Strašne žene koje su pokrenule gej revoluciju

Kasne šezdesete godine 20. stoljeća u SAD-u obilježio je niz društvenih i političkih događaja koji su posredno ili neposredno utjecali na stvaranje klime koja je uvjetovala pobunu u Stonewall Innu, prvom radikalnom LGBTIQ ustanku u povijesti.

Vijetnamski rat, niz prosvjeda vezanih za pravni status Afro-Amerikanaca pa potom i javna ogorčenost smrću Martina Luthera Kinga proizveli su tom desetljeću vjerojatno najveći količinu građanskog bunta kojeg je Amerika do tada vidjela. A pobuna u Stonewallu, koja je započela na današnji dan (točnije noć) prije 45 godina, nije bila jedina među njima koja je završila fizičkim okršajem policije i prosvjednika.

Stonewall je u međuvremenu postao simbol modernog LGBTIQ pokreta, prekretnica u osvještavanju da se kao zajednica trebamo zauzeti za svoja prava, i svojevrsni mit oko kojeg su ispričana mnoga više i manje istinita svjedočanstva.

Možda je najuspješniji u dokumentaciji stonvolške pobune bio David Carter svojim djelom “Stonewall: Pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju”, historiografske analize događaja koji su prethodili, dogodili se za vrijeme ili uslijedili nakon višednevnih prosvjeda u ulici Christopher.

Još jedan interesantan događaj koji je prethodio Stonewallu, a koji se jednako mitski vezuje uz rasplamsavanje pobune, smrt je Judy Garland nekoliko dana ranije. Tog petka mnogi su se članovi zajednice okupili na njenom sprovodu. Količina okupljenih koji su se prepoznali unutar pogrebne povorke postao je svojevrsni proto-Pride te sugerirao prisutnima da postoji snaga u broju. Judyni obožavatelji i obožavateljice bili su podjednako gej i bi muškarci ili lezbijke, trans žene i muškarci, trandže i transvestiti. Mnogi su se tu večer okupili na ulicama i u klubovima oko Stonewall Inna. Kvart je bio nabijeni skup emocija i ogorčenosti a vlaga i vrućina u zraku samo su pojačali kolektivni osjećaj nervoze i nezadovoljstva.

Kako su godine prolazile, mitologije razvijene oko Stonewalla krenule su valorizirati trans žene i trandže kao šampione ove političke i kulturalne revolucije.

Ne ulazeći u to tko točno je bacio prvu štiklu na policajce treba uzeti u obzir da su prosvjedi koji su prethodili, hipi pokret, općeniti osjećaj zajednice kao autsajdera u društvu te, na kraju krajeva,  droge koje su naveliko konzumirali, dali snage posjetiteljima Stonewalla da se odupru policiji te posljedično promijene način na koji zajednica vidi sebe unutar gej pokreta.

Štiklama i perikama na policiju

Trans žene i trandže, koje su se u to vrijeme okupljale u Stonewall Innu, nisu primarno bile oponašateljice žena ili performerice kakvim ih danas znamo. Štoviše, neki će spomenuti kako klub nije bio naročito nastrojen ovim članicama i članovima zajednice, a izbacivač je čak pazio na kvotu koliko ih u klubu u jednoj večeri može biti.

U modernom kontekstu najlakše bi ih se bilo opisati kao crossdressere ili gender-fuckere. New York je, pored svega, upravo za ovu skupinu bio njihov osobni Auschwitz. Zabranjeno je bilo nositi više od tri komada odjeće koji pripadaju suprotnom spolu od onog u kojem su rođeni, a policijske su racije po klubovima obično završavale dosjeom i prijavama za prisutne.

Samoj pobuni prethodila je jedna takva policijska racija. U noći s petka na subotu 28. lipnja četvorica su policajaca u civilu ušla u Stonewall Inn te zatvorila klub.

U jednom je trenutku racije Marsha P. Johnson, koja se često spominje kao osoba koja je pokrenula pobunu, navodno uzviknula “Imam svoja građanska prava!” te bacila čašu u jedno od ogledala, pojačavajući tako tenzije i stvarajući atmosferu otpora.

Posjetitelji su ohrabreni odlučili ne pokazati svoje osobne iskaznice policiji zbog čega je odlučeno da se uhite svi koji su u klubu. Oni koji su uspjeli izaći raspršili su se po okolnim ulicama te proširile vijest da unutar Stonewall Inna policija opet maltretira goste. Jedna od trandži, koju je policajac udario pred svjedocima, uzvratila je udarcem torbicom po glavi, dok je jedna od lezbijki, udarena pendrekom u glavu, zavapila prema okupljenima. Krik “Zbog čega ništa ne poduzimate?” dok su je vodili prema marici natjerao je rulju na gnjev. Mnogi smatraju da se radilo o Stormé DeLarverie, butch lezbi koja se često nastupala po klubovima kao drag king, iako on osobno nikad nije preuzeo zasluge.

Njegovi suvremenici kažu da je vidjeti DeLarverie u šetnji ulicama Villagea bilo kao da gledate snažnog frajera kako se samopouzdano kreće svijetom. Charles Kaiser u svojoj knjizi “The Gay Metropolis: The Landmark History of Gay Life in America” piše da se nekoliko očevidaca slaže kako su pothvati jedne neidentificirane cross-dressing lezbijke, vjerojatno Stormé DeLarverie, promijenili večer zauvijek. DeLarverie je poricao svoju ulogu katalizatora pobune, iako se njegovo svjedočanstvo poklapa s onime što su drugi vidjeli u ključnom trenutku. “Policajac me udario, pa sam ja udario njega. Po prvi puta u povijesti dobili su što su tražili”, izjavio je jednom prilikom.

Stormé se nadalje prisjeća:

Njegovi suvremenici kažu da je vidjeti DeLarverie u šetnji ulicama Villagea bilo kao da gledate snažnog frajera kako se samopouzdano kreće svijetom. Charles Kaiser u svojoj knjizi “The Gay Metropolis: The Landmark History of Gay Life in America” piše da se nekoliko očevidaca slaže kako su pothvati jedne neidentificirane cross-dressing lezbijke, vjerojatno Stormé DeLarverie, promijenili večer zauvijek. DeLarverie je poricao svoju ulogu katalizatora pobune, iako se njegovo svjedočanstvo poklapa s onime što su drugi vidjeli u ključnom trenutku. “Policajac me udario, pa sam ja udario njega. Po prvi puta u povijesti dobili su što su tražili”, izjavio je jednom prilikom.

Stormé se nadalje prisjeća:

“Stonewall je bio samo druga strana druga verzija pobune u kojoj se Rosa Parks zauzela za sebe. Kažu da je Stonewall bio pobuna iako se više radilo o građanskom neposluhu. Bilo je slomljenih noseva, modrica i zamotanih zglobova, no nitko nije ozbiljno ozlijeđen. Policija je bila šokirana kada su trandže izašle iz kluba, skinule perike i krenule prema njima. Znala sam da će prije ili kasnije ostali krenuti za nama, predugo su nas šikanirali”.

Najbolja prijateljica Marshe P. Johnson, Sylvia Rivera, druga je najpoznatija katalizatorica pobune. Kao Afro-Amerikanka koja je od doma pobjegla sa svega 10 godina, tek se krajem desetljeća odlučila na coming out.

“Mnoge su od nas bile uključene u niz pokreta tog vremena. Svi smo bili u pokretu za ženska prava, mirovnjačkom i ljudsko-pravaškim pokretima. Svi smo bili radikalni…..Uvijek smo smatrale da je policija pravi neprijatelj. Nismo očekivale ništa više od onoga što su nam inače činili – a to je bio tretman kao prema životinjama. Držali su nas u pritvoru kao nakaze. Mnoge od nas bile su pretučene i silovane. Kada sam završila u zatvoru na 90 dana pokušali su me silovati. Tada sam fino na mrtvo ime prebila tog čovjeka. Prošla sam sve”, izjavila je u jedom od intervjua.

Marsha i Sylvia su kasnije osnovale STAR – program zbrinjavanja queer i trans mladih s ulica. U želji da se maknu iz prostora koje je kontrolirala mafija uselile su se u zgradu u East 2^nd Streetu te oblačile i hranile LGBTIQ beskućnike. Stanarinu su plaćale hustlingom, ali samo one, ne i klinci. Oni su bili zaduženi za krađu hrane koje je u kući uvijek bilo u izobilju. Bilo je to sretnih nekoliko godina za queer beskućnike New Yorka.

Sylvia je preminula 2002. u pedesetoj godini života od komplikacija uzrokovanih rakom jetre dok je Marshino tijelo pronađeno 1992. u rijeci Hudson. Neki od očevidaca tvrde kako ju je policija maltretirala nedaleko od mjesta gdje je tijelo pronađeno, a istraga je zaključena kao slučaj samoubojstva. Ponovno je otvorena 2012. bez konkretnih rezultata. Stormé je preminula u dubokoj starosti 2014. godine.

Identiteti mimo četiri (mainstream) slova pokreta

Nakon pobune moderni je LGBT pokret krenuo sa zagovaranjem legislativnih i društvenih promjena kojima bi se okončala diskriminacija, a pitanja koja se tiču trans i queer osoba donekle su marginalizirana kako bi se veći pritisak vršio na područjima od interesa za gejeve i lezbijke; primarno zbog toga što su prava istospolnih parova utemeljena na prihvaćanju njihove seksualnosti, a ne rodnog identiteta (istospolni brak je najbolji primjer).

Legende stonvolške pobune kažu da su trandže te koje su pokrenule bunt, a njih su slijedili ne politički aktivisti već rodno-identitetski raznoliki klinci s ulice koji više nisu mogli trpjeti brutalnost policije.

Drag (i sve njegove manifestacije) ostao je mjesto gdje se seksualnost i rod spajaju osiguravajući mogućnost šire analize i propitkivanja koncepta jednog i drugog.

Drag nije vlasništvo niti izum samo gejeva, lezbijki ili trans osoba. On je bio i ostao u svim svojim formama (od cross-dressinga do performansa) prostor za eksperimentiranje i satiru pripisanih rodnih uloga i heteronormativnog sustava. Upravo se stoga čini nelogičnim svojevrsni desant kojeg su svojedobno prominentni i mainstream aktivisti u SAD-u vodili protiv drag performera koji slobodno i snažno zauzimaju pogrdne termine: she-male i tranny.

Čini se da smo pod prisilom političke korektnosti jedni prema drugima (i toga da se uklopimo u heteronormativne strukture) unutar zajednice zaboravili, pa čak i krenuli osuđivati, raznolikost koja nas je nekada povezivala; i na to da unutar zajednice postoje oni koji sebe politički korektno, rodno binarno, pa i LGBTTIQQ slovima identificirati – ne žele.

Jesu li oni bili na pravoj strani povijesti te hoće li budućnost također biti i njihova, ostaje vidjeti.