www.gay-serbia.com |
|
27. mart 2005., Društvo Stanica Marinković, virdžina iz zatona kod Bijelog Polja: Stanica, sine, hajdemo u drva! Od osam sestara, jedna je morala raditi muške poslove, pa je Stanica od rođenja za oca Petka bila - sin. Družila sam se sa muškarcima, tako i ponašala, orala, brala drva, pjevala uz gusle i svirala harmoniku... Ova bjelopoljska virdžina je i u fabrici radila sa monterima i na mašinama za muške ruke, a danas od penzije ne može da kupi ljekove I danas, u šezdesetsedmoj godini, Stanica Marinković iz Zatona, kod Bijelog Polja, ima muške manire. Ponaša se onako kako je naučila od rođenja. U porodicama gdje su se rađala samo ženske djeca običaj je bio, u nekim krajevima, da jedna kćerka preuzme ulogu muškog djeteta. U porodici Petka Marinkovića, koji je imao osam kćeri, ulogu virdžine preuzela je njegova četvrtorođena Stanica. Od tada do danas - pantalone, kratka frizura, odsječan glas i ruke umorne od teških poslova. Baš kao i Stana Cerović, posljednja virdžina iz Tusine, nadomak Boana, o kojoj je "Pobjeda nedjeljom" već pisala. - Sta ima da pričamo - dočeka nas na vratima svog stana u Bijelom Polju. Da me pokazuju Bjelopoljci prstom, a i moji se ljute - jer šta ima tu strašno. Bila sam ocu desna ruka.Poslije kraćeg ubjeđivanja Stanica, ipak, pristade na razgovor, ali uz upozorenje: "Nemoj što da ispane naopako, da sjutra imamo grke, jer vi novinari ćerate po svome".- Oboljela sam od šećera, a i želudac me muči, pa svako malo idem kod doktora, a nemam novca za ljekove. Radila sam u Vunarskom kombinatu, ovdje u Bijelom Polju, i primam 100 eura penzije. Radila sam muške poslove. Nijesam htjela za onim ženskim mašinama, već tamo dje trebaju muške ruke. Sa monterima sam popravljala strojeve i tako zaradila penziju. Mladost, to je već posebna priča! Poslije osam kćeri, Stanicini roditelji su dobili sina, ali ona je ostala muška glava u porodici. Ne prva i jedina, ali sigurno posljednja crnogorska virdžina ili tobelija.- Od malena sam radila teške poslove - priča Stanica Marinković. Bile su zadruge. Bilo mi žao oca da se sam muči, da upreže volove i gura raonik. Pantalone i opanke, pa s njim u njivu. On bi vodio volove, a ja držala ralo. Koliko smo tek skupa preorali. Orala bih ja i danas, iako sam bolesna. Da mi je samo traktor sa priključcima... - Jedna komšinica me je, dok je bila djevojka, pitala hoću li da joj sviram na svadbi. Obećala sam i obećanje ispunila. Obukla nove pantalone, harmoniku preko ramena i sa zdravicom na svadbu. Davno je to bilo, sada me na ta vremena slike podsjećaju. Evo, imam jednu sa harmonikom - dodaje na iz podebljeg snopa fotografija jednu iz mlađih dana. Harmoniku sam prodala zbog brata. Učio je gimnaziju i stanovao kod mene. Kad bih ja izašla, on bi uzeo harmoniku, i zaboravljao na knjigu. Eto, zato sam je prodala. Stanica nikad vezivo i pletivo nije uzela u ruke, nije se ni ženskim poslovima u kući bavila. Radile su to sestre. Nijesu čak htjele ni džemper da joj opletu. Teški radovi utisnuli su tragove na Stanicinim rukama i
licu. Bore ispisuju njenu proslost i ožiljke jednog običaja.
A u tijelu žensko srce. Osjetljivo, jer da nije tako, ne
bi sa emocijama pričala o prošlosti.- Oboljela sam - žali
se Stanica. Šećer mi je ostetio vene, eto, i sad sam zbog
vas zakasnila - Uh, za malo da zaboravim! Ja sam učestvovala i na međjuopštinskim
igrama i na prvenstvu Crne Gore u šahu. Igrala sam šah,
ali i to prođe. Sada mi je preostalo da sa ovim bjelopoljskim
penzionerima sjednem i popričam. Svratim do jedne drugarice
u trafiku, prelistam novine i onda se vratim ovdje, među
ova četiri zida. Dođu bratanici da me posjete, pa sve velim:
"Što će mi ova priča, da se ne ljute". No, pazi
da ne bude što naopako, da sjutra nemamo grke! +Preporučujemo |