O filmu "Moonlight" (2016)

Film "Moonlight" (Mjesečina, 2016), autora Barry Jenkinsa, adaptacija je predstave In Moonlight Black Boys Look Blue, američkog pozorišnog pisca i glumca Tarella Alvina McCraneyja. Sa jedne strane, film se bavi problematičnim odrastanjem i životom Afroamerikanaca u Majamiju, dok sa druge strane centralna tema u filmu jeste ljubavni odnos Chirona (Trevante Rhodes) i Kevina (André Holland).

Radnja filma je podijeljena na tri čina: odrastanje, adoloscenciju i zrelost. Režiser ova tri čina imenuje po nadimcima koje u određenom periodu života dobija glavni junak Chiron: Mali, Chiron i Crnjo.

Najkraće govoreći, drama Moonlight prati život dječaka Chirona i njegovo odrastanje. Najprije, važno je spomenuti da film prikazuje radnju u jednom izolovanom getu. U filmu se nijednom nije pojavio niti jedan bijelac. Takva odluka mnogo je doprinijela kompleksnosti filma, ali i široj i potpunijoj slici o pojedinačnim životima Afroamerikanaca/ki u getu.

Chiron u film ulazi kao šutljivi i nesigurni dječak, koji uvijek glavu drži pognutom. Ono što je upečatljivo na njegovom dječijem licu jesu izrazito velike oči. Ujedno, njegovo mršavo i slabo tijelo doprinose tome da se stvori slika o jednom posebnom i zanimljivom dječaku koji se, po mnogo čemu, razlikuje od svojih vršnjaka. Upravo će pitanje razlike biti jedno od centralnih u ovom filmu. Jer Chiron će se i kroz svoje odrastanje, koje ovaj film prati, definirati na osnovu svoje različitosti: fizičke, socijalne, društvene i seksualne.

U fokusu priče je njegovo odrastanje u opasnom dijelu Majamija, da bi se potom priča proširila i na dječakove problematične odnose sa majkom Paulom (Naomie Harris). Od majke nikada nije imao podršku, emotivnu niti bilo koju drugu. Njegov komplicirani odnos sa majkom razvijat će se sve do kraja filma, kada je već odrasli Chiron posjeti u bolnici za odvikavanje. Tu će se vidjeti da on, bez obzira na godine koje su prošle, nije u stanju oprostiti majci zanemarivanje prema njemu kroz odrastanje.

Jedna od najvažnijih tema u film javlja se već na početku. Naime, bježeći od lokalne djece koja ga žele maltretirati, Chiron završava u napuštenom skladištu gdje ga pronalazi poznati diler Juan (Mahershala Ali). Epizoda u kojoj se mali Chiron nađe u zapečaćenom narkomanskom skladištu možda je i najbolji pokazatelj sredine i okolnosti kojima je izložen. Osim što je unutra mračno, razbacano i jezivo, Chiron u jednom trenutku nalazi i špricu. Dugo je drži u rukama i posmatra, a zatim se u mračnoj prostoriji ukazuje svjetlo sa kojim dolazi Juan.

Chiron u Juanu postepeno nalazi prijatelja i, što će se pokazati tek u trećem činu filma, svog idola. Važno pitanje koje ovaj film tematizira, između ostalog, jeste kako postati i biti ono što želiš kada živiš u okolini koja nema nijednog pozitivnog uzora. Chiron, uprkos tome što je još dječak, prekida prijateljstvo sa svojim dosta starijim i jedinim prijateljem Juanom, kada sazna da je on diler koji njegovoj majci prodaje drogu. Juanova smrt, koja redateljevom odlukom nije prikazana ali se može naslutiti da je riječ o ubistvu, ostavila je ipak veliki pečat na dječaka, jednako kao i njihovo kratko druženje. To se najbolje pokazuju sjajnom odlukom redatelja da Chiron u trećem činu filma postane identična kopija Juana. Naime, u trećem činu Chiron je već odrastao i odabarao svoj životni put. Ali, ubrzo postaje jasno da je taj put gradio ne po svome osjećaju, nego onako kako je vidio od svog jedinog uzora - Juana. Tako, na primjer, u autu drži istu krunu koju je imao i Juan. Na zubima ima iste zlatne navlake. Na ruci isti veliki zlatni sat. Na glavi istu crnu kapicu. I, na koncu, radi isti posao koji je radio i Juan - preprodaje drogu. Naravno, u svemu tome postat će gotovo dirljiva činjenica da je Chiron uprkos mišićima, izgrađenoj muškosti i imidžu glavnog lokalnog dilera sa pištoljem - u srži i dalje šutljivi i stidljivi dječak koji pokušava izbjeći sukobe.

Upravo zahvaljujući ovom primjeru može se vidjeti koliko socijalne predispozicije utječu na formiranje identiteta, ili bar kako se biraju uzori u sredinama koje su obilježene nasiljem, drogom, prostitucijom, siromaštovom i nerazumijevanjem. Ipak, važno je naglasiti da film Moonlight ne predstavlja do srži stereotipnu priču o okrutnom životu Afroamerikanaca. Naprotiv, već na samom početku filma jasno je da je redateljeva želja sasvim drugačija, što se vidi po umjetničkim postupcima, izboru likova i, naravno, ljubavnom odnosu između dvojice muškaraca.

U drugom činu Chiron gubi nadimak Mali. Sad je srednjoškolac, ali zapravo nije se puno toga promijenilo. Chiron i dalje vodi težak život uz sve nasilniju majku, a fizičko zlostavljanje od strane druge djece je i dalje prisutno. Glavna razlika u odnosu na prvi čin je to što više nema Juana. Umjesto njega u film ulazi Kevin. On je u tom činu jedina osoba u kojoj Chiron ima prijatelja. Kevin je na prvi pogled sasvim suprotan od njega. Nasmijan. Pričljiv. U društvu poznatih. Za razliku od Chirona, nikada nije sam. Razvijanjem radnje ipak se pokazuje da su Chiron i Kevin po mnogo čemu slični.

Njihov odnos je vrlo bitan jer kroz njega Chiron propituje svoju seksualnu orijentaciju i pokušava saznati odgovor na pitanje ko je on zapravo. Zanimljivo je da se Chiron još kao dječak interesirao za svoju seksualnu orijentaciju. Tim povodom jako je važan razgovor koji je kao dječak vodio sa Juanom. Naime, Chiron ga je otvoreno pitao šta znači biti peder; na šta je Juan odgovorio: To je izraz koji se koristi da bi se gej ljudi osjećali loše. Ponovo se vidi da redatelj Jenkins razbija stereotipnu sliku o važnim i opasnim Afroamerikancima koji mrze i napadaju homoseksualce. Naprotiv, jedna od najpohvalnijih stvari u ovome fimu jeste upravo odustajanje od stereotipne slike socijalno ugroženih Afroamerikanaca, i izgleda muške gej osobe. Naime, jedno od najsretnijih redateljskih rješenja u ovome filmu jeste to što se odustaje od stereotipnih predstavljanja gej muškaraca, te nadilaženje općeg mišljenja da se, u pravilu, gej muškarci fizički razlikuju od onih koji su strejt.

Jenkins je obradio vrlo teške i komleksne teme poput istospolne ljubavi, adolescentskih kriza i socijalnih ugroženosti. Pri tome, svaka od ovih tema dvostruko je kompliciranija upravo zbog toga jer je koncentrisana samo na afroamaerički geto i iskustvo socijalno ugroženih Afroamerikanaca/ki.

Ljubav između Chirona i Kevina nikada nije prikazana eksplicitno, dovršeno i potpuno. Prvenstveno, njih dvojica nikada nisu bili u vezi. To prvo, uslovno govoreći, seksualno iskustvo dvojice tinejdžera u filmu je predstavljeno kroz vrlo lijepu i nježnu vizurz. Na plaži. Pod mjesečinom. Na sivom pijesku. Uz povjetarac. Sve je uspješno osmišljeno tako da bude romantično, suptilno i uzvišeno.

Ovaj blues pod mjesečinom, u vezi je sa samim naslovom filma. Joan je ispričao Chironu dok je bio dječak, priču o tome kako mu je jedna stara žena sa Kube reka da uvijek bježi ka svjetlu jer - Na mjesečini crna djeca postaju plava. Ta Joanova priča dobila je svoj smisao upravu u epizodi kada su Chiron i Kevin doživjeli svoj blues pod mjesečinom.

Redatelj ubrzo kontrastira ovu sliku ponovnim vraćanjem na zlostavljanje i maltretiranje u školi. Ovoga puta, na nagovor najopasnijih dječaka u školi, Kevin je natjeran na pretuče Chirona. Redatelj nakon tog čina razdvalja ovu dvojicu likova, da bi se sreli tek u trećem činu kao odrasli muškarci. Treći čin, koji je nazvan Crnjo, najtopliji je dio filma. U njemu su prikazana dva zrela, mišićava muškarca, koji stidiljivo pričaju o njihovim životima. Ispostavlja se da nijedan od njih dvojice nije sretan, zadovoljan i ispunjen. Kevin kaže da nikada nije postao ono što je želio da bude; dok Chiron na kraju prizna da ni sam zapravo ne zna ko je on i šta želi.

Obojica su živjeli lažnim životima, skrivali se iza mišića i problema. Na kraju krajeva, nikada nisu uspjeli ostvariti ono što su započeli jedne noći pod mjesečinom.

Na sreću, film ima otvoren završetak. Posljednji kadar pokazuje Chirona i Kevina zagrljene. Chiron je naslonjen na Kevinovo rame i plače. Možda je to prvi korak do sreće.