Lorence Ferich je freelance fotograf iz New Yorka poznat po "night-life" scenama i prikazima "drugačijeg" načina uživanja. U Beogradu je imao izložbu u Muzeju Istorije Jugoslavije u toku marta meseca zajedno sa svojim prijateljem Tončijem Ćorićem.

"NY nights & Modrine" je presek kroz njegov rad od "Studio 54", preko "Innocent Sinners" do "Night & movement", postavljen uz prizore Jadranskog mora Tončija Ćorića. To je u neku ruku i Lorencova životna putanja, od Splita iz kojeg je otišao sedamdesetih godina, preko Pariza, do New Yorka. Ferich je radio sa agencijama kao što su Sygma, Sipa-press, Corbis i Polaris Images, a fotografije su mu štampane širom sveta. Objavljivan je u magazinima Newsweek, Time, Photo, Hola, Epoca, L'Espresso, Europeo, Elle, France Dimanche, Le Point, Panorama.

Kako si iz rodnog Splita završio u Parizu, pa nakon toga u "novom svetu"?
Nakon završene Klasične Gimnazije u Splitu i položenog prijemnog ispita na Arhitekturi u Zagrebu, otisao sam u Pariz. Razlog jednostavan: nisam htio da svijet doživljavam preko TV ekrana, htio sam da ga osjetim uživo. Ili, nisam htio da ostane na tome da sam "samo pročitao Na Drini Ćuprija, htio sam da hodam po njoj." Isti slučaj sa "Anom Karenjinom :) Uglavnom, nisam, niti sada znam, tačno sta hoću, ali uvijek sam znao tačno šta neću.

Kakvo iskustvo nosiš iz Pariza? Posebno u poređenju sa Amerikom?
U Pariz sam dosao kao klinac sa nepunih 19 god, u roku 6 mjeseci "prošao" sam "cijeli život" i po iskustvu osjećao se kao da imam 80 god. Sve godine života nakon toga činim sve da se vratim sa tih 80 na 19 god. Jedna od sposobnosti kad odrasteš "preko noći" je da možeš biti jako fin i u isto vrijeme bezobrazan ako treba. Da ilustriram to "finu-bezobraznost" malom anegdotom. Pred kafićem u Zagrebu, jedan fini momak nešto nudi ljudima, i svi ga momentalno odbijaju za bilo kakav razgovor. Dolazi do mene:" Dobar dan, mogu li vas nesto upitat'?" odgovaram: "Kako ne, samo izvoli". On nastavlja: "Evo danas, po jakoj povoljnoj cijeni nudimo knjigu, Kuharica za plavuše". Pokazuje mi knjigu, ja ga pogledam. On se ljubazno nasmije i vadi drugu knjigu: "Ali po isto tako povoljnoj cijeni nudimo i knjigu Kuharica za muškarce". Ja sam u mat poziciji:" Jako mi je žao momak, ali ja, nisam još niti plavuša niti muškarac." Momak je ostao bez riječi, mislim da mu je trebalo par sati da nastavi prodavat' knjige. To sam naučio u prvih 6 mjeseci života u Parizu. Kada sam iz Pariza došao u New York, osjećao sam se kao da mali Drakula dolazi iz Bukurešta u svoj dvorac u Transilvaniji, kao da sam uvijek bio tu. Kasnije na usporedbu Pariza i New Yorka, znao bi reć', da je Pariz kao jedna zgodna, dobro uščuvana, stara kurba, kojoj više nije stalo do sexa. New York mi je izgledao mlad, pun energije.

U svom stvaralaštvu pokrivaš četiri decenije. Od Studija 54 do savremenih hipstera. Bilo bi zanimljivo čuti o promenama koje su se desile kroz decenije sto se tiče stava, ponašanja, clubbinga i uopšte atmosfere...?
Jao, kada spomeneš četiri decenije stvaralaštva, onda mora da imam neke godine ili sam Dorian Gray, ali samo u svojoj glavi. Studio 54, je legendaran, specifičan, rekao bi dio života sam za sebe. Fascinira me, kad se sjetim, protokol vratara, kako nije svako mogao da uđe, a opet u klubu si mogao vidit svakoga, sve i svašta. Kao npr. Kada bi se u Beogradu otvorio ekskluzivni "Klub Beograđana", gdje neki rođeni Beograđani ne mogu ući, a neki rođeni u Čačku ili Splitu mogu, bez ikakvog pisanog pravila samo na bazi originalnosti i energije, fascinantno. Nakon Studia 54, bilo je još nekoliko mega klubova, Paladium, Area itd.ali nista ni blizu "veličine" Studia 54. U zadnje dvije decenije, mene osobno zanimaju klubovi sa specifičnim sadržajem, gay klubovi, S&M klubovi, swingers klubovi ili neki privatni party od ljudi iz toga kruga, koji može biti na bilo kome mjestu. Na takvim mjestima nalazim originalnost, što je za mene najvažniji kriterij u fotografiji i stvaralaštvu uopće.

Na kakvu originalnost tačno misliš?
Mislim da ljudi, ono šta sanjaju po danu, po noći u tim klubovima mogu doživljavat'. Naprimjer ako ti je želja da se obučeš u malu djevojčicu i šetaš ulicom, bilo bi malo teško prihvaćeno. Ali po klubovima to je sasvim okay i prihvatljivo. Takodjer, jednom sam susreo čovjeka, bio je obučen kao Mojsije, rekao mi je; "Hi, tonight I am God" ja sam rekao: "Hi, tonight I am Lorence, and by the way, what are you the rest of the days?" on mi je odgovorio: " I am teacher, and what are you?" ja sam odgovorio: "I am God."

Odakle zanimanje za night life?
Neke životinje u prirodi kao npr.sova ili šišmiš su aktive noću, reklo bi se žive samo noću. Vjerovatno sam i ja u nekoj prijašnjoj inkarnaciji bio jedna od tih životinja.

Izlaziš u klubove samo radi fotografisanja ili i provoda?
Za mene je fotografiranje, provod. I vice-versa. Provod bez fotografiranja nije moj provod, nešto kao za nas Dalmatince, večera bez vina ili vino bez večere.

Zanimljivo je videti fotografije slavnih koje nisu ustaljeno medijski našminkane, a niti "papparazzo" skandalozne. Celebrities izgledaju od krvi i mesa, tu pored nas. Kakvo je iskustvo u radu sa takvim subjektima (objektima?)?
Da, celebrities su ljudi od krvi i mesa, baš kao mi. Uglavnom jako su fini i pristupačni ljudi, samo je teško steći njihovo povjerenje, što često puta  treba da se dogodi momentalno. Znači, kada ljude upitaš "Dobra večer, mogu li vas fotografirati?" ne samo da ljudi kažu "da", nego ti posvete minut pažnje, pogled itd. Npr. na isti upit, Boy George me upitao zašto mi treba njegova fotografija, ja sam odgovorio "Za poslat' je mami", čovjek se oduševio odgovorom, i ispala je odlična fotografija. Mislim da samo treba bit fin, pristojan i opušten, te bez problema "veliki ljudi" će se spustit na tvoj nivo.

Od slavnih ličnosti, malo više vremena u diskusiji sam proveo sa Ginom Lolobrigidom, ona je takodjer fotograf, a prvi muž joj je bio Slovenac. Ja sam imao 25 godina tako da sam ženi bio interesantan za razgovor. Interesantno je da sam jednu cijelu večer razgovarao sa Joko Ono da bi tek na kraju shvatio tko je ona, iako mi se žena na početku prestavila kao Joko. Ja imam prijatelja u Splitu koji se zove Joko, tako da sam odmah počeo da razgovaram o moru, Splitu, itd. :) Bilo mi je čudno kako nam se nitko nije približavao jer klub je bio pun, ljudi koji su nju čuvali bili su sa strane, moji prijatelji također nisu prilazili, ja sam bio u svom svijetu i proveli smo ugodnih sat-dva razgovarajući, ni sam ne znam o čemu.

Kako gledas na veliko "čišćenje" New Yorka Rudya Giuliania tokom devedesetih?
Gledam pozitivno, jer očistio je kriminal skoro 100%. Iako je New York meni i prije bio dosta siguran grad, sada stvarno možeš šetat' cijelim gradom, cijelu noć, bez problema. Jedino, u početku mi je bilo malo žao jer je "očistio" sve prostituke sa ulice (ženske, muške i transvestite)., tako da sam se ponekad kasno u noći osjećao usamljen i ostavljen. Ali u toku godinu dana uštedio sam toliko novca da sam mogao dovršiti kuću u Baškoj Vodi, znači na neki način imam završenu kuću, zahvaljujući Giulianiju.

Ali je ipak oterao tvoje omiljene prizore sa ulica?
Ponavljam, mislim da je Giuliani učinio dobru stvar. Iako sam i ja uskraćen za moje omiljene likove sa ulice, ali svako se mora negdje žrtvovati. Uzmimo primjer da je "očistio" Times Square od stotine jeftinih porno radnji i sve što ide uz to. Nisam ja moralista i nemam ništa protiv pornografije, ali sve na svoje mjesto i sa stilom. Da budem precizniji, ja volim dekadenciju, ali ne vulgarnost.

Gde nalaziš najprivlačnije i tebi najzanimljivije prizore?
Isključivo, tj. 99% fotografiram na Manhattanu, a i sam živim na East 77th street. Klubovi u koje zalazim nalaze se uglavnom downtown, ali jednostavno nalazim cijeli Manhattan zanimljiv za moj rad bez da izdvajam neku posebnu četvrt, downtown ili uptown, east ili west.

Odakle zanimanje straight muskarca za gay life? Ili za S&M scenu?
"I am a nigger but my skin is white". riječ "nigger" upotrebljavam u kontekstu rap poezije, jer onda je puna ljubavi i simpatije. U nekom drugom kontekstu može biti derogativna, što mi nije ni na kraj pameti. Ili da sve stavim u gay kontekst, napisao bih pjesmu "Oženjeni peder" (sa ženom) a stihovi bi bili: "hej dragi, hej dragi... ja sam peder al draga mi je "riba"...itd.. sve te riječi u takvom kontekstu ja nalazim pune ljubavi i šarma. Mislim da "normalni ljudi" žive život koji je pun sado-mazohizma u svakidašnjici, npr. ručak sa obitelji, posao, krediti, itd. Te da se malo opuste bilo bi dobro da posjete S&M klubove, da vide da je to u stvari odmor od svakidašnjice.

Mislim da nitko nije niti 100% gay, niti 100% straight. Da se ponovo vratim na jednu anegdotu: Četiri-pet godina, nakon Pariza i New Yorka, sjedim na večeri u restoranu Splitskog Hotela Park u društvu prijatelja, poznatog Splitskog homoseksualca Marinka. Srđan, prijatelj iz gimnazije me vidi u društvu Marinka i kao da mu je žao sto sam postao "peder". Predložio sam njemu i njegovoj zgodnoj djevojci da sjednu za naš stol, te da se zabavljamo i pijemo do 3-4 sata ujutro i onda ćemo viditi tko koga seksualno privlači.

Imam puno gay prijatelja, a Tim, moj nekadašnji "roommate" mi se potpisuje sa "your favorite wife." Kako je on rekao imali smo "perfektan brak", jer smo se viđali najčešće na stepenicama. Posle njega je došla mlada cura Dona. Susjeda je bila prilično zbunjena "promeno" situacije.

Moj stav prema gay, straight, white, black ili bilo kojoj populaciji je "Live and let live, or, fuck me gently and don't mess my hair." Kraj u kojemu sam se rodio ili cijeli teritorij bivše Jugoslavije ili Texas ili Canada inicjalno ima isti broj gay populacije koja se rodi. Što se gay prava tiče, ja sam da apsolutno svi ljudi imaju ista prava, znaci ako gay ljudi hoće da se žene, svaka čast. Vjerovatno u takvim brakovima ima vise seksa i ljubavi nego u prosječnom "normalnom" braku. Imam još jednu soluciju, ukinio bih brak kompletno. Nije mi jasno da moraš potpisati dokument da ćeš nekoga voleti cijeli život.

Kako uopšte funkcioniše fotografisanje na takvim mestima gde je fotografisanje najčešće nepoželjno?
Uglavnom idem tamo gdje sam pozvan ili se predhodno najavim, tako da nema nikakvih iznenađenja. Sa ljudima si fin i pristojan i to je to. Vjerujem da bi me ti u Beogradu odveo u tvoje "najomiljenije" klubove, gdje bi opet upoznao ljude koji bi me pozvali na njihova mjesta. Ako su ljudi okay, svako je zvijezda, bar za 15 min.

U Beogradu si izlagao sa svojim kolegom Tončijem Ćorićem. Gde je tu spoj night life-a i dalmatinske obale?
Tončija Ćorića sam upoznao u Baškoj Vodi. Volim i cijenim njegov rad, postali smo tim, on predstavlja more i dan, a ja New York i noć. Nešto kao Ying-Yang, s tim da ne znam ko je šta. Također u S&M terminologiji dao sam mu titulu "Master", što znači, on jedino može da me maltretira 30 minuta na dan i onda steknem imunitet za ostali dio dana. U povjerenju: "Slave is the Master".

Pripremio: A. Maćašev