[url=http://gay-serbia.com/forum/viewtopic.php?p=2542623#p2542623]Mage napisao:[/url]@Laerem: Da li ti zaista mislis da smo mi slobodni? Ljudi, mislim. Verujes li da stvarno mozemo odabrati ono sto cinimo i da istinski imamo kontrolu nad sobom? Meni se vise cini da prosto mehanicki reagujemo na stimulanse iz okoline... Mislim, sta bi po tebi bio mehanizam postojanja slobodne volje, i sta je po tebi sloboda uopste?
Ja ne mislim da smo slobodni a priori, ali mislim da mozemo biti slobodni. Mozes vjerovati da mehanicki reagiramo na stimulanse iz okoline, ali samo ako vjeruješ da je naša mehanika, tj. biologija savršena, bez pukotina, bez kvarova, sa isprogramiranom reakcijom na svaki stimulans. A to naprosto nije točno. Ljudi bez problema reagiraju kontra svojih instinkta.
S druge strane, možeš vjerovati da smo svi produkt naše okoline, ali opet, i to je potpuno krivo jer postoji niz ljudi koji pružaju otpor svojoj užoj ili široj okolini.
Treća stvar, odnos kulture i naše biologije je antagonistički (što se npr. manifestira kroz duboke komplekse koje izazivaju seksualne norme kod ljudi koji te norme internaliziraju)
Dakle, biologija je manjkava; kultura je manjkava i odnos biologije i kulture je dijalektina puna pukotina. Naša svijest - naš subjektivizam nije ništa drugo nego konstantno reproducirajuća pukotina između kulture i biologije - lokacija gdje se te dvije sile lome i produciraju imaginarni konstrukt koji se zove "Ja", a to je nešto s čime se mi identificiramo, iako to objektivno nismo "mi". Životinje, recimo, uopće ne prolaze kroz proces identifikacije (tj. udaljavanja, uvođenja posrednika između našeg organizma i vanjskih podražaja) - one su neposredno ono što jesu, i zato su sklonije biološkom determinizmu nego mi (iako vjerojatno i u životinjskom carstvu postoji određena gradacija). "Ja" je određeni fantazmatski konstrukt koji je uvijek na tankom ledu - slom ličnosti može podjednako izazvati i biologija (najčešće u formi bolesti koja narušuje integritet te imaginarne slike sebe) ali i kultura (društveno izopčenje isto tako može uništiti našu psihu, jer velik dio ličnosti večine ljudi kroji neka simbolička superstruktura, poput države, religije, etc.).
Sve naše lakše ili teže psihičke bolesti, psihoze, šizofrenije, različite neuroze i tikovi, biološki su simptom disfunkcije simboličkog.
Dakle, naš sam "mehanizam" nije uštiman i često se kvari - u tim kvarovima je prostor slobode. Možeš razmišljati o elementu (samo)svijesti kao malom procijepu između dvije stijene koje se konstantno urušavaju jedna u drugu i pokušavaju zatvoriti taj procijep, ali nikako ne uspijevaju u tome. Čin slobode je ne pokušavati zatvoriti taj procijep, dopustiti si da se ne osjećaš ugodno u svojoj koži, dopustiti si biti izopćen iz društva, prihvatiti svoju smrtnost, a ne (instinktivno) biježati od nje u fantaziju, i identificirati sile koje djeluju na nas (biološke i ideološke) i onda djelovati sukladno nekom samozadanom konceptu, poput etičkog čina. Samo postojanje etičkoga u ljudima je dokaz naše slobode, a uz to i remek djelo ljudske ingenioznosti. Zamisli... digne ti se kurac na nekoga, a ti ga/ju ne siluješ. Iz perspektive našeg biološkog substratuma - to je apsurdno! Ili izum nuklearnih bombi. Kako je točno u interesu reprodukcije naših "sebičnih" gena stvoriti nešto što je u stanju izbrisati svu deoksiribonukleinsku kiselinu s lica zemlje? Nema veće emancipacije individualnog organizma od njegovih gena, do izuma nuklearnih bombi. Zato mene u tajnosti razgaljuje nuklearna proliferacija - it's a giant fuck you to the natural order and genetic determinism.
A svi mehanistički pogledi na egzistenciju imaju taj problem da ne mogu nikako objasniti sav varijetet prirode i konstantni upliv novog. Jer ako imamo savršeno uštimani, deterministički, zatvoreni mehanizam - otkuda onda dolazi svo to obilje stvarnosti? Zašto se pojavljuju kvarovi? Otkuda dolaze nove stvari? Jedini način da učiniš tu formulu izvedivom je da dodaš neki faktor X koji je sve to organizirao i stavio u karantenu zatvorenog sistema. Dakle, za mehanistički svemir a priori je potreban Bog (ili sudbina ili neki drugi koncept s kojim u sebi pokušavamo zacijeliti otvorenu ranu smrtnosti, koja je sama po sebi jedan veliki kvar).