Šta zaista kaže religija o LGBTI zajednici?

Mir i ljubav, jednakost svih, milost Božija, pored vjere i štovanje Boga, kojim god imenom nazivali, su najčešće zajedničke karakteristike abhramskih religija, odnosno dominantnih religija u modernom svijetu. Međutim, sva ta silna ljubav i milostinja iščezne kada je riječ o LGBTI zajednici i njenim pravima. Tada se samo zna za božanski gnjev i vječnu muku, kao kaznu za takvo bogohuljenje i nemoralno ponašanje. Barem smo na taj narativ naučeni.

Bosanskohercegovačko društvo je (površinski) izrazito religiozno. Još uvijek u školama imamo vjeronauku, mišljenje zvaničnih religijskih institucija je relevantno u svakom polju života. Rijetki su primjeri vjeroučitelja_ica, teologa_inja i vjerskih služebnika_ca, pa i samih vjernik_ca koji poštuju LGBTI zajednicu, a još rjeđi koji zaista podržavaju. Sebe smatram vjernicom i odbijam da prihvatim da jedan svemogući, savršen i milostiv Bog može da bude tako okrutan prema onome što je stvorio zbog ljubavi. Tragajući za odgovorom na pitanje u naslovu ovog teksta, obratila sam se teologu Alenu Krstiću, uz ostalo, autoru poetske zbirke Agonije - Teopoetika tjelesno-političkog, koja je nabijena feminističkim i kvir motivima.

Da li abrahamske religije izričito proglašavaju istospolne odnose kao grijeh, ili je to plod interpretacije?

Ni u jednoj religiji ne nailazimo na monolitan stav, statičan pogled kroz povijest, ni o jednom pitanju, pa tako ni o pitanju LGBTI prava. Štoviše, kad je riječ o LGBTI pravima iz religijske perspektive, mogli bismo reći da se danas zbiva istinska revolucija, naročito kada je riječ o Katoličkoj crkvi. Ali na to kako će neka religija gledati na LGBTI prava, to u znatnoj mjeri ovisi i o općedruštvenom kontekstu, razini općedruštvene, pa i religijske svijesti u nekom društvu, pa je tako stav Katoličke crkve u Njemačkoj spram LGBTI zajednice oprečan - gotovo do neprepoznatljivosti - od stava Katoličke crkve u Poljskoj ili Hrvatskoj ili, ako hoćete, jedne muslimanske zajednice u New Yorku ili u Kairu.

Naravno, postoje vrlo jasne osude istospolnih odnosa u službenim religijskim dokumentima i od strane religijskih autoriteta abrahamskih religija, ali nigdje kao u području seksualnog morala, uključujući i stav spram LGBTI populacije, ne postoji tako silan jaz na relaciji onoga što naučavaju religijski autoriteti na jednoj strani i onoga do čega je na drugoj strani došla teologija i onoga u što vjeruju i kako žive „obični" vjernici, sve to naročito kada je riječ o Katoličkoj crkvi. Iz te napetosti izvire i revolucija koju sam spomenuo odnosno rastuća svijest da su negativni stavovi službenih religijskih autoriteta spram LGBTI prava teološki, vjernički i u konačnici ljudski neodrživi. Dakako, takvi stavovi religijskih autoriteta plod su straha, neznanja i neuvažavanja onoga do čega je došla suvremena teologija, naročito egzegeza koja se bavi tumačenjem svetih spisa, dakle riječ je i o nepoučljivosti onih koji naučavaju vjeru.

Kada se prvi put spominje homoseksualnost u religijskim tekstovima? Da li je ispočetka osuđivana i tretirana kao grijeh?

Ako se prisjetimo da je homoseksualnost konstrukt 19. stoljeća, jasno je da Biblija, pa ni Kur'an, ne spominju homoseksualnost. Štoviše, o seksualnosti sveti spisi ne promišljaju uopće u suvremenim kategorijama, kao što su seksualni identitet ili seksualna orijentacija, nego na način kulture i vremena u kojem su nastali. Naravno, sveti spisi poznaju fenomen istospolnih odnosa. Bitno je naglasiti da homofobija abrahamskih religija u znatnoj mjeri počiva na homofobnom tumačenju priče iz 19. poglavlja biblijske knjige Postanka. Riječ o glasovitoj priči o Sodomi i Gomori. Lot se sa svojom obitelji nalazi u Sodomi. U goste prima dva nebeska bića u obličju izuzetno lijepih muškaraca. Svi stanovnici Sodome navaljuju na vrata Lotove kuće i traže da izruči goste. Izgleda da je motiv stanovnika Sodome i seksualno zlostavljanje gostiju. Lot na to ne pristaje, čak stanovnicima Sodome u zamjenu želi dati i svoje kćerke, jer je gostoprimstvo odnosno gost na Bliskom istoku bio nešto najsvetije. Upliće se Bog, spašava Lota i njegovu obitelj, a Sodomu i Gomoru kažnjava sumpornim ognjem. Ta priča, koja nije izvorno biblijska, ne predstavlja ništa doli osudu kršenja svetosti gostoprimstva, činjenja nepravde i nasilja, uključujući i onog seksualnog. Štoviše, ta se priča, na koju se referira nekoliko potonjih biblijskih knjiga, tumači u samoj Bibliji isključivo na taj način, tako se tumači u Talmudu, tako je tumače i najugledniji rabini. Tek će je neki kršćanski autori, pogrešno i neutemeljeno, stotinama godina kasnije u kršćanskoj tradiciji povezati s istospolnim odnosima i njihovom osudom.

No, pored svega nekoliko biblijskih mjesta, na koja se neutemeljeno pozivaju homofobna tumačenja, Biblija, kao i drugi sveti spisi, obiluje mjestima koja mogu poslužiti za razgradnju religijske homofobije. U jednoj sceni iz Matejevog evanđelja Isusu prilazi rimski satnik, okupatorski vojni zapovjednik, i moli ga, njega potlačenog ne-Rimljanina, da ozdravi njegovog slugu, mladog roba. Krajnje nesvakidašnja situacija! Stvari postaju jasnije kad se zaviri u grčki izvornik i otkrije da se za riječ sluga, mladi rob, koristi grčki terminus technicus za mlađeg ljubavnika u istospolnoj vezi. Dakle, ljubav je ono što je rimskog satnika natjeralo na taj nezamisliv potez! No, čudo nije samo to da Isus bez osude najvjerojatnije ozdravlja bolesnog partnera u istospolnoj vezi nakon poniznog upita njegovog zdravog partnera. Možda je još veće čudo da je Isus vjeru rimskog satnika, ne-Židova, proglasio najvećom koju je sreo za života, jer satnik, osjećajući se nedostojnim, nije tražio da Isus ode u njegov dom nego da samo izrekne riječ koja će njegovog slugu ozdraviti. Dakle, u jednoj te istoj sceni Isus bez negodovanja ozdravlja jednog partnera u istospolnoj vezi, a vjeru drugog partnera u istospolnoj vezi proglašava uzorom za sve nas!

Važno je podsjetiti da se homofobna tumačenja u okrilju islama ne oslanjaju toliko na Kur'an koliko na hadise. I baš je to ono problematično! Naime, iznimno veliki broj hadisa nije ništa doli puka krivotvorina, koju su kroz povijest naručivale i plaćale političke i religijske elite da bi dobili legitimaciju za svoje poteze, nerijetko baš poteze usmjerene restrikcijama spram žena, ali i seksualnih manjina.

Da li abrahamske religije pružaju objašnjenje za uzrok homoseksualnosti?

Religijski autoriteti koji propagiraju homofobiju pozivaju se na pogrešna tumačenja svetih spisa, na homofobne tradicije iz prošlosti svojih religijskih tradicija, ali i na prevladane uvide nekih znanosti, primjerice psihologije ili medicine. Suprotno tome, svako mjesto iz svetog spisa moralo bi se tumačiti sukladno cjelovitoj poruci svetog spisa - to su nesumnjivo ljubav i pravednost - ali i sukladno suvremenim znanstvenim uvidima. Već je to dvoje dostatno da sva homofobna tumačenja padnu u vodu. Perfidno je da neki religijski autoriteti poistovjećuju svjesno pedofiliju i homoseksualnost što je jedna od strategija govora mržnje. Nerijetko se u pripadnike LGBTI zajednice upire prstom kao krivce i znak dekadencije društva i urušavanja vrijednosti što je iznova licemjerno. Zar su, recimo u našem društvu, pripadnici LGBTI zajednice stvarno krivi za nacionalizam, socijalnu nepravdu, ekološke zločine, nasilje u heteroseksualnim zajednicama...? Ili se, što nema veze s istinskom vjerom, prirodne nepogode tumače kao Božja kazna za postojanje LGBTI zajednice?

Da li će se uvijek gledati na homoseksualnost kao grijeh? Može li religija da radi na prihvatanju homoseksualnosti?

Religijska osuda homoseksualnosti kao grijeha nije nešto vječno i nepromjenjivo. Ne tako davno u Katoličkoj crkvi ljudska prava su smatrana izumom vraga, a sada se smatraju nečim nerastavljivim od Isusove poruke. Živimo u revolucionarnom vremenu kad su nezaustavljive promjene glede pogleda na LGBTI zajednicu i prava, naročito u Katoličkoj crkvi. Ovih dana u Njemačkoj je u tijeku velika kampanja za Crkvu bez homofobije koju je započelo 125 uposlenika različitih crkvenih ustanova koji su se javno autovali i na to pozvali druge. Iznimno je važno da ih je podržala većina drugih vjernika, svećenika, biskupa, ali i čitava Njemačka biskupska konferencija. Veliki broj župa, biskupija, vjernika u Njemačkoj i Austriji otvoreno se usprotivio prošlogodišnjem dokumentu Kongregacije za nauk vjere koji zabranjuje blagoslov pri sklapanju istospolnog partnerstva. S punim pravom, teolozi su taj dokument proglasili teološki neutemeljenim i neodrživim, a te će reći i vjernički i ljudski neprihvatljivim. S religijskom homofobijom prve su raskinule one kršćanske crkve i zajednice koje ozbiljno shvaćaju egzegezu - teološku disciplinu koja se bavi tumačenjem biblijskih spisa. Što se tiče pravoslavlja ili islama, situacija je bolja samo u zajednicama koje žive na Zapadu - bilo u Europi, bilo u SAD-u - ali se posvuda nezaustavljivo, makar potajice i uz rizik života, sve jače čuje glas o neutemeljenosti religijske homofobije.

Kada je riječ o drugim LGBTI identitetima, npr. transrodne ili rodno nebinarne osobe, da li se odnos i stav mijenja prema njima?

Odnos spram transrodnih osoba je načelno nešto umjereniji, ali se uvijek naginje ili zahtijeva eliminiranje nebinarnog, neodlučivog, ambivalentnog, onog „posred", vraćanje u korzet binarnog. A transrodne osobe su u biti veliki dar i za društvo i za vjerske zajednice. Transrodne osobe podsjećaju nas da je jedno od ključnih obilježja Boga, kako ga predstavljaju sveti spisi, baš to „trans". Bog je onaj koji nas tjera da neprestano transcendiramo sve svoje predodžbe o Bogu, drugima i samima sebi, Bog je ona koji nas tjera da neprestano transcendiramo granice - u nama i oko nas - otvarajući nove mogućnosti... Transrodne osobe nas pozivaju da se kao vjernici kanimo religijske opsesije granicama i binarnim koncepcijama, počevši od koncepcije „čistog" i „nečistog". Štoviše, istinsko poniranje u svete spise omogućuje nam uvid da je sam Bog radikalno kvir, da je kršćanstvo radikalno kvir religija - za takve uvide dostatno je za početak samo zaviriti u kršćanski imaginarij pun kvir elemenata ili se podsjetiti da su temeljne postavke kršćanske vjere nespojive s neurotičnim ustrajavanjem u okovima binarnosti. Sam Isus, začet bez muškarca, kako vjeruju i kršćani i muslimani, svojevrsna je transrodna osoba, kromosomski žena, fenotipski muškarac... A u srednjem vijeku rana na Isusovom boku u okviru pobožnosti promatrana je bez straha i stida kao vagina iz koje se rodila Crkva... Redovnici, i muškarci i žene, u Isusu su vidjeli svog zaručnika... Dakle, nikakve rodne fiksiranosti, nikakvog straha od rodne fluidnosti... A danas?

Kako LGBTI osobe i njihovi saveznici, koji su ujedno i vjernici, mogu "pomiriti" naizgled suprotstavljene strane svojih vrijednosti?

Kao prvo, sva nastojanja oko razgradnje homofobije u društvu ostat će polovična ili neuspješna bez istodobnih nastojanja oko razgradnje religijske legitimacije homofobije u društvu. Potom, kao drugo, užasno je i tragično da su mnoge osobe još uvijek prisiljene amputirati bitne sastavnice svog bića - svoje vjerničko opredjeljenje ili svoju seksualnu orijentaciju - da bi mogle makar naizgled normalno živjeti. Na koncu, kao treće, mnogim LGBTI osobama gotovo je nemoguće povjerovati u mogućnost drugačije religijske praske i narativa, jer njihove najveće rane i traume potječu upravo od religijskih struktura i autoriteta. U tom smislu je važna prošlogodišnja gesta biskupa Mate Uzinića iz Hrvatske koji je javno zamolio LGBTI osobe za oprost zbog svekolikog zla koje trpe od Crkve i u Crkvi. Prije svega potrebna su nam sigurna mjesta, oaze i platforme, gdje će se bez straha moći licem u lice susretati i upoznavati vjernici sapeti homofobijom i LGBTI osobe, nerijetko prožete nepovjerenjem, ponekad čak i mržnjom spram svega religijskog, da bi i jedni i drugi ispod svih svojih pripadnosti, etiketa, dosadašnjih iskustava, strahova i predrasuda mogli iznova prepoznati brata i sestru čovjeka, ljudsko biće s kojima ga povezuje fundamentalno srodstvo - naša ranjivost - činjenica da svi u konačnici ovisimo i vapimo za ljubavlju, nježnošću i zagrljajem drugog čovjeka. To je prvi i ujedno presudan korak u smjeru zajedničke suradnje vjernika i pripadnika LGBTI zajednice, neovisno jesu li vjernici ili ne, na razgradnji homofobije u društvu, pa i uz korištenje neslućenih religijskih resursa. Ta suradnja bi radikalno pročistila i našu sliku o Bogu jer su nju do sada gotovo isključivo kreirali muškarci, bijelci i heteroseksualci... Da bi ta slika, ostajući samo slikom, bila čistija, važno je da konačno čujemo i priznamo religijska iskustva i uvide svih pripadnika LGBTI zajednice i uz njih, jednako isključivanih, žena i djece.

Kako ste Vi, kao teolog, došli do proučavanja rodnih i LGBTI elemenata u religiji?

Jezgro abrahamskih religija predstavlja uvid da je Bog neprestano uz isključene - po bilo kojem osnovu - i da Božje dostojanstvo možemo braniti isključivo boreći se za isključene - iznova po bilo kojem osnovu. I moj se teološki put, vidim to sada retrospektivno, odvijao upravo kroz otkrivanje i osluškivanje isključenih, potlačenih. Prvo su to bili socijalno isključeni - teologija oslobođenja, potom žene - feministička teologija, nakon toga seksualne manjine - kvir teologija, i sve više to je i sam Planet - ekoteologija. A u biti svi ti krici, krici sirotinje, krici žena, krici LGBTI osoba, krici samog Planeta, nisu ništa drugo doli jedan jedinstven krik za pravednošću na koji bi morao odgovoriti svaki vjernik i vjernica. Vjera ne ovisi o tome kako koristimo genitalije u ljubavnom činu nego o tome čujemo li te krike i odgovaramo li na njih solidarnošću! Boga zanima pravednost, stalo mu je da našim tijelima izražavamo ljubav i nježnost! Blasfemično je Boga i religijske tradicije reducirati na ispravnu ili pogrešnu upotrebu genitalija u ljubavnom činu.

Imate li neku preporuku za izgradnju religijskog savezništva?

Ključno je stvarati prigode za susretanje i upoznavanje jer je to najbolji i jedini lijek za predrasude i strah od susreta, dodira, zagrljaja... Mislim da je krajnje vrijeme i u našem društvu pokrenuti projekte koji će se uhvatiti u koštac s razgradnjom religijske legitimacije homofobije. To bi bio veliki doprinos ozdravljenju društva, ozdravljenju vjerskih zajednica, sazrijevanju LGBTI zajednice, silna pomoć ne samo ljudima koji su diskriminirani jer pripadaju LGBTI zajednici nego i ljudima koji žive u okovima homofobije. Jer u konačnici ne samo da je Bog radikalno kvir nego je i svako ljudsko biće po svojoj naravi, stvoren na sliku Boga, radikalno kvir stvorenje!

Za kraj, ako želite saznati više o ovoj temi, Alen preporučuej sljedeće knjige: Seks i religija od Daga Ejstejna Endše, Vjera u dijalog od Zorana Grozdanova i Nebojše Zelića te svoje autorsko djelo Agonije. Razgovor sa Alenom mi je ulio novu nadu u vjeru, ali i institucionaliziranu religiju. Vjerski i LGBTI identitet nisu nepomirljivi. Svi mi želimo mir i ljubav, kako je i propisano vjerom. Ako je Bog kvir, svi mi možemo biti makar kvir-friendly.

Piše: Amila Husić
*Preneto sa portala lgbt.ba