Hrvatske ''Pobunjene Mace''

Le Zbor je prvi mješoviti ženski, lezbijsko feministički zbor u našim krajevima, a bije ih glas o prožimanju kulturno-umjetničkog aktivizma i lakih nota. Uz to, zbog kulturno-umjetničkog aktivizma i borbe za ljudska prava mnogi uzoriti građani ove države su doslovno htjeli da ih biju. Danas 7 godina od početka rada broje petnaestak članica/pjevačica te su održale više od sto nastupa diljem Hrvatske i inozemstva.

Posebno zapaženi bili su međunarodni nastupi u Londonu 2009. na Various Voices festivalu, na Gay Games u Koelnu 2010., 2011. u Beču na Duginom balu te na Festivalu političkih pjesama Wassenbach am See ove godine. Osim samostalnih koncerata Le Zbor je sudjelovao u raznim umjetničkim projektima (filmovima, kazališnim predstavama, likovnim izložbama, modnim revijama čak se pojavio i u stripu) te je surađivao s poznatim domaćim umjetnicama i kolektivima (Sanja Iveković, Ivana Popović, Dubravka Crnojević-Carić).

U svibnju im je izašao prvi album ''Hrvatske budnice'', ali u medije su dospjeli tek podrškom Pussy Riotu u zagrebačkoj katedrali i pred ruskim veleposlanstvom. U dopisu medijima povodom toga članice Le Zbora istakle su:
''Smatramo da treba podržati borbu ruskih aktivistkinja jer smo i mi u Hrvatskoj suočene sa sustavnim uplitanjem crkve u politiku i obrnuto. Političari često koriste osjećaje vjernika ne bi li se promovirali u kampanjama, a Crkva se također prerevno bavi sekularnim temama poput uređivanja zakona o istospolnom partnerstvu, medicinski potpomognutoj oplodnji ili seksualnom odgoju, a nisu joj strane ni preporuke s propovjedaonice za koga glasati ili ne na parlamentarnim izborima. Tako je i blagdan Velike Gospe obilježilo mnoštvo diskriminatornih poruka s oltara. Smatramo da je nedopustivo da vjerske dogme utječu na zakonodavstvo i funkcioniranje sekularne države.''

Kao i svakog čestitog građanina, ljubitelja slobode i svoje Domovine, zabrinuo nas je stav naših vrlih djevojaka pa smo ih priupitali za komentar recentnih događaja ali i pojašnjenje svog dosadašnjeg širem puku neshvatljivog ponašanja. Matija Mrakovčić, aktivna članica kolektiva, buduća pravnica i profesorica pojasnila nam je o čemu se tu radi.

Brojni hrvatski puk zabrinulo je poziranje u zagrebačkoj prvostolnici, zašto mislite da je podržavanje ruskih disidentica bitno, zar nemate u životu pametnijih stvari za raditi?

Da ne bi bilo zabune, organizirale smo prosvjed pred ruskim veleposlanstvom istoga dana. Nakon prosvjeda, uslijedila je kulturno-umjetnička akcija u zagrebačkoj katedrali kao prijestolnici hrvatskoga katoličanstva s čijih se tornjeva već desetak godina viju reklame Croatia osiguranja (uskoro prodano) i Plive (odavno prodano). Nismo remetile mir i molitvu vjernika već smo zauzele metar kvadratni prostora za svoju molitvu. Zatražile smo, svaka u sebi, prosvijetljenje hrvatskoga puka koji još uvijek ne smatra da crkva nije mjesto gdje se kroje odluke svjetovne države, te pozvale, svaka u sebi, na mir, toleranciju, pravednost i snošljivost prema drugima i drugačijima. Tada smo izašle iz crkve.

Povezale smo svoju akciju sa suđenjem djevojkama iz Pussy Riota koje su ušle u pravoslavnu crkvu da bi izrazile neslaganje s Putinovom politikom. Glasnim i jasnim ulaskom u crkvu osigurale su prvome ruskom čovjeku alibi za provođenje suđenja. ''Vrijeđajući osjećaje vjernika'' same su omogućile osuđujuću presudu bez spominjanja kaznenoga djela koje to nije: izricanje njegova imena uzalud (ne mislim na Boga, naravno).

Mnogi su se komentatori hvatali za glavu pitajući se kako ne vidimo da su one to namjerno napravile (naravno da jesu, nisu maloljetne ni maloumne, umjetnički aktivizam znači svjesno kršenje normi) te kako ne vidimo da je medijska hajka na nepravedno rusko suđenje zapravo zapadno orkestrirani napad na rusku samostalnost (i ako jest, naša je akcija orkestrirani napad na jaku vezu crkve i države kojoj svjedočimo kod kuće, a koja se osnažuje sve više i više, umjesto da bude obrnuto)...

Zašto vi pjevate kad u Hrvatskoj ima 16 500 pjevača i 750 klapa- treba li nam još i to?

Ne znam kako si došao do toga broja, ali mislim da si premalo rekao. U Hrvatskoj pjeva barem četiri i pol milijuna stanovnika, samo što mnogi od njih nisu snimili cd. Pjeva se po privatnim stanovima, najčešće tužaljke nakon razaranja kućnoga budžeta. Pjeva se po sudovima, najčešće o tuđim zlodjelima, nikada o svojima. Pjeva se po medijima, vrsta pjesme varira o tome tko ih plaća za pjevanje. Sve su to umjetnički proizvodi, po definiciji, odražavaju vrijeme u kojem se živi i potrebu da se bude poznat, priznat u zahtjevima, a neki da i zarade od toga... Naše pjevanje logična je posljedica toga. To što smo snimili cd samo znači da smo dobro organizirane unutar sebe, a to je preduvjet svakoga djelovanja.

Zašto misliš da je bitnije tko pjeva nego kako pjeva?

I to je samo odraz suvremenosti. Pakiranje nije nikada bilo ovako važno, portali se guše u golim guzicama, a tekstovi prate vizualni sadržaj. Ma tko danas ima vremena pratiti poruku ili iščitavati značenja? Na prvu, naš je projekt karakteriziran lezbijsko-feminističkim ključem, što naizgled odbija većinu, no ti pojmovi golicaju maštu svakog prosječnog hrvatskog arhipatrijata-patriota. Na drugu, mi kao lezbijke i feministice (rekao bi ''fuj'' jedan naš ''obožavatelj'' na facebooku) imamo etiketu ''drugačijih'' kojom se ponosimo, te iz nje crpimo i legitimitet i povod radu. Nismo kao Milorad Pupovac u suvremenoj etnointerpretaciji Ive Josipovića, nismo prve među ''drugačijima'', već smo najglasnije. Borimo se za svoj prostor i stojimo iza svojih djela imenom i prezimenom, ako treba. Da ne bude zabune, prvo smo naučile pjevati buneći se, a sada se već bunimo pjevajući!

Koliko članova broji vaša organizacija/ćelija, koliko ih je koji to podržavaju?

Naša organizacija obuhvaća sve ljude koji joj žele biti dijelom. Operativa broji oko deset djevojaka, no lako se proširi, prema potrebi i konkretnoj situaciji. Na promociji albuma u Tvornici bilo nas je dvadeset, na promociji novokomponirane hrvatske težnje prema odvajanju crkve i države u zagrebačkoj katedrali - šest. S jedne strane, prvi je događaj popraćen medijski kao sjajan uspjeh, drugi nije baš odjeknuo u medijima. S druge strane, podržavatelji našega rada pojavili su se u Tvornici i bilo nam je sjajno, no komentari i ono što se danas broji kao komentari, ''lajkovi'', u slučaju drugoga eventa, premašili su sva moja očekivanja. Negativni komentari idu od zazivanja pravne države da ''i u ovom slučaju djeluje'' (to jest, da nas uhiti, makar je meni puno zanimljiviji dio u kojem se traži od institucija da ''opet'' djeluju, kao da se može pronaći neko sigurno mjesto kada prethodno jesu djelovale) do uvjerenja da se radi o fotomontaži.

Gdje sve širite svoju propagandu?

Od vrtića do staračkoga doma, tramvaja i trga do legitimnoga heteroseksualnoga vjenčanja, malih mjesta na jadranskoj obali do europskih prijestolnica - uvjerene smo da ideja promicanja ravnopravnosti nema granica, fizičkih ni mentalnih. Pa kad si tako uvjeren u ispravnost svoje ideje koja ne šteti nikome, ne remeti ničiji mir niti koga omalovažava, zanimljivo je vidjeti kako te doživljavaju štetnim, ''remećujućim'' i omalovažavajućim. Uđeš li ljudima u njihove najskrivenije želje, strahove ili snove, isplivaju zastrašujuće stvari. Prvenstveno, to je strah od prestanka svijeta kakvog poznajemo. Svakodnevna borba za preživljavanje običnoga čovjeka rezultat je funkcioniranja svijeta protiv kojega se borimo. I kad ti takav, običan čovjek kaže da si nedostojan njegove pažnje jer on ima ''zbiljskih'' problema, shvatiš da si zahvatio u područje nesvjesnoga koje neće tako skoro isplivati na površinu... Kad se bavimo nekim problemima, predbacuje nam se što se ne bavimo drugim problemima, i tako dalje. U svakome slučaju, svi se prigovori svode na to da ne djelujemo dovoljno! Pa ti vidi.

Je li vaš novi album financiran ''soroševim'' novcem?

Možda i jest, tko zna otkud ide trag novca... Naš je album financiran tako što smo zarađivale svojim pjevanjem i štedile taj novac. Nitko nas financijski ne podržava, skupljamo članarinu koja je minimalna, a koja služi pokrivanju troškova proba. U inozemstvu nas redovito plaćaju, u Hrvatskoj nikada. U Hrvatskoj uglavnom mi plaćamo da bismo pjevale. Hrvatskim proračunom za kulturu i zagrebačkim gradskim novcem za kulturu pokrivaju se ''pijsko-jedačke sesije'' i putovanja književnika na Palagružu, kojima rado prisustvuje i ministrica kulture, te nastupi dalmatinskih klapa u inozemstvu, da spomenem samo neke nedavne, ovdje nema mjesta za neprokušane ideje i poruke koje smanjuju netrpeljivost. Kulturni aktivizam i djelovanje u smislu širenja čovjekovih granica nisu u interesu vlasti. A s njima, takav se interes u običnoga čovjeka drastično smanjuje, i dalje su nam političke elite uzor dobroga života.

Sluša li itko vašu muziku?

Moj je muž ovo ljeto slušao naš album na repeatu od Zagreba do Zadra...

Dvije godine vas je financirala RH. Je li u redu vratiti joj podržavanjem parade u Splitu - što su vam skrivili nevini građani Splita još su i djeca to mogla vidjeti?

Republika Hrvatska je također podržala paradu u Splitu, pa je bilo u redu da ju podržimo i mi. Uostalom, Republika Hrvatska jest parada u Splitu - od kamena u glavu do šarenih zastava, sve je to Republika Hrvatska, i takvom će ju naslijediti i nevina dječica ukoliko se njihovi roditelji ne podvrgnu ubrzanom postupku razbuđivanja.

Zašto provocirate slobodne građane svojim devijantnim ponašanjem zašto ga ne zadržite u svoja 4 zida?

Rijetki od nas imaju svoja 4 zida, za početak, kao i većina tih slobodnih građana. Naši su domovi vlasništvo banaka, naši su računi nenaplativi jer nemamo posao kojim bismo pokrivali te troškove. U doba kad je bilo najstrože zabranjeno razmišljati o vjerskoj, rasnoj, nacionalnoj i seksualnoj snošljivosti, podizali smo kredite za stanove u kojima ćemo slobodno prakticirati svoje snošljivosti, ulica je bila rezervirana za stavove jedinstva u mržnji. Sad kad je postalo nemoguće zadržati ta svoja 4 zida, prisiljeni smo izaći na ulicu i biti snošljivi prema drugima, naočigled sviju onih koji još uvijek odbijaju prihvatiti minuse na računima kao trajno stanje ove nacije. Zanimljivo je, a upravo to se ne želi vidjeti, da je naše ''devijantno'' ponašanje podržano od strane onih koji ne moraju brinuti za opstanak svojih bankovnih računa i nekretnina koje imaju u posjedu. Tako ispadamo njihovi plaćenici, dok smo samo njihova medijska ispostava, a mnogo smo sličniji onima koji umjesto kreditne kartice imaju samo - kamen u ruci.

Sustavno podrivate naš hrvatski sustav skrivajući se iza umjetničkog izričaja, čemu to?

Jasno artikulirani prosvjedi nikada nisu uspjeli u ovoj zemlji, pa pokušavamo malo suptilnijim načinom uvući se u mokre snove prosječnih hrvatskih domaćica i radnika s petnaestosatnim radnim vremenom. Također, s obzirom da nezaposleni imaju mnogo više vremena ovih dana, pokušavamo ih privući svojim umjetničkim angažmanom da ne moraju slušati samo o negativnostima suvremenoga stanja. Intelektualci, političke elite i jahtaši nisu naša primarna publika, njima je ionako sasvim jasno na kojem smo putu.

20 godina nakon smrti Jugoslavije još uvijek pjevate Internacionalu, kako to objasniti?

Najpoznatija socijalistička himna nastala je 1870. godine i u širem, internacionalnom ključu u kojem ju pjevamo, ima mnogo smisla. U Hrvatskoj ju rijetko pjevamo, ljudi se, poput tebe, često čude čemu danas ta pjesma služi. Kratko i jasno: razarajuća moć neoliberalnoga kapitalizma izbrisala je pojam socijalne države kojoj su u temelju solidarnost i ljudska prava. Zahtijevamo promjenu svijeta iz samih temelja.

Otkud vam pravo da se izrugujete domoljubnim osjećajima i pjesmama Marka Perkovića?

Nikada se nismo nikome izrugivali, ne funkcioniramo po principu ti meni-ja tebi. Ne mrzimo i nikoga ne pljujemo jer je to osnovni obrazac ponašanja dominantne većine. Domoljubna Thompsonova pjesma bila je samo povod za još jedno osjećajno domoljubno pjevanje. U našoj interpretaciji, lijepi krajevi Lijepe naše postali su lijepe djevojke Lijepe naše, žena je zadobila primat u povezivanju krajeva, što je i metafora za sam zbor, koji povezuje Lijepu našu u terminima ljubavi, poštivanja i slavljenje različitosti. Također, žena kao čuvarica ognjišta, u tradicionalnoj verziji narodnih pjesama, postala je aktivna sudionica u mijenjaju svijesti. To nije izrugivanje, to je podizanje Thomsonova izričaja na još višu, univerzalniju razinu.
Kao što rekoh, mi ne izrugujemo. Mi zahtijevamo. Naša je pojava u katedrali bila samo prodor tamo gdje nas se ne želi, osvajanje prostora koji je jasno i glasno rekao da ne priznaje naše postojanje i naše zahtjeve. No, za razliku od te besjede, koja je glasno odjeknula sa svih hrvatskih propovjedaonica i u svim hrvatskim medijima, ne ostavljajući niti jednog hrvatskog građanina u mogućnosti da se ne izjasni, mi smo ušle tiho i mirno u crkvu, razvile svoje transparente u potpunoj tišini, dvije minute stajale bez pomaka te izašle. Tko je vidio, vidio je. Čak mislim da smo bile bližu ukazanju nego provokaciji, no gdje je granica, rijetko tko može reći.