![]() |
www.gay-serbia.com |
![]() Monique Wittig (1935-2003)
Prvi put objavljen 1981. ovaj esej nudi izazovnu alternativu prethodnim objašnjenjima istorijskih uzroka opresije nad ženama. Wittig u njemu osporava prirodnost žena kao socijalne kategorije, kao i objašnjenja biološkog porekla rodne razlike i nejednakosti, tvrdeći da su žene pre svega definisane kulturom (culturally imagined), a ne rođene kao žene, te da lezbejke otuda, zbog postojanja heteroseksualnog rigidnog dvorodnog sistema, nisu žene. Iako su lezbejke, kao i žene, kulturni artefakti, njihovo značenje se u ovoj analizi ne definiše u svetlu erotskog već unutar okvira koji opisuje sposobnost lezbejstva da izbegne insistiranje heteroseksualnosti na čvrstoj vezi između roda i seksualnosti. Delovi eseja o identitetu, takođe, ni danas nisu izgubili na aktuelnosti.
Ono što analiza postiže na nivou ideja, praksa čini stvarnim na nivou činjenica: samim svojim postojanjem lezbejsko društvo poništava artificijalnu (društvenu) činjenicu koja žene konstituiše kao 'prirodnu grupu'. Lezbejsko društvo (3) pragmatično otkriva da podela na žene i muškarace, gde su žene objekti, jeste politička i pokazuje da smo ideološki bile rekonstruisane kao 'prirodna grupa'. U slučaju žena, ideologija doseže daleko jer su naša tela, kao i umovi proizvod ove manipulacije. U našim telima i umovima bile smo prisiljene da korespondiramo, osobinom za osobinu, sa idejom prirode koja nam je bila nametnuta. Iskrivljene smo do te mere da naše deformisano telo oni nazivaju 'prirodnim', nečim što se smatra da postoji kao takvo pre potčinjenosti. Iskrivljene smo do te mere da se na kraju čini da je potčinjenost posledica te 'prirode' u nama (prirode koja je samo ideja). Ono što materijalistička analiza postiže rasuđivanjem, lezbejsko društvo postiže praktično: ne samo da ne postoji prirodna grupa 'žena' (mi lezbejke smo živi dokaz za to), već i kao pojedinci/pojedinke dovodimo u pitanje 'ženu' koja je za nas kao i za Simone de Beauvoir, samo mit. Ona je rekla: 'Ženom se ne rađa, ženom se postaje. Nikakva biološka niti psihološka ili ekonomska sudbina ne određuje figuru koju žensko biće predstavlja u društvu: civilizacija je u celini ta koja proizvodi to stvorenje, sredinu između muškarca i evnuha, koja se se naziva ženom' (4). Međutim, većina feministkinja i lezbejskih feministkinja u Americi
i drugde još uvek veruje da osnova ženske potčinjenosti jeste
biološka kao i istorijska. Neke od njih čak tvrde da izvore za
to nalaze kod Simone de Beauvoir (5).
Njihovo verovanje u majčinsko pravo i u 'praistoriju' kada su
žene stvarale civilizaciju (zbog biološke predispozicije) dok
su brutalni i grubi muškarci lovili (zbog biološke predispozicije)
simetrično je sa biologizovanom interpretacijom istorije koju
do dan danas stvara klasa muškaraca. To je ista metoda traženja
u muškarcima i ženama biološkog objašnjenja njihove podele, izvan
društvenih činjenica. Za mene to nikada ne može biti sastavni
deo lezbejskog pristupa ženskoj potčinjenosti, jer podrazumeva
da je osnova društva ili početak društva u heteroseksualnosti.
Matrijarhat nije ništa manje heteroseksualan nego patrijarhat:
razlika je samo u polu ugnjetača. Štaviše, ne samo da je ova koncepcija
još uvek zarobljena u kategorijama pola (žena i muškarac), već
se i održava na ideji da je mogućnost rađanja (biologija) ono
što definiše ženu. Iako praktične činjenice i načini života protivureče
ovoj teoriji u lezbejskom društvu, postoje lezbejke koje tvrde
da su žene i muškarci različite vrste ili rase (ove reči se koriste
naizmenično): muškarci su biološki inferiorni u odnosu na žene,
muško nasilje je biološka nužnost...' (6).
Čineći to, priznajući da postoji prirodna podela između muškaraca
i žena, mi naturalizujemo istoriju, pretpostavljamo da su 'muškarci'
i 'žene' oduvek postojali i da će uvek postojati. Ne samo da naturalizujemo
istoriju, već prema tome naturalizujemo društveni fenomen koji
izražava našu opresiju i čini promenu nemogućom. Na primer, umesto
da rađanje posmatramo kao prisilno stvaranje, mi ga smatramo 'prirodnim',
'biološkim' procesom zaboravljajući da je rađanje u našim društvima
planirano (demografija), zaboravljajujći da smo mi sami/same programirani
da pravimo decu, dok je to jedina društvena aktivnost 'u nedostatku
rata' (7) koja predstavlja tako veliku
opasnost od smrti. Materijalistički feministički pristup pokazuje da ono što mi uzimamo za uzrok ili poreklo potčinjenosti jeste u stvari samo obeleženost (mark) (9) koju nameće opresor: 'mit o ženi' (10), zajedno sa materijalnim efektima i manifestacijama u prilagođenim svestima i telima žena. Stoga ova obeleženost ne prouzrokuje potčinjenost: Colette Guillaumin je ukazala da pre socioekonomske realnosti trgovine crnim robljem, koncept rase nije postojao, barem ne u svom modernom značenju, pošto se odnosio na lozu porodica. Međutim, danas se rasa isto kao i pol smatra kao nešto 'neposredno dato', 'razumom dato', 'fizičke osobine', što pripada prirodnom poretku stvari. Ali ono što smatramo da je fizička i direktna percepcija, samo je sofisticitrana i mitska konstrukcija, 'imaginarna tvorevina' (11), koja reinterpretira fizičke osobine (po sebi neutralne kao bilo koje druge ali označene društvenim sistemom) kroz splet odnosa u kojima su zamišljene. (One koje vidimo kao crne dakle jesu crni; one koje vidimo kao žene dakle one jesu žene. Ali pre nego što su viđene na taj način one prvo moraju biti tako napravljene (made). Lezbejke treba da se uvek sete i priznaju koliko je 'neprirodno', prinudno, potpuno potčinjeno i destruktivno za nas značilo biti 'žena' u vremenima pre pokreta za oslobođenje žena. Bila je to politička prinuda, a one koje su tome odupirale bile su optužene da nisu 'prave' žene. Ali tada smo bile ponosne na to, pošto je optužba u sebi već nosila senku pobede: priznanje ugnjetača da 'žena' nije nešto što se podrazumeva, jer da bi se bila jedna od njih, mora se biti 'prava'. U isto vreme optuživali su nas da želimo da budemo muškarci. Danas ovu duplu optužbu u kontekstu pokreta za oslobođenje žena sa entuzijazmom preuzimaju neke feministkinje i nažalost neke lezbejke čiji politički cilj izgleda da postaje sve više 'ženstveni'. Odbiti da se bude žena međutim ne znači da se mora postati muškarac. Uostalom, ako uzmemo primer savršene 'buč' lezbejke, klasični primer koji izaziva najviše užasa, koju bi Proust nazvao žena/muškarac, na koji način se razlikuje njena otuđenost od nekog ko želi da postane žena? Tweedledum i Tweedledee. Za ženu, činjenica da želi da postane muškarac dokazuje da je barem izbegla inicijalno programiranje. Ali čak i i kada bi želela, svom svojom snagom, ona ne može postati muškarac. Jer postajanje muškarcem bi od žene zahtevalo ne samo spoljašnji izgled muškarca već i njegovu svest, tj. svest onoga koji sa pravom raspolaže sa barem dva 'prirodna' roba tokom svog života. To je nemoguće, a jedna od odlika lezbejske potčinjenosti sastoji se upravo u tome što žene stavlja izvan našeg dometa, pošto žene pripadaju muškarcima. Tako lezbejka mora da bude nešto drugo, ne-žena, ne-muškarac, proizvod društva, a ne prirode, jer u društvu priroda ne postoji. Odbijanje da se postane (ili ostane) heteroseksualna uvek znači odbijanje da se postane žena ili muškarac, bilo svesno ili ne. Za lezbejku to znači mnogo više od odbijanja uloge 'žena'. To znači odbijanje ekonomske, ideološke i političke moći muškarca. Mi lezbejke i kao ne-lezbejke smo to znale još pre početka lezbejskog i feminističkog pokreta. Međutim, kao što Andrea Dworkin naglašava, mnoge lezbejke od nedavno 'sve više pokušavaju da transformišu samu ideologiju koja nas je potčinjavala kroz dinamično, religiozno, psihološki prinudno veličanje ženskog biološkog potencijala' (12). Tako su nas neki pristupi lezbejskog i feminističkog pokreta doveli nazad do mita o ženi koji su muškarci stvorili posebno za nas i sa njim mi zapadamo ponovo u prirodnu grupu. Pošto smo se borile za bespolno društvo (13), sada se nalazimo zarobljene u poznatoj mat poziciji 'žena je divna' ('woman is wonderful'). Simone de Beauvoir je posebno naglašavala lažnu svest koja se sastoji od toga da se između odlika mita (da se žene razlikuju od muškaraca) izaberu one koje izgledaju dobro i koriste se kao definicija za žene. Ono što koncept 'žena je divna' postiže jeste da za definisanje žena zadržava najbolje osobine (najbolje prema kome?) koje nam je potčinjenost odobrila, a radikalno ne preispituje kategorije 'žena' i 'muškarac' koje su političke kategorije, a ne prirodno date. To nas stavlja u poziciju da se borimo u okviru klase 'žena', ne kao što to rade druge klase, za nestajane naše klase, već za odbranu 'žene' i njenog ponovnog uspostavljanja. To nas navodi da samozadovoljno razvijamo 'nove' teorije o našoj specifičnosti: tako našu pasivnost nazivamo 'nenasiljem', dok je za nas glavni i preki cilj da se borimo protiv naše pasivnosti (naš strah sasvim je opravdan). Dvosmislenost termina 'feministkinja' sumira celokupnu situaciju. Šta znači 'feministkinja'? Feministkinja se sastoji od reči 'femme', 'žena' i označava nekog/neku ko/koja se bori za žene. Za mnoge od nas to oznacava nekog ko se bori za žene kao klasu i za nestajanje te klase. Za mnoge druge označava nekog ko se bori za ženu i njenu odbranu - za mit i njegovo ponovno nametanje. Ali zašto je reč 'feministkinja' izabrana ako zadržava najmanje dvosmislenosti? Izabrale smo da sebe nazovemo 'feministkinjama' pre deset godina, ne da bi podržale ili ponovo nametnule mit o ženi, ne da bi se identifikovale sa ugnjetačevom definicijom nas, već da bismo potvrdile da je naš pokret imao istoriju i da naglasimo političku vezu sa starim feminističkim pokretom. Možemo li onda taj pokret dovesti u pitanje zbog značenja koje je dao feminizmu? To je slučaj sa feminizmom 19. veka koji nikada nije mogao da razreši kontradikcije po pitanju priroda/kultura, žena /društvo. Žene su počele da se bore za sebe kao grupa i s pravom smatrale da dele zajedničke osobine kao posledica opresije. Ali za njih su ove osobine bile prirodne i biološke pre nego društvene. Išle su tako daleko da su prihvatile Darwinovu teoriju evolucije. Nisu smatrale međutim, kao što je Darwin, 'da su žene manje razvijene od muškaraca, već su smatrale da su se muška i ženska priroda razišle u toku evolucionog procesa i da društvo u celini odražava tu polarizaciju' (14). 'Neuspeh ranog feminizma bio je u tome da je napao samo Darwinovu optužbu o ženskoj inferiornosti, dok su prihvatale osnove te optužbe - naime, shvatanje žene kao 'jedinstvene' (15). I konačno su žene naučnice - a ne feministkinje, bile te koje su naučno uništile ovu teoriju. Rane feministkinje nisu uspele da istoriju posmatraju kao dinamični proces koji se razvija iz konflikta interesa. Štaviše, one još uvek veruju, kao i muškarci, da razlog (poreklo) njihove potčinjenosti leži u njima samima. I zbog toga su se nakon nekoliko zadivljujućih pobeda, feministkinje prvog fronta našle u ćorsokaku usled nedostatka razloga za borbu. One podržavaju nelogičan princip 'jednakosti u razlici', ideju koja se sada ponovo rađa. One su upale u zamku koja nam ponovo preti: mit o ženi. Stoga je naš istorijski zadatak, i samo naš, da definišemo ono što nazivamo opresijom u materijalstičkim terminima, da pokažemo da su žene klasa, što znači da su kategorije 'žena' kao i 'muškarac' političke i ekonomske kategorije, a ne večne. Naša borba usmerena je da potisne muškarce kao klasu, ne genocidnom već političkom borbom. Jednom kad klasa 'muškaraca' nestane, nestaće i klasa 'žena', jer robovi ne postoje bez gospodara. Naš prvi cilj, čini se, jeste da uvek podrobno odvojimo 'žene' (klasu u okviru koje se borimo) i 'ženu', mit. Jer za nas 'žena' ne postoji: to je samo imaginarna tvorevina dok su 'žene' proizvod društvenog odnosa. Mi smo to jako osećale kada smo svuda odbijale da nas nazivaju 'pokretom za oslobođenje žena'. Štaviše moramo uništiti mit izvan i unutar nas samih. 'Žena' nije svaka od nas, vec je to politička i ideološka tvorevina koja negira 'žene' (proizvod odnosa ekploatacije). 'Žena' je tu da nas zbuni, sakrije postojanje 'žena'. Da bismo bile svesne da smo klasa i da bismo postale klasa prvo moramo uništiti mit o 'ženi' zajedno sa svojim najzavodljivijim aspektima (mislim na Virginiu Woolf kada je rekla da da je prvi zadatak za ženu pisca da ubije 'anđela u kući'). Ali da bismo postale klasa ne moramo da potiskujemo naše pojedinačne ličnosti i pošto se nijedan pojedinac/pojedinka ne može svesti na njenu/njegovu potčinjenost takođe smo suočene sa istorijskom nužnošću konstituisanja nas samih kao induividualnih subjekata naše istorije. Verujem da je to razlog zbog čega se sada rađaju pokušaji 'novog' definisanja žene. Ono što je sada dovedeno u pitanje (i naravno ne samo što se tiče žena) jeste individualna kao i klasna definicija. Jednom kada neko prizna potlačenost taj-ta mora upoznati i osetiti činjenicu da sebe može da konstituiše kao subjekta (suprotno objektu potčinjenosti), da uprkos potčinjenosti može postati neko, da neko ima svoj sopstveni identitet. Borba nije moguća za nekog ko je lišen identiteta, nema unutrašnje motivacija za borbu, jer, iako se mogu jedino boriti sa drugima, prvo se moram boriti za sebe. Pitanje individualnog subjekta istorijski je teško za svakog/svaku.
Marksizam, kao poslednji avatar materijalizma, nauka koja nas
je politički formirala, ne želi da čuje ništa o 'subjektu'. Marksizam
je odbacio transcedentni subjekat, subjekat kao sastavni deo znanja
(constitutive of knowledge), 'čistu' svest. Sve što se misli per
se, pre celokupnog iskustva, završilo je u istorijskoj kanti
za đubre, jer se tvrdilo da to postoji izvan stvari, da prethodi
stvari, i da mu je potreban bog, duh ili duša da bi na taj način
postojalo. To se naziva 'idealizmom'. Što se tiče pojedinaca/pojedinki,
oni su samo proizvod društvenih odnosa, stoga njihova svest može
biti samo 'otuđena'. (Marks u Nemačkoj ideologiji kaže da su pojedinci/pojedinke
dominantne klase takođe otuđeni, iako su oni direktni stvaraoci
ideja koje otuđuju klase koje su im potčinjene. Ali pošto crpe
znatnu korist od sopstvene otuđenosti oni je podnose bez mnogo
patnje). Postoji nešto što se naziva klasna svest, ali takva svest
koja se ne odnosi na određeni subjekat, osim toga što on učestvuje
u opštim uslovima eksploatisanja u isto vreme kao i ostali subjekti
njegove klase, koji svi dele istu svest. Što se tiče praktičnih
klasnih problema - izvan tradicionalno definisanih klasnih problema,
sa kojima se neko može susresti, (na primer seksualni problemi),
oni su smatrani 'buržoaskim' problemima koji će nestati sa konačnom
pobedom klasne borbe. 'Individualista', 'subjektivista', 'malograđanin'
- bile su etikete za bilo koga ko je iznosio probleme koji se
nisu mogli svesti na samu 'klasnu borbu'. Mi smo te koje se istorijski moramo prihvatiti poduhvata definisanja individualnog subjekta u materijalističkim terminima. To se zaista čini nemogućim jer su materijalizam i subjektivnost uvek bili međusobno isključivi. Pa ipak, radije nego da očajavamo da ćemo ikad razumeti, moramo prepoznati potrebu za dostizanjem subjektivnosti time će se mnoge od nas odreći mita o 'ženi' (mit o ženi samo je zamka koja nas sputava). Ta realna potreba svakog od nas da postoji kao pojedinac/pojedinka, kao i član klase, je možda prvi uslov za ostvarenje revolucije, bez koje ne može biti prave borbe ili transformacije. Ali i suprotno je takođe tačno: bez klase i klasne svesti nema pravih subjekata, već samo otuđenih pojedinaca/pojedinki. Da bi žene odgovorile na pitanje individualnog subjekta u materijalističkim terminima, prvo treba da pokažu, kao što su i lezbejke i feministkinje uradile, da su navodno 'subjektivni', 'individualni', 'privatni' problemi ustvari društveni, klasni problemi; da za žene seksualnost nije individualno i subjektivno izražavanje, već društvena institucija nasilja. Ali kada jednom pokažemo da su takozvani lični problemi ustvari klasni, još uvek će nam ostati pitanje subjekta svake pojedinačne žene, ne mita, već svake od nas. Upravo po tom pitanju možemo reći da se nova lična i subjektivna definicija za celokupno čovečanstvo da naći samo izvan kategorija pola (muškarac i žena) i da pojava novih subjekata prvo zahteva uništavanje kategorije pola, kraj njihove upotrebe i odbacivanje svih nauka koje još uvek te kategorije koriste kao svoje fundamentalne (praktično sve društvene nauke). Time što ćemo uništiti 'ženu' ne znači da je naš cilj, u nedostatku fizičkog uništenja, da uništimo lezbejstvo zajedno sa kategorijama pola, jer je lezbejstvo za sada jedini društveni oblik u kome možemo živeti slobodno. Lezbejka je jedini koncept za koji znam da je izvan kategorija pola (žena i muškarac), jer imenovani subjekat (lezbejka) nije žena ni u ekonomskom, političkom, ili ideološkom smislu. Ono što čini ženu jeste specifični društveni odnos prema muškarcu, odnos koji smo prethodno nazvale ropstvo (servitude) (16), odnos koji implicira ličnu i fizičku obavezu kao i ekonomsku ('nasilno prebivalište' (forced residence) (17), domestic corvée (kućni kuluk), bračne dužnosti, neograničena proizvodnja dece itd.), odnos koji lezbejke izbegavaju tako što odbijaju da budu ili ostanu heteroseksualne. Mi smo begunci iz naše klase isto kao što su bili američki robovi koji su bežali od ropstva i postajali slobodni. Za nas je to apsolutna nužnost; naš opstanak zahteva da svu našu snagu usredsredimo na uništavanje klase žena u okviru koje muškarci prisvajaju (appropriate) žene. To se jedino može postići uništavanjem heteroseksualnosti kao društvenog sistema koji je zasnovan na potlačenosti žena od strane muškaraca i koji proizvodi doktrinu razlike između polova da bi time opravdao ovo potčinjavanje.
1.
Christie Delphy, 'Pour un féminsme matérialiste,' L'Arc
61 (1975). Translated as 'For a Materialist Feminism,' Feminist
Issues 1, no. 2 (Winter 1981). |