QUEER identitet
u umjetničkoj, medijskoj i religijskoj matrici

	Nan Goldin, Pawal on the beach laughing, Positano, Italija, 1996.

Preuzeto sa sajta http://www.queer.ba/

Govoriti o pravima određene društvene skupine bez njezina istinskog poznavanja čini mi se licemjernim i ispraznim. Stoga je primarno neophodno pozabaviti se njezinim identitetom, kao i različitim percepcijama istog u dominantnim društvenim matricama. Sam identitet jedne skupine, međutim, jednako kao i njegove refleksije u društvu, posebice u zemljama u tranziciji, podliježu promjenama, razvijajući se za tu skupinu na povoljan ili nepovoljan način. Uspijevajući proniknuti u osnovne značajke koje formiraju identitet jedne skupine, možemo, u izvjesnoj mjeri, utjecati na pozivan ishod njezinih daljnjih unutarnjih tranzicija. Tada i njezina prava postaju jasna i za njih se s razumijevanjem može zalagati.

::: Raslojavanja percepcije queer identiteta :::

Percepcija queer identiteta u različitim civilizacijsko-kulturološkim matricama izuzetno je međusobno kontrastna i nepomirljiva, iako se pažljivim analizama mogu primijetiti stanoviti opći pomaci, koji su ponajviše posljedica globalnih transformacija i integracija. Riječ koja je prvotno smatrana uvredljivom za one na koje se odnosi, danas se, u svojoj općoj definiciji, koristi kako bi označila "raskorak s propagiranim društvenim modelima" (1) Mučenički oreol skrivene "avangardne" posebnosti, međutim, koliko god bio izvanrednom podlogom za svaku vrst umjetničkog nadahnuća, koje, dakako, nemalo utječe na cjelokupni morfološki fundus čovjeka, neizostavno mora napraviti odlučan javni iskorak i postati dobro organiziranom alternativom tim "propagiranim društvenim modelima"; postati, dakle, model za sebe, omeđen dovoljno širokim znanstvenim, kulturnim i umjetničkim karakterizacijama da moze ostati i opstati u trajno dinamičnom dijalogu sa samim sobom i onim na što se odnosi. Smatram, nadalje, da neosporivi imperativ odstupanja od heteronormativnosti ne smije polučiti rigidnu homonormativnost, iako bi možda bila razumljivom obzirom na najgore represije kojima je LGBTTI populacija izlagana u gotovo svim društvenim sustavima.

	Nan Goldin, Jimmy Paulette and Taboo! in the bathroom, NYC, 1991.

Na primjer, Internet forum koji se bavi pitanjima queer populacije BiH i općenito (2) , oformljen u Sarajevu, jasno je apostrofirao svoju straight friendly orijentaciju i naglasio da odbija svaki oblik samogetoizacije. Stoga je ovdje navedeni virtualni coming out preko stotinu mladih iz BiH i šire uistinu mogao biti coming home (3) . Jer, povratak u stanje normalnog nužno zahtjeva kontakt s različitostima , a svaka jedoobraznost dovodi do ograničenja percepcije.

Dinamičnost queer identiteta, promatrana kroz prizmu religijskih, medijskih i umjetničkih matrica, dovela je do izvanrednih raslojavanja u njima samima, što bih ovdje na nekolicini primjera želio zorno pokazati. Suvremeno sučeljavanje s pitanjem homoseksualnosti u svim je navedenim matricama prouzročilo velika odstupanja od tradicijom utvrđenih normi i time učinilo jasnijim bit odnosa, populistički kazano, liberarno-konzervativnog, tj. otvoreno-zatvorenog ili, čak, u svom metafizičkom obziru, Životnog i Smrtnog. Pojam matrice ovdje označava baudrillardovski definirane organizirane simulakrume, koji proizvode različite modele uvjetne "stvarnosti", tj. predstavljaju ideološke surogate neposrednog i metafizičkog odnosa koji čovjek izgrađuje u odnosu na sebe i svoju okolicu. U praksi se one neprestano prepliću i sukobljavaju, tvoreći dinamični dijaloški koloplet osobne i društvene svijesti i identiteta.

Ovo se pravilo potvrđuje i u slučaju queer pitanja. Iskoračujući, sve više i organiziranije, iz sjene nametnutog "nepostojanja", queer zajednice su i vlastiti identitet učinile jasnijim i raznorodnijim, što dokazuje da je pozitivna razmjena između različitih društvenih modela uvijek obogaćujuća za sve koji u njoj učestvuju (ali i da do nje istinski ne može doći bez iskoraka "avangarde"). Unatoč tome, brojni konflikti, posebice u tranzicijskim društvima sklonim homofobiji i drugim oblicima represije, za što nam kao izvanredan primjer može poslužiti krvavi beogradski Pride , pokazali su da queer pokretima predstoje još brojne duge i teške bitke za vlastiti opstanak i društveno priznanje. Danas je, međutim, važno naglasiti da su tradicionalno tvrde represivne strukture dobrano prodrmane - i to ne samo izvana nego i iznutra.

::: Osnovne odrednice :::

Želimo li pravilno kronološki posložiti evidentirana raslojavanja u različitim civilizacijsko-kulturološkim matricama kada je percepcija queer identiteta u pitanju, valja odmah na početku naglasiti dvije smjernice:

. formiranje identiteta ovdje promatramo fenomenološki, tj. na razini opće društvene vidljivosti i (katkada) priznanja, što ne znači da isti, na osobnoj razini, nije oduvijek postojao u svim civilizacijama i na svim meridijanima; i

. tema je isuviše široka te se moramo ograničiti na područje tzv. zapadne civilizacije, tj. na njezin post mortem (kako to veli Fucuyama) model u kojem se danas nalazimo.

::: Umjetnička percepcija queer identiteta :::

	Foto: Nan Goldin.

Jedan je bosanskohercegovački likovni kritičar (4) zgodno usporedio umjetnost s daždevnjakom. Naime, dok daždevnjak promjenama boje svoje kože najavljuje kišu, umjetnost, svojim temama i pristupima, često najavljuje opće društvene promjene. Čini se, tako, da je za umjetnost, zaogrnutu metafizičkim plaštom svoje društvene posebnosti, homoseksualnost oduvijek bila posve prihvatljiva, te su zbog toga brojni homoseksualni muškarci i žene nalazili u njoj često jedino utočište. Kao takva, međutim, ona nije bila oslobođena grubih heteroseksističkih napada, ali je njihov učinak ostao srazmjerno mali, zamjetan ponajviše kroz pojavu internizirane homofobije nekih umjetnika, posebice na prostorima Balkana ali i drugdje.

Blagonaklonost s kojom se u svijetu umjetnosti gledalo i gleda na homoseksualizam utjecala je, nesumnjivo, na promjene i unutar drugih civilizacijsko-kulturoloških matrica. Može se, dakle, reći da je umjetnost dobrano zaslužna za jačanje i potporu queer identiteta. Za primjer se može uzeti rad američke umjetnice Nan Goldin, čije fotografije homoseksualnih parova redovito imaju duboke društvene implikacije. U postmoderni, međutim, u kaosu hipermultiplicirane umjetničke produkcije, queer teme su katkada promatrane trivijalno i parcijalistički, svedene na svoju, takoreći, "fizičku formu", koja koketira s pukim egzibicionizmom. Takav je, djelomice, opus jos jednog suvremenog američkog umjetnika, Charlesa Raya .

::: Bosanskohercegovačka šutnja :::

Na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni jedino su teatarska događanja do sada tretirala queer teme, i to najčešće na trivijalan ili kvazi-komičan način. Neki glumci, pak, javno izjavljuju kako "mrze svu homoseksualnu stoku", na što se nitko ne sjeti reagirati. Vizualna umjetnost, osim par usamljenih primjera (neki radovi Borisa Majstorovića i Danisa Fejzića), o ovoj temi uporno šuti, što, dakako, zorno odslikava stanje u kojem se ta država nalazi. Na glazbenoj sceni, čak niti najočitiji predstavnici LGBTTI populacije ne usuđuju se na bilo kakv vid javnoga iskoraka, već homoseksualnost osuđuju kao nešto "neprirodno i nepotrebno". Ženske heteroseksualke iz javnog života, međutim, sve češće izjavljuju kako podržavaju queer zajednicu i time, barem simbolično, utječu na homofobičnu sredinu u kojoj žive.

::: Medijska percepcija queer identiteta na Balkanu :::

	Nan Goldin, Valeria holding Melon the bed, 2001.

Medijska percepcija queer identiteta izrazito varira u ovisnosti o tome o kojem se javnom glasilu radi i iz koje drzave djeluje. I, dok su na Zapadu odavno napravljeni veliki pozitivni pomaci (kakav je, na primjer, talijanska Gay TV), u zemljama Jugoistočne Europe mnoga javna glasila nastavljaju biti eksponenti heteroseksističke mržnje i vrlo primitivne homofobije. Treba li kazati da se među njima posebno izdvajaju ona koja izdaju religijske institucije, što je, dakako, u strahovitom kontrastu s ljubljavlju u tolerancijom koje deklarativno propovijedaju. Tako, primjerice, u jednom od prošlogodisnjih izdanja, neposredno nakon zagrebačkog Pridea, u komentaru naslovljenom "Tko to želi ugroziti hrvatsku obitelj?" (5) , urednik katoličkog glasila Glas Koncila ljutito konstatira da je hrvatskoj javnosti paradom prisilno nametnuto "pitanje homoseksualaca", tj. njihovih prava koja, kako on kaže, "nisu prava nego privilegije", " jer ljudska su prava samo ona koja neotuđivo pripadaju svim ljudskim osobama ." Pitanje je, ergo, da li su za urednika Glasa Koncila homoseksualci uopće ljudska bića, jer, kako dalje navodi, "s katoličkog stajališta, sama je homoseksualnost (...) 'tesko izopačenje', a 'homoseksualni čini u sebi su neuredni' jer se protive naravnom zakonu i jer spolni čin zatvaraju životu." Ocijenivši da je zagrebački Pride bio primarno dobro orkestrirana provokacija svim hrvatskim katolicima, autor na koncu zaključuje da je "promicanje homoseksualnih formalnih zajednica, a isto tako i promicanje homoseksualnosti kao društveno po željnog ponasanja, izravno upereno protiv dobra obitelji." Ovakvih i jos gorih primjera je mnogo.

S druge strane, netendenciozan medijski interes za pitanja i probleme queer populacije izuzetno je rijetka pojava. Jedan od prvih tekstova koji je uopće višedimenzionalno tretirao homoseksualnost, napisao je 1992. godine Milivoj Đilas u ARKzinu. "Autor pokazuje da iracionalne individualne predrasude, racionalizirani društveni strahovi, te tradicionalno uvjetovana netolerancija na ovim prostorima, uvelike otežavaju razumijevanje i smanjenje otpora u odnosu na sve različitosti, bez obzira na to bile one političke, rasne, religijske, nacionalne ili seksualne. Vrlo oštroumno primjećuje da je mlada urbana generacija pod utjecajem pop kulture spremnija tolerirati različite afinitete sve do trenutka kada uđe u društvene i poslovne tokove života." (6) "Ponovno se uspostavlja tradicionalno negativan stav prema tim različitostima", vizionarski konstatitira Đilas; "odlučujuće su konvencije što ih njeguje starija populacija koja je uglavnom i vladajuća." Jedanaest godina kasnije, medijska percepcija queer identiteta na Balkanu, na žalost, tek neznatno se mijenja.

	Nan Goldin, Jimmy Paulette on Davids Bike,1991.

::: Mediji u BiH :::

Bosanskohercegovačko medijsko nebo tek nedavno je osvježeno američkim serijama "Will & Grace", "Sex and the City" i sl., koje otvoreno i bez orkestrirane tendencioznosti tretiraju queer problematiku. Gej poljubac se, tako, nečujno, preko malih ekrana, uselio u domove tradicionalno homofobičnih bosanskohercegovačkih gledatelja. Takvo što se javno ne komentira, kao da se zatvaraju oči dok "rugoba ne prođe", jer to je i tako tek "mračna tekovina" Zapada, a "kod nas toga nema, hvala Bogu".

Posljednji zagrebački Pride, međutim, jednako kao i povijesna prekretnica u Hrvatskoj 14. srpnja 2003., kada je Sabor donio Zakon o istospolnim zajednicama, prvi koji uređuje prava LGBTTI zajednice u toj zemlji, odrazili su se u stanovitoj mjeri i na Bosnu i Hercegovinu. Od elektronskih medija, međutim, reagirao je jedino TV servis radija Free Europe, tjedni kolažni magazin pod nazivom TV Liberty , koji se prikazuje na gotovo svim značajnijim televizijama u BiH. Kontaktirana je jedina bosanskohercegovačka nevladina organizacija koja se bavi pitanjima seksualnih manjina, Bosna 14. septembar. Međutim, umjesto toliko potrebnog javnog predstavljanja barem glavnih naznaka cjelokupne problematike bosanskohercegovačke LGBTTI populacije, na koncu je napravljem petominutni prilog u kojem je primat dat osobnom iskustvu jednoga gej Sarajlije, te uličnoj anketi koja je, ipak, pokazala da se među silnim homofobima ipak mogu pronaći pojedinci čije je mišljenje tolerantno i afirmirajuće. Nismo, međutim, bili postedeni ni ''tipičnih'' komentara, poput izjave: ''ma, homoseksualci, jarane, to su ti sve trebe, cure, nisu to muškarci, nek' se presele na Zapad, je li tako?!'' U biti, cijeli prilog se isključivo bavio muškim homoseksualcima, a jednim dijelom progovorilo se i o ljudskim pravima.

Tiskani mediji o homoseksualnosti ugalvnom šute, osim kada se piše o AIDS-u, pa se u tom kontekstu muški homoseksualni odnosi pominju kao najrizičniji, ili kada je potrebno diskreditirati nekog (redovito muškog) pjevača ili voditelja, ili se pak "balkanski našaliti" s njim. Za ilustrativan primjer može poslužiti nazovi "prepiska" između folk zvijezde Nazifa Gljive i mladog pop pjevača Deena Backovića, kojom nas je svakoga dana "častio" sarajevski dnevni list SAN. Gljiva je, naime, izjavio da je "Deen sladak dečko i da bi ga rado poljubio", na što mu je Backović odgvorio da je "bolje da ljubi nekog drugog", itd. Sarajevski magazin MAX, također, jednom je objavio navodno "istraživanje" koje je trebalo pokazati da li postoje homoseksualci u BiH. Kontaktirano je, naravno anonimno, par domaćih gejmuškaraca, koji su dali krtke izjave, te je cjelokupan "projekt" okončan zaključkom da ih "ipak ima, ali jako malo", tj. "da su većinom odselili u inozemstvo". Nikada ništa više od navedenih trivijalnih osvrta nije učinjeno.

Zanimljivo je, međutim, primijetiti da su mnogobrojni mladi gej muškarci svakodnevno na TV ekranima, i to na svim domaćim programima, iako je tek neznatan broj tih voditelja, dizajnera, umjetnika, glazbenika i sl. spreman javno progovoriti o svojoj seksualnoj orijentaciji.

	Nan Goldin, Clemens en Jens, 2001.

::: Religijska percepcija queer identiteta :::

Percepcija queer identiteta, kao što znamo, najproblematičnija je unutar religijskih civilizacijsko-kulturoloških matrica. Odmah na početku, međutim, valja naglasiti da je za pravilno razumijevanje ove problematike neophodno razumjeti "zabunu vjerskih uvjerenja i društvenih predrasuda" (7) , tj. sljedeći fenomen: "Onog trenutka kada se veza između vjere i predrasude toliko istanji da postane neshvatljivo kako su uopće bile povezane, tada se one mogu razdvojiti i tada se može razumjeti zabuna. Najbolji je primjer to sto je danas u Europi opće uvjerenje kako se Židovima mora dopustiti prakticiranje njihove vjere, jednako kao što je u prošlosti bilo uvjerenje, pa čak i dužnost, da se Židove treba preobratiti na kršćanstvo. Danas smo toliko odijelili vjersko uvjerenje od predrasude o Židovima da nam jednostavno nije jasno kako su to dvoje mogli biti spojeni, te s pravom možemo sumnjati u iskrenost srednjovjekovne opresije temeljene na vjerskim uvjerenjima." (8)

"Upravo zato mnogi znanstvenici, poput Johna Boswella, žele ispraviti uvjerenje kako je religijsko vjerovanje, bilo ono kršćansko ili neko drugo, uzrok netolerancije prema homoseksualcima kroz povijest. Iako vjerska uvjerenja mogu uključivati netoleranciju, na kraju se ipak može razlikovati savjesno primjenjivanje religijske etike od korištenja vjerskih zakona kao opravdanja za osobne predrasude i nesnošljivosti. Ako se sveti tekstovi koriste za opravdavanje opresije nad jednom grupom ljudi, dok se u isto vrijeme ne prakticiraju ostali dijelovi istih tekstova, možemo posumnjati kako je nešto drugo, a ne vjera, uzrok opresije. Možemo uzeti jasan primjer Biblije. U istim knjigama koje osuđuju homoseksualnost osuđuje se i licemjerje po jos strožim uvjetima, ali to nije navelo zapadno društvo da stvori društvene tabue protiv licemjerja. Također se nije tvrdilo da je licemjerje 'neprirodno', licemjere se nije dijelilo u potlačenu manjinu, te se nisu uvodili zakoni koji bi kaznili licemjere kastriranjem ili smrću. Unatoč izrčitom osuđivanju licemjerja od strane Isusa i Crkve, niti jedna kršćanska država nije uvela zakone protiv licemjerja. A isto bi se moglo reći i za pohlepne, koji su jednako kao homoseksualci i licemjeri bili na listi onih koji će biti izbačeni iz Kraljevstva nebeskog. Ni njih se nije spaljivalo. Pomalo postaje očito kako je neki drugi cimbenik, izvan vjerskog, bio uzrokom netolerancije prema homoseksualcima." (9)

	Foto: Nan Goldin.

::: Kršćanstvo :::

Suvremene rasprave o judaizmu i kršćanstvu sve češće nastoje pokazati kako, zapravo, niti samo Sveto Pismo nigdje eksplicitno ne osuđuje homoseksualnost, već poroke kao što su negostoprimstvo, oholost, pohlepnost i sl. Iako je priča o uništenju Sodome najčešće uzimana kao primjer bozanske osude homoseksualnih radnji, mnogi je suvremeni teolozi tumače kao, zapravo, osudu negostoljubivosti, jednako kako to, u samoj Bibliji, čine i proroci Jeremija (23,14) i Ezekiel (16,49-50), autor Knjige Mudrosti (19:14) i evanđelist Luka (10:10-12). Niti Pavlove poslanice, smatraju mnogi, ne smiju biti tumačene tendenciozno, već se ima u obzir uzeti jezik kojim su pisane kao i njegov pred-znanstveni način izražavanja. Na primjer, starogrčka riječ "malakee" doslovno znači "mekan", i Pavao ju najčešće koristi kako bi označio moralnu slabost. Prevodioci Biblije, međutim, dali su si za pravo tumačiti "malakee" kao "feminiziran" a docnije i "homoseksualan". Također, riječ "arsenokeeteh" se jos stoljećima nakon Pavla koristila da determinira "prisilnu seksualnu radnju" a ne, kako je to kasnije tumačeno, samu homoseksualnost. Nadalje, kada apostol Pavao govori o onom što smatra "prirodnim", onda on nikako nema u vidu znanstvenu percepciju ove riječi, već govori s pozicije vlastitog kulturnog nasljeđa. Za njega, uostalom, niti muškarci koji nose duge kose nisu "prirodni" (I Kor 11,14).

Iako sam Isus nigdje ne pominje homoseksualnost (te riječi, uostalom, sa smislom koji ima danas, nije niti bilo), Matejevo (8,5-13) i Lukino (7,1-10) Evanđelje bilježe scenu u kojoj je "neki stotnik imao na smrt bolesnog slugu koji mu bijaše vrlo drag", i koji se Isusu ponizno obraća nalazeći da nije dostojan njegove milosti. Isus mu se, pak, "zadivi" i reče: "Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu!", te ozdravi bolesnog "slugu". Stotnikov "sluga koji mu bijaše vrlo drag", međutim, na grčkom glasi "entimos pais", a riječ "pais" sa sigurnošću ne označava "slugu", već osobu s kojom je ovaj rimski stotnik živio i bio u homoerotskoj vezi. (10) Ovakva upotreba te riječi je dobro dokumentirana iz tog perioda, i ona, uostalom, čini dio starogrčke složenice pederastija , koja je imala mnogo šire značenje nego danas i odnosila se na mušku ljubav prema mladićima ili homoerotizam u cjelini. (11)

Suvremene Crkve, međutim, rijetko su kada skupile hrabrosti da homoseksualnu ljubav promatraju onako kako je to učinio Isus u gornjoj priči. Neki ranokršćanski sveci i mučenici, međutim, bili su bliži svome vrhovnom Učitelju od svećenstva koje danas gledamo kako s užasom i podozrenjem reagira na homoseksualnost, koje je, uostalom, po pravilu najviše upravo u njihovim redovima. Otac Ivan Perzijski, na primjer, nikada nije osuđivao homoseksualce, jer, "ako ih je sam Bog stvorio, tko sam ja da im prigovaram". (12)

::: Budizam :::

Niti izvorni budizam ne osuđuje samu pojavu homoseksualnosti. Tzv. Treće pravilo kaže: "Kamesu micchacara veramani sikkhapadam samadiyami". Bukvalno prevedeno, ova rečenica znači: "Ja ću pokušavati da ne krenem pogrešnim putem u potrazi za seksualnim zadovoljstvom". No, sam Buddha, u spisima Dhammapada, kaze: "Ponašanje koje će izazvati žaljenje, kajanje i suze poslije toga nije dobro. Ponašanje koje ne izaziva kajanje i rezultira srećom je dobro." Homoseksualnost nije eksplicitno navedena ni u jednom Buddinom kazivanju, što nam ostavlja prostora da smatramo da se homoseksualnost tretira ravnopravno kao i heteroseksualnost. Tako da će promiskuitet, preljuba ili povrjeđivanje tuđih osjećanja biti ocijenjeni kao losi bez obzira da li je u pitanju homoseksualna ili heteroseksualna veza. Svi principi koji važe za ocjenjivanje heteroseksualne veze važe i za homoseksualnu vezu (u tom smislu, istina, terminom pandaka označeni su, kao negativan primjer, promiskuitetni, napadni homoseksualci).

Don Matteo Ricci, isusovac misionar koji je živio 27 godina u Kini, od 1583. godine, jako se iznenadio otvorenim tolerantnim stavom Kineza prema homoseksualnosti, što je naveo kao dokaz bolesti kineskog društva. U Koreji, hwarang ideal (dječaci cvijeća) bio je usko povezan s homoseksualnošću, naročito za vreme dinastije Yi. U Japanu, postoji dosta novela, pjesama i priča o ljubavi između samuraja, čak i između budističkih monaha, koje su napisane u srednjem vijeku. Međutim, u istim tim zemljama (Kina, Koreja i Japan), u kojima je na tumačenje budizma utjecao Konfučije, postojali su i periodi u kojima se na homoseksualnost gledalo s neodobravanjem ili ju se čak zakonski kažnjavalo.

::: Islam :::

	Nan Goldin, Fatima candles, 1998.

Islamsko razumijevanje homoseksualnosti, međutim, znatno je nepovoljnije. U samom Kur'anu, interpretacija biblijske priče o Lotu eksplicitno osuđuje (muške) homoseksualne odnose: "I Luta - kad reče narodu svome: 'Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!'" (7:80-81) Allahova kazna, kako prenosi Kur'an, bijaše strašna: "I kada pade naredba Nasa, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore - bî dolje, i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno sipalo" (11:82). Jednako drakonski, islamski pravni sustav, Šerijat, kažnjava svaki istospolni seksualni čin: "Muški homoseksualizam i lezbijstvo su dva kažnjiva zločina koja se kose s Božijim zakonom. U slučaju muškog homoseksualizma, aktivni partner mora primiti stotinu udaraca bičem ukoliko je neoženjen, a ukoliko je oženjen, mora se izvršiti smrtna kazna; s druge strane, pasivni partner mora biti ubijen bez obzira na njegov bračni status. U slučaju lezbijki, one moraju primiti stotinu udaraca bičem ukoliko su neudate, a kamenovane do smrti ukoliko su udate."

Nije, međutim, nepoznato da je homoseksualnost među muslimanima do izvjesne mjere tolerirana u različitim razdobljima i podnebljima gdje je islam bio predominantnom religijom. Jedan od najpoznatijih primjera je svakako onaj velikog sufijskog mistika i pjesnika, Jalaluddina Rumija, čije su brojne ljubavne poeme, iako zaogrnute metafizičkim simbolizmom sufijske epistemologije, bile posvećene njegovu voljenom pratiocu, Shams-e-Tabrizu. Jedna od najboljih knjiga koje su na Zapadu objavljene a posvećene su ovoj osjetljivoj tematici jest djelo "Islamic Homosexualities" Stephena O. Murraya i Willa Roscoea (13) , koje detaljno razotkriva brojne slučajeve homoseksualnih odnosa sirom islamskoga svijeta, nekada i danas.

	Nan Goldin, Jo-Jo at home, 1990.

::: Queer muslimani :::

Queer muslimani Zapada, na opće zaprepaštenje zvanične uleme u islamskim zemljama, u posljednje vrijeme se sve više uspijevaju samoorganizirati i ponuditi vlastito tumačenje svoga vjerovanja i mjesta u društvu. Skupina američkih gej muslimana, Lavander Crescent Society, još je 1979. godine, odmah nakon što je islamskom revolucijom ajatolaha Homeinija svrgnut dotadašnji iranski šah, poslala petočlanu delegaciju u Teheran s nadom da će uspjeti osnovati iranski islamski gej pokret. Svih pet članova delegacije, međutim, odmah je s teheranskog aerodroma odvedeno na mjesto za pogubljnje i ubijeno.

Jedan od učesnika Prve konferencije GLBT muslimana u Bostonu, Shaffiq Essajee, u tekstu objavljenom na Internetu, na jednoj od brojnih stranica posvećenih muslimanskoj GLBTTI zajednici u svijetu, vjeruje da njegova "nepoželjna" seksualna orijentacija nije kontradiktorna islamskom vjerovanju, smatrajući da kur'anska interpretacija priče o Lotu, slično onoj biblijskoj, govori više o osudi negostoprimstva, požude i silovanja, nego same homoseksualne ljubavi. Drakonske šerijatske kazne koje se izvršavaju nad homoseksualcima, također, navodi Essajee, nigdje se ne pominju u samom Kur'anu. Sejh Zaki Badawi s britanskog Muslimaskog koledža Ealing, u intervjuu za Gay Times ističe: "Islamska zajednica ne smije lezbijke i gejeve jednostavno pomesti pod ćilim. Homoseksualnost je oduvijek postojala i nastavit će da postoji u svim islamskim zemljama. Doista, mnoge su visokopozicionirane vođe u islamskom svijetu homoseksualci."

Jedna od najvećih organizacija koje se bore za prava LGBTTI muslimana u svijetu jest Al-Fatiha, osnovana u SAD-u 1997. godine. Njezin lider, Faisal Alam, u početku je osnovao vlastiti Internet forum, koji je za vrlo kratko vrijeme dobio preko 1500 članova iz cijeloga svijeta. Prva konferencija Al-Fatiha skupine održana je 1998. godine u Bostonu. Sljedeće godine, Alam je osnovao podružnicu i u Velikoj Britaniji. Jedna od lezbijskih članica britanskog ogranka Al-Fatihe, Nur-ul-Islam, pripovijedajući Gay Timesu o svom iskustvu borbe za vlastiti lezbijski i muslimanski identitet, unatoč ogromnoj boli koju je iskusila, vjeruje kako je uspjela pronaći veliku duhovnu inspiraciju u onomu što jest, te naglašava: "Bez obzira na fundamentalističke tvrdnje, islam uistinu nije dogmatizirana religija, već ističe potragu za istinom. Ako ste gej ili lezbijka, onda to može biti još dodatni potcaj na ovaj zadatak."

U međuvremenu, otvoreno je još jedno sjedište Al-Fatihe, u Jeruzalemu, gdje djeluje uz pomoć međureligijskog gej centra Jerusalem Open House, čiji je osnivač jedini američki javno deklarirani gej ortodoksni rabin, Steven Greenburg.

::: Queer katolici :::

Slični pokreti postoje u svim većim religijskim zajednicama. Kanadski pokret LGBTTI katolika Dignity, na primjer, privlači sve više pozornosti zvaničnog Vatikana, koji još uvijek nije spreman odustati od stava da su "čini homoseksualni u sebi neuredni" (Kongregacija za nauk vjere, izjava Persona humana, 8). Ipak, deklarativno je učinjen izvjestan pomak u novoj formulaciji Katekizma Katoličke crkve: "Nemali broj muškaraca i žena pokazuje duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije" (Katekizam Katoličke crkve, 2358).

::: Religijska percepcija queer identiteta u BiH :::

Bosanskohercegovačko društvo, međutim, daleko je od svakog iole značajnog pomaka na ovom polju. Religijske institucije s najvećom indignacijom odbacuju svaku mogućnost poboljšanja tretmana LGBTTI populacije, na čije se postojanje gleda s prijezirom i sažaljenjem, ili se ono uopće ne želi vidjeti. Zbog toga negdašnji pripadnici postojećih religijskih zajednica, kada otkriju vlastite homoseksualne sklonosti, uglavnom ili napuštaju matične zajednice ili se na različite načine pokušavaju izboriti sa svojom "nezgodnom" orijentacijom. Jedino je u zajednici sljedbenika Pokreta za svjesnost Krišne u Sarajevu zabilježeno nekoliko izoliranih slučajeva bhakti (iniciranih pripadnika Pokreta) koji su bili većim dijelom prihvaćeni od svoje zajednice, iako su bili homoseksualne orijentacije.

Očekujemo da bi skorašnje gostovanje u Sarajevu poznate aktivistkinje na polju LGBTTI prava Kerry Lobel , koja je također i ugledan član američke židovske zajednice, moglo pokrenuti i stanovita pitanja religijske percepcije queer identiteta kod nas.

::: "Ne vjerujem u standardizaciju ljudskih bića" :::

Jednom je prigodom Albert Einstein zapisao: "Velike duše su uvijek naišle na opoziciju od strane srednjih. Ti osrednji ne mogu razumjeti kada se čovjek ne prepušta besmisleno nasljednim predrasudama, nego pošteno i hrabro koristi svoju inteligenciju... Vjerujem u standardizaciju automobila, ali ne i ljudskih bića." Uistinu, svaka je gruba standardizacija i podjela ljudskih bića opasna, jer ugrožava naše temeljno pravo na autentičnost, na osobnu duhovnost i izricaj, koje bismo se svi morali naučiti postivati sve dok ne ugrožavaju druge. Dokle god koncepcija queer identiteta bude dovoljno široka i dinamična da ponudi svojevrsno utočište milijunima sličnih ali ipak ponaosob autentičnih (ergo različitih) individua, postoji nada da se njihova sloboda očuva i zaštiti, te da se promovira međusobna solidarnost i pomoć onima kojima je uistinu potrebna, a takvih je ogroman broj na ovom nasem generalno nesretnom planetu.

	Nan Goldin, Misty and Jimmy Paulette in a taxi, 1991.

Zavrsit ću znakovitom pjesmom velikog bosanskohercegovačkog pjesnika Maka Dizdara :

"Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe"

Napomene:

1. Queer Zagreb , uvodni tekst, queerzagreb.org

2. http://clubs.sarajevo-x.com/clubs/Homo_klub

3. "Lezbejke i gej muškarci na srpski način", Queeria LGBT, Beograd

4. Aleksandar Adamović

5. "Glas Koncila", 27/2002.

6. Suzana Kunac, Mediji i homoseksualnost , "Queer-t", 06.07.2002.

7. Ivan Bavčević, Utjecaji na toleranciju homoseksualnosti , "Zarez", Hrvatska

8. Ibid.

9. Ibid.

10. Vidi u Labris brošuri: ''Namenjena roditeljima čija su deca lezbejke/gej/biseksualci/biseksualke'', Labris 2003., Beograd

11. Ibid.

12. Konstantinos Pitzakis, Oi omofilofili sto Vyzantio , "Oi Perithoriaki sto Vyzantio", Atina, 1993, str. 172.

13. Stephen O. Murray and Will Roscoe, "Islamic Homosexualities: Culture, History and Literature", New York University Press, 1997.