![]() |
www.gay-serbia.com |
Rod i Rat Dubravka Žarkov
Izvodi iz transkripta sa konferencije Društvo bez vojnika: militarizam i alternative, Beograd 15. februar 2004.
Kada razmišljamo o rodnosti, tj. ko smo mi kao muškarci i kao žene, to je samo jedan nivo tog pitanja - drugi nivo je institucionalni. U kontekstu vojske i rata država je najvažnija institucija koju možemo da posmatramo iz rodne perspektive. Prvo je da je država sama nastala na nekom principu rodnosti: državotvorstvo i državljanstvo se u mnogim državama posmatraju kao rodni principi. Muškarac je onaj koji je državljanin, a žena dobija državljanstvo preko oca ili preko muža. Muškost i državotvornost se objedinjavaju: kapacitet i sposobnost muškarca da misli politički, racionalno i moralno su osnova evropske filozofije koja muškarca definiše kao kapacitet da bude moćan, racionalan i državotvoran, i sve te sposobnosti su posmatrane kao nešto što pripada isključivo muškarcu a ne ženi. U tom smislu emotivnost je nešto što je u ženskom principu. Zanimljivo je da se u modernoj teoriji rat posmatra kao državotvoran što znači: ako je muškost princip koji stvara državu i ako je muškarac onaj koji ima državljanstvo, ako je muškarac taj koji ima privilegije koje dolaze iz tog državljanstva - on isto tako ima obavezu da brani državu. Zbog toga je ženski vojnik tj. vojnikinja u mnogim državama izuzetak. Veza između države koja je zasnovana na rodnim principima, odgovornosti koje se dodeljuju za državu i ideja da je rat državotvoran, stavljaju muškarca i ideje muškosti na centralno mesto. Ono što je problem kada se ideje o vojnikovanju, državi i muškosti
prenesu na društvo - to je ono što postaje militarizacija društvenog
života. Izrael je tu očigledan primer gde su bivši vojnici i generali
bili na vlasti. Iz našeg iskustva znamo da je rat ono što daje
prednost muškarcu koji je bio u ratu nad onima koji imaju civilno
iskustvo, a negde su te vrednosti vojnikovanja i rata prenete
na društveni život. Međutim, sve te veze su mnogo dublje i kompleksnije
gledano npr. kroz ekonomske odnose, jer ako posmatramo rodnost
i ekonomske odnose možemo gledati tržište rada. Upravo zbog ideje
da je ženskost vezana za kuću a muškost za javni rad vidimo da
klasičan kapitalizam omogućuje tu podelu, jer omogućuje da muškarac
radi i zaradi za porodicu i kuću. Međutim, u mnogim zemljama klasičan
kapitalizam i loši ekonomski uslovi ne dozvoljavaju velikom broju
muškaraca da se ostvare ekonomski, tako da kada pogledamo Centralnu
i Zapadnu Afriku mogućnost za muškarca da se ekonomski ostvari
je rat jer su eksploatacija nafte, tropskog drveta i dijamanata
organizovani kao ilegalni i vojno zaštićene aktivnosti. Odnosi
između države, državnih institucija, ustrojstva kao i vojske i
rodnosti ukazuju nam u čitavom sistemu institucionalne organizacije
rodnost prenosi vrednosti i na različite načine muškost i ženskost. Ako bi se vojska posmatrala kao institucija u kojoj će muškarac biti ubijen, a ne samo taj koji će ubiti, ako bi se izloženosti muškarca žrtvi, ranjavanju ili nasilju pokazala javno, bilo bi mnogo lakše reći ne i mnogo teže naći opravdanje za herojske priče koje će opravdati učešće u vojsci i ratu. Radila sam istraživanje o simboličkom značenju ženskog tela u nacionalizmu i to pre nego što je rat počeo, a kasnije i kroz rat, i posmatrala sam na koji se način majčinstvo i telo majke, telo žrtve i telo vojnikinje simbolički koristi u nacionalnim retorikama i to sam radila kroz analizu glavnih srpskih i hrvatskih dnevnika i nedeljnika: Politika, Nin i Vjesnik i Danas. Kada sam uradila analizu svih natpisa o žrtvi, a osim novina sam koristila i tekstove UN i to posebno Besonijev izveštaj koji je jedan od najpotpunijih i obuhvata oko 10 000 svedočenja žrtava rata, već na trećini sam primetila da ima puno svedočenja u kojima su muškarci žrtve silovanja ili su na druge načine seksualno zlostavljani. U spisima Haškog tribunala pronašla sam svedočenje jedne žene koja kaže da se u njenom kraju govorilo o silovanjima muškaraca u logorima ali nema javnih iskaza o tome. Za razliku od silovanih žena koje ponekad žele da govore o silovanju, silovani muškarci nikada ne žele da svedoče da su silovani. Postavlja se pitanje-zašto? Pitala sam se i zašto drugi nisu pisali o tome? Sve me je to nagnalo da se ponovo vratim na prvobitno istraživanje dnevnih i nedeljnih listova i to u periodu od 1992. god. do 1994. god. i pronašla sam samo šest tekstova u Hrvatskim listovima, o silovanjima muškaraca koji nisu ništa u odnosu na stotine i stotine tekstova koji govore o silovanjima žena. Bilo je zanimljivo da je takva vrsta zločina prikazana u vrlo malim tekstovima, bez previše detalja, tek taksativno, dok je silovanje žena uvek detaljno opisano. Takođe, sve žrtve su bili Muslimani a počinitelji zločina Srbi. U hrvatskim medijima je dakle bilo jasno da je Hrvat, član većinske etničke grupe i dalje Hrvat-muškarac koji je izuzet iz te priče o silovanju muškaraca - i kao žrtva i kao počinitelj. U Hrvatskim medijima o silovanju žena je pisano na takav način da se Hrvatice veoma retko prikazuju kao silovane - skoro je uvek to Muslimanka. U istim medijima Hrvatica se najčešće pokazuje kao humanitarna radnica koja pomaže silovanoj Muslimanki. Rat u Hrvatskoj je državotvoran, iz njega nastaje nova država i Hrvati se pozivaju na hiljadugodišnju čistotu i tradiciju. Država se definiše kroz rodnu i duhovnu čistotu. Zato se muškarac i žena izuzimaju iz priče o nasilju. Pitanje je zašto se u politici i NIN-u nije pisalo o silovanju muškaraca. Simboličko značenje muškog tela za nacionalizam je ogromno - ona nacija koja ima aspiracije da postane moćna ne može a pokazuje nemoćno muško telo. Međutim, u Besonijevom izveštaju navode se konkretni kampovi u kojima su svi etniciteti bili žrtve.
To me je nagnalo da razmišljam o određenim idejama muškosti, etniciteta i seksualnosti. Interesovalo me je na koji se način taj naš rat razlicito definisao. Veoma je zanimljivo da se taj rat nazivao etničkim ratom, jer su ratovi veoma često nazivani ratovima identiteta ili ekonomskim ratovima. Međutim, Jugoslavija nije bila poznata po etničkim identitetima pa sam se pitala na koji se način etnicitet definiše. Rat je bio jedan od načina na koji se etnicitet definisao, čitava je zemlja predefinisana, karakter ljudi i zemlje je predefinisan. Odnos između etniciteta, rodnosti i seksualnosti takode se javlja kao jedan od faktora stvaranja novih etniciteta a muškost se uvek pokazuje kroz definiciju moći, gde se muškarac vidi kroz moć, a žena kroz slabost. Upravo je ideja o muškarcu kao moćnom ta koja omogućuje javni prikaz muške nemoći a posebno u kontekstu seksualnog nasilja. Kada su u pitanju odnosi seksualiteta, heteroseksualiteta i homoseksualiteta, uvek razmišljamo u kontekstu heteroseksualiteta jer kada govorimo o silovanoj ženi podrazumevamo muškarca kao agresora. Međutim, kada muškarac siluje muškarca to ispada iz heteroseksualnog konteksta. Seksualno nasilje muškaraca je veoma teško u kontekstu u kome je svako seksualno nasilje svedeno na seks. Basonijev izveštaj navodi slučajeve u kojima su zatvorenici bili prisiljeni da siluju jedni druge, da napastvuju ili povrede Ali se recimo, u javnost o tome govori kao da su oni bili prisiljeni da vode ljubav jedan sa drugim. Ono što Besonijev izveštaj navodi je da postoji razlika između počinioca silovanja. Nekada su to radili zatvorenici jedni drugima, a nekada su to radile vode kampova. Simbolički, akt nasilja je različit jer se tu muškarac pojavljuje kao simbol svoje etnicke grupe. Upravo to izjednacavanje etniciteta i ženskosti je bilo odlučujuće za izbor silovanja kao ratnog metoda. Žene su bile silovane ne samo zato što su žene, već i zato što su Srpkinje, Muslimanke ili Hrvatice. Isto je i sa muškarcima, samo što čin silovanja simbolički nije individualan već grupni, kao da se siluje cela etnička zajednica. Situacija kada stražar siluje zatvorenika je drugačija, tada je elemenat moć taj koji potčinjava drugog. Kada zatvorenik siluje zatvorenika to se tumači kao seksualni akt. Kulturološki, nešto što bi se nama učinilo kao homoseksualni akt ne definiše se oba muškarca kao homoseksualca. U mnogim zemljama muškarac koji je 'aktivan' ne smatra se homoseksualcem. To je razlika između rodnih uloga i rodnih odnosa. Kada stražar čini nasilje onda se samo onaj koji je silovan smatra homoseksualcem, i taj se akt pretvara u simboličko oduzimanje muškosti, a onaj koji siluje ima osećaj da tu muškost uvećava. Ono što je razumljivo je da muškost i ženskost nisu samo kompatibilni, oni su na dva različita načina društveno proizvedeni. U svakom društvu postoje dominantni tipovi muškosti koje proklamuje nacija, kasta, rasa. Ti muškarci definišu muškost, a ostali treba taj model da prihvate. Kroz razne aktove nasilja definiše se drugačiji tip muškosti od dominantnog jer Drugačiji muškarci jednostavno ispadaju iz vodećeg sistema muškosti. Ono što je zanimljivo je da je muškost konstruisana manje fleksibilno
od ženskosti. Kada pogledamo ženskost imamo raspon od kurve do
svetice, sve je mnogo fleksibilnije. Modeli muškosti su veoma
striktni-zato je veoma teško javno prikazati modele muškosti koji
odstupaju od dominantnih modela, zato je teško naći alternativu
koja će do izvesnog stepena biti društveno prihvatljiva. |