"Da, mučili su ga, zvali su ga peško i udarali u stražnjicu. Jedva je hodao." (Sorel Ja, García Lorca, 1977.)

O pogubljenju Mar­celle Auclair kaže da "J. T. se vante de l'avoir achevé d'une balle dans l'anus". Ovaj podatak je potvrdio doktor Luis de la Torre, koji je to čuo direktno od svog oca, koji je studirao pravo sa Trescastrom:

"Trescastro je pokazao mom ocu pištolj kojim je - neprijatno mi je da ponovim njegove riječi - pucao Lorci u stražnjicu zato što je bio peško". (Sorel)

Ian Gibson iznosi jednu verziju gotovo identičnu ovom događaju: "Angel Saldana (...) was sitting in the Bar Pasaje, familiarly known as "La Pajarea", when Trescastro swaggered in and exclaimed for everyone to hear". "We 'we just killed Federico García Lorca. We left him in a ditch and I fired two bullets into his arse for being a queer" (...) It seems that Juan Luis Trescastro's implication in Lorca's death is beyond doubt". (Gibson, The Death of Lorca 1974).

Nakon smrti José Bergamina, El País je donio jedan neobjavljeni intervju zasnovan na materijalu snimljenom u kući pjesnika, djelimično emitovanom na radiju. José Bergamin, koji jc osnovao "Cruz y raya" rekao je o Federicu Garcíi Lorci: "Federica Garcíu Lorcu ubili su gospodičići Granade sa dvostrukim motivom, jer je bio slavan i jer je bio homoseksualac, mada je tu bio veoma diskretan. Muškarčići Granade to nisu dopuštali ni na koji način" (El País, 4. septembar, 1933).

Ne branimo tezu da je za ubistvo Lorce postojao samo jedan motiv, njegova homoseksualnost. Ono što nam izgleda evidentno je da je homoseksualnost pjesnika bila jedan od motiva koji su doveli do toga da bude mučen i ubijen.

Takođe je važno da obratimo pažnju na vrijednosti društva u kojem je moguće razmetati se javno ubistvom zbog toga što je dotični bio "peško", a da to ne povuče nikakve konsekvence. Identitet onoga koji je izgovorio ove rječi je bio poznat, i ne vjerujemo da bi Trescastro naveo Lorcinu homoseksualnost kao motiv ili opravdanje za ono što je rekao da je učinio, da nije bio siguran da je to bio argument optužbe u časovima odluke da li neko ima pravo na život ili ne.

NEW YORK  I  LORCINA INTIMNA KRIZA

F. G. Lorca (1898 - 1936)

Godine 1940. počinje u javnosti da se otkriva Lorcina homo­seksualnost u njegovom djelu. U povodu objavljivanja zbirke Pjesnik u New Yorku iz Mexica informiše Juan Larrea: "Kada je napisao ovu knjigu, Federico García Lorca je bio žrtva razarajuće intimne krize. Sve navodi na pomisao da je kriza bila uvjetovana njegovom seksualnom nastranošću. Bio je neprilagođen. Nije mogao živjeti zadovoljno u društvu koje odbija kao pogrdu njegovu urođenu anomaliju, u biti niti perverznu niti sramotnu". (Trece de Nieve, 1-2. Decembar 1976).

Otvoren stav Lorce je izuzetak u javnom životu tih godina. Mnogo prisutnija je bila tendencija da se sakriju ili unište podaci i dokumenti koji su bili inkompatibilni sa slikom Lorce kakvu je željela kultura establišmenta. Željelo se sačuvati u sjećanju Lorcu. kao neodoljivog, uvijek veselog i nasmijanog. Blagi izraz melanholije koji se ponekad javljao na njegovom licu bio je romantična tajna Španije. Njegova skrivena patnja bila je patnja andaluzijskog naroda.

Veliki dio kritičara i prijatelja odlučuju se za potpuno ćutanje o svemu što se odnosi na uzrok pjesnikove krize. Arturo Barea objavljuje 1944. Lorca, the Poet and his People. Prema Danielu Eisenbergu, koji se oslanja na jedno neobjavljeno pismo autora, Barea je eliminisao iz knjige sve ono što se odnosi na "intimnu krizu pjesnika“.

Kada govori o paganskom otrovu španskog erotizma, izbija, ipak, značaj homoseksualnosti: "There runs a pagan streak through Spanish eroticism (...) It breakes forth in the man's delight in the body of a woman or another man" (str. 47).

U ekstenzivnom uvodu u sjevernoameričko izdanje knjige Pjesnik u New Yorku, Angel del Río kaže da su korijeni Lorcine krize mračni, ali dodaje: "At least for those who knew him superfieially". Autor zna dosta da bi mogao tvrditi da su korijeni dotične krize u vezi sa delikatnim nitima Lorcine personalnosti, i da je neophodno shvatiti ih da bi se moglo razumjeti sve ono naznačeno u Pjesniku u New Yorku. Ali, kako čitalac može razumjeti Lorcine lične probleme, kada se ne kaže u čemu se oni sastoje? Mnogo kasnije će se prebaciti Angelu del Ríu njegovo ćutanje, posebno o to­me: "Danas se čudimo esejima o Pjesniku u New Yorku jednog tako poznatog istraživača španske literature kao što je Angel del Río, koji je uostalom bio i lični Lorcin prijatelj, u kojima se ni na koji način ne pominje tema homoseksualnosti" (L. Altaya, Skriveno Lorclno lice. "La calle", br. 132. 1980. 52).

To ćutanje je nejasno samo ukoliko se ne misli o rizicima koje je sobom nosilo govorenje o toj temi, kao što ćemo kasnije vidjeti.

Godine 1955. J. M. Flys objavljuje skoro istovremeno jedan članak i knjigu o Lorci. U članku se kritikuju oni koji iskrivljuju pjesnikovu personalnost primislima "dalekim svakoj namjeri da se objektivno sudi o njegovoj literarnoj baštini" (Pjesnik u New Yorku. "Arbor", br. 114, 1955, 247). U knjizi predstavljenoj kao disertacija, izgleda da je dato manje prostora ovoj temi. Flys informiše da zasniva svoju studiju na "intuitivnoj analizi" (Poetski jezik F. C. Lorce, Gredos 1955, 9). Prema Flysovom članku "pjesnik zauzima antigrađansku poziciju" kako bi "totalno osporio logiku naše egzi­stencije" (ibid. 251). Autor ne objašnjava u čemu se sastoji ta logika. Izgleda da misli da je u vezi sa establišmentom, ali se ne udubljuje u temu. Mi, pak, mislimo da u Pjesniku u New Yorku, knjizi kojoj se Flys obraća, ima više logike nego sto se želi priznati, logike pjesničke i ljudske.

REAKCIJE  PROTIV HOMOSEKSUALNOSTI

Picasso - Lorca

Godine 1948. pojavila se monumentalna Kinseyeva studija o seksualnosti 4.000 Amerikanaca. Ustanovljeno je da je 4% bijelih Amerikanaca bilo isključivo homoseksualno čitavog života. Više od trećine ispitanika priznalo je da je imalo homoseksualna iskustva.

D. J. West pominje indignaciju koju je izazvao Kinseyev rad. Bio je nazvan pornografskim i moralno subverzivnim. U Doncasteru je izdato naredenje da se knjiga konfiskuje, jer je bila okarakterisana kao opscena. Prema Westu, gledište većine kritičara ukratko je sažeo jedan doktor, čiji je komentar glasio: svijet bi bio mnogo čišći kada bi se Kinsey zadovoljio izučavanjem svojih pacova. (Na drugom mjestu u ovoj knjizi se analizira veza izmedju pacova i Lorcine homoseksualnosti i poezije.)

Jedan od prvih koji je jasno govorio o Lorcinoj homoseksualnosti bio je Cipriano Rivas Cherif, Lorcin dugogodišnji prijatelj i saradnik. Pjesnik ga spominje već 1923. u pismu  M. Fernándezu Almagru. "Pročitaj podjelu (Čudesna obućarka) Ciprianu (Rivas Cherif) simpatičnom i kulturnom komediografu, i reci mu ako želi sarađivati sa mnom na drugoj stvari koju pripremam, da ću mu već javiti". (Sabrana djela. Aguilar, 1977. 1128). Lorca naglašava "simpatičan i kulturan", i nastavlja govoreći o Rivasu Cherifu u pismima narednih godina na način koji Rivasa otkriva kao nekoga uključenog u Lorcin život i svakodnevne poslove: "Cipriano kaže da mi strašno odgovara da dođeš", piše Lorca istom Melchioru Fernándezu 1926 (O. C. 1152).

Osjećanje prijateljstva i simpatije izgleda da je bilo uzajamno. Antonina Rodrigo je iznijela pred javnost jedno pismo Cipriana Rivas Cherifa pisano Garcíi Lorci 13. februara 1927, koje se nalazi u arhivu pjesnikovc porodice. U tom pismu se spominje romansa "o stražnjicama": "Dođi brzo: održaću jedan recital moderrrrrne poezije u Rezidenciji Gospođica i namjeravam uključiti u program dva tvoja komada, koji su već postigli uspjeh kod publikc: Romansu o Camboriu i onu o stražnjicama. Istini u čast, reći ću ti da se u tvojim djelima ne mogu takmičiti s tobom, ali u svakom slučaju recitovaću ih i aplaudiraće mi. Pozdrav i do skorog videnja. Cipri" (Rodrigo: Garcia Lorca u Cataluňi. Planeta. 1975. 85).

Rivas Cherif vjerovatno misli na poemu Sveti Mihajlo iz Ciganskog romansera, gdje se spominju "stražnjice velike i skrivene" (O. C., 411). (Sveti Mihajlo i drugi dvospolni anđeli Lorce i Gil Alberta biće obrađeni na drugom mjestu). U egzilu je Rivas Cherif napisao tri članka u kojima spominje Lorcinu homoseksualnost u različitim kontekstima. Nije izgledalo da će uslijedili reakcije. Iste godine F. Vazquez Ocaňa objavio je knjigu u kojoj kaže da je Ri­vas Cherif montirao "bijedan skandal" svojim člancima, izazvavši "gnjevne replike" (García Lorca: život, pjevanje i smrt. "Ruedo Iberico". Paris, 1962, 349).

Rivas Cherif je pričao o onome što mu je priznao Lorca nakon jedne od svojih depresija. Prema iskazu istog Vazqueza Ocaňe, Lorca je bio na nekom slavlju sa prijateljem iz "La Barrace", koji je po onome što se moglo zaključiti za njega bio od izuzetnog značaja. Taj je otišao bez pozdrava "sa nekom cigankom" (ibid., 1962, 348-9). Slijedećeg dana Lorca nije bio na probi, i niko nije znao gdje je. Iščezao je kao da je u zemlju propao. Rivas Cherif, koji je bio reditelj djela, tražio je Lorcu na sve strane: "Konačno je poslije mnogih sati nemira pronašen u jednoj zabačenoj krčmetini, gdje je, sa glavom mešu rukama proživljavao neku od svojih čudnih tuga" (Ibid., 1962, 349).

Vidjeli smo da su Lorca i Rivas Cherif bili veoma bliski prijatelji, i ne čudi nas da mu je Lorca prirnavao svoje patnje u opisanim prilikama. Vazquez Ocaňa tvrdi, pak, da su Lorcina priznanja "sumnjiva i nevjerovatna". Njegov primarni arbument je da se Lorca nije povjeravao drugima, ili da drugi nisu govorili o ovim priznanjima: "Grešne tuge? Tuge jednog  zalutalog pola? Nijedna bol čovjekova nije toliko sramna kada zavisi od svoje tajanstvene biološke plazme. Rivas Cherif se, uprkos tome što prepoznaje skromnost, delikatnu čistotu i časna snivanja tog duha, koji nije nikada zamutio svoju poeziju neizrecivim kricima mesa, razmetao time što mu je Federico tog tužnog dana ukazao čast nekim priznanjima, jednako sumnjivim i nevjerovatnim kao i ekskluzivnim. Nijedan od Lorcinih prijatelja koji su mu bili mnogo bliži, po­put braće, i koji su pisali o njegovom životu i strastima, nije rekao da mu je pjesnik otvorio svoje srce da bi mu pokazao svoj nastrani libido" (Ibid., 349).

Da se primijetiti da se ne poriče da su Lorcine tuge bile "grešne" i da su bile povezane sa "zalutalim polom". Autor tvrdi da je Lorca posjedovao "abnormalan senzibilitet" iako žuri da doda: "kao i svi veliki pjesnici", da bi odmah zatim sugerisao da ova "abnormalnost" možda i nije bila tako "normalna": "njegova uzdržanost i otmjena priroda držala su usta zatvorenim". (ibid., 249). Evidentno je da se pisac ne usuđuje da kaže da Lorca nije bio homoseksualac. Takođe je evidentno da mu smeta što se govori o Lorcinom "nastranom libidu": "Rivas Cherif, pretendujući da brani uspomenu na pjesnika i nadasve, opovrgne bijednu verziju po kojoj je Federicova smrt tumačena kao osveta zbog njegove poročnosti, osjećao se obaveznim da proširi temu sa toliko izazova da je na sebe skrenula pažnju i jednog psihoanalitičara". (lbid., 349). Vasquez Ocaňa koristi argument Ad hominem. Termin "izazov" ovdje ima funkciju da navede čitaoca da misli da je Rivas Cherif osjećao pretjeranu ili bolesnu sklonost ka temi homoseksualnosti. Ne tre­ba da čudi što su ostali Lorcini prijatelji pretendovali na to da se tajna sačuva, niti što lorkijanska kritika izbjegava da naglasi značaj Lorcine homoseksualnosti za bilo kakvo ozbiljno istraživanje njegovog djela. Prema D. J. Westu čak ni psihijatri nisu bili zainteresovani da nalaze medije za istraživanje homoseksualnosli. West misli da je uzrok tome neugodnost i strah od kompromitovanja re­putacije do čega može dovesti pokazivanje "pretjeranog" interesovanja za ovaj problem. (Homoseksualnost. "Pelican Box". Midellesex, 1963, 124). Iako je velika razlika izmedu Kinseyevih studija i lorkijanskih istraživanja o onome što nas ovdje zanima, reakcije koje izazivaju veoma su slične.

PROTIV SCHONBERGA  I  DRUGIH  "NEODGOVORNIH  SAMOZVANACA“

Godine 1956. izlazi Federico García Lorca. L' homme, l'oeu­vre, knjiga koja je nakon deset godina ponovo štampana pod naslo­vom A la recherche de Lorca, gotovo bez ikakvih izmjena. Autor knjige Jean-Louis Schonberg daje jednu homoseksualnu interpre­taciju Lorcinog opusa i takođe velikog dijela događaja iz života pjesnika. Ni tada reakcija nije izostala. Nije prošla ni godina dana kada je C. Marcilly napisao jedan članak o Schonbergu i njegovoj knjizi rekavši da je bez sumnje mnogo lakše pljuvati po mrtvima nego po živima, i da zbog toga puževi imaju sklonost ka grobljima. (Enfin la verité sur Lorca. "L. N. L." br. 140, 1957. 23). Jedan dio Marcillyeve kritike zasniva se na nekim pogrešnim prevodima i slobodnim interpretacijama Schonberga, koji su objedinjavali "tant d'impudence a tant de trahison" (ibid., 27).

Sličnim terminima se izražava Jose Mora Guarnido godinu dana kasnije. Naslov Psi na groblju poglavlja njegove knjige "Federico García Lorca i njegov svijet", u kojero se bavi Schonbergom, identičan je tonu njegove kritike. J. Mora Guarnido kaže indirekt­no da je Schonberg pas, i direktno da je "tragač za jednim skandaloznim pretekstom, kako bi skrenuo na sebe pažnju u literarnom svijetu" (Losada. Buenos Aires, 1958, 216 i 236). Autor ne poriče da je Lorca bio homoseksualac. Dopušta da njegova djela govore o sopstvenoj nesreći - ničem drugom nego nesreći - jedne vitalne i neodoljive težnje ka seksualnoj inverziji" (ibid., 229).  J. Mora Guarnido se namjerno uzdržavao čak i aluzija na Lorcinu homo­seksualnost, ni najmanje zbog neznanja, već zbog toga što se niti jedan španski pisae čiste savjesti (...) ne bi izjasnio konkretno i javno o ovom aspektu, unatoč vatrenim raspravljanjima u privat­nim konverzaeijama.

Nekoliko godina kasnije, Jose Luis Cano objavio je jednu ilu­strovanu Lorcinu biografiju. Upada u oči potpuno odsustvo dijela o ljubavnom životu. Cano naziva "jadnom biografijom" Schonbergovu knjigu, ali ne iznosi druge kontraargumente osim jednog po­grešnog datuma (Destino. Barcelona,1962, 7).

Čak se i 1965. negirala Lorcina homoseksualnost: "Nismo ni najmanje željeli pothranjivati maliciozne sumnje. Uporna govorkanja o mogućoj Lorcinoj homoseksualnosti izgledaju potpuno neosnovana. Na isti način arbitrirajuća i nedostatna u osnovi je i knjiga J. L. Schonberga, (...) u kojoj se besmislenim argu­mentima želi dokazati pjesnikova homoseksualnost. (Alberich: Ženski erotizam u teatru  F. G. Lorce. Pisac i kritika. Taurus. Madrid 1965, 35).

M. Auclair takođe koristi argument Ad hominem da spomene Schonbergov "I' obsession sexuel" u svom navedenom djelu (str. 429).

Juan Caballero napada oštro frojdovske interpretacije, a djelimično i Schonbergove. Frojdovska interpretacija lorkijanske poeme Pjesma crnaca sa Cube je po Caballeru "besmislena" i "nagoni na smijeh", vodeći "krajnjem stepenu kritičareve neodgovornosti". Schonbergova analiza navedene pjesme je primjer "groteskne tendencije da se u svemu što je lorkijansko pronalaze homoseksualne implikacije", smatra Caballero (García Lorca i Cuba: neke ispravke. García Lorca Review, New York, 1978, 46, 48 i 49).

Poput Mareillya i Luis Sáenz de la Calzada spominje "neka pljuvanja" po Lorci. O tome govori više nego Mareilly, ali manje precizno. Po odnosu pisoara i kanalizacije, očigledno je da ovo pljuvanje ima nešto sa Lorcinom homoseksualnošću i onima koji je spominju: "Ponekad pljuju, Federico, a da to niko nije u stanju izbjeći (...) dosta je mjesta na svijetu na koja se može pljuvati, pa je podlo pljuvati samo na mrtve (...) Možda podlost mora opstati, i to ne samo među mračnim zidovima pisoara, ne samo u sivim raspuklinama kanalizacije ili u prljavim šumovima kloaka (...) Ima zgusnute pljuvačke, sluzave, koja pokriva sve do uspomene na krv; ima i crne, inkonzistentne." (La Barraca. Biblioteca Revista de Oc­cidente, 1976, 181).

Sáenz nastavlja da govori o pljuvački, ali najviše o njenim uzorcima. Na drugom mjestu prostudiraćemo prisustvo kloaka u Lorcinom djelu.

Miguel García Posada je lorkijanski kritičar prepoznatljive kategorije. Pojava njegovog djela Lorci: interpretacija Pjesnika u New Yorku bila je pozdravljena od Maura Armiňa u rubrici "Jedan model interpretacija" u listu El País od 30. maja 1982, str. 8. Moti­visani objavljivanjem Soneta ljubavi mračne, prethodno podstaknuti jednom piratskom edicijom istih soneta, u ABC od 17. maja 1984. još se jednom ponavljaju napadi na Schonberga, ovaj put potpisani od Garcíe Posade, koji nam svojim "monsieur" podvlači Schonbergovo frankofonsko porijeklo, koje, izgleda, treba imati u vidu, ne znamo zbog čega: "Lozinka žaljenja vrijedna monsieur Schonberga, kritičara trećeg reda, bila je sa pažnjom očekivana, i jedno mnoštvo neodgovornih samozvanaca bacilo se na Lorcino djelo i uspomenu. Učinili su štetu, prije svega što su iskrivili datu­me, manipulirali činjeniee, i što je najgore, inducirali pogrešna čitanja i interpretaeije lorkijanskog djela (Spomenik ljubavi. "ABC" od 17. 03. 1984, str. 34).

Moramo priznati naše neznanje: nismo znali da je Schonberg bio ustanovio školu. Ostajemo puni pitanja: ko su mogli biti ti "ne­odgovorni samozvanci" koji su se pokorili Schonbergovim naređenjima? I šta je tačno bila lozinka? García Posada izgleda misli da je potrebno stvoriti jedan tip monopola ili kontrole tekstova o Lorci i njihove egzegeze. Jedan "koncept" kao "mračna ljubav" ne može se ostaviti u rukama nestručnih tumača, tvrdi (ibid., 34). Ako se kritičari profesionalci izražavaju ovim terminima, zašto se to ne bi moglo očekivati od laika? Neki primjeri se mogu naći u intervjui­ma preuzetim od Eulalie-Dolores de la Higuiera u knjizi sumnjivog naslova Žene u životu Garcíe Lorce (Naciona, Granada, 1980), na primjer u onom Cristine Gomez Contreras: "Mnogo se pisalo o Federicu. I mnogo više izmišljalo i lagalo. Nikada u njegovom životu mi nismo čuli ništa što bi moglo da uprlja njegovu ličnost. Pogotovo nešto o nastranosti. Nikada se nije govorilo o takvoj stvari. Najzad, to biti bila je strašna sramota i za čovjeka i za familiju. I nikada ni moj muž, ni moj zet (...) nisu primijetili ništa abnormalno, niti su komentarisali bilo šta o njegovom životu. I da je bilo nešto čudno, oni bi to odmah primije­tili i ne bi dozvoljavali da Federico ulazi u njihove kuće i da njihove žene, njihova djeca i porodice imaju bilo kakve veze s njim. To su čiste izmišljotine, plodovi pokvarene mašte sitnih, zavidnih i podlih duša" (str. 52).

Riječi ove gospode su interesantne sa sociološkog stanovišta. Opisuje se društvo koje propagira ideologiju koja nalaže da se nastranima ne otvaraju vrata, ma kako bliski bili (vidi takođe Gibsonovog svjedoka citiranog naprijed). Psihički pritisci koje je Lorca trpio mogu se samo zamisliti, ali pred prijetnjom ovih vrata koja teže da se zatvore, kako ne osjetiti gađenje izraženo u Djetinjstvu i smrti:

Ovdje vidim samo da su mi već zatvorili vrata. Zatvorili su mi vrata.

Zanimljivi su kvalifikativi koji se pridodaju onima koji se od­važavaju da govore o našoj temi: "duše sitne, zavidne i podle". Higuiera bira riječi, ali daje na znanje da nikakav rad o Lorcinoj homoseksualnosti ne bi dobro došao, jer, po njoj, "nije teško iskriviti riječi i djela kako bi se našla neka suprotna i crna tačka na kojoj bi se temeljila neka mračna teza" (ibid., 207). Njena knjiga prenosi takođe misljenje M. Vicenta, koji tvrdi da je Lorca imao neki seksualni problem, ali i to da "nikog, ukoliko nije neki stručnjak ili bolesnik, ne interesuje ova drama više nego estetičare (ibid., 17-18).

Djelo Žene u životu Garcíe  Lorce predstavlja svjedočenje ili mišljenje mnogih žena o pjesniku. Centralna teza knjige mogla bi biti u riječima Marie del Carmen Prados: "Kao što sam rekla na početku, i to naglašavam hiljadu puta, bio je kompletan muškarac u mojim očima žene (...). Muškarac kompletan i normalan (...); nije bilo nikada naznaka abnormalnosti sa njegove strane" (lbid., 181).

U knjizi nedostaje ono glavno: mišljenje samog Lorce. Pjesnik se eksplicitno izjasnio o tome šta misli o ženama svoje epohe i njihovoj seksualnosti, ali autorica knjige dobro pazi da ne kaže bilo šta u vezi s tim. Prenosimo, stoga, ovdje Lorcino mišljenje izraženo u njegovoj Elegiji Mariji Blanchard: "Ko je poput mene živio u ovoj epohi, u gradu tako varvarskom sa socijalnog stanovišta kao što je Granada, vjeruje da su žene ili neostvarene ili glu­pe. Frenetičan strah od seksualnosti, i teror onoga "šta će reći", pretvaraju djevojke u automatizovane prolaznike" (O. C. 1903).

Može se zaključiti da istraživanja ili iskazi homoseksualnosti u Lorcinom životu i djelu podrazumijevaju određene rizike. Istraživač može biti javno optužen da je bolesnik, seksualno opsesivan, sitna daša, zavidna i niska, pokvarene mašte, neodgovoran, samozvanac, nestručan tumač, pljuvač grobalja, apsurdni pajac, klinički slučaj, pas, samozvanac, pacov ili stanovnik kloaka i pisoara itd.

PREPREKE  ISTRAŽIVANJIMA

U svojoj doktorskoj disertaciji M. Laffranque 1967. rezimira situaciju u kojoj se nalazio istraživač nekih ortodoksnih aspekata Lorce. Kao primjeri materijalnih i moralnih prepreka navode se nemar, strah ili egoizam koji su sprečavali izdavanje Lorcinih djela, nemogućnost pristupa nekim izvorima, kao i skrivanje podataka od strane samih istraživača (Les idées esthétiques de FGL Centre de Recherches Hispaniques, Paris 1967, 9).

Josette Blanquat se izgleda unaprijed odrekla svake namjere da shvati intimne planove Lorcine poezije. Autorici izgleda uzaludno i neprikladno tražiti ključ u događajima sentimentalnog života koji će nam uvijek biti čudan (La lune manichéenne dans la Mythologie du "Romancero Gitano". "Revue de Litérature Compa­rée." Tours. Francia, 1964, 389).

M. Auclair, pak, odbija pribilježiti podatke koji se odnose na Lorcine homoseksualne ljubavi, uprkos tome što prihvata informaciju o njegovim "avanturama" i imenima upletenih u njih (navedeno djelo, 104). Što se ovakvog stava tiče, moramo se sjetiti riječi Romana Jakobsona, koji tvrdi da treba formalno odbiti način sastavljanja biografija pjesnika na osnovu službenih izvještaja, izredigovanih tako da izgledaju kao "odabrani fragmenti".

Emilia de Zuleta u Pet španskih pjesnika 1971. kaže da uprkos obilju lorkijanskih biografija, prvi eseji Angela del Ría i Guillerma de Torrea "i dalje čuvaju primat kao interpretativna žarišta" ("Gredos". Madrid, 1971, 168-9).

O prvom smo već govorili; o drugom se takode može reći da u interpretacijama nigdje ne pominje homoseksualnost. Obraćajući se Andréu Gideu, Guillermo de Torre je manje oprezan: pokazuje veoma jasno svoju ideologiju, kvalificirajući homo­seksualnost kao "aberaciju" koju "neki" plasiraju pod plašrom helenizma (Tri portreta Rubena Daria, Papeles de Son Avmadans, 137-138, 1967). Ne zna se da li je ovo "neka" aluzija na Lorcu ne, ali je teško vjerovati da je Torreu promakla prisutnost Grčke u djelu našeg poete.

Rad na istraživanjima komplikuje i to što su izgubljeni i uništeni mnogi dokumenti. D. M. Loynaz je poderao i bacio jedan od rukopisa Publike, jer mu se djelo učinilo besmislenim i skandaloznim (Auclair, navedeno djelo, 455). Philip Cummings je uništio jedan rukopis od 53 stranice, po njemu, "koliko zbog Federica toliko i zbog svih nas koji smo ga voljeli, bilo je bolje da se sve uništi". Mogućnostima naše spoznaje ostavljena je tek opaska Lorcinu rukopisu kao o: "ogorčenoj osudi osoba koje su ga namjeravale uništiti, uništiti njegovu poeziju i spriječiti ga da postane slavan. Napadao je manje-više konfuzno ljude kojima je poklonio svoje povjerenje, a koji to nisu zasluživali. Imam dojam da se osjećao fi­zički i emocionalno izdatim" (Cummingsovo pismo Eisenbergu, oboje naveo Eisenberg Pjesnik u New Yorku, Ariel, Barcelona, 1976, 181).

Ne sumnjamo da je Cummings imao dobru namjeru kada je uništio rukopis, ali je tim postupkom žrtvovao i istinu. Tako se i dalje biografija konstruiše od odabranih fragmenata, kao što kaže Jakobson. O fragmentima pažljivo odabranim (i, ponekad prerađenim) govori se i u dnevniku Morle Lynch, U Španiji sa Federi­com Garcíom Lorcom; vidi biografiju Gibsona (1985, 605).

Izgubljen ili  uništen, rukopis Crna kugla tretirao je direktno problem društvene represije koja je pratila homoseksualce na svim planovima života (Laffranque, navedeno djelo, 308). Izgubljen ili uništen, rukopis Razaranje Sodome takode je tretirao temu homo­seksualnosti (Sáenz de la Calzada, navedeno djelo, 156-7).

U djelu Pjesnik u New Yorku: Istorija i problemi jednog Lorcinog teksta, Daniel Eisenberg navodi razne izgubljene ili uništene rukopise, pisma i dokumente. Autor tvrdi da "Rafael Martínez Nadal ima dosta Lorcinih pisama, koja nisu objavljena za njegova života" (str. 184). Neka Lorcina pisma su objavljena cenzurisana (vidi, npr. Gibsonovu biografiju, str. 570 i 605, i Rojasa: Mitski i magični svijet Salvardora Dalín, Plazaa y Janés, Barcelona, 1985, 234).

LORKIJANSKA KRITIKA U NOVIM HISTORIJSKIM UVJETIMA

Salvador Dali - Dali i Lorca (1927)

Godine 1966. pojavljuje se u Minnesoti jedna doktorska di­sertacija u kojoj se otvoreno govori o Lorcinoj homoseksualnosti: Erotic Frustration and its Causes in the Drama of Federico García Lorca. Po autoru D. G. Shamblinu, Lorca nije mogao zadovoljiti svoje seksualne potrebe sa ženama, a sa muškarcima to nije bilo moguće činiti bez povlačenja konsekvenci od strane društva. Shamblin misli da je Lorca transponovao svoju nastranost u svoja djela, pridajući slične frustracije junacima svojih drama (11 i 46). U svom članku Nadrealistički španski teatar, Sheklin govori o homoseksualcima koji se pojavljuju u Publici, i o "lascivnoj ženi" koja diže uzbunu kada otkrije da dva muškarca igraju uloge Romea i Julije:

"To je ljubavna scena, i otkriće njene homoseksualne naravi je uzrokovalo skandal i revoluciju u teatru. Publika traži smrt za reditelja scene i za oba glumca - ali tek nakon ponavljanja scene. Ovaj komentar o odvratnoj znatiželji publike, koja uživa u onome što osuđuje, dobija na težini kada se otkrije da je publika ubila i glumicu koja je trebala igrati ulogu Julije, "iz znatiželje, da bi vidjela šta ima ispod". (Revista Hispánica Moderna. Columbia University. New York, 1967, 318).

Do tada su bile ugledale svjetlo dana samo dvije scene Publike. Godine 1970. Rafael Martínez Nadal se konačno odlučuje da objelodani rukopis o ovom djelu koji mu je Lorca bio povjerio. Ipak, prije nego što ga je objavio, piše jednu studiju o djelu i temama koje on obrađuje. Publika. Ljubav, teatar i konji u Lorcinom djelu. Knjiga je objavljena u Engleskoj, ne u Španiji. Prvo izdanje prečišćene verzije Publike ne pojavljuje se do 1978. Analizirajući djelo Nadal zauzima prilično neodređen stav: priznaje značaj teme o Lorcinoj homoseksualnosti, ali nastoji da ga ublaži rekavši istovremeno da "Lorca traži Ijubav u svim njenim formama" (str. 176).

U svojoj kritici knjige Martíneza Nadala, F. Umbral tvrdi:

"Tema homoseksualnosti je ključ za razumijevanje gotovo cjelokupnog lorkijanskog djela u stihu i u prozi. Slažemo se sa Martiriezom Nadalom da su istraživači i biografi do sada sramežljivo izbjegavali ovaj lorkijanski ključ, i da su tako odbacivali svaku mogućnost potpunog razumijevanja ove najjedinstvenije kreacije španske literature (Revista de Occidente, tom 32, 1971, 221).

Autor takođe navodi neodreden stav Martíneza Nadala:

"Nakon što je priznao homoseksualne implikacije u Lorcinom djelu, izgleda da se pokajao zbog ove smjelosti, pa nas u drugom dijelu svoje knjige uvjerava, na primjer, da Lorca nije nikada koristio "Albertines". Hoće reći, da nije prerušavao muškarce u žene, ni u svom teatru ni u svojim poemama. I hvali Martínez Nadal poštenje poete zato što nije nikada radio. Bilo bi dosadno ulaziti sada u to da li je García Lorca praktikovao ili ne literarni travestitizam. Ali, nejasno je kako Martínez Nadal može govoriti ovdje o poštenju. Pjesniku je dopuštena ova igra, kao što su mu dopuštene i mnoge druge (...). Rafael Martínez Nadal piše sa statičnih moralnih stanovišta, sa nepokretnog, ili čak regresivnog etičkog konvencionalizma. U svakom slučaju, aplicira moralne sudove na čudesno amoralno djelo Federica Garcíe Loree" (ibid., 225. i 226).

U The death of Lorca, Ian Gibson tvrdi da je mnogo prije svoje smrti, Lorca u Granadi bio smatran homoseksualcem. U gradu koji je bio poznat po svojoj averziji prema nekonvencionalnim formama seksualnosti, to je bila prava nesreća za poetu. Razumljivo je da su se pred Lorcom zatvarala vrata. Mnogi ljudi su se distancirali od njega. Miguel Cerón, koji ga je običavao primati, zatvorio mu je svoja vrata kada je shvatio da su ga počeli ogovarati (Gibson, navedeno djelo, 25-26).

U vrijeme sedamdesetih pojavljuju se neke knjige i članci koji se bave našom temom, ali sasvim marginalno. Eros i Lorca je, prema autoru Carlosu Feal Deibeu, "prva namjera sistematičnog apliciranja frojdovske psihoanalize u tumačenju Lorcinog djela" (1).

K. C. Allen misli da se posvećuje previše pažnje ličnom i neodređenom stavu Lorce prema seksualnosti (The symbolic world of F. G. L. Univ. Nuevo México, 1972, 92). Ne znamo koliko je to "too much" za Allena. Autor ne ulazi u detalje kako, kada i gdje su počinjeni ekscesi. U drugom djelu koje se pojavilo dvije godine kasnije, Allen zapaža dvospolnost lorkijanskog mjeseca u Krvavim svadbama, i podsjeća nas na primordijalnog dvospolca kojeg pominje Platon (Psyche and symbol in the theater of F. G. L. Univ. Texas, 1974, 199-203).

S. Byrd je primijetio suptilno odbijanje heteroseksualnosti mladića u Neka tako prođe pet godina. O Razaranju Sodome Byrd kaže da se Sáenz de la Calzada sjeća mnogih detalja iz nestalog djela: na primjer, da se konstantno stvarao dojam da su anđeli bili homoseksualci:

"Lorca himself later said to Martínez Nadal, "What a magnificient thesis! Jehovah destroys the city for the sin of Sodom, and the result is incest. What a lesson against the injustice of judgment, and with the two sins, what a manifestation of the power of sex" (Panerotism: a progressive koncept in the final trilogy of García  Lorca. Byrd 1975, 56).

Moraima de Semprún Donahue se bavila našom temom u raznim člancima. Ona tvrdi da se u "Romansi mjesečarki radi o homoseksualnom odnosu, ili da se želi prikazati prizor iste naravi" (Nove indicije u interpretaciji "Romanse mjesečarke": "Cuadernos americanos". Mexico. 1974, 259). U analizi poeme Rođenje Krista, autorica tumači plač djeteta kao nagovještaj onoga "što će trpjeti zbog mogućeg seksualnog zastranjivanja" (Krist kod Lorce. "Explicacion de textos literarios", br. 4 Sacramento, California, 1975, 10).

KRITIKA OD 1975. DO 1985.

Već smo govorili o dvoznačnosti koja se zapaža u Rodrigovoj knjizi o Lorci i Dalíu. No, još jedan detalj je privukao našu pažnju. U García Lorca u Cataluňi, autorica je objavila jedno Dalíevo pismo Lorci, čiji tekst se pojavio u Lorca-Dalí (1981) uz jednu malu izmjenu. Dok se 1975. čitalo "dlačice ušiju konjanika" (str. 265), 1981. tekst glasi "dlačice muda konjanika" (str. 232). Jedna podvučena riječ u originalu bila je od posebnog interesa. Je li se cenzurisalo pismo 1975? Rodrigo ne daje nikakvo objašnjenje o tome kako je došlo do izmjene u tekstu. "Greška" se može objasniti na različite načine, ali navodi na razmišljanje o tome nije li bilo još "grešaka" u onome što su objavili Rodrigo i drugi.

Godine 1975. pojavljuje se jedno djelo Franciska Umbrala pod sugestivnim naslovom. Lorca, ukleti pjesnik. U poglavlju Homoseksualci, autor analizira poemu Oda Waltu Whitmenu, uz neke refleksije. Jedan dio djela pojavio se kao članak 1986. Takođe, 1975. Daniel Eisenberg objavljuje jednu knjigu o Pjesnik u New Yorku, koja sadrži informacije koje nas se tiču. Bilo je mnogo teškoća da se dođe do nekih podataka: "trebalo je izvući ih od nekih ljudi koji su se tome opirali, a koji su pouzdano znali neke stvari" (Eisenberg, navedeno djelo, 9). O homoseksualnosti Eisenberg tvrdi:

"Tema ljubavi u Pjesniku u New Yorku, tako rijetko analizirana, konkretnije, tema homoseksualne ljubavi (...) U Pjesniku ima veoma malo žena, samo "djevojčica", i jedina koja se pojavlju na način koji ne bi bio incidentalan je odvratna "debela žena" iz "Pejsaža mnoštva koje povraća" (...) Ima, naprotiv, mnogo muškaraca, mnogo faličkih slika" (Ibid. 218).

Godine 1977. Raúl Andrade koristi ime Garcíe Lorce da bi sačinio jednu "alegoriju ležeće Španije" od 77 stranica. Lorca je smješten na mjesec, "jer mjesec je ciganski raj", dok su homoseksualci locirani pored Francisca Franca, u "Paklu zlog ciganina" (...) koji čuva Caudilla i njegov korteš sastavljen od vojvodskih konjaničkih harpija, grofića, prostaka, homoseksualaca i kljastih, generala ispičutura gnoja (...)" (Profil himere. Quito, 1977. 26). Riječi Andradea zaslužuju pažnju, jer dolaze od ličnosti koja ima mogućnost uticaja na čitav latinski svijet. Kako je istaknuto prili­kom promocije njegove knjige, Raúl Andrade piše u dnevniku El Comercio (stubac "Claraboya") i u još tridesetak, a uređuje ALA (N. Y.)

Ćutanje i odmjerene riječi dolaze 1977. godine još više do izražaja kod mnogih osoba koje su poznavale poetu. Mildred Adams spominje Lorcinu nesreću i uspomene koje su ga proganjale i mučile zbog toga što iste moraju biti odgonetnute prije nego eksplicitna djela, kako tvrdi (G. L. Playwright and poet. Georg Brazilev. New York, 1977. 104).

M. L. Weles naglašava nerazumijevanje i odbijanje na koje je Lorca naišao čitajući Publiku javno. Publika i Neka tako prođe pet godina su djela kojima je zajedničko ono što se odnosi na tretman homoseksualne ljubavi. U oba su prepreke za realizaciju iste, gotovo istovjetne:

"The sexual taboos and prevailing social mores of "El Publico" which coerse the conscious mind into deviating; from its instin­ctive reality" (Romances notes, vol. XVII, 1976. 137 i 143-4).

S. M. Greenfield priznaje da je odiozna Lorcina vizija društva bila evidentna, ali ne navodi ni jednu teoriju koja bi objasnila čime je uzrokovana (Journal of Spanish Studies. Cansas, 1977, 35).

Sklonost Lorce prema Whitmanu je bila isticana u raznim radovima. R. Bordier više voli da ne govori o nekim "užicima", kojima su se, po njemu, "predavali" Whitman i Lorca. Laubenthal, naprotiv, govori o homoseksualnosti obojice pjesnika, i ne osuđuje Schonbergove studije, mada se dotični možda bavi temom prirode homoseksualnosti Lorcine poezije isuviše otvoreno. U svojoj tezi Laubenthal predstavlja Pjesnika u New Yorku i Leaves of grass kao psihološka putovanja Lorce i Whitmana. Tvrdi da se preko istraživanja pohotne prirode umjetničke snage može uočiti homo­seksualnost Lorcine i Whitmanove poezije u perspektivi.

U The Butterflies in Walt Whitmen's Beard: Lorca's Naming of Whitmen, Gari Laguardia se bavi prvenstveno homoseksualnom simbolikom leptirova:

"The phonetic relationship between 'mariposa' i 'marica'. This phonetic relationship association in Spanish also carries over into the conceptual spherem that is, a person categorized as a mariposa frequently connotes a 'marica'“ (str. 546).

D. Haris dovodi sliku "ranjenih dječaka" iz Slijepe panorame New Yorka u vezi sa Lorcinom homoseksualnošću. J. Ortega, pak, tvrdi da je represija koja se pojavljuje u Pjesnik u New Yorku socijalna, seksualna i mentalna.

Kod Lorce, kaže C. Ramos, "određene nastrane preokupacije ili nezadovoljenost erotsko-genetskog nagona sigurno su uslovljavali odabir tema, pozicije i situacije u njegovom djelu". Kritičar ipak smatra sve ove aspekte irelevantnim:

"To je zaista pun pogodak (...) To da je poeta profitirao na svojoj nesreći, a kritička literatura na njegovoj tajni irelevantno je. Sve to pripada njegovoj skrivenoj laboratoriji" (Prema reviziji lorkijanskog teksta "Rev. de literatura", tom XLII, br. 83, 1980. 150).

Ovoj radikalnoj misli suprotstavlja se J. Alfaya: "Zid španske licemjerne čednosti podigao se pred jednim aspektom Lorcinog života koji je naprosto centralni i bez kojeg je nemoguće objasniti veliki dio njegovog djela, i to stvara nerazmrsivu zbrku za istraživača koji nema u vidu ovaj podatak" (Lorcina homoseksualnost). Alfaya uključuje u svoj članak jedan dug citat Blaneo Amora; "jer je malo ljudi njegove generacije imalo toliko uvida u Lorcinu intimu kao Eduardo Blanco Amor". I zatim komentariše u tekstu koji je napisao za "El País":

"I pored glupe autocenzure, koju si svako postavlja prilikom bavljenjh određenim aspektima djela, moje je fundamentalno uvjerenje da je nemoguće razumjeti išta od Federicovog djela bez prodiranja u problem homoseksualnosti (...) Federico je bio takav u svim relacijama. "Rečeni članak pojavio se u "El Paísu" 1. oktobra 1978. Bio je naslovljen Federico drugi put; isti put. Blanco Amor izgleda pravi aluziju na sadržaj pisma G. de Torrea spominjući "patriotsku demenciju spasilaca zapadne kulture", iako misli na Lorcinu smrt, a ne na namjere da se spriječi objavljivanje njegovih djela. Autor takođe ističe: "Uvrede koje je kultivisani govornik primao na sebe Ad hoc, i konačno, pisani je, ili nepisani, zakon koji 'problem' odbacuje pogrdama ili komotnim izrugivanjem."

Ni Blaneo Amor takode nije pošteđen "komotnog izrugivanja". Po jednom informatoru Orensea, koji je insistirao na tome da ostane anoniman, bio je nazivan iza leđa "Blanca-Flor" (bela rada, prim. prev.) u knjižari u kojoj je nabavljao knjige.

Kada je 1976. umro Francisko García Lorca, Federicov brat, njegova udovica Laura de los Ríos odlučila je da objavi knjigu o našem poeti, koju je njen muž ostavio skoro dovršenu. To je učinila uz pomoć Maria Hernándeza. U knjizi koja se pojavila 1980. Francisko García Lorca ne govori ništa o značaju homoseksualnosti u Federicovom životu i djelu. Komentariše sva poznata djela svoga brata izuzev Publike. Hernández to opravdava navodnim zakašnjenjem objavljivanja rečenog djela. Argument bi bio valjan ka­da se ne bi znalo za dvije važne scene već dugo vremena. Zna se, uostalom, da se ostatak nije objavio ranije zahvaljujući upravo pritiscima familije Lorca. Martínez Nadal nije mogao računati na pu­nopravno ovlaštenje (Eisenberg, Ariel. Barcelona, 187). Prema Gibsonu, za Francisea Garcíu Lorcu tema o Federicovoj homoseksualnosti bila je "upravo tabu" i motiv određene distanciranosti među braćom" (navedeno djelo, 153 i 632).

U djelu Erotska poezija ranog Lorce, J. Velasco spominje homoseksualnost u Lorcinom djelu kako bi joj odrekao značaj. Naglašava "interesovanje poete za žene (...) Ne za muškarce", i savjetuje da se ostavi po strani lorkijanska homoseksualnost, jer po njemu, "nema drugog načina nego se pomiriti sa očiglednim: bića čiju erotsku privlačnost pjesnik snažnije naglašava su žene" (Montpellier, 1980. 446).

Gregorio Salvador smatra skandalom to što J. M. Aguirre govori o homoseksualnosti interpretirajući Romansu mjesečarku, tvrdi da su kritičari iskrivili istinu o emocionalnom svijetu u lorkijanskom djelu. Izgleda da su čak i osamdesetih godina neki kritičari odlučili da nastave sa ignorisanjem teme homoseksualnosti i napadima na one koji se njome bave.

Carlos Rojas zapada u pesimizam kada mu se ukaže mogućnost da istraživanja koja vrši rezultiraju našom temom:

"Daleko je dan u kojem će se u ovom oboru Pachece moći govoriti o homoseksualnosti nekog slikara ili pisca sa poštovanjem ili kritičkom dubinom Freuda kada se obraća Leonardu, ili Georga Paintera kada se suprotstavlja Marcelu Proustu". (El País, 1. august 1981. 7).

Iako ne nedostaju sasvim motivi za ovakav pesimizam, neki autori su već počeli izjednačavati ono što je nazivano zamjenom paradigme. José Ortega tvrdi da: "Lorca, kao i bilo koji Španjolac od Katoličkih Kraljeva do naših dana doživljava represiju od strane superega ili društvenog morala koji je stigmatizirao i oklevetao ono homoseksualno (...) Ova društvena patologija mijenja manifestovanje cjelokupnog seksualnog djelovanja, i objašnjava donekle erotsku eksploziju u Lorcinom djelu kao težnju ka slobodnoj ljubavi uprkos svim zaprekama (Nueva estafeta, 1983, 87).

Godine 1984. A. Rodrigo objavljuje novu knjigu: Sjećanje Granade: Manuel Angeles Ortiz. Federico García Lorca. Granada sa početka vijeka opisana je uz mnoštvo detalja, i ljubavi (heteroseksualne) Manuela Angelesa su iznesene sa očiglednim simpatijama. Lorcine ljubavi nisu dokumentovane (300-30I).

Izgleda da se na planu koji nas interesuje čini srazmjerno: korak naprijed, pa korak nazad.

Kada je predao tri prva poglavlja svoje lorkijanske biografije, Gibson je dao intervju za El País. Prema J. Cruzu, koji je vodio intervju, biografija "počinje tako što se Lorcina homoseksualnost ocjenjuje kao normalno stanje". Gibson komentariše: "Dugo vremena španski lorkisti su odbijali da govore o ovom aspektu pjesnikove biografije, bježeči od toga (javno, naravno) kao da se radilo o nečem strašnom, nečem kriminalnom."

Završavajući uvod biografije, Gibson komentariše neke riječi Eduarda Blanco Amora ("prijatelj Lorcin, i kao i on homoseksualac"): "Jednoga dana moraće se skinuti veo ćutanja sa Federica Gareie Lorce koji baca sjenu na njegov genij i ostavlja neobjašnjenim korijen i rascvjetavanje njegovog života-djela. Zbog onih koje smo poznavali, i poznajući ih voljeli, ne možemo umrijeti no­seći u sebi trulež te sukrivnje; to ćutanje biće smatrano kukavičlukom u vrijeme (koje dolazi) prirodnijeg načina misljenja i slobodoumnijeg prosuđivanja o sebi sličnim, sličnim ne samo u jednom smislu." (Gibson, navedeno djelo, 1985, 33).

REZIME  I  ZAKLJUČCI

Vidjeli smo da je, budući manipulirana i dirigovana prema određenim prioritetima, "kultura", "naša kultura", uglavnom, implicite, kultura heteroseksualaca ili heteroseksualna kultura (3). Ova situacija je predstavljena kao "prirodna", budući, faktički, jedna ideološka konstrukcija: društvena konstrukcija stvarnosti, kako su rekli Berger i Luckmann.

Prisiljavajući homoseksualce na skrivanje, "naša kultura" saobražava stil i teme svoje kulture: svijet ćutanja, tajnih ogovaranja, raznih aluzija itd. Zatim, znanost "naše kulture“ stavlja pred sud egzistenciju, relevantnost ili prikladnost onoga što je bilo osuđeno na to da živi u sjenci. Njena logika je besprijekorna: ono mračno se ne vidi sasvim jasno. Ipak, kao što Cernuda ukazuje u Apologia  pro vita sua,

iz mračne spilje
izbijaju bolno ove poslednje sjene; sjene
ljudi moje krvi, vapijući za identitetom...

Lorkijanska kritika je dio ustanovljene kulture, i prihvata često njene vrijednosti, i stanovišta. Najčešće prihvatano pravilo bilo je suzdržavati se od otvorenog izjašnjavanja o tome na kakvoj se ideologiji bazira neko istraživanje. Rad tako daje utisak da je objektivan, i, u ime ove pseudoobjektivnosti neki znanstvenici su napadali i napadaju kritičare koji vide "sablasti" ili stvari koje, kako tvrde, NISU u tekstovima.

Izgleda da se konačno, ipak, naslućuju neke promjene u svjetskoj kulturi. Neki renomirani lorkisti već govore o značaju homoseksualnosti za istraživanje Lorcinog djela. Nalazimo se, dakle, na početku jedne nove paradigme.

	Salvador Dali - Veliki masturbator (1929)

DRUGA POLOVINA

Godine 1930. Fernando de los Ríos bio je odveden da vidi uhapšene zbog homoseksualnosti. Neki "pederi" bili su obučeni kao žene. Don Fernando je bio tako frapiran da gotovo nije povjerovao u ono što su vidjele njegove oči. M. Auclair priča o ovom događaju da bismo shvatili da nije čudo što je Lorca doživio nervnu krizu kada je saznao da ga je Soriano Lapresa, veoma poznat u Granadi, javno optužio da je nastran (navedeno djelo, 101. str).

Prema mitu koji prenosi Platon (3) Ljudi se dijele na dva različita tipa "polovina": Jedna polovina, ili jedan tip polovine traži svoju nadopunu u ženi, i druga polovina, ili drugi tip polovine teži tome da se upotpuni ljubavlju drugog čovjeka. Soriano Lapresa optužio je Lorcu. U "Poeti u New Yorku" je Lorcino pjesma gde pominje to što optužuje, i pljuje u lice cijelom svijetu koji ignoriše i gura na margine "drugu polovinu".

"Denunciram čitav svijet
koji ignoriše drugu polovinu,
polovinu nenadoknadivu (...)
Pljujem ih posred lica." (4)

U poemi se kaže da je druga polovina "nenadoknadiva". Pjesničko ja nastavlja: "Druga polovina me sluša". Ova fraza nam govori da je pjesnički glas nosilac jedne oštroumne, selektivne svijesti o onome što se odnosi na primaoce pjesničke poruke. Primaoci obraćaju pažnju na ono što moć ne zna ili ne želi znati. Druga po­lovina je takođe obilježena svojom "čistotom". Kako pošiljalac, tako i primalac pripadaju posebnoj kulturi. Poruka će, dakle, biti dešifrovana u skladu sa lingvističko-semantičkim normama ili običajima dotične kulture.

Upotrebom pojma "druga polovina" Lorca aludira, po nasem mišljenju na marginalce uopšte, a samo djelimično na homoseksualce.

Slijedeći tok navedene poeme u nastavku svoga rada autor ukazuje na elemente koji označavaju "drugu polovinu" i koji tvore njeno semantičko polje: oralnost, sposobnost letenja i čistotu:

"Druga polovina me sluša gutajući, pjevajući, leteći u svojoj čistoti."

Analizira Odu WaItu Whitmenu i pojam "čistota" te "bahantsko", kako bi u nastavku definisao značaj mornara kao arhetipske vrste ili simbola homoseksualnog svijeta i smrti unutar iste interpretativne šeme. Nakon interesantnog razmišljanja o poemi Gorčina i noževi, autor pristaje na faličku simboliku glava i vratova, svakako preko čina ugrizanja i klanja u vezi sa smislom koji nalazimo i u Shakespeareovim djelima:

Termin glava se susreće u istom faličkom smislu kod Shakespearea na primjer, u drugoj sceni četvrtog čina u Mjera za mjeru. Scena počinje pitanjem može li se nekom čovjeku odsjeći glava. Može ako nije oženjen. Prema tvrdnji Partridgea u Shakespeareo­vom Bawdy glava ovdje simbolizira prepucium:

PROV: Come hihter, sirrah. Can yu cut off a man's head?

CLOV: If the man be a bachelor, sir. I can: but if he be a married man, he is his wife's head.

	Salvador Dali - Portret Paula Eluarda (1929)

U svojoj analizi motiva glave masturbatora u Dalíevom djelu Rafael Santos Torroella vidi glavu-falus u erekciji u Portretu Paula Eluarda: "Zapažamo da se, formirajući imaginarnu dijagonalu, koja se spuštala na donji dio lica Paula Eluarda, na jednom njenom kraju, nalazi, dolje, glava, sada iktofalična, glava masturbatora (Med je slađi od krvi. Seix Barral. Barcelona, 1984, 169).

U Čarima leptirice Alacranito želi "progutati" glavu leptira.

"Kada ne bih bio starac,
kako bih progutao
tvoju sočnu glavu
(drugi čin, četvrta scena)

Alacranito želi probati makar samo "vršak"

Samo jedan ugriz
na mjestu gdje je rana!
Vršak jedne antene:

U drugoj slici Publike govori se o "ljubavnoj glavi". Uostalom, spajajući se sa ustima i sa ljubavlju, lorkijanska glava može ostati "puna izmetina", što, očigledno, ukazuje na različite interpretacije. Razmotrimo sada vratove:

U Albumčiću Don Cristobala pojavljuje se bolesnik kojeg Cristobal želi liječiti "klanjem". Prethodno nas opominje da je zabranjeno govoriti otvoreno (...)

"Vrat je ovdje dvoznačan seksualni simbol. Može imati faličke konotacije, a može ukazivati i na ženske polne organe ("vrat uterusa").

Klanje kao simbol seksualne penetracije susreće se i u tradicionalnoj erotskoj poeziji Zlatnog vijeka: "Sakrij se i idi / u šikare / kakvo klanje u pomrčini / i kad nasrne / ako te probode / krv će te obliti" ili "Gle vuka kuda ide, Juanilla, gle vuka kuda ide." ("Erotska poezija Zlatnog vijeka." Zbirka Alzieua, Jammes i Lissorgues. Critica. Barcelona. 1984, 68).

Kod Shakespearea termin "klati" upotrebljavan jc kao nepo­grešiv simbol za "deflorisanje". Vidi, na primjer, prvu scenu prvog čina Romea i Julije, gdje Sanson kaže da će odsjeći glave gospođicama ili djevičanstvo njihovim glavama. Očigledno je da izraz ima dvojak smisao, i Gregoriu se daje sloboda da izabere onaj koji njemu odgovara. Izgleda da će oruđe za "klanje" biti jedan dobar komad mesa ("a pretty piece of flesh").

U lorkijanskom poetskom svijetu izgleda da postoji sklonost ka "klanju" ljudi uopšte, a posebno mornara. Lorcine kratke priče sadrže mnoštvo klanja. U Klanju Krstitelja "nož" koljača prolazi kroz "dubok procijep" na mjestu gdlje završava vrat ("gdje vrat se iscrpljuje"). Završni pasus priče ne pojavljuje se u Sabranim djelima koje je priredio Aguilar. Juan Marinello ga je objavio 1965. uz slijedeći komentar: "Uvijek me je čudilo što je u završnoj verziji nevjerovatnog Klanja Federico izbacio jedan od odlomaka koji se pojavljuju u originalu kojeg mi je predao kako bi se objavio u Revista de avance. Kraj je ovakav: 'Prvo je napravio jedan dubok pro­cijep na mjestu gdje završava vrat kako bi našao rame. Tuda je ušao režući mjesec i prosuo je bljedilo na gornji deo čela. To je bilo ono genijalno, ono čemu su profesionalci aplaudirali; ostalo je čista tehnika, bez i najmanje inspiracije." (García Lorca na Cubi. Colección Edieiones Especiales. Habana, 1965). Obratite pažnju na određene termine kojima se opisuje dogadaj. Klanje, ili dio njega, je "genijalno" i "profesionalci" su aplaudirali.

Dalí  je često slikao odsječenu Lorcinu glavu, a takođe i svoju sopstvenu (vidjeti navedeno djelo Santosa Torroelle, str. 95, 10, 107 i 30). Veliki masturbator je naslov jedne slike i jedne poeme Salvadora Dalía. Gotovo cijelu sliku zauzima enormno velika glava. U poemi se spominje "uvećani vrat". (str. 249) (...)

Vidjeli smo smisao koji ima klanje u Romeu i Juliji. U Lorcinoj Publici radi se o predstavi Romea i Julije. Protagonisti su dvojica muškaraca. U drugoj slici se pokazuje analogija asocijacija između ljubavnog poljupca i klanja:

"Ako me Ijubiš, rastvoriću usne kako bi zabio
Svoj mač u moj vrat."

Primivši poljubae imperatora, "taj" otvara usne vjerovatno da mu ude jezik. Kasnije će mu isti zabiti "mač" imperatora. Komentar je suvišan.

Vidjelo se da je publika Metropolitena u New Yorku bila šokirana kada je Wildeova Saloma ljubila usta glave Ivana Krstitelja. Posljedica toga je bila zabrana izvodenja djela. U Lorcinoj Publici kada se otkrije da je "Romeo bio muškarac od trideset a Julija dječak od petnaest godina", publika traži "smrt za reditelja "linč za autora". Kasnije ubijaju dvojicu glumaca koji su tumačili Romea i Juliju. Student 3 to komentariše: "Doktrina, kada rasplete svoju dugu kosu, može oboriti bez straha i najnevinije istine".

Jedna od Lorcinih priča zove se Klanje nevinih. "Nevinost" "čistota" se često koriste kao sinonimi ili kao termini koji se uzajamno konotiraju (...)

U Božiću u Hudsonu Lorca kaže "vrat moj svježe zaklan" i "mornar svježe zaklan". Ne precizira se ko ih kolje, i nije nezamislivo da se kolju uzajamno. Ono što je sasvim jasno je da klanje ne predstavlja nikakvu tragediju, čim pjesničko ja nastavlja da govori, a mornar da pjeva. Tradicionalnu vezu izmedu seksualnosti i pjevanja detaljno je obradio Manuel Valls u knjizi Muzika u rukama Erosa 1982. Kod Lorce se mogu naći brojni primjeri. U Serenadi "naga noć pjeva"; u Pjesmi slabića (sinonim za homoseksualca, prim. pr.) slabići, koji izazivaju skandal...,  

 "pjevaju na terasama"; u Odi Waltu Whitmenu "dječaci su pjevali pokazujući svoje strukove" itd.

Pretpostavka erotskog pjevanja je oslonjena na jasno ljubavni karakter iz kojeg možda proizlazi uzajamno klanje mornara i pjesnika:

Ova oštrica, ljubavi, ova oštrica
(...)
Oh, oštrica ljubavi moje, oh, ranjavajuća oštrica!

Na kraju Klanja Krstitelja ponavljaju se riječi "svjetlost" i "oštrica" koje se izmjenjuju u kresčendu. Ako je Lorca po Marinellu izbacio kraj, bilo je to možda zato što je mislio da tako dolazi do poetskog klimaksa, i da se sugeriše i drugi klimaks.

Falički "vrat" i "procijep" kroz koji, vidjeli smo, ulazi "nož" u Klanju Krstitelja simboliziraju, vjerovatno, dvojaku seksualnu mo­gućnost. Aludira se, možda, na platonski mit o primordijalnom dvospolcu. Razlika je da, kod Lorce, dvojica zaljubljenih u drugoj slici Publike kažu da biti "jedan "znači dva potpuna čovjeka, a njegov ideal je muškost: "brkato lice" (...) zato što sam ja muškarac, zato što sam nista drugo nego to: muškarac, više muškarac i od Adama, želim da ti budeš više muškarac nego ja."

Centurion se okreće prema ovoj dvojici ljudi obraćajući im se kao da pripadaju inferiornoj rasi: "Prokleta bila vaša kasta" (sjetite se "proklete" homoseksualne kaste koju spominje "Proust"). Ova "kasta je stavljena u kontrast.sa nevjerovatnom plodnošću žene centuriona, koja, kako se tvrdi, "rodi četvero, petero odjednom".

Lorkijanski dvospolac nije ambivalentno biće sa dva pola, nego "muškarae, više muškarac od Adama", sa mogućnošću da ispuni seksualnu funkciju oba pola. Dva muškarca iz Publike vode krvavu borbu u kojoj anus igra veoma važnu ulogu. Pojavljuje se takođe ponovo simbol smrti:

ČOVJEK 3: Morali su umrijeti obojica. Nikada nije bilo krvavije gozbe (...)

ČOVJEK 1: Ali anus je kažnjen od čovjeka. Anus je rastrgan od čovjeka to je njegova sramota i njegova smrt.

Nije sasvim jasno da li su dva čovjeka upražnjavala homosek­sualnu ljubav i prije "krvave gozbe", ali uzajamna ljubavna ovisnost je evidentna. Kako nema motiva za sumnju da su bili kanibali, možemo shvatiti gozbu kao orgiju. Ova "krvava gozba", dakle, veoma je slična "bahanalijama" "čistih" iz Ode Waltu Whitmenu, veoma blizu čistoti u kojoj ono animalno nije bilo odvojeno od ljudskog, ni ženski dio čovjeka odvojen od muškosti: čistota jedne unutarnje polovine, čistota "druge polovine".

Napomene:

1. Eros i Lorca (Edhasa, Barcelona, 1973, 11) pomaže nam da shvatimo homoseksualnost našeg pjesnika. Analiza Feal Deibea je malo umjerenija od nekih diskutabilnih tvrdnji Berglera. Na primjer slijedećih: "Homoseksualac frenetično bježi od žena; podsvjesno osjeća paničan strah od njih" (str. 29-30). O pretpostavci da homoseksualci mrze žene o njima misle da su nedostojne, psiholog i psihoterapeut C. A. Tripp kaže:
   
   "Ne toliko, niti tako često kao heteroseksualci. Kinsey je ustanovio da, ne manje od dvije trećine heteroseksualaca "ne vole žene". (1976. 226.)
   
   
2. Često se pod pojmom kultura shvata kultura koja otvoreno propagira vrijednosti heteroseksualne ljubavi i suzbijanje homoseksualne. Termin "heteroseksualni" nije bio u upotrebi do nedavno. Službeno prihvaćenog, srećemo ga prvi put u Homo­sexuella och samhallet (Homoseksualnost i društvo), memoriji istraživanja o položaju homoseksualaca u društvu. ("Betnkande av utredningen om homosexuellas situation i samhallet"). Istraživanje su za Švedsku državu realizovali C. E. Sturkell, L. Alhmark, B. Bjelle, E. Bohlin, L. Hanson, K. Israelsson.,  G. Jonang, I.. Malmgren i R. Sundgren, a asistirali su im B. Ekdahl, S. A. Petersson i B. Wittrop. Počeli su 1978. a završili 1984. godine. Navedeni termin pojavljuje se na primjer u indeksu i na strani 37.
   
   
3. Bog je napravio podjelu (...) raspolovio je ljude na dvije polovine (...) Svako od nas tako, nije drugo do polovina čovjeka (...). Ove dvije polovine se uvijek traže. Ljudi koji potiču od podjele ovako usvojenih bića koja su se zvala dvospolci vole žene (...) Ljudi proistekli iz podjele podnosilaca (...) traže muški pol. Platon, Dijalozi (Espasa Calpe. Madrid, 1980, str. 145 i 146).
   
   
4. Pjesnik u New Yorku Zemlja i mjesec. Kritičko izdanje Eutemia Martína. Ariel. Barcelona, 1981. str. 518. Poema "New York. Kancelarija i prijava."

Sa španskog prevela Branka Berberijan

Iz: Delo 5-6-7-, god. XXXVI, 1990.