Nitko nije pretrpio toliko udaraca ispod pojasa

Naša tijela su i dan danas meta fizičkog, psihičkog i simboličkog nasilja, a naše erogene zone izranjavane su gađenjem i posramljivanjem ‘moralne većine' - nježni eufemizam za amoralnu bagru s malignim odnosom prema seksu. Tko bi pri zdravom razumu htio biti dio te ekipe?

Odrastati kao gej klinac u Hrvatskoj krajem devedesetih i početkom dvijetisućetih značilo je imati strah za svojeg najintimnijeg suputnika. Kad god bi mi niz ulicu prilazio neki muškarac, pogotovo ako bi se kretao onim bahatim korakom kvartovskog frajera, percipirao bih ga kao potencijalnu prijetnju. U trenutku kad bi se mimoišli, tijelom bi mi prostrujala jeza.

Svaki put kad bih se našao s drugim pederom na javnom mjestu, autocenzura tijela bila je refleksna. Sam osjećaj uzbuđenja uvijek je bio popraćen strahom od nasilja, oslobađajući ogromne količine adrenalina; pokazati fizičku naklonost drugom muškarcu, pa čak i pogledati nekoga sa žudnjom, podrazumijevalo je ogroman rizik. Mnogo sam puta platio previsoku cijenu zbog toga što sam zanemario tu činjenicu, ali bio je to svjestan čin prkosa. Međutim, od prkosa usne postanu krute.

Prvi put ću se poljubiti u javnosti bez da se osvrćem preko ramena tek s 34 godine, u Vondelparku u Amsterdamu, s frajerom kojeg sam pokupio istog dana kad sam sletio u grad. Ljubili smo se tako bezbrižno da sam skoro zaljubio. Ali ono što me zapravo očaralo bio je okus slobode. Poljubac u javnosti koji nije politički čin? Ništa slađe.

***

Javno sam se autao sa 17 godina, nakon brutalnog homofobnog napada koji sam doživio s tadašnjim dečkom u jednom malom dalmatinskom mjestu. Bio je to još jedan čin prkosa pomiješan s ludom taštinom. Pojavljivao sam se na TV-u i u tisku, što mi je stavilo metu na čelo, pogotovo u vlastitom kvartu. Počeo sam izbjegavati poznata okupljališta, a put kući postao je vijugav i pun naglih skretanja.

Jedne večeri, hodajući kroz mračan parkić, ugledao sam muškarca od kojih 20 ili 30 godina - bilo je teško razaznati jer je prebacio kapuljaču preko glave - kako stoji pored stabla, okrenut prema meni. „Dođi mi držat kurac dok pišam", rekao je oholo. Kad sam shvatio da drži kitu u ruci, gledajući me netremice, utrobu mi je zažario koktel pohote i straha; toliko sam žestoko želio taj kurac da su mi se koljena zaklecala. Na žalost ili na sreću, nikad neću znati je li to bila provokacija ili ozbiljna ponuda (pitaj boga je li i njemu bilo jasno). Nakon oklijevanja koje je trajalo malu vječnost, produžio sam dalje bez riječi.

Tu večer sam drkao dok me kurac nije zabolio, a kroz sljedećih nekoliko noći moja fantazija se razmahala: šamarao bi me, svršavao mi po licu, nazivao me pederom, prijetio da će me prebiti, izdavao brojne naredbe. Međutim, svaki scenarij završio bi tako da bih ja svršio. Tada sam bio previše napaljen i povodljiv da bi bio introspektivan, no danas se pitam - što se tu točno dogodilo sa mnom? Zašto me napalio scenarij koji je u osnovi homofoban? Kroz što prolazi tijelo tinejdžerskog dječaka, užareno od hormona, kada je izloženo situaciji koja je istovremeno zastrašujuća i uzbudljiva?

***

„Seksualnost nije navođena takozvanim ‘perverznim' željama - njome upravlja izravna potreba za užitkom i sigurnošću. Ono što zovemo ‘kink' samo je kompleksan put kojim neki ljudi trebaju proći kako bi na siguran način iskusili zadovoljstvo", tvrdi seksualni terapeut Michael Bader. „Seksualna fantazija, dakle, pred sobom ima izazov prevladati negativne emocije kako bi se došlo do uzbuđenja. S tim ciljem [...] pletemo elemente stvarnog iskustva, kulturnih normi, mašte i hirovitosti u fantazije koje nam omogućuju da se uzbudimo. [...] Inhibicije se zaobilaze, brige se ublažavaju, a nesigurnosti temeljene na sramu magično su eliminirane - sve se to ostvaruje nesvjesno, spontano i u službi erotskog užitka."

S obzirom na to da dolazi iz psihoanalitičke tradicije, Bader smatra da su grube crte naše seksualnosti skicirane u ranom djetinjstvu, u kontekstu obiteljskih odnosa. Osnovno iskustvo djetinjstva je bespomoćnost - u početku ne upravljamo čak ni našom motorikom, a psihoemotivno smo potpuno zavisni o našim primarnim skrbnicima. Imperativ svakog djeteta sačuvati je roditeljsku ljubav, pa čak i pod cijenu žrtvovanja sebe samog. Kada nam roditelji naprave nešto nažao, mi nemamo moć da im pružimo otpor; jedina opcija je da se preoblikujemo, stvarajući sliku sebe koja je kompatibilna s njihovim ponašanjem, koliko god to ponašanje bilo odurno. Zbog toga često razvijamo patogene ideje - da smo nedostojni ljubavi, da smo krivi za loše raspoloženje naših roditelja, da nešto s nama ne valja, da nismo zaslužili bolje, i tako dalje.

Kakve to veze ima sa seksom? Svakakve. Za početak, ne bismo bili toliko receptivni za utjecaj kojeg društvo - kroz pornografiju, religiju, seksualni moral - vrši na našu seksualnost da teren nije pripremljen u najranijem djetinjstvu. Obitelj je prva i najvažnija ispostava svake ideologije. U njoj internaliziramo rudimentarne ideje o odnosu moći među spolovima, odnosu prema vlastitom tijelu, odnosu prema tuđem tijelu, odnosu između seksa i emocija, homofobiju, mizoginiju, i tako dalje. To je baza na koju se sedimentiraju sva naknadna iskustva.

Nadalje, emotivna dinamika naših ljubavnih odnosa oslanja se na obrasce iz djetinjstva, a to može biti potpuno kontradiktorno erotskom uzbuđenju. Pretjeran osjećaja odgovornosti za tuđe emocije, konstantna briga da ne radimo nešto krivo, sumnja da se naš partner samo pravi da uživa, osjećaj da nismo dovoljno dobri, manjak samopouzdanja - sve je to veliki turn off. Kako bi se mogli uzbuditi često nam je potreban upravo osjećaj neodgovornosti, koji se najlakše postiže tako da tretiramo partnera ili samoga sebe kao seksualni objekt. U submisivnosti, na primjer, sva odgovornost je prebačena na dominantnog partnera, dok smo sami oslobođeni brige za njegov užitak. Ako je pak u djetinjstvu svaki trag naše autonomije bio zgažen, moguće je da u seksu razvijemo potrebu za kontrolom i dominacijom - formula sadizma.

Seksualne fantazije ne bi bile toliko ekscentrične da ne nude rješenje više od jednog problema. Pa tako mazohizam, primjerice, ne samo da nas može osloboditi tereta brige za drugog, već može biti oblik transformacije negativne slike o sebi. Možda djeluje paradoksalno da se samoprihvaćanje manifestira tako da nas netko naziva droljom i šamara, ali ako na kraju toga dobro svršimo, koga briga? Koliko god se naša svijest hrva sama sa sobom u blatu malograđanskog morala, naša tijela ne mare toliko za simboliku i vrijednosno sustave - njihov prioritet je užitak.

Svaka pojedinačna seksualna fantazija u sebi sadržava tragove obiteljske, političke i kulturne povijesti. Bader možda stavlja preveliki naglasak na djetinjstvo, ali ono što je originalno, pa i emancipirajuće u njegovom modelu ideja je seksualnosti u kojoj na prvom mjestu tražimo sigurnost, kako od negativnih emocija poput krivnje, straha i srama, tako i od nasilja. Međutim, kako onda objasniti radikalno nasilne seksualne fantazije (koje su daleko više raširene nego što smo si kao društvo spremni priznati)?

***

„Za mnoge žene, simulacije prisilnog zavođenja služe kao siguran ispušni ventil za seksualnu agresiju. Ženska seksualna agresija toliko je u suprotnosti s našim kulturnim predodžbama o ženstvenosti da je možemo osloboditi samo u tim imaginarnim transpozicijama. Neka on, izmišljeni napadač, izrazi agresiju koju mnoge žene nerado izražavaju", pojašnjava seksualna terapeutkinja Esther Perel. Međutim, ne treba zaboraviti da je agresija koju osjećamo prvenstveno naša agresija, kao i da u našim fantazijama igramo sve uloge, kako žrtve, tako i agresora. Agresivnost je dio naše DNK. Ali ona se ne treba prevoditi u nasilje. Upravo teatar BDSM-a otvara prostor slobode u kojemu možemo izraziti našu agresivnost na konsenzualan, obostrano zadovoljavajući, pa i oslobađajući način.

S obzirom na to da živimo u patrijarhatu, ne treba nas čuditi što za ulogu seksualno dominantnog, pa i agresivnog aktera češće biramo muškarce, i to mačo muškarce, nego žene i feminizirane frajere. Brojnim seksualno submisivnim gej muškarcima ni ne pada na pamet spavati s nekim tko ima i najmanju nijansu ‘feminiziranosti', makar su često i sami feminizirani. Štoviše, ideja da ih jebe netko tko i sam voli primiti kurac zna im biti apsolutno odbojna. Treba biti slijep da se tu ne vidi internalizirana heteronormativnost, pa i mizoginija. Ali najlakše je moralizirati. Mnogo teže je osloboditi se - ne samih seksualnih fantazija, nego svega što nas koči da u njima idemo do kraja. I to je teško ne samo inhibiranim osobama, već i onim politički osviještenim, a pogotovo žrtvama nasilja, koje i same često imaju nasilne seksualne fantazije.

„Raširenost seksualnog zlostavljanja žena zastrašujuća je pozadina danas već isklišeizirane seksualne fantazije o silovanju, ali u tim imaginarnim zapletima napad nije stvaran. Malo žena u svoje erotsko sanjarenje inkorporira masnice ili rascijepanu usnu", tvrdi Perel. I sam sam dugo vremena bio u kognitivnoj disonanci oko svojih seksualnih želja, jer sam s jedne strane posvetio značajan dio svog života boreći se protiv homofobije i patrijarhata, zbog čega sam popio i ozbiljne batine, a s druge su me napaljivali scenariji koji su objektivno homofobni. Kako to pomiriti?

***

Za početak, promjenom perspektive. Poslužit ću se vizualnom metaforom: zamislimo mračnu šumu u kojoj svako stablo predstavlja neki traumatski strah, bol, poniženje ili iskrivljenu sliku o sebi. Naša seksualnost je kao parazitska biljka, obavijajući svako pojedinačno deblo, sišući iz njega vitalnu energiju. Njeni plodovi su upravo svi ti egzotični kinkovi, fetiši i razne seksualne fantazije, s bezbroj nijansi i finesa. Hoćemo li zagristi u njihovu sočnost ili ćemo dopustiti da istrunu ovisi isključivo o nama. Međutim, seksualnost neće stati ako ju ignoriramo, niti će odjednom zamirišati na vaniliju: prije ili kasnije ona će kolonizirati i trulež.

Kad netko dovoljno dugo živi u seksualnom sramu, taj sram lako postane integralan dio zapleta njegove seksualne fantazije. Jedna od (meni dirljivih) seksualnih praksi popularnih u gej zajednici je exposing, iliti razotkrivanje. U pravilu, submisivni gej muškarac, koji po licu i tijelu markerom ima ispisane uvrede poput „pička", „pederska drolja", „rupa za punjenje" itd., fotografiran je držeći svoju osobnu pored lica, često s porukom ispod slike - „širi dalje, razotkrij me". Ova seksualna fantazija odgovara na brojne izazove: s jedne strane zadovoljava potrebu za submisivnošću i predajom kontrole; s druge strane, iz ralja internalizirane homofobije izvlači užitak.

Međutim, prevelika je simplifikacija reći da se tu seksualizira čin poniženja. Pravi izvor užitka je u prevazilaženju poniženja, i to kroz otpor enormnom društvenom pritisku da se seksualnost drži u tajnosti, koji je fundamentalan dio iskustva gej muškaraca. S obzirom na to da razotkrivanjem radikalno izlazimo iz svoja četiri zida, taj čin ima i političku dimenziju, jer ne razotkrivamo samo sebe nego i licemjerje društva koje perfidno oblikuje naše seksualne želje, da bi nas potom pokušalo postiditi zbog njih. Umjesto da patroniziramo ove muškarce kao žrtve, u njima možemo vidjeti glasnike jedne nove i slobodne seksualnosti. Prave žrtve su svi oni koji kapituliraju stidu i malograđanskom moralu nauštrb prirodnih potreba svog tijela.

***

Nitko nije pretrpio toliko udaraca ispod pojasa kao LGBT ljudi. Naša tijela su i dan danas meta fizičkog, psihičkog i simboličkog nasilja, a naše erogene zone izranjavane su gađenjem i posramljivanjem ‘moralne većine' - nježni eufemizam za amoralnu bagru s malignim odnosom prema seksu. Tko bi pri zdravom razumu htio biti dio te ekipe?

Poruka za heteroseksualne prijatelje, a pogotovo cis muškarce: Želiš li doista biti solidaran s LGBT ljudima? Želiš li biti dostojan njihovog prijateljstva? Počni od sebe i izađi iz ormara. O čemu maštaš dok se jebeš? Jesi li sadist? Jesi li drolja? Sramiš li se svog tijela? Jesi li vjeran? Govoriš li ženama istinu? Skrivaš li nešto? Bi li se stidio da ti roditelji saznaju odgovore na ova pitanja? Zašto? Što je u srži tog stida ako isti onaj patrijarhat koji siluje žene i proganja pedere? Misliš li da je fer očekivati od gej ljudi da se autaju dok ti čuvaš svoj stid?

Lako je prihvatiti nekoga. Puno teže je prihvati sebe. Ali samoprihvaćanje je temeljni preduvjet slobode. Konkretno, slobode da se eksperimentira s vlastitom seksualnošću, da se postane više fleksibilan, zaigran i radostan, a manje rigidan, uštogljen i kompulzivan. Slobode da se patrijarhalna seksualna patologija, koju smo internalizirali toliko duboko da nam je postala nevidljiva, pretvori u običnu pantomimu seksualne igre. Seksualni identitet je dublja stvar od puke privlačnosti ovom ili onom spolu: jednom kad skinemo gaće, svatko od nas je seksualna manjina. Stoga, nauči nešto od iskustva emancipiranih LGBT ljudi: izađi iz svoje zone komfora - razotkrij se.

Piše: Viktor Zahtila

*Prenosimo sa portala VoxFeminae