Kruh svagdašnji u duginim bojama

Uključit ću se u najbližu mi gej paradu, podržat ću pravo ljudi na dostojanstvo u toliko razvikanoj slobodi, ali... Kad prođu planirane pride parade, očekujem od njihovih sudionika jednu novu, paradu dostojanstva. Za one što nemaju ni deset kuna dnevno, po članu obitelji, za prehranu. Za majku i oca, istjerane sa djecom iz kuće, zbog hipotekarnoga kredita

Skoro mi ovih dana promaknuše neke tako bezvezne informacije. Od kojih bi moglo zavisiti hoću li za koji mjesec jesti travu iz obližnje šume i, poput divlje svinje, rovati ne bih li našla koji žir, kesten, gljivu, bilo što od jestivih plodova. Ne znam hoću li moći plaćati struju, kao što neki oko mene već ne mogu, ako je isključe, neću ništa spremiti za zimu u zamrzivač. Još nitko nije obećao da ću, umjesto trave, jesti snijeg, ali, spremna sam. Poslije šarenila obično dolazi bjelina.

Zato sada koristim situaciju i uživam u duginim bojama. U koje je umotano sve crnilo naše svakodnevnice. Nova zaduženja države, što znači i nas svakoga pojedinačno, prognoze o olovnim vremenima što nadolaze, pad potrošnje, rast nezaposlenosti, nacionalna netrpeljivost, porast cijena svega što ima novčanu vrijednost, odgađanje kemoterapije za drugi dan jer nema supstance, ubistvo zbog parkirnoga mjesta, nemogućnost da se djetetu kupi kilogram trešanja.

Oprostite, ništa nisam kriva, neka mi nitko ne zamjeri i ne osuđuje me bez dobroga promišljanja, ali nisam gej. Valjda je tako zapisano u mom genetskom kodu, sumnjam da bi i profesor Miroslav Radman o tome više znao. Iako bih voljela čuti, ne zbog gej, svejedno da li muškaraca ili žena, još manje zbog stavova Crkve, nego poradi Darwina, evolucije, razvoja od krapinskoga neandertalca do homo sapiensa i današnjega homo ludensa. A najviše zbog Eve i Adama i one proklete jabuke, možda je već od nje sve krenulo različitim pravcima. Pa zavaralo majke i očeve, bake i djedove, spermiće i jajašca.

Uključit ću se u najbližu mi gej paradu, podržat ću pravo ljudi na dostojanstvo u toliko razvikanoj slobodi, ali... Kad prođu planirane pride parade, očekujem od njihovih sudionika jednu novu, paradu dostojanstva. Za one što nemaju ni deset kuna dnevno, po članu obitelji, za prehranu. Za majku i oca, istjerane sa djecom iz kuće, zbog hipotekarnoga kredita. Za učenike koji nisu otišli na jednodnevni izlet s razredom jer im roditelji nisu imali novca za platiti izlet. Kao da je riječ o koncertu heavy metal grupe. Za sve koji se usude priznati da su prije dvadesetak godina bolje živjeli, a prije tridesetak uživali, izlažući se da budu žigosani najpogrdnijim žigom - jugonostalgičara. To je, ipak, gora i ružnija stigma nego gej. Želim da zajedno i mirno izađemo na ulice zbog kruha našega svagdašnjega. A krevete vratimo u spavaće sobe. Sa mišlju na gladnu djecu Afrike, nevino smaknutoga na električnoj stolici, ženu kamenovanu zbog ljubavi. Sićušna su i beznačajna ova naša gej paradiranja. I ona za i ona protiv. U odnosu na moguće.

Bojim se da nikad neće povorka krenuti ni jednom ulicom zbog prava nas sličnih i bezličnih, kojima su i svakidašnji problemi previše slični, pa, zašto bismo se onda, tako slični, uopće isticali. Lakše je braniti druge nego sebe, jednostavnije je štititi tuđa prava, zalagati se za stvarnu ili imaginarnu demokraciju. Teže je organizirati se za sebe, može izgledati kao moljakanje i prosjačenje. Zato se potajno nadam da će ti drugi možda jednoga dana uzvratiti pažnju i organizirati se u zaštiti naših prava.

Photo: www.jutarnji.hr

Ako se varam, onda je to zbog ovoga današnjega, posljednjega tranzita u našim životima. Venere preko Sunca. Okupanoga u dugine boje. Sljedeći će biti tek 2117. godine. Sa dugom ili bez, tko zna.

Autor: Jagoda Kljajić