---

Crna je Gora "Varvarima" oprostila napad na zgradu televizije u kojoj je gostovao neformalni gej-guru, ali je rekla dosta onda kada su napali navijače "Crvene zvezde". Tada je riješila da se obračuna sa varvarizmom. I krenula sa tanjega kraja: kada završi sa devarvarizacijom stadiona, preostaje još samo da promijeni i počisti ostatak države.

Kako je počelo? Atila Kovač, prvi javno deklarisani gej u Srbiji, saopštio je medijima da se Dečko, specijalizovani magazin koji uređuje, najbolje prodaje upravo u - Crnoj Gori. Saznanje da je cojska i junačka Crna Gora, pored po jednog književnog i fudbalskog genija, svijetu dala i pregršt "pedera", razbjesnila je na čast i obraz osjetljivu crnogorsku javnost. Kao u Karpenterovom "Napadu na policijsku stanicu", stotinjak "Varvara" kružilo je oko zgrade televizije, pokušavajući da spriječi gostovanje Atile Kovača u emisiji "Otvoreno". Vođe "Varvara" su uhapšeni i saslušani. Tamo su im se policajci izvinjavali što su ih morali uhapsiti, uz rečenice tipa "i ja bih ugazio tog pedera, ali radim ovo za 200 eura". Na saslušanju, momci su izjavili kako su napadom na gej aktivistu "branili ugled i čast Podgorice".

Sad na stranu to što je moguće sjetiti se barem pedesetak milijardi stvari kojima bi se "čast i ugled" Podgorice stvarno trebala braniti. Osnovno pitanje za sve glasi: koja čast i koji ugled? Ugled zemlje Trećeg svijeta koja je učestvovala u agresiji na Bosnu i Hrvatsku, potom zarad interesa na ratu stečenog krupnog kapitala otkazala poslušnost Miloševiću, ušla u proces tranzicije koji se pretvorio u brutalnu pljačku, ugled zemlje koja nije raščistila sa vlastitim fašizmom, ugled zemlje koja je pod nezvaničnom stranom upravom? Ugled zemlje u kojoj su juče napadani ustaše i balije, danas pederi, sutra neko drugi ko se razlikuje od fašističkog, svetosavskog, patrijarhalnog, staljinističkog - varvarskog mejnstrima crnogorskog društva?

Ovo nije evropska, nego varvarska Crna Gora. Ti momci su njeni neželjeni sinovi. Oni nisu ni mogli biti drugačiji. Odrasli su sa slikama rata i u njegovim posljedicama, u atmosferi netolerancije, gdje je govor mržnje uobičajen kao uljudni pozdrav komšiji kojeg srećemo na ulici. Za njih, nasilje nema alternativu. Njihova mržnja ne razlikuje se od mržnje kojom je, do posljednje pore, natopljeno ovo društvo - njihov grijeh je u tome što tu mržnju iskreno ispoljavaju. Logika mržnje je neumoljiva: ako na vaterpolo meču sa hrvatskim timom u Herceg Novom publika urla: "Ubij, zakolji, da Hrvat ne postoji", i nema jasne osude i krivične odgovornosti za tu eksploziju mržnje, stvar raste i seli se dalje. Sve dok pred zgradom televizije, koja je prenosila meč sa Hrvatima i zaboravila da osudi domaće navijače, "Varvari" ne zapjevaju "Ubij, zakolji, da peder ne postoji". Tamo gdje je mržnja prirodno stanje, granica tolerancije se pomjera - tu nema fašista, tu su i koljači tek - patriote.

Nije suštinsko pitanje ni zašto "Varvari" biju i lome. Vrlo dobro znamo za muku u nama, za nemoć i bijes pred nepravdom zbog kojih bi često udarali u zid pred sobom. Pitanje je šta mi radimo kao odgovor na ono što nas vrijeda i povrjeđuje. Bunimo se, otkazujemo poslušnost? Ili ćutimo i trpimo? I nastavljamo da gledamo prenose Skupštine.

Nakon što su "Varvari" pokušali da prebiju Kovača, političke partije, taj najveći zagađivač naše ekološke države, nisu propustile priliku da u javnost ispuste još otrova. Njihove riječi ubijaju, ne palice i kamenice "Varvara". U Podgorici, koja nezaustavljivi hrli u Evropu, predstavnici političkih partija listom izjavljuju da ne žele "deklarisane homoseksualce" u svojim redovima. Ključna riječ je: deklarisani. Budući da jezik uvijek otkriva više nego što to onaj ko govori želi, ovaj iskaz jasno stavlja do znanja: ako nije deklarisani, onda može.

U Narodnoj stranci doduše neće ni nedeklarisane homoseksualce. Za Budimira Dubaka, portparola te stranke, homoseksualci su isto što i - ljudi sa govornom manom. "Stručnjaci tvrde da je homoseksualizam vrsta deformacije, pa bi uvažavanje njihovih prava u jednom društvu bilo ravno uvažavanju prava na govornu manu", tvrdi Dubak. Koji tim iskazom daje nemjerljiv doprinos povijesti fašizma. Jer logiku netolerancije, onu po kojoj je posve logično da se nekim ljudima, jer su drugačiji od nas, ne uvaže prava, uspijeva da uvede u posve nove sfere. Dubak je, čini se, toliko nesposoban da prihvati Drugost, toliko alergičan na svakog ko se razlikuje od njega, da se čak zalaže za to da ljudi sa govornom manom imaju manje prava od onih koji govornu manu nemaju.

Ni naši, vazda napredni, socijalisti i socijaldemokrati ne bi željeli homoseksualce u vrhu partije. Liberali su se obračunali sa masonima u svojim redovima, ali im, kako tvrdi portparol te stranke Helena Vučetić, homoseksualci ne smetaju. U SNP-u su zaokupljeni spašavanjem zajednice sa Srbijom, a Vijeće plemenskih skupština nije razmatralo pitanje prava homoseksualaca. Dobrilo Dedeić u ime SNS-a saopštava da sa homoseksualcima ne bi čak ni - razgovarao. On veli: "Osjećao bih se užasno kada bih morao da diskutujem sa homoseksualcima, ali to ne znači nedostatak spremnosti za razgovor o pravima".

Kada su pokušali da prebiju homoseksualca, Varvari su samo artikulisali politički konsenzus o nepoželjnosti homoseksualaca u javnosti. Oni homoseksualcima ne daju na televiziju, političari im ne daju u Skupštinu. Ali mediji sada razapinju "Varvare" ne zato što mrze i što su nasilni, nego zato što njihova mržnja i nasilje nisu kanalisani. Pa se nasilje prema homoseksualcima u dijelu javnosti shvata kao prećutno poželjno, dok se nasilje prema Delijama smatra sramotnim.

A u međuvremenu, mržnjom i varvarstvom ispunjen je prostor javne riječi, malo čega osim mržnje i prijetvornosti ima u prostoru političkog. "Varvari" koji pale baklje, bacaju suzavac i mlate homoseksualce i "Delije" na stadionu ne razlikuju se od onih koji sjede u Skupštini. Razlika je u tome što ovi u Skupštini svojim riječima mržnjom zagađuju javnost, ta mržnja kao rijeka koja nosi otrov stiže do svake kuce, iz koje sa plavim šalovima i zastavama izlaze mladi momci i piče pravo na stadion, da tamo tu mržnju izbace.

Na putu do stadiona čeka ih pustinja crnogorske tranzicije, hiljadu i jedan dokaz da je blago ovoga društva razgrabljeno, da su ga prigrabili najgori i najprijetvorniji, da za njih u tom svijetu nema mjesta. Oni će uvijek biti autsajderi - bogatstvo i društveni ugled gledaće kao što gledaju fudbalski meč - iz daljine, sa tribina.

Tu smo isti kao oni - svi smo mi pomalo varvari. Svi mi, poput varvara pred kapijama evropskih gradova, stojimo pred raskoši zatvorenog svijeta crnogorskog bogatstva i moći. S tom razlikom što su u Crnoj Gori građani istjerani na ulice i buvlje pijace, dok su palate zaposjeli - pravi varvari.