|
 |
|
Sarah
Williams, Untitled,Doll |
SLATKO OD STRASTI
by Dušan Maljković
''Never
eat more than you can lift!''
Miss Piggy
Dozvolite mi da Vas upoznam. Passion fruit.
Voće strasti. Passiflora edulis, zvanično, botanički.
Ima li divnijeg spoja pasije i hrane od ove voćke, čiji prevod
na srpski nisam uspeo da pronađem, jer nisam ni želeo - plašio
sam se, iskreno, da će zvučati suviše obično i da od strasti u
imenu neće ostati čak ni nagoveštaj. Njen ukus je, nalik guavi,
sladak, pun aromatičnog, mirisnog soka, krajnje zavodljiv, blagog
afrodizijačkog dejstva. Ukoliko ga poklonite, šaljete eksplicitnu
poruku, ali bez vulgarnih konotacija. U slučaju da ga pak primate,
dobro razmislite o namerama darodavca - moguće je da nisu sasvim
časne, a možda vam se upravo to i dopadne. Pored ove egzotične
namirnice, ukoliko ste lokal-patriotskije orijentisani, dobro
će poslužiti med i orasi, crno grožđe, slatka, penušava vina (sa
jagodom?), poslastica začinjena cimetom i muškatnim oraščićem
ili nešto sasvim individualno, u skladu sa ''erogenom zonom ukusa''
vašeg partnera. Bella donna je sjajan primer - kako Bierce
u Đavolovom rečniku kaže, suštinske slicnosti dva različita
jezika, jer na italijanskom znači ''lepu devojku'', a na engleskom
smrtonosni otrov - ali i čaja-afrodizijaka od istoimene biljke,
koji se mora piti s merom, jer je prevelika doza smrtonosna. Napuljske
žene najdalje su otišle u ovoj upotrebi ''otrovne kontrole'' strasti
svojih muževa - pre podne su im davale toksične supstance odloženog
dejstva, tako da bi se ovi morali vraćati pre večeri po protivotrov.
Ukoliko niste poklonik sličnih, radikalnih upotreba hrane, možete
voljenom biću ili osobi na listi za zavođenje predložiti dobru,
home-made večeru, sa mogućnošću da hranu kušate i sa
tela vašeg izabranika.
Sličan scenario dopao se Kim Besinger u (da li
da kažem?) kultnom erotskom filmu 9 ˝ nedelja,
gde pohotno delikatni Mickey Rourke uveseljava svoju partnerku
raznovrsnim, uglavnom voćnim slasticama, vezujući joj oči da bi
pojačao čulo ukusa, koje uvek uključuje i čulo dodira, ključno
za seksualnu komunikaciju. Daleko od toga da je reč samo o afrodizijačkom
dejstvu, u ovom slučaju hrana se koristi kao glavni rekvizit predigre,
a sa (estetetskog) stanovišta posmatrača-voajera, alias gledaoca,
to postaje čin koji razbija uobičajenu reprezentaciju seksa, karakterističnu
za najčešće nemaštovite pornografske inscenacije. Pored oralne
stimulacije, hrana postaje neophodni medijum erotske transmisije,
uokviren saspensom - ''potčinjena'' Kim nikada ne zna
šta će joj staviti vragolasti Mickey i baš tim nizom iznenađenja,
mogućim zahvaljujući raznovrsnosti gastronomskih stimulacija,
gradi se Kazanovino stepenište zadovoljstva (gde penjanje je najveći
užitak), usmereno ka vrh(unc)u.
Pa ipak, kako nas Foucault
u intervjuu Minimalističko sopstvo upozorava, takva erotska
praksa odavno je ustupila mesto sasvim drugačijem modelu, gde
se centar uživanja premešta sa predigre i zavođenja na sam kraj
seksualnog odnosa - on ironično primećuje da vrhunac u homoseksualnim
relacijama nastupa kada ljubavnik seda u kola... i odlazi! (Drugačije
teško da može i biti). Međutim, čak ni jedan od najvećih teoretičara
seksualnosti 20. veka nije mogao da predvidi da će na početku
novog veka za ''liberalnije pojedince'' top-of-the-pop
erotske lestvice biti naseljen kanibalizmom, odnosno
da će proždiranje biti centralno mesto strasti. Slučaj koji je
''uzbudio Nemačku i šokirao ceo svet'' desio se pre ne više od
godinu dana, kada je izvesni gospodin upoznao drugog izvesnog
gospodina koji je tražio da bude pojeden ''kao seksualni objekat'',
te su se ovi sastali, zajedno ispržili polni organ i jeli, da
bi kastrat veoma brzo nakon toga izdahnuo od posledica preteranog
gubitka krvi. Priča se tu ne završava - svog mrtvog ljubavnika
partner je uredno isekao i zamrzao, da bi ga kasnije konzumirao.
Otkriven je naknadno, kada je i sa drugom osobom preko interneta
pokušao da realizuje sličnu ''akciju'', a kao dokaz, između ostalog,
poslužio je video snimak celokupne seanse, na kome ubijeni partner
izjavljuje da se tome prepušta dobrovoljno, ''pune svesti i zdrave
pameti''. Ima li boljeg primera za preplet hrane i strasti, od
međusobnog proždiranja ljubavnika, kada molekuli mesa jednog počinju
da se ugrađuju u telesnu strukturu drugog? Ne govorimo li de
facto o ultimativnom činu spajanja, u rasponu od platonističkog
ideala ponovnog stvaranja celovitih bića-androgina (u Gozbi),
pa do Lacanove teorijske psihoanalize, po kojoj svi pokušavamo
da partnerskim odnosom rekreiramo tzv. stadijum realnog
tj. ničim uznemirenog jedinstva sa majkom? I to sve posredstvom
često trivijalizovanog objekta hrane, nikada dovoljno vrednog
da se, obrađen nepriznatom umetnošću kulinarstva, kruniše kao
work of Art.
|
 |
|
Sarah
Williams, Untitled, 2002. |
Na sreću ne misle svi tako. Budući da dobro pripravljen
obed ''gada'' sva naša čula - od vida i mirisa, do dodira i najvažnijeg
ukusa, pa i sluha dok hranu žvaćemo, grickamo ili lomimo - proslavljeni
francuski kuvar Caréme, ''kolačar-arhitekta'', dizajner deserta
po ugledu na rimske hramove i grčke skulpture, pretenciozno tvrdi
da je ''lepih umetnosti pet na broju, i to su slikarstvo, poezija,
muzika, vajarstvo, arhitektura - koje su sve deo loze poslastičarstva''.
Tu maksimu će Core staviti u kontekst književnog kempa, zbog ''načina
na koji kombinuje poštovanje za svoju neobičnu veštinu sa nelogičnom
frivolnošću koja otkriva fundamentalnu follie de grandeur''.
Ako zanemarimo očiglednu maniju veličine koja drsko izvire iz
te maksime, možemo pronaći u njoj puno istinitog - mi prvo ''jedemo
očima'', tako da vizuelni aspekt hrane postaje neobično važan
i navodi na raznovrsne estetske avanture, koje mogu kulminirati
i slikarsko-vajarskim intervencijama. Zbog toga Barthes poredi
japansku gastronomsku školu sa vizuelnom umetnošću - ''Tanjir
sa jelom izgleda poput prefinjene slike: on je okvir koji na tamnoj
podlozi sadrži različite predmete (zdelice, kutije, tanjiriće,
štapiće, hrpice hrane, malo đumbira, nekoliko narandžastih vlati
povrća, smeđi fond za umak), a kako su te posudice i ti komadići
hrane maleni ali brojni, rekli bismo da takvi tanjiri odgovaraju
definiciji slikarstva''. Stoga, užitak aranžiranja postaje slikarski
rad, a konzument pronalazi lepotu sličnu posmatranju barokne slike,
sa tom razlikom da ova, nažalost, ne može biti pojedena. Strast
se ovde može detektovati u samom činu konzumacije, kada se ta
divna slika rasparčava i prlja i na kraju pretvara u zamazani
tanjir, ako se povedemo za Batailleovom odrednicom erotizma kao
''desakralizacije uzvišenog''.
Upravo to prljanje, kidanje i, na kraju krajeva,
nasilje nad nevinim, čistim i ispravnim, bice ovekovečeni literarnim
delom markiza de Sadea. U 120 dana Sodome orgijastička
svečanost odigrava se u zazidanom zamku gde su zatočeni i kuvari,
ne samo da bi produkovali hranu da zadovolje svakodnevnu glad,
već sasvim drugačiju glad, seksualnog karaktera. Akteri ovog ''beščašća''
polivali su se chateaubriand sosom, koristili pileće
batake kao dildoe i uživali da pomešaju specijalitete francuske
kuhinje sa svakovrsnim ''perverzijama'', koristeći čitava jela
kao taktilni začin erotskog. Uvodni delovi Strasti, romana
Jeanette Winterson, govore o Napoleonovoj pasiji prema ratu i
osvajanju, usmerenoj i prema dobroj kuhinji, koju vodi svuda sa
sobom. Vojskovođa je opravdano držao da pobede počinju na trpezi,
kao i da se praznog stomaka ne može uspešno ''penetrirati tuđa
teritorija''. S druge strane, hrana može da koristi i kao sredstvo
rafiniranog zavođenja, gađajući muškarčevo srce putem koji je
za svrhu osvajanja i najkraći i najefikasniji - preko stomaka.
Laura Esquivel u romanu Kao voda za čokoladu razrađuje
takav scenario, pokazujući da se erotska strast u potpunosti može
zameniti gastronomskim stimulacijama, čak do tačke orgazma (izazvanog
punjenim prepelicama, prelivenim sosom od ružinih latica). Motivisana
ovim literarnim radom, inventivna kemp-spisateljica Vesna Radusinović
(doduše na granici pada u trash) naslovila je svoj roman-prvenac
Muškarci su kao čokolada, tvrdeći da nije htela da kaže
da su svi ''oni'' divni i krasni, jer ima i onih gnjecavih, gorkih
i neukusnih (čokolada, naravno). U svakom slučaju, strast dotične
dame spram suprotnog joj pola metaforički je transponovana u poslasticu
čiji je ključni sastojak šećer, materija koja proizvodi taj zavodljivi
osećaj slatkog. Zbog toga za osobu koja nam se dopada i kažemo
da je slatka, a katkad je nazivamo i šećerom, a možda i kolačićem.
Slatkiši zauzimaju počasno mesto u hijerarhiji
hrane, a strast ka njima je, shodno tome, najizraženija i može
dosegnuti i patološke oblike zavisnosti. Čokolada je ''dragulj
u kruni'' tog uživanja - podatno se rastapa u ustima, proizvodeći
zavodljive čulne senzacije. Takođe, ona izaziva lučenje feniletilamina,
supstance koja se javlja kada smo zaljubljeni i/ili doživljavamo
orgazam, tako da ne treba da čudi zbog čega se, u savremenoj psihološkoj
literaturi, naziva i ''moždanim ekstazijem''. U jednoj anketi,
68% žena priznalo je da opsesivno voli čokoladu, a 50% od njih
da je više voli nego seks, verovatno zato što je sa čokoladom
orgazam uvek zagarantovan. Na ovom tragu mogli bismo skliznuti
u tzv. teoriju kompenzacije, po kojoj se, u ovom slučaju,
nesreća (erotskog) života nadoknađuje konzumacijom čokolade, odnosno
hrane én general. Međutim, ne smemo zaboraviti da su
to dva različita užitka u kojima možemo sinergetski uživati,
kao i da seks, naročito u gladnim zemljama Trećeg sveta, može
biti kompenzacija za nedostatak hrane. To nas dovodi do zapažanja
da postoji izvesna autonomija zadovoljstva gastronomskim,
što opravdava Kraft-Ebingovu tezu da ''svetskim događajim upravljaju
glad i ljubav'' (dve reči koje je navodno najdivnije pevala tragična
heroina bluza Billie Holliday). Zeldin, međutim, kaže da su i
on i Freud
zaboravili glad, a Bloch ce zbog toga dodatno kritikovati ''oca
psihoanalize'', tvrdeći da je ovaj potrebu za hranom sveo na deo
libida, redukovan na oralnu fazu. (Freud
bi mogao odgovoriti da je i analna faza u vezi da užitkom izazvanim
hranom, koja prolaskom kroz anus služi kao erotski stimulans u
okviru šire, polimorfne perverzije. Izmet takođe može
postati objektom erotske fascinacije u tzv. scat seksualnim
praksama, koje podrazumevaju dodirivanje, razmazivanje, ponekad
i gutanje sadržaja debelog creva). U tom smislu, kao objekti koji
uspostavljaju ekvilibristiku dve snažne potrebe - seksualne i
one za hranom, javljaju se ''nemoralni'' kolači u obliku polnih
organa, usmereni ka dvostrukom oralnom užitku (i jedem
i pušim!), koji možemo prepoznati u analognoj, direktnije erotskoj
praksi - premazivanje polnih organa slatkim supstancama, pre svih
medom, tim tečnim šećerom. Šećerom, koji je, takođe, jedan od
najvećih, ''belih ubica'' u istoriji čovečanstva, koga je retko
ko spreman da se odrekne, uprkos svesti o štetnosti po zdravlje.
Navedeno opet možemo dovesti u vezu sa psihoanalizom i ''nagonom
smrti'', odnosno užitku u postepenoj, ''slatkoj'' autodestrukciji.
Uživamo, zahvaljujući šećeru, u samoubistvu, što će Duftyja navesti
da u Mitu o šećeru duhovito utvrdi da taj ''slatki greh''
ima svoju očiglednu svrhu u poretku večnog univerzuma. Možda je
on i uzrok svog zla za ljude ''u dolini suza'' (suza, koje su
slane, te u direktnoj opoziciji sa slatkim), jer je Adama,
pored zmije i Eve, slast jabuke zavela da kuša plod saznanja dobra
i zla, i obezbedi nam izgon iz rajskih vrtova i pad u smrtnost.
Dakle naša ekstaza i naša smrt (ili ekstaza
smrti, ako volite Heinera Müllera). Ipak, dok god živimo,
mi se i hranimo, i u tome najčešće uživamo. Ponekad strasno, katkad
eksplicitno seksualno. Stoga, ponudimo na kraju večeru koja će
vas zaintrigirati, strasno izazvati vaše kulinarske preference,
ali i moralni kodeks. Predlog za ovaj egzotični ''gastro-peting''
mogao bi glasiti baš ovako:
GLAVNO JELO
Tajlandski mleveni pacov u cili pasti
Potrebno je:
1/4 šolje ribljeg ulja
1/4 šolje biljnog ulja
1 1/2 šolja suvih cili papričica
4 duge zelene paprike
8 lovorovih listova
1/2 šolje lista od bosiljka
1 supena kašika soli
4 iseckana čena belog luka
4 manja pacova
Priprema:
U avanu istucati papričice i dodati malo vode.
Iseckati beli luk. Staviti lovor u malu činiju sa vodom. Urolati
po dva lovorova lista, malo začepiti i staviti u suv tanjir. Staviti
bosiljak u malu činiju sa vodom. Iseckati zelene paprike na kockice.
Odrati 4 manja pacova. Očistiti i odvojiti srce i jetru. U tiganj
sipati ulje i staviti na vatru. Pržiti pacove sa obe strane (ne
potpuno). Dodati čili pastu u ulje i dobro mešati. Na dasci satarom
isitnite pacove (sa kostima), kao za paštetu. Vratiti meso u tiganj
i promešati. Dodati zelenu papriku i mešati 5 minuta. Dodati so.
Dodati srca i jetru, mešajući. Dodati bosiljak i kuvati pet minuta.
Dodavati po malo vode, da ne zagori. Dodati beli luk i lovor i
ostaviti poklopljeno bar 5 minuta. Srevirati u ovalnoj posudi,
sa srcima i jetrom preko mesa. Ukrasiti bosiljkom i limunom. Servirati
uz pirinač.
DESERT
Mus od bubašvaba
Potrebo je:
dve šolje nemasnog sira
1 1/2 supena kašika limunovog soka
2 supene kašike obranog mleka
1/2 šolje niskokaloričnog majoneza
1 supena kašika sitno seckanog peršuna
1 supena kašika sitno seckanog crnog luka
1 1/2 šolja seckanog komorača
1 šolja Beau Monde
1 šolja suvo prženih bubašvaba
Izmiksovati prve tri namirnice. Dodati ostale i ohladiti u frižideru.
PRIJATNO!
|
|