonovic opet stavlja naocare, posmatra bor i opet vidi kako na grani bora sedi jedan seljak i preti mu pesnicom.

Semjon Semjonovic ne želi da veruje u ovu pojavu i smatra je optickom varkom.

1934.



PLAVA SVESKA BR. 10


Bio jedan ridji covek koji nije imao oci i uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno zvali ridjim.

On nije mogao ni da govori jer nije imao usta. Nos takodje nije imao. Štaviše, nije imao ni ruke ni noge. Nije imao ni stomak, nije imao ni ledja, nije imao ni kicmu, nije imao nijedan unutrašnji organ. Nije imao ništa! Tako da nije jasno o kome je rec.

Bolje onda da o njemu više ne govorimo.

7. januara 1937.
Korisnikov avatar
By mrle
#1035619
@ Ulix : prica "Nebo" je izuzetno lepa. :)

Brzina, D.A.

Spor sam, ne poricem. Ali kakva korist od brzine? Kada ujutru, kada se probudim, pomislim na sva rastojanja koja bih morao da predjem i koja bi me na kraju vratila na isto mesto, jednostavno mi se ne ustaje. Ili kada dolazim ispred ogledala. Jos uvek nisam u odrazu video celo svoje lice. Svet moze da bude samo u meni. Izvan mene, to nije moje. Kad bih bio brzi, ne bih znao da postojim.
Korisnikov avatar
By Manon
#1035690
Sunce, lepe su ti preice!
Mrle, svidja mi se i tvoja brzina ;)
By Ulix
#1035691
@mrle: "Nebo" je, po mom misljenju, jedna od najuspelijih kratkih prica koje je Alabahari napisao. Veoma je efektna, savrseno skrojena... i tako tuzna... "Brzina" kao da je pisana za mog decka, sad cu da mu je posaljem na mail. :)

@Sunce: Opticka varka je fenomenalna! :hail:
By Ulix
#1035698
AFRODITA
(Andrea Embiriko)

Te večeri posmatrao sam zvezde i sazvežđa. Ali, u mom duhu bio je dan. U njegovoj svetlosti posmatrala si me Ti, ljubljena, ružičasta i nežno odevena, i s vremena na vreme sanjarila si uvećavajući u meni živu bujicu svetlosti.
Pa ipak, napolju je bila noć. Ali kakva noć? Noć puna čudesa, noć posuta čarolijom.
Ja sam posmatrao zvezde i sazvežđa, ali sam u isti mah gledao Tebe. Eno ga Strelac, govorio sam, eno ga Jarac, Sirijus, Orion. Ali sam, istovremeno, gledao Tebe.
Ljubljena, ružičasta i nežno odevena, stajala si u meni, u izobilnoj bujici svetlosti, i dizala si glavu čas desno, čas levo, sa Orionom, ili sa Sirijusom u kosi, sa Strelcem u srcu.
Ja sam posmatrao zvezde i sazvežđa. Eno ga Strelac, govorio sam, Jarac, Sirijus, Orion, ali sam u isti mah gledao Tebe.
Ljubljena, ružičasta i nežno odevena, sedela si na jednoj stolici u mom srcu, u neopisivoj bujici svetlosti, sa svojom senkom, čas desno, čas levo, i ostajala si nepomična, jednostavna, mila, prekrasna, i sedela si na svojoj stolici tako da mi je dolazilo da te položim na svoja kolena, da jednu ruku stavim na tvoje grudi, a drugu pod tvoju haljinu, među noge.
I govorio sam i ponavljao: Eno ga Strelac, eno ga Jarac, Sirijus, Orion, i gledao sam uvek, i sazvežđa i Tebe.
Ali ovaj put ležala si – sasvim opružena – i tvoju kosu pomicao je vetar. Moja ruka te je doticala. Tvoje oči su mi govorile. I ja sam govorio i ponavljao strasno: Eno ga Strelac, eno ga Jarac, Sirijus, Orion, ali sad sam već gledao samo Tebe.
Tada se dogodilo jedno veliko čudo. Sve zvezde zgasle u jedan mah, i ostala si samo Ti na nebu sa mnom, u jednom danu bez noći, meni uz bok. Posmatrao sam te ushićeno i govorio i ponavljao tvoje ime.
A Ti?
Ti, mila i Mnogoradosna, u svojoj si ruci držala moje srce.
By Ulix
#1035703
A evo i Albaharijevog pokusaja da pise tzv. stvarnosnu prozu. Prica mi se licno ne dopada previse, jer nekako odudara od Albaharijevog senzibiliteta (a i od mog, dakako), no ipak, evo je, prilicno je lepo napisana, nek se vidi da ume on i to, kada hoce:
:)

Jos o Cibulki

Ma, jebe se Cibulki za ceo svet, to je sve što mogu da kažem. Gledam ga danas kako povraća kao svinja na beogradskoj železničkoj stanici: nabio glavu u korpu za otpatke i sve grokće dok mu bljuvotina natapa otpatke i u nizu šarenih potočića razliva se preko perona. Gde mu je sve to stalo? Izbljuvao je brat bratu deset litara, ako ne i više, ali skoro sve sama tečnost, gledao sam posle kada je otišao, tek po neki komad salame "podriguše" i pregršt zelenih krugova koji liče na kolutove kiselih krastavaca. Pored njega prolazi mršava, namontirana devojka, s gađenjem okreće glavu i još stiska njušku kučetu koje joj viri iz torbe. Kuče bi odmah polapalo izbljuvak, nema tu šta da se priča, takvi su psi, dobro je što ga je pritisla, samo, jebi ga, nije morala da kaže za Cibulku da je stoka, nije fer. Svaki čovek je božje biće, pa i Cibulka, kakve veze ima što povraća? I to je za ljude, pogotovo za one koji dan ranije strpaju u svoju mešinu četrdeset litara piva. U stvari, jebi ga, dobro je što je Cibulka uopšte živ, moglo je to silno pivo da ga uguši iznutra. Zato valjda i bljuje toliko, ne staje. Na kraju briše usta nadlanicom, onda nadlanicu otire o guzove, tako da mu se na pantalonama pojavljuje vlažan trag, kao da je u vozu sedeo na mokrom sedištu. Sad mu je lakše, vidim to odavde, mada ga još muči želudac, stiska se i podiže, tera ga da zeva kao riba na suvom, da odmahuje glavom kao vo koji tera obade. Onda prdne. E, Cibulka, jebi ga, baš si se srozao, ekonom fudbalskog kluba a povraćaš i prdiš da te svi čuju na beogradskoj štajgi. Kako si počeo, još ćeš da se usereš, a onda ti ništa više ne vredi. Nisam mu to rekao, naravno. Ostao sam da stojim iza stuba, ko ga jebe, što bi mu ja pomagao, nije ni on meni onomad, posle utakmice, kada me je Dule Zlatnik lemao iza Cibulkine gajbe. Znam da je sedeo u sobi, šćućuren na stolici da ga ne bismo videli kroz otvoren prozor, ali bez obzira što sam kukumavio i molio Duleta da ne udara tako jako, otpadoše mi bubrezi, Dule, imaj milosti, brate, taj gad Cibulka nije se pomerio. Jebi ga, Dule, rekao sam napokon, i to baš glasno, i još gledajući u Cibulkin prozor, ubićeš me ako tako nastaviš. Povetarac je pirkao, zavesa na prozoru je vijorila, ali od jebenog Cibulke ni traga ni glasa. Pa, šta oćeš, zastao je Dule, da te ubijem ili da te jebem? Prvo mi reci šta sam ti uradio, rekao sam gutajući krv, pa da odlučim. Možda da te ubijem, pa da te jebem mrtvog, kazao je Dule, i kroz krv i suze mogao sam da vidim da se ozbiljno zamislio. Ajde da nešto popijemo, rekao sam mu, pa da se na miru dogovorimo. Ajde, rekao je Dule Zlatnik, pomogao mi da ustanem, čak mi je dodao papirnu maramicu da obrišem lice. A i ti lako krvariš, govorio je dok sam se brisao, ko li te takvog rodi? Jesi za pivo, pitao sam ga, i odmah, čim je čuo tu čarobnu reč, eto ti Cibulke na prozoru. Šta je, momci, pita, šta radite, kao da me je Dule lemao sto kilometra odatle a ne ispod njegovog simsa, a siguran sam da je sve čuo, čak i klokotanje krvi koja mi je curila iz nosa i razjebane usne. Eto ti šta pivo može da uradi od čoveka. Navlaka je to, gora od vutre, znam. Na kraju ti olabavi trbušne mišiće i razvuče želudac, pa dobiješ onu oklembešenu mešinu, tako da kaiš moraš da vezuješ preko muda da bi ti pantalone ostale na mestu. Cibulka još nema takvu trbušinu, priznajem, ali ako nastavi da loče pivo onoliko koliko ga sada pije, ranije ili kasnije ostaće bez gaća. Rekao sam mu to, ali on neće da sluša. Napalio se na Rušku, pa ako ona ima sto dva’est kila, mora i on da ima toliko, pa računa da će ga pivo, brže od svega, načiniti takvim. A lepo mu rekao Dule Zlatnik dok smo se nalivali pivom ispred samousluge: Možeš ti da jebeš Rušku kol’ko hoćeš, ona će da ode kad ona to bude htela. Neće, odgovorio mu Cibulka. Hoće, kaže Dule. Ma, jebi ga, neće, ponavlja Cibulka, ali glas mu više nije isti, treperi k’o travuljina u plićaku. Hoće, hoće, uzvikivao je Dule, i to pre nego što misliš. Ništa ja ne mislim, rekao je Cibulka i počeo da plače. E, jebi ga, Cibulka, kako si to mogao da nam uradiš? Ko god je krenuo u samouslugu, ili s punim kesama izašao iz nje, mogao je da vidi kako si se zarozao od suza. Dule popizdeo, pena mu izbila na usta, malo je falilo da Cibulki razlupa flašu o glavu. Meni žao Cibulke, a opet drago mi je što je Dule Zlatnik zaboravio šta je hteo sa mnom da uradi. Nije lako umreti, pa još posle toga da ti razvaljuju bulju. Nikome to ne bih poželeo. Idemo, rekao je onda Dule, pusti pizdu da cmizdri na miru. Krenuo sam za njim, pa sam zastao. Cibulka se nije pomerao, samo je, nepokretan k’o spomenik, jecao i stenjao, ušmrkivao sline, gutao pljuvačku. Šta je, dreknuo je Dule, je l’ ćeš sad i ti da počneš da balaviš? Neću, rekao sam i pošao za njim, a lepo sam osetio, jebi ga, kako mi se nešto prevrće po srcu. Nisam znao šta je, i verovatno neću nikada saznati, ali kada smo prešli ulicu, okrenuo sam se. Cibulka je i dalje stajao na istom mestu. Mislio sam da se nikada više neće odatle pomeriti, a danas sam video kako bljuje u mrežastu korpu za otpatke kao da je sam na svetu. Pored njega prolaze ljudi, obilaze ga, preskaču preko potočića kojim plove nesažvakani komadi salame i neki zeleni koturići, grde ga, prete policijom. A Cibulka, ništa. Jebe se njemu za sve. Eto, kada se bude ispovraćao i otreznio, neće mu ništa biti, a mene srce odonda ne prestaje da žiga. Jebi ga, tako je to u životu, nije Cibulka kriv za sve što ne valja. Srce je usamljeni lovac, tako sam pročitao na koricama jedne knjige u izlogu knjižare, uvek je u opasnosti da se pretvori u lovinu. Hteo sam to da kažem Cibulki, čak sam se uputio prema njemu, ali on tada podiže glavu, osmehnu se i krenu žustrim korakom prema izlazu. Zna da ga Ruška čeka, da se već vrpolji i osluškuje, još malo pa će početi da gviri kroz prozor, da osluškuje iza vrata. Cibulka ubrzava, prelazi u trk. Ne boj se, Cibulka, mislim dok gledam kako nestaje, neće ona nikad da ode. Nema Dule Zlatnik pojma o ljubavi, peder jedan, nek’ crkne.
Korisnikov avatar
By mrle
#1036306
@Ulix : Potpuno si u pravu. Toliko me je dirnula pricica, da neprestano razmisljam o njoj. :)

Ostalima : Tema je super. Tot, Manon, ... lepo. :)

Evo jos jedne Albaharijeve koju mnogo volim. Ne znam samo da li ce citat biti korektan, jer sam ga iskopao iz fragmenata koje sam skupljao po netu...

Kraj detinjstva

Sam u sobi, decak se oseca kao da ga reci napustaju. Neke od njih cak vidi kada zasvetlucaju u mraku, a tri su, sasvim je siguran, proletele kroz zlatnu traku pri dnu zatvorenih vrata. U sobi je tmina, svetlo gori u holu, na prozoru su drvene resetke, poluspustene. Tisina se oglasava u probranim zvucima: tupo tapkanje psecih sapa, meskoljenje golubova, zvizduci u daljini. Dugme prekidaca na lampi je komad leda. Decak podigne ruku i dotakne celo: zglob blago kvrcne. Poslednja rec se istog casa rascveta ko raketa. Vise je nema. Palcem druge ruke decak opipa rub pidzame. Tajanstvena je gipkost lastisa, mudra je simetrija dugmadi. Nisu to decakove reci. Njegov je muk. Njegove su kratke pantalone na stolici, sandale ispod kreveta, skoljke u kutiji, krpice od svile. A potmuli bat, koji kao da dopire iz ugla sobe i za koji je dugo mislio da je glas skrivenog prijatelja, mozda patuljka, potice u stvari iz njegovog srca. Nema prijatelja, nema zblizavanja, samo strahotno razdvajanje od vlastitog bila, zaludno traganje za izvorom odjeka. Sada to zna. Star kao Stena. Dok sanja.
By Simor
#1037177
Katalin Ladik - Priča skakavca o ljubavi

Na grudima ima četiri zelena dugmeta. Kad pritisne prvo, zamrače se prozori, ljudi očajnički kopaju po svojim očnim dupljama. Kad dotakne drugo dugme, padaju narandže sa neba, sa desetog sprata, kotrljaju se božićne jelke, cilikajući, tuf-tuf. Mesto trećeg dugmeta je prazno. Otac proganja kćer. Pod njegovim stopama vrište češljevi. Četvrto dugme tek sada prišiva. Pun nade, zabada izvijač u svoja pluća.
By Ulix
#1037182
Simore, pun pogodak, sjajna pricica!

PS
I to ne kazem samo zato sto se duris jel niko nije komentarisao Jasmininu pricu. :lol:
Korisnikov avatar
By Tot
#1037197
Originally posted by Ulix
@Tot
Najlepsa stvar kod Borhesa je - suvise je kasno da bih birao reci - njegov podjebavacki smisao za humor i odredjen kemp senzibilitet koji se oseca u pricama. Jednom smo pricali o tome, ako se dobro secam... (Steta sto ekspertica za kemp, Dudana Maljkovic nije tu da nam prozbori koju o ovome.)

Pa, ako pođemo od one krilatice da je «kemp laž koja govori istinu», uporedimo je sa Borhesovim mitotvorstvom i shvatimo da je on sasvim osobeni maštar, može se odmah pronaći veza. Za Vajlda je rekao da je homo ludens koji je svojoj razigranosti bio predan uz posledice kakve znamo da su ga snašle. Posledice, iako mnogo manje kobne, snašle su Borhesa jer su ga optužili da ne verujući ni u šta krivotvori, dočim je on uporno tvrdio da je njemu sva teorija i znanje u službi njegovog dela. Ali pošto je posezao za filozofskim, književno – istorijskim, književno - teorijskim i, sve u svemu, elementima strogih i stručnih disciplina, njegove igrarije su se mnogima činile nepodnošljivim pa je tako stekao neprijatelje u vidu teoretičara i kolega pisaca koji su se dovijali svim sredstvima ne bi li, kako god, osporili temelje njegove poetike i vrednost njegovog dela.

Rođeni skeptik, rugao se "preciznim" istinama a pre svega njihovim metodima, na jedan originalan način: strogo i pedantno koristeći metod ili naznake metoda «dokazuje» ono što je izmislio ( naravno to što je izmislio postala su remek dela pripovedačke literature); ili otvoreno parodira metodologiju, koristeći se izmišljenim enciklopedijama, mapama itd. (žao mi je što sad nemam pri ruci njegovu klasifikaciju životinja gde krši sve elementarne principe aristotelovske klasifikacije).

Mitove, istorijske podatke i druge elemente koje raznim disciplinama služe za produkciju istine koristio je slobodno, iznutra podrivajući ozbiljnost i strogost saznajnih principa, protiveći se konačnim istinama, smatrajući ih fikcijama. To dovođenje u pitanje prihvaćenih istina je po meni nešto vrlo blisko kempu. Njegov odgovor oponentima, otprilike je ovakav: «Gospodo, vladam mnogim, mitovima, znanjima, jezicima, građom, pa ipak Biblioteka je beskonačna!»
Korisnikov avatar
By Tot
#1037201
Zanimljivo mi je kako kratka priča barata vremenom. Evo dva primera. U kafkinoj priči, vidimo kako jedno lice žuri, vremenski tempo ga prevazilazi da bi pokušaj komunikacije i smeštanja u jedan određeni ritam označio raspad veze između subjektivnog i stvarnog vremena; uz druga upotrebljena sredstva ( simbolika «stražara», začuđenost itd), na primeru jedne jedine neuspostavljene relacije imamo svu dinamiku sveta bez bilo kakvih odnosa, otuđenog sveta; teskoba situacije kulminira.

U Bucatijevoj priči, vreme je tretirano ne strogo situaciono nego egzistencijalno, pa je, u tom smislu, eventualna paranoja lica o kome se pripoveda sasvim nebitna; bitno je da junak ne žuri od svoje volje nego je podstaknut nekom vrlo jakom pobudom koja je pitanje života što znači da opet imamo situaciju neusklađenosti između subjekta i sveta; i taj odnos je dramatičan i labilan, otuđenost očigledna To je sasvim realna psihologija pojedinca prema kojoj svako stati znači izgubiti.

Inače Bucatija porede s Kafkom pa je zgodno staviti ih zajedno





OKANI SE

Bilo je sasvim rano jutro, ulice čiste i puste, išao sam na stanicu. Kad sam uporedio sat na jednom tornju sa svojim časovnikom, video sam da je mnogo kasnije nego što sam mislio, morao sam veoma pohitati, strah zbog toga otkrića pokolebao me je kojim pravcem da krenem, još nisam sasvim dobro poznavao ovaj grad, no srećom u blizini je bio neki stražar i ja mu pritrčah i zadihano ga upitah kojim putem treba da idem. On se osmehnu i reče: «Od mene bi da saznaš put?» «Da», odgovorih, «pošto ga sam ne mogu pronaći». «Okani se toga, okani se», reče on i okrete se snažnim zamahom, kao ljudi koji žele da ostanu sami sa svojim smehom.

Franc Kafka



ZAKASNELI TRK

Imao je već pedeset godina kada je primetio da ga jedan čovek prati. S osećanjem panike, ubrzao je korak. I onaj iza njega. Išao je, išao, kroz zemlje, preko kontinenata, okeana, gore – dole po najvrletnijim planinama. S vremena na vreme, okretao se i činilo mu se da vidi nepoznatoga kako ga prati.


Već godinama je bo star, ali nastavio je da ide, a ljudi su ga začuđeno gledali. Uvek bežeći, činio je ludačke poduhvate, kakve ni mladić od dvadeset godina ne bi bio u stanju.

I dan – danas hoda. S vremena na vreme, okrene se da bi pogledao. Smesta nastavlja. Ako bi se zaustavio, ako bi usporio, ako bi se opustio na samo jedan sat, bio bi izgubljen.

Dino Bucati
By Ulix
#1037340
Bio sam napisao smislen u lep post o vremenu i pisanju, ali je Vista odlucila da bas tada prestane da radi, pa je sve to nestalo, i mene mrzi da se ponavljam.



Vecina kratkih prica koje sam procitao zgusnu vreme, odnosno, pisci pokusaju da u relativno malom prostoru obuhvate ogroman vremenski interval, gledano hronoloski. I ako se pravilno zgusne i ako prica ima dobar "punch-line", efekat moze biti sjajan. Eto Borhesa, on je u tome nenadmasan. Ali postoje i one kratke price koje govore o jos kracem vremenskom periodu, tj. price koje govore o trenutku. I upravo je to ono sto je meni najzanimljivije. Albaharijeva prica, koju je Mrle gore postavio, lep je primer za to. Ako se prica odvija u jednom momentu (ne mora bukvalno, naravno) potrebno je napraviti pazljivu selekciju iz celokupne guzve impresija koje sacinjavaju jedan momenat. A to nije tako lako, jer je prvo potrebno imati (razviti?) gotovo fantasticnu sposobnost opazanja i jos vecu sposbnost odabira adekvatnih detalja. Albahari, mislim, u tome savrseno uspeva, i zato ga toliko volim. U zbirci Neobicne price, ima nekoliko takvih primera, i meni je strasno zao sto mi knjiga nije pri ruci...

Od te dve price iz tvog posta, nakon duzeg premisljanja, moj glas odlazi Kafki. Jednostavno, njegova prica ima prednost jezivije, hladnije, sivlje atmosfere, nekakvog osecanja potpunog beznadja, bezvoljnosti cak. (Moj utisak; ako je nekome vesela, lepo.) Bucati je mozda imao bolju ideju, ali mi se cini da je nije jednako uspesno preneo u praksu. Kao da mu fali ona ostrina koju ima Danil Harms u pricama koje je Sunce postavio. Inace, jasne su mi paralele izmedju Bucatija ili Kafke, ali je Kafka ubedljivo moj favorit.
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!