Kolumna
Odlučiti biti gej
queer.hr ·
Odabrao: M ·
Dodato: 22. AUG 2012
Scena uz kavu. Susjedni stol. A: "Mislim, meni ne smeta nitko i baš me briga tko što radi, ali mislim, ja nisam za ta paradiranja uokolo. Ljudima to smeta." B: "Pa nemoj tako, oni nisu izabrali biti takvi. Tako se rodiš. Mislim, pa tko bi normalan htio tako nešto izabrati. Pa da mu bude teško u životu..." A: "Ah, da, valjda si u pravu, nije to njihova krivica." Vjerujem da ste svi imali priliku sudjelovati u ovakvoj diskusiji na faksu, u školi, doma ili na kavi. Ako niste osobno prisustvovali takvim diskusijama, sigurno ste ih načuli. No, što ako Lady Gaga nije u pravu? Što ako nismo "Born this way" nego smo odlučili biti "this way"? Je li odabir naše seksualne orijentacije (kakve god) zapravo naša odluka? Što ako čak nije niti nesvjesna odluka nego razborito i jasno donesena? Pitanje: čini li izbor seksualne orijentacije borbu za LGBT prava manje validnom i kako bi se takva odluka uklopila ne samo unutar heteronormativne većine nego i unutar indoktrinirane LGBT većine koja je naučila ponavljati Gaga mantru i prije nego li je uglazbljena? Boli glava? Ako ne, skrolaj dalje. Ako da, popij aspirin pa skrolaj dalje. "Slučaj" Cynthia Nixon Za sve koji su gledali "Dosje Pelikan" sigurno se sjećaju Cynthie Nixon, također poznate po ulozi u seriji "Sex i grad". Nixon, koja se pred godinu dana autala kao lezbijka našla se na udaru LGBT organizacija nakon intervjua za New York Times u kojem je izjavila kako je "bila straight i bila je gej i gej je bolje. Za mene je to izbor, shvaćam kako za neke ljude nije, ali za mene jest i nitko ne može umjesto mene određivati stupanj moje homoseksualnosti." Hm? Naravno, prvi udar uvijek dolazi od doma, pa se tako aktivirala blogosfera, a LGBT aktivisti su još jednom imali prilike pokazati kako oni nad kojima se diskriminira vrlo često i najviše diskriminiraju. "Trebala je reći da je biseksualka! Ako volite žene i muškarce, onda ste biseksualni! Nemojte govoriti ljudima da gej osobe mogu izabrati svoju seksualnu orijentaciju, tj. stvoriti je iz ničega, jer ne mogu. Sada će svaki vjerski desno orijentirani homofob citirati tu ženu s naumom da nam zakinu prava!" izjavio je poznati LGBT aktivist i lobist John Aravosis. Jesam li jedini koji iščitava finu razinu bifobije u ovoj izjavi? Ako je sloboda izbora prava stvar a ne samo marketinški trik, možemo li zaista odbaciti koncept izbora seksualne orijentacije? Daje li se tako novi metak u pojas radikalnim desničarima i ostalima koji se protive LGBT ljudima kao normalnom segment društva? Uistinu, postoje ljudi koji vjeruju kako LGBT osobe ne zaslužuju protekciju univerzalnih ljudskih prava jer nije nedvojbeno dokazano da se radi o karakteristici koja je urođena. S druge strane, postoje pravni stručnjaci koji drugačije tumače i kažu da nije bitno je li nešto biološki determinirano ili ne, nego radi li se o nečemu što se ne može promijeniti a da ne ima duboke i trajne posljedice za tu osobu. No, ako maknemo koncept izbora i slobode odlučivanja, koristimo li onda istu retoriku samo lagano izmijenjenu da nam bolje odgovara? Naime, ne smiješ raditi sa svojim tijelom što te volja, jer tvoje tijelo nije tvoje nego pripada nekoj od viših sila. Nixon zapravo je samo zapalila novu vatru na staru temu: odgoj ili priroda? Geni ili okoliš? Problem je zapravo u činjenici kako već 40tak godina protivnici jednakih prava za LGBT osobe inzistiraju kako se korijen seksualne orijentacije ne nalazi u našoj DNA već u pogrešnom odgoju ili nekom traumatskom događaju u ranijim fazama naših života. Tom logikom, kao i svaka druga psihička trauma (tako i homoseksualnost) i ova je rješiva i izlječiva. Prije nego li se o tome dalo trezveno razmisliti krenulo se sa "born this way" franšizom kako bi se dao protuargument. Ranih 90tih dolazi nam i poznato LeVay-evo istraživanje o razlici u mozgovnom obliku gejeva i hetero muškaraca. Takva istraživanja, često u javnosti prikazana potpuno pogrešno, doprinijela su dodatnoj vjeri u nemogućnost odabira, a vrlo brzo se stvorila i slika u kojoj se LGBT osobe treba poduprijeti jer kao i npr. crnci koji ne mogu birati rasu (jer kada bi mogli, ‘sigurno bi htjeli biti bijelci'), tako i LGBT osobe ne mogu birati seksualnu orijentaciju. Krenemo li od pretpostavke gena, možemo li onda predvidjeti vrijeme u kojem ćemo moći unaprijed saznavati kakva će biti seksualna orijentacija djeteta ili možda još apsurdnije kreirati genetski dijete kakvo će nam odgovarati? Gluhonijeme osobe su često upozoravale na takvu praksu prilikom operacija implantiranja umjetnih pužnica. Oni imaju svoj jezik i kulturu i društva i umjetnost, pa ako "izliječimo" sve gluhonijeme osobe, uništavamo li jednu posebnu kulturu? Možda nam je baš zato i potreban koncept "napravi sam" LGBT osobe. Treba također znati da kada je APA izbacila homoseksualnost s popisa mentalnih bolesti 1973. godine, oni se nisu izvlačili na biološke teorije i zakone. Iako su nedvojbeno tada smatrali kako se radi o seksualnoj orijentaciji koja je uvjetovana odgojem i okolnostima odrastanja, jasno su znali da seksualna orijentacija, kakva god bila, ne radi probleme u svakodnevnom funkcioniranju. Zato ne može biti patologija. Stoga bojazan kako bi se odabir seksualne orijentacije smatrao bolešću nije utemeljen. Jednako, posljedice pokušaja promjene seksualne orijentacije pokazale su se vrlo opasnima po zdravlje unatoč činjenici da ne znamo kako nastaje. Sa sličnom problematikom se susretala i zajednica osoba s invaliditetom tijekom njihove borbe. Biti u kolicima nije bolest kao takva, biti u kolicima postaje bolest onda kada nema rampe u ulazu u zgradu ili nema dizala. Zapravo, osobe s invaliditetom nisu bolesne, nego ih društvo i okoliš čini "bolesnima". Dakle, problem s LGBT osobama nastupa tek onda kada se izađe iz ormara u zajednici koja ne prihvaća jednakosti LGBT osoba. No, zar je uopće bitno? Kao pripadnici ljudske rase, obdareni smo nekom količinom razuma ako već ne slobodnom voljom. Prava koja bismo trebali imati trebaju dolaziti iz te činjenice da smo ljudska bića. Rasa, status ili rodni identitet, seksualna orijentacija nemaju veze s tim. Odabir Nixonove ne umanjuje njezina prava, niti bi trebao biti povodom da se ljudi osjećaju ugroženima. Njezina prava dolaze činjenicom da je ljudsko biće, kao i svatko drugi. No, jesmo li spremni za takvo što? Jesmo li doslovno spali na tu razinu gdje moramo tražiti protekciju i jednakost udarajući na osjećaj sažaljenja heteronormativne većine? Dajte mi da se vjenčam za svog partnera jer sam jadan i takav sam se rodio! Ako sutradan dokažemo da je seksualna orijentacija produkt sinteze proteina ili pretjerano pažljive majke kako će to saznanje utjecati na osobe koje osjećaju mržnju prema LGBT osobama? Hoće li to išta njima značiti? Vjerojatno ne. Doduše, dobre vijesti dolaze iz redova znanstvenika, te se pokazalo kako možemo utjecati na osjećaj suosjećanja prema ljudima oko sebe, možemo razvijati takve osjećaje i možemo postati boljima. Jedan od načina aktivnog rada na razvoju emocija suosjećanja sličan je i principima olimpizma; nemojmo tražiti razlike među nama, nego okrenimo se traženju sličnosti koje prelaze rasne, spolne, seksualne, etničke i političke okvire. Svi smo mi ljudi, samo nam je serijska oprema različita.
Autor: Igor Grabovac
|
svet srbija region scena sport kolumna art & s-he-istory coming out zdravlje queeropedia queer filmovi muzika priče teorija prikazi i recenzije religija porno antibiotik intervju istorija sociologija psihijatrija & psihologija putovanja linkovi |
v3.6.5 | Copyright Notice © 1999-2015 GAY-SERBIA.COM. ALL RIGHTS RESERVED. GEJ-SRBIJA.COM. SVA PRAVA ZADRŽANA. |