William,
Sarajevo, 2003.
QUEER identitet
u umjetničkoj, medijskoj
i religijskoj matrici
|
|
|
Nan Goldin,
Pawal on the beach laughing, Positano, Italija,
1996. |
Preuzeto sa sajta http://www.queer.ba/
Govoriti o pravima određene društvene
skupine bez njezina istinskog poznavanja čini mi se licemjernim
i ispraznim. Stoga je primarno neophodno pozabaviti se njezinim
identitetom, kao i različitim percepcijama istog u dominantnim
društvenim matricama. Sam identitet jedne skupine, međutim, jednako
kao i njegove refleksije u društvu, posebice u zemljama u tranziciji,
podliježu promjenama, razvijajući se za tu skupinu na povoljan
ili nepovoljan način. Uspijevajući proniknuti u osnovne značajke
koje formiraju identitet jedne skupine, možemo, u izvjesnoj mjeri,
utjecati na pozivan ishod njezinih daljnjih unutarnjih tranzicija.
Tada i njezina prava postaju jasna i za njih se s razumijevanjem
može zalagati.
::: Raslojavanja percepcije queer
identiteta :::
Percepcija queer identiteta u različitim civilizacijsko-kulturološkim
matricama izuzetno je međusobno kontrastna i nepomirljiva, iako
se pažljivim analizama mogu primijetiti stanoviti opći pomaci,
koji su ponajviše posljedica globalnih transformacija i integracija.
Riječ koja je prvotno smatrana uvredljivom za one na koje se odnosi,
danas se, u svojoj općoj definiciji, koristi kako bi označila
"raskorak s propagiranim društvenim modelima" (1) Mučenički
oreol skrivene "avangardne" posebnosti, međutim, koliko
god bio izvanrednom podlogom za svaku vrst umjetničkog nadahnuća,
koje, dakako, nemalo utječe na cjelokupni morfološki fundus čovjeka,
neizostavno mora napraviti odlučan javni iskorak i postati dobro
organiziranom alternativom tim "propagiranim društvenim modelima";
postati, dakle, model za sebe, omeđen dovoljno širokim znanstvenim,
kulturnim i umjetničkim karakterizacijama da moze ostati i opstati
u trajno dinamičnom dijalogu sa samim sobom i onim na što se odnosi.
Smatram, nadalje, da neosporivi imperativ odstupanja od heteronormativnosti
ne smije polučiti rigidnu homonormativnost, iako bi možda bila
razumljivom obzirom na najgore represije kojima je LGBTTI populacija
izlagana u gotovo svim društvenim sustavima.
|
|
|
Nan Goldin,
Jimmy Paulette and Taboo! in the bathroom, NYC,
1991. |
Na primjer, Internet forum koji se bavi pitanjima queer
populacije BiH i općenito (2) , oformljen u Sarajevu, jasno je
apostrofirao svoju straight friendly orijentaciju i naglasio
da odbija svaki oblik samogetoizacije. Stoga je ovdje navedeni
virtualni coming out preko stotinu mladih iz BiH i šire
uistinu mogao biti coming home (3) . Jer, povratak u
stanje normalnog nužno zahtjeva kontakt s različitostima , a svaka
jedoobraznost dovodi do ograničenja percepcije.
Dinamičnost queer identiteta, promatrana kroz prizmu
religijskih, medijskih i umjetničkih matrica, dovela je do izvanrednih
raslojavanja u njima samima, što bih ovdje na nekolicini primjera
želio zorno pokazati. Suvremeno sučeljavanje s pitanjem homoseksualnosti
u svim je navedenim matricama prouzročilo velika odstupanja od
tradicijom utvrđenih normi i time učinilo jasnijim bit odnosa,
populistički kazano, liberarno-konzervativnog, tj. otvoreno-zatvorenog
ili, čak, u svom metafizičkom obziru, Životnog i Smrtnog. Pojam
matrice ovdje označava baudrillardovski definirane organizirane
simulakrume, koji proizvode različite modele uvjetne "stvarnosti",
tj. predstavljaju ideološke surogate neposrednog i metafizičkog
odnosa koji čovjek izgrađuje u odnosu na sebe i svoju okolicu.
U praksi se one neprestano prepliću i sukobljavaju, tvoreći dinamični
dijaloški koloplet osobne i društvene svijesti i identiteta.
Ovo se pravilo potvrđuje i u slučaju queer pitanja.
Iskoračujući, sve više i organiziranije, iz sjene nametnutog "nepostojanja",
queer zajednice su i vlastiti identitet učinile jasnijim
i raznorodnijim, što dokazuje da je pozitivna razmjena između
različitih društvenih modela uvijek obogaćujuća za sve koji u
njoj učestvuju (ali i da do nje istinski ne može doći bez iskoraka
"avangarde"). Unatoč tome, brojni konflikti, posebice
u tranzicijskim društvima sklonim homofobiji i drugim oblicima
represije, za što nam kao izvanredan primjer može poslužiti krvavi
beogradski Pride , pokazali su da queer pokretima predstoje
još brojne duge i teške bitke za vlastiti opstanak i društveno
priznanje. Danas je, međutim, važno naglasiti da su tradicionalno
tvrde represivne strukture dobrano prodrmane - i to ne samo izvana
nego i iznutra.
::: Osnovne odrednice :::
Želimo li pravilno kronološki posložiti evidentirana raslojavanja
u različitim civilizacijsko-kulturološkim matricama kada je percepcija
queer identiteta u pitanju, valja odmah na početku naglasiti
dvije smjernice:
. formiranje identiteta ovdje promatramo fenomenološki, tj. na
razini opće društvene vidljivosti i (katkada) priznanja, što ne
znači da isti, na osobnoj razini, nije oduvijek postojao u svim
civilizacijama i na svim meridijanima; i
. tema je isuviše široka te se moramo ograničiti na područje
tzv. zapadne civilizacije, tj. na njezin post mortem (kako to
veli Fucuyama) model u kojem se danas nalazimo.
::: Umjetnička percepcija
queer identiteta :::
|
|
|
Foto: Nan Goldin. |
Jedan je bosanskohercegovački likovni kritičar (4) zgodno usporedio
umjetnost s daždevnjakom. Naime, dok daždevnjak promjenama boje
svoje kože najavljuje kišu, umjetnost, svojim temama i pristupima,
često najavljuje opće društvene promjene. Čini se, tako, da je
za umjetnost, zaogrnutu metafizičkim plaštom svoje društvene posebnosti,
homoseksualnost oduvijek bila posve prihvatljiva, te su zbog toga
brojni homoseksualni muškarci i žene nalazili u njoj često jedino
utočište. Kao takva, međutim, ona nije bila oslobođena grubih
heteroseksističkih napada, ali je njihov učinak ostao srazmjerno
mali, zamjetan ponajviše kroz pojavu internizirane homofobije
nekih umjetnika, posebice na prostorima Balkana ali i drugdje.
Blagonaklonost s kojom se u svijetu umjetnosti gledalo i gleda
na homoseksualizam utjecala je, nesumnjivo, na promjene i unutar
drugih civilizacijsko-kulturoloških matrica. Može se, dakle, reći
da je umjetnost dobrano zaslužna za jačanje i potporu queer
identiteta. Za primjer se može uzeti rad američke umjetnice Nan
Goldin, čije fotografije homoseksualnih parova redovito imaju
duboke društvene implikacije. U postmoderni, međutim, u kaosu
hipermultiplicirane umjetničke produkcije, queer teme
su katkada promatrane trivijalno i parcijalistički, svedene na
svoju, takoreći, "fizičku formu", koja koketira s pukim
egzibicionizmom. Takav je, djelomice, opus jos jednog suvremenog
američkog umjetnika, Charlesa Raya .
::: Bosanskohercegovačka šutnja :::
Na bosanskohercegovačkoj umjetničkoj sceni jedino su teatarska
događanja do sada tretirala queer teme, i to najčešće
na trivijalan ili kvazi-komičan način. Neki glumci, pak, javno
izjavljuju kako "mrze svu homoseksualnu stoku", na što
se nitko ne sjeti reagirati. Vizualna umjetnost, osim par usamljenih
primjera (neki radovi Borisa Majstorovića i Danisa Fejzića), o
ovoj temi uporno šuti, što, dakako, zorno odslikava stanje u kojem
se ta država nalazi. Na glazbenoj sceni, čak niti najočitiji predstavnici
LGBTTI populacije ne usuđuju se na bilo kakv vid javnoga iskoraka,
već homoseksualnost osuđuju kao nešto "neprirodno i nepotrebno".
Ženske heteroseksualke iz javnog života, međutim, sve češće izjavljuju
kako podržavaju queer zajednicu i time, barem simbolično,
utječu na homofobičnu sredinu u kojoj žive.
::: Medijska percepcija queer
identiteta na Balkanu :::
|
|
|
Nan Goldin,
Valeria holding Melon the bed, 2001. |
Medijska percepcija queer identiteta izrazito varira
u ovisnosti o tome o kojem se javnom glasilu radi i iz koje drzave
djeluje. I, dok su na Zapadu odavno napravljeni veliki pozitivni
pomaci (kakav je, na primjer, talijanska Gay TV), u zemljama Jugoistočne
Europe mnoga javna glasila nastavljaju biti eksponenti heteroseksističke
mržnje i vrlo primitivne homofobije. Treba li kazati da se među
njima posebno izdvajaju ona koja izdaju religijske institucije,
što je, dakako, u strahovitom kontrastu s ljubljavlju u tolerancijom
koje deklarativno propovijedaju. Tako, primjerice, u jednom od
prošlogodisnjih izdanja, neposredno nakon zagrebačkog Pridea,
u komentaru naslovljenom "Tko to želi ugroziti hrvatsku obitelj?"
(5) , urednik katoličkog glasila Glas Koncila ljutito konstatira
da je hrvatskoj javnosti paradom prisilno nametnuto "pitanje
homoseksualaca", tj. njihovih prava koja, kako on kaže, "nisu
prava nego privilegije", " jer ljudska su prava samo
ona koja neotuđivo pripadaju svim ljudskim osobama ." Pitanje
je, ergo, da li su za urednika Glasa Koncila homoseksualci uopće
ljudska bića, jer, kako dalje navodi, "s katoličkog stajališta,
sama je homoseksualnost (...) 'tesko izopačenje', a 'homoseksualni
čini u sebi su neuredni' jer se protive naravnom zakonu i jer
spolni čin zatvaraju životu." Ocijenivši da je zagrebački
Pride bio primarno dobro orkestrirana provokacija svim hrvatskim
katolicima, autor na koncu zaključuje da je "promicanje homoseksualnih
formalnih zajednica, a isto tako i promicanje homoseksualnosti
kao društveno po željnog ponasanja, izravno upereno protiv dobra
obitelji." Ovakvih i jos gorih primjera je mnogo.
S druge strane, netendenciozan medijski interes za pitanja i
probleme queer populacije izuzetno je rijetka pojava.
Jedan od prvih tekstova koji je uopće višedimenzionalno tretirao
homoseksualnost, napisao je 1992. godine Milivoj Đilas u ARKzinu.
"Autor pokazuje da iracionalne individualne predrasude, racionalizirani
društveni strahovi, te tradicionalno uvjetovana netolerancija
na ovim prostorima, uvelike otežavaju razumijevanje i smanjenje
otpora u odnosu na sve različitosti, bez obzira na to bile one
političke, rasne, religijske, nacionalne ili seksualne. Vrlo oštroumno
primjećuje da je mlada urbana generacija pod utjecajem pop kulture
spremnija tolerirati različite afinitete sve do trenutka kada
uđe u društvene i poslovne tokove života." (6) "Ponovno
se uspostavlja tradicionalno negativan stav prema tim različitostima",
vizionarski konstatitira Đilas; "odlučujuće su konvencije
što ih njeguje starija populacija koja je uglavnom i vladajuća."
Jedanaest godina kasnije, medijska percepcija queer identiteta
na Balkanu, na žalost, tek neznatno se mijenja.
|
|
|
Nan Goldin,
Jimmy Paulette on Davids Bike,1991. |
::: Mediji u BiH :::
Bosanskohercegovačko medijsko nebo tek nedavno je osvježeno američkim
serijama "Will & Grace", "Sex and the City"
i sl., koje otvoreno i bez orkestrirane tendencioznosti tretiraju
queer problematiku. Gej poljubac se, tako, nečujno, preko
malih ekrana, uselio u domove tradicionalno homofobičnih bosanskohercegovačkih
gledatelja. Takvo što se javno ne komentira, kao da se zatvaraju
oči dok "rugoba ne prođe", jer to je i tako tek "mračna
tekovina" Zapada, a "kod nas toga nema, hvala Bogu".
Posljednji zagrebački Pride, međutim, jednako kao i povijesna
prekretnica u Hrvatskoj 14. srpnja 2003., kada je Sabor donio
Zakon o istospolnim zajednicama, prvi koji uređuje prava LGBTTI
zajednice u toj zemlji, odrazili su se u stanovitoj mjeri i na
Bosnu i Hercegovinu. Od elektronskih medija, međutim, reagirao
je jedino TV servis radija Free Europe, tjedni kolažni magazin
pod nazivom TV Liberty , koji se prikazuje na gotovo svim značajnijim
televizijama u BiH. Kontaktirana je jedina bosanskohercegovačka
nevladina organizacija koja se bavi pitanjima seksualnih manjina,
Bosna 14. septembar. Međutim, umjesto toliko potrebnog javnog
predstavljanja barem glavnih naznaka cjelokupne problematike bosanskohercegovačke
LGBTTI populacije, na koncu je napravljem petominutni prilog u
kojem je primat dat osobnom iskustvu jednoga gej Sarajlije, te
uličnoj anketi koja je, ipak, pokazala da se među silnim homofobima
ipak mogu pronaći pojedinci čije je mišljenje tolerantno i afirmirajuće.
Nismo, međutim, bili postedeni ni ''tipičnih'' komentara, poput
izjave: ''ma, homoseksualci, jarane, to su ti sve trebe, cure,
nisu to muškarci, nek' se presele na Zapad, je li tako?!'' U biti,
cijeli prilog se isključivo bavio muškim homoseksualcima, a jednim
dijelom progovorilo se i o ljudskim pravima.
Tiskani mediji o homoseksualnosti ugalvnom šute, osim kada se
piše o AIDS-u, pa se u tom kontekstu muški homoseksualni odnosi
pominju kao najrizičniji, ili kada je potrebno diskreditirati
nekog (redovito muškog) pjevača ili voditelja, ili se pak "balkanski
našaliti" s njim. Za ilustrativan primjer može poslužiti
nazovi "prepiska" između folk zvijezde Nazifa Gljive
i mladog pop pjevača Deena Backovića, kojom nas je svakoga dana
"častio" sarajevski dnevni list SAN. Gljiva je, naime,
izjavio da je "Deen sladak dečko i da bi ga rado poljubio",
na što mu je Backović odgvorio da je "bolje da ljubi nekog
drugog", itd. Sarajevski magazin MAX, također, jednom je
objavio navodno "istraživanje" koje je trebalo pokazati
da li postoje homoseksualci u BiH. Kontaktirano je, naravno anonimno,
par domaćih gejmuškaraca, koji su dali krtke izjave, te je cjelokupan
"projekt" okončan zaključkom da ih "ipak ima, ali
jako malo", tj. "da su većinom odselili u inozemstvo".
Nikada ništa više od navedenih trivijalnih osvrta nije učinjeno.
Zanimljivo je, međutim, primijetiti da su mnogobrojni mladi gej
muškarci svakodnevno na TV ekranima, i to na svim domaćim programima,
iako je tek neznatan broj tih voditelja, dizajnera, umjetnika,
glazbenika i sl. spreman javno progovoriti o svojoj seksualnoj
orijentaciji.
|
|
|
Nan Goldin,
Clemens en Jens, 2001. |
::: Religijska percepcija queer identiteta
:::
Percepcija queer identiteta, kao što znamo, najproblematičnija
je unutar religijskih civilizacijsko-kulturoloških matrica. Odmah
na početku, međutim, valja naglasiti da je za pravilno razumijevanje
ove problematike neophodno razumjeti "zabunu vjerskih uvjerenja
i društvenih predrasuda" (7) , tj. sljedeći fenomen: "Onog
trenutka kada se veza između vjere i predrasude toliko istanji
da postane neshvatljivo kako su uopće bile povezane, tada se one
mogu razdvojiti i tada se može razumjeti zabuna. Najbolji je primjer
to sto je danas u Europi opće uvjerenje kako se Židovima mora
dopustiti prakticiranje njihove vjere, jednako kao što je u prošlosti
bilo uvjerenje, pa čak i dužnost, da se Židove treba preobratiti
na kršćanstvo. Danas smo toliko odijelili vjersko uvjerenje od
predrasude o Židovima da nam jednostavno nije jasno kako su to
dvoje mogli biti spojeni, te s pravom možemo sumnjati u iskrenost
srednjovjekovne opresije temeljene na vjerskim uvjerenjima."
(8)
"Upravo zato mnogi znanstvenici, poput Johna
Boswella, žele ispraviti uvjerenje kako je religijsko vjerovanje,
bilo ono kršćansko ili neko drugo, uzrok netolerancije prema homoseksualcima
kroz povijest. Iako vjerska uvjerenja mogu uključivati netoleranciju,
na kraju se ipak može razlikovati savjesno primjenjivanje religijske
etike od korištenja vjerskih zakona kao opravdanja za osobne predrasude
i nesnošljivosti. Ako se sveti tekstovi koriste za opravdavanje
opresije nad jednom grupom ljudi, dok se u isto vrijeme ne prakticiraju
ostali dijelovi istih tekstova, možemo posumnjati kako je nešto
drugo, a ne vjera, uzrok opresije. Možemo uzeti jasan primjer
Biblije. U istim knjigama koje osuđuju homoseksualnost osuđuje
se i licemjerje po jos strožim uvjetima, ali to nije navelo zapadno
društvo da stvori društvene tabue protiv licemjerja. Također se
nije tvrdilo da je licemjerje 'neprirodno', licemjere se nije
dijelilo u potlačenu manjinu, te se nisu uvodili zakoni koji bi
kaznili licemjere kastriranjem ili smrću. Unatoč izrčitom osuđivanju
licemjerja od strane Isusa i Crkve, niti jedna kršćanska država
nije uvela zakone protiv licemjerja. A isto bi se moglo reći i
za pohlepne, koji su jednako kao homoseksualci i licemjeri bili
na listi onih koji će biti izbačeni iz Kraljevstva nebeskog. Ni
njih se nije spaljivalo. Pomalo postaje očito kako je neki drugi
cimbenik, izvan vjerskog, bio uzrokom netolerancije prema homoseksualcima."
(9)
|
|
|
Foto: Nan Goldin. |
::: Kršćanstvo :::
Suvremene rasprave o judaizmu i kršćanstvu sve češće nastoje
pokazati kako, zapravo, niti samo Sveto Pismo nigdje eksplicitno
ne osuđuje homoseksualnost, već poroke kao što su negostoprimstvo,
oholost, pohlepnost i sl. Iako je priča o uništenju Sodome najčešće
uzimana kao primjer bozanske osude homoseksualnih radnji, mnogi
je suvremeni teolozi tumače kao, zapravo, osudu negostoljubivosti,
jednako kako to, u samoj Bibliji, čine i proroci Jeremija (23,14)
i Ezekiel (16,49-50), autor Knjige Mudrosti (19:14) i evanđelist
Luka (10:10-12). Niti Pavlove poslanice, smatraju mnogi, ne smiju
biti tumačene tendenciozno, već se ima u obzir uzeti jezik kojim
su pisane kao i njegov pred-znanstveni način izražavanja. Na primjer,
starogrčka riječ "malakee" doslovno znači "mekan",
i Pavao ju najčešće koristi kako bi označio moralnu slabost. Prevodioci
Biblije, međutim, dali su si za pravo tumačiti "malakee"
kao "feminiziran" a docnije i "homoseksualan".
Također, riječ "arsenokeeteh" se jos stoljećima nakon
Pavla koristila da determinira "prisilnu seksualnu radnju"
a ne, kako je to kasnije tumačeno, samu homoseksualnost. Nadalje,
kada apostol Pavao govori o onom što smatra "prirodnim",
onda on nikako nema u vidu znanstvenu percepciju ove riječi, već
govori s pozicije vlastitog kulturnog nasljeđa. Za njega, uostalom,
niti muškarci koji nose duge kose nisu "prirodni" (I
Kor 11,14).
Iako sam Isus nigdje ne pominje homoseksualnost (te riječi, uostalom,
sa smislom koji ima danas, nije niti bilo), Matejevo (8,5-13)
i Lukino (7,1-10) Evanđelje bilježe scenu u kojoj je "neki
stotnik imao na smrt bolesnog slugu koji mu bijaše vrlo drag",
i koji se Isusu ponizno obraća nalazeći da nije dostojan njegove
milosti. Isus mu se, pak, "zadivi" i reče: "Kažem
vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu!", te ozdravi bolesnog
"slugu". Stotnikov "sluga koji mu bijaše vrlo drag",
međutim, na grčkom glasi "entimos pais", a riječ "pais"
sa sigurnošću ne označava "slugu", već osobu s kojom
je ovaj rimski stotnik živio i bio u homoerotskoj vezi. (10) Ovakva
upotreba te riječi je dobro dokumentirana iz tog perioda, i ona,
uostalom, čini dio starogrčke složenice pederastija , koja je
imala mnogo šire značenje nego danas i odnosila se na mušku ljubav
prema mladićima ili homoerotizam u cjelini. (11)
Suvremene Crkve, međutim, rijetko su kada skupile hrabrosti da
homoseksualnu ljubav promatraju onako kako je to učinio Isus u
gornjoj priči. Neki ranokršćanski sveci i mučenici, međutim, bili
su bliži svome vrhovnom Učitelju od svećenstva koje danas gledamo
kako s užasom i podozrenjem reagira na homoseksualnost, koje je,
uostalom, po pravilu najviše upravo u njihovim redovima. Otac
Ivan Perzijski, na primjer, nikada nije osuđivao homoseksualce,
jer, "ako ih je sam Bog stvorio, tko sam ja da im prigovaram".
(12)
::: Budizam :::
Niti izvorni budizam ne osuđuje samu pojavu homoseksualnosti.
Tzv. Treće pravilo kaže: "Kamesu micchacara veramani sikkhapadam
samadiyami". Bukvalno prevedeno, ova rečenica znači: "Ja
ću pokušavati da ne krenem pogrešnim putem u potrazi za seksualnim
zadovoljstvom". No, sam Buddha, u spisima Dhammapada, kaze:
"Ponašanje koje će izazvati žaljenje, kajanje i suze poslije
toga nije dobro. Ponašanje koje ne izaziva kajanje i rezultira
srećom je dobro." Homoseksualnost nije eksplicitno navedena
ni u jednom Buddinom kazivanju, što nam ostavlja prostora da smatramo
da se homoseksualnost tretira ravnopravno kao i heteroseksualnost.
Tako da će promiskuitet, preljuba ili povrjeđivanje tuđih osjećanja
biti ocijenjeni kao losi bez obzira da li je u pitanju homoseksualna
ili heteroseksualna veza. Svi principi koji važe za ocjenjivanje
heteroseksualne veze važe i za homoseksualnu vezu (u tom smislu,
istina, terminom pandaka označeni su, kao negativan primjer,
promiskuitetni, napadni homoseksualci).
Don Matteo Ricci, isusovac misionar koji je živio 27 godina u
Kini, od 1583. godine, jako se iznenadio otvorenim tolerantnim
stavom Kineza prema homoseksualnosti, što je naveo kao dokaz bolesti
kineskog društva. U Koreji, hwarang ideal (dječaci cvijeća)
bio je usko povezan s homoseksualnošću, naročito za vreme dinastije
Yi. U Japanu, postoji dosta novela, pjesama i priča o ljubavi
između samuraja, čak i između budističkih monaha, koje su napisane
u srednjem vijeku. Međutim, u istim tim zemljama (Kina, Koreja
i Japan), u kojima je na tumačenje budizma utjecao Konfučije,
postojali su i periodi u kojima se na homoseksualnost gledalo
s neodobravanjem ili ju se čak zakonski kažnjavalo.
::: Islam :::
|
|
|
Nan Goldin,
Fatima candles, 1998. |
Islamsko razumijevanje homoseksualnosti, međutim, znatno je nepovoljnije.
U samom Kur'anu, interpretacija biblijske priče o Lotu eksplicitno
osuđuje (muške) homoseksualne odnose: "I Luta - kad reče
narodu svome: 'Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu
nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama.
Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!'" (7:80-81)
Allahova kazna, kako prenosi Kur'an, bijaše strašna: "I kada
pade naredba Nasa, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore - bî
dolje, i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo,
koje je neprekidno sipalo" (11:82). Jednako drakonski, islamski
pravni sustav, Šerijat, kažnjava svaki istospolni seksualni čin:
"Muški homoseksualizam i lezbijstvo su dva kažnjiva zločina
koja se kose s Božijim zakonom. U slučaju muškog homoseksualizma,
aktivni partner mora primiti stotinu udaraca bičem ukoliko je
neoženjen, a ukoliko je oženjen, mora se izvršiti smrtna kazna;
s druge strane, pasivni partner mora biti ubijen bez obzira na
njegov bračni status. U slučaju lezbijki, one moraju primiti stotinu
udaraca bičem ukoliko su neudate, a kamenovane do smrti ukoliko
su udate."
Nije, međutim, nepoznato da je homoseksualnost među muslimanima
do izvjesne mjere tolerirana u različitim razdobljima i podnebljima
gdje je islam bio predominantnom religijom. Jedan od najpoznatijih
primjera je svakako onaj velikog sufijskog mistika i pjesnika,
Jalaluddina Rumija, čije su brojne ljubavne poeme, iako zaogrnute
metafizičkim simbolizmom sufijske epistemologije, bile posvećene
njegovu voljenom pratiocu, Shams-e-Tabrizu. Jedna od najboljih
knjiga koje su na Zapadu objavljene a posvećene su ovoj osjetljivoj
tematici jest djelo "Islamic Homosexualities" Stephena
O. Murraya i Willa Roscoea (13) , koje detaljno razotkriva brojne
slučajeve homoseksualnih odnosa sirom islamskoga svijeta, nekada
i danas.
|
|
|
Nan Goldin,
Jo-Jo at home, 1990. |
::: Queer muslimani :::
Queer muslimani Zapada, na opće zaprepaštenje zvanične
uleme u islamskim zemljama, u posljednje vrijeme se sve više uspijevaju
samoorganizirati i ponuditi vlastito tumačenje svoga vjerovanja
i mjesta u društvu. Skupina američkih gej muslimana, Lavander
Crescent Society, još je 1979. godine, odmah nakon što je islamskom
revolucijom ajatolaha Homeinija svrgnut dotadašnji iranski šah,
poslala petočlanu delegaciju u Teheran s nadom da će uspjeti osnovati
iranski islamski gej pokret. Svih pet članova delegacije, međutim,
odmah je s teheranskog aerodroma odvedeno na mjesto za pogubljnje
i ubijeno.
Jedan od učesnika Prve konferencije GLBT muslimana u Bostonu,
Shaffiq Essajee, u tekstu objavljenom na Internetu, na jednoj
od brojnih stranica posvećenih muslimanskoj GLBTTI zajednici u
svijetu, vjeruje da njegova "nepoželjna" seksualna orijentacija
nije kontradiktorna islamskom vjerovanju, smatrajući da kur'anska
interpretacija priče o Lotu, slično onoj biblijskoj, govori više
o osudi negostoprimstva, požude i silovanja, nego same homoseksualne
ljubavi. Drakonske šerijatske kazne koje se izvršavaju nad homoseksualcima,
također, navodi Essajee, nigdje se ne pominju u samom Kur'anu.
Sejh Zaki Badawi s britanskog Muslimaskog koledža Ealing, u intervjuu
za Gay Times ističe: "Islamska zajednica ne smije lezbijke
i gejeve jednostavno pomesti pod ćilim. Homoseksualnost je oduvijek
postojala i nastavit će da postoji u svim islamskim zemljama.
Doista, mnoge su visokopozicionirane vođe u islamskom svijetu
homoseksualci."
Jedna od najvećih organizacija koje se bore za prava LGBTTI muslimana
u svijetu jest Al-Fatiha, osnovana u SAD-u 1997. godine. Njezin
lider, Faisal Alam, u početku je osnovao vlastiti Internet forum,
koji je za vrlo kratko vrijeme dobio preko 1500 članova iz cijeloga
svijeta. Prva konferencija Al-Fatiha skupine održana je 1998.
godine u Bostonu. Sljedeće godine, Alam je osnovao podružnicu
i u Velikoj Britaniji. Jedna od lezbijskih članica britanskog
ogranka Al-Fatihe, Nur-ul-Islam, pripovijedajući Gay Timesu o
svom iskustvu borbe za vlastiti lezbijski i muslimanski identitet,
unatoč ogromnoj boli koju je iskusila, vjeruje kako je uspjela
pronaći veliku duhovnu inspiraciju u onomu što jest, te naglašava:
"Bez obzira na fundamentalističke tvrdnje, islam uistinu
nije dogmatizirana religija, već ističe potragu za istinom. Ako
ste gej ili lezbijka, onda to može biti još dodatni potcaj na
ovaj zadatak."
U međuvremenu, otvoreno je još jedno sjedište Al-Fatihe, u Jeruzalemu,
gdje djeluje uz pomoć međureligijskog gej centra Jerusalem Open
House, čiji je osnivač jedini američki javno deklarirani gej ortodoksni
rabin, Steven Greenburg.
::: Queer katolici :::
Slični pokreti postoje u svim većim religijskim zajednicama.
Kanadski pokret LGBTTI katolika Dignity, na primjer, privlači
sve više pozornosti zvaničnog Vatikana, koji još uvijek nije spreman
odustati od stava da su "čini homoseksualni u sebi neuredni"
(Kongregacija za nauk vjere, izjava Persona humana, 8). Ipak,
deklarativno je učinjen izvjestan pomak u novoj formulaciji Katekizma
Katoličke crkve: "Nemali broj muškaraca i žena pokazuje duboke
homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje;
ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati
s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema
njima svaki znak nepravedne diskriminacije" (Katekizam Katoličke
crkve, 2358).
::: Religijska percepcija queer identiteta
u BiH :::
Bosanskohercegovačko društvo, međutim, daleko je od svakog iole
značajnog pomaka na ovom polju. Religijske institucije s najvećom
indignacijom odbacuju svaku mogućnost poboljšanja tretmana LGBTTI
populacije, na čije se postojanje gleda s prijezirom i sažaljenjem,
ili se ono uopće ne želi vidjeti. Zbog toga negdašnji pripadnici
postojećih religijskih zajednica, kada otkriju vlastite homoseksualne
sklonosti, uglavnom ili napuštaju matične zajednice ili se na
različite načine pokušavaju izboriti sa svojom "nezgodnom"
orijentacijom. Jedino je u zajednici sljedbenika Pokreta za svjesnost
Krišne u Sarajevu zabilježeno nekoliko izoliranih slučajeva bhakti
(iniciranih pripadnika Pokreta) koji su bili većim dijelom prihvaćeni
od svoje zajednice, iako su bili homoseksualne orijentacije.
Očekujemo da bi skorašnje gostovanje u Sarajevu poznate aktivistkinje
na polju LGBTTI prava Kerry Lobel , koja je također i ugledan
član američke židovske zajednice, moglo pokrenuti i stanovita
pitanja religijske percepcije queer identiteta kod nas.
::: "Ne vjerujem u standardizaciju
ljudskih bića" :::
Jednom je prigodom Albert Einstein zapisao: "Velike duše
su uvijek naišle na opoziciju od strane srednjih. Ti osrednji
ne mogu razumjeti kada se čovjek ne prepušta besmisleno nasljednim
predrasudama, nego pošteno i hrabro koristi svoju inteligenciju...
Vjerujem u standardizaciju automobila, ali ne i ljudskih bića."
Uistinu, svaka je gruba standardizacija i podjela ljudskih bića
opasna, jer ugrožava naše temeljno pravo na autentičnost, na osobnu
duhovnost i izricaj, koje bismo se svi morali naučiti postivati
sve dok ne ugrožavaju druge. Dokle god koncepcija queer
identiteta bude dovoljno široka i dinamična da ponudi svojevrsno
utočište milijunima sličnih ali ipak ponaosob autentičnih (ergo
različitih) individua, postoji nada da se njihova sloboda očuva
i zaštiti, te da se promovira međusobna solidarnost i pomoć onima
kojima je uistinu potrebna, a takvih je ogroman broj na ovom nasem
generalno nesretnom planetu.
|
|
|
Nan Goldin,
Misty and Jimmy Paulette in a taxi, 1991. |
Zavrsit ću znakovitom pjesmom velikog bosanskohercegovačkog pjesnika
Maka Dizdara :
"Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe"
Napomene:
1. Queer Zagreb , uvodni tekst, queerzagreb.org
2. http://clubs.sarajevo-x.com/clubs/Homo_klub
3. "Lezbejke i gej muškarci na srpski način",
Queeria LGBT, Beograd
4. Aleksandar Adamović
5. "Glas Koncila", 27/2002.
6. Suzana Kunac, Mediji i homoseksualnost
, "Queer-t", 06.07.2002.
7. Ivan Bavčević, Utjecaji na toleranciju homoseksualnosti
, "Zarez", Hrvatska
8. Ibid.
9. Ibid.
10. Vidi u Labris brošuri: ''Namenjena roditeljima
čija su deca lezbejke/gej/biseksualci/biseksualke'', Labris 2003.,
Beograd
11. Ibid.
12. Konstantinos Pitzakis, Oi omofilofili sto
Vyzantio , "Oi Perithoriaki sto Vyzantio", Atina,
1993, str. 172.
13. Stephen O. Murray and Will Roscoe, "Islamic
Homosexualities: Culture, History and Literature", New York
University Press, 1997. |