Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Metafizika, transcedencija, paralelni svetovi, mitovi, legende...

Moderatori: KorvinOdAmbera, Moderators

By ...Sitnicava...
#1329399
Nisam sigurna da li sam temu smestila u adekvatan kutak, pa se nadam da nisam napravila dodatan posao za moderatore...

Dakle, tema je Empatija.

Pođimo od teze da je sebičnost nešto što je po prirodi u čoveku i da nema onoga koji se ne može nazvati krajnje nesebičnim. Pitanje je samo u kojoj su srazmeri sebičnost i nesebičnost.

Interesuje me šta vi mislite o sledećem:

Da li je egoizam ono što koči empatiju ne dozvoljavajući da se ljudi potpuno užive i indentifikuju sa osećanjima, mislima i potrebama drugih jedinki?

Ili uzrok vidite u nečemu drugom?

Šta generalno mislite o empatiji - da li je imaju retki entiteti ili svako od nas?

Posedujete li vi istu?

Vidite li je kao nešto krucijalno?

:mini:
Korisnikov avatar
By Rei
#1329405
Originally posted by ...Sitnicava...

Da li je egoizam ono što koči empatiju ne dozvoljavajući da se ljudi potpuno užive i indentifikuju sa osećanjima, mislima i potrebama drugih jedinki?
Mislim da je kochnica zdrav razum. Ne vidim razlog zashto bih se identifikovao sa tudjim problemima. Misli i osecanja, to da, ali samo kod osoba sa kojima smatram da vec imam neku povezanost. I to opet nije identifikovanje, vec razumevanje. Ili pokushaj razumevanja. Kod mene je vishe pokushaj poshto bash i nemam talenta. :)
By ...Sitnicava...
#1329408
Originally posted by REI
Originally posted by ...Sitnicava...

Da li je egoizam ono što koči empatiju ne dozvoljavajući da se ljudi potpuno užive i indentifikuju sa osećanjima, mislima i potrebama drugih jedinki?
Mislim da je kochnica zdrav razum. Ne vidim razlog zashto bih se identifikovao sa tudjim problemima. Misli i osecanja, to da, ali samo kod osoba sa kojima smatram da vec imam neku povezanost. I to opet nije identifikovanje, vec razumevanje. Ili pokushaj razumevanja. Kod mene je vishe pokushaj poshto bash i nemam talenta. :)
Baš si iskren... :)

Lepo je što barem pokušavaš da razumeš blisku osobu.

Iako mislim da bi snagom svoje volje uspeo da se identifikuješ, što je u stvari i put do razumevanja... Mislim da nije pitanje talenta (svega neki mali postotak) već volje i želje. I naravno važnosti osobe sa kojom diskutuješ. ;)
Korisnikov avatar
By Morgan Le Faye
#1329424
Za mene je empatija kljuch za nevinost (bezgreshnost.)

Imam neki osecaj da je sve shto me shtiti od ambisa jeste chinjenica shto nikoga nisam osudjivao. A nisam osudio jer sam razumeo i doshao do zakljuchka da bih ja isto uradio da sam na njihovom mestu.
Kabalistichko uchenje me svrstava u Binah (sferu razumevanja) tako da je moj savrshen partner Hokmah (mudrost.) Jedno bez drugog smo beskorisni, ali verujem da kada mu vidim ochi da cu ga odmah prepoznati.
Tako da cu tek tada dozvoliti svojoj empatiji da bude slobodna, jer je sada moram ogranichavati. Zbog toga izbegavam negativne, depresivne ljude jer mi je teshko da blokiram empatiju pa se ja skenjam ili mi se dese josh gori problemi koje dotichni imaju, jednostavno njihovi problemi u zivotu mi se preslikaju. To je i razlog zashto izbegavam fizichki kontakt s ljudima koje nisam dovoljno upoznao.
By J...
#1329431
Originally posted by ...Sitnicava...

Da li je egoizam ono što koči empatiju ne dozvoljavajući da se ljudi potpuno užive i indentifikuju sa osećanjima, mislima i potrebama drugih jedinki?
Mislim da dosta toga zavisi od vaspitanja. Empatija je sposobnost koja se uci od najranijeg detinstva. Recimo, dete hoce da uzme igracku drugog deteta i krene da ga bije. Onda roditelj tu treba da reaguje objasnjavajuci mu zasto to sto radi nije dobro. E sad, ako objasnjava batinama onda ce postici samo odlaganje takvog decijeg egoisticnog ponasanja do trenutka kada se dete bude osetilo dovoljno jakim da se ne plasi kazne a ako objasnjava recima i primerom onda moze biti nekog efekta.
Originally posted by ...Sitnicava...
Šta generalno mislite o empatiji - da li je imaju retki entiteti ili svako od nas?
Svi je imaju u manjoj ili vecoj meri. Potpuno odsustvo empatije je uoceno samo kod psihopata a to su ljudi koji su sposobni za najgore zlocine.

Problem je u tome sto je empatija vrlo cesto u ovom svetu nepozeljna osobina i u mnogim poslovima ljudi ako zele da napreduju moraju da je potisnu. Mislim da je kolicina empatije obrnuto srazmerna sa mestom u drustvenoj hijerarhiji. Recimo, u firmi ne mozes da dodjes do nekog visokog polozaja ukoliko nisi spreman da razmisljas kao masina i da ljude posmatras kao brojeve. Isti slucaj je i u politici. Tako da su cesto neki od najuspesnijih ljudi u biznisu, u politici, ustvari vrlo neempaticni, a mozda cak i psihopate.
Originally posted by ...Sitnicava...
Posedujete li vi istu?
Da.
Originally posted by ...Sitnicava...
Vidite li je kao nešto krucijalno?
Naravno. Jedino ljubav i empatija mogu da spasu svet.


:dancing:
Korisnikov avatar
By starsailor
#1329438
sve sto je rekla J... :) ( lepo je videti tvoje postove ponovo :) )
Korisnikov avatar
By 2Q2Bstr8
#1329472
Originally posted by REI
Ne vidim razlog zashto bih se identifikovao sa tudjim problemima.
...
I to opet nije identifikovanje, vec razumevanje.
empatija i nije identifikovanje sa tuđim problemima, to nije ni zdravo da se radi. :) već razumevanje. ali i to ne u smislu da neko bukvalno "razume" i "shvati" kako se neko drugi oseća (mislim da to nije ni moguće zbog različitog iskustva), već da pokušaš da prepoznaš tuđe emocije, ali radeći to iz sebe. da vidiš nečiji svet svojim očima.

zato i kažem da to nije identifikovanje, jer si sve vreme svestan da je to tuđe iskustvo, a ne tvoje.

što se tiče nedostatka empatije, nema je svako jednako izraženu. ali reći da je neko nema uopšte bi značilo da je ta osoba psihopata ili boluje od nekog drugog poremećaja (autistične osobe često nemaju jasnu predstavu o svojim i tuđim emocijama). s druge strane, empatija je često jače izražena među sličnim osobama, a postoje i rodne i kulturološke razlike (recimo u svakodnevnoj komunikaciji sa nepoznatim osobama empatija često nije poželjna). (sad vidim da je i J.. pisala o tome.) :)
Korisnikov avatar
By Rei
#1329502
Dobro znachi pricha se o nechemu malo shirem nego shto sam mislio :)
Korisnikov avatar
By 2Q2Bstr8
#1329518
pa i da, i ne. :) empatija (kao sposobnost prepoznavanja tuđih emocija) ti daje osnovu da bi osećao saosećanje ili sažaljevanje. mada ljudi često to troje brkaju.
By ...Sitnicava...
#1329522
Originally posted by V I V I S E C T

...Zbog toga izbegavam negativne, depresivne ljude jer mi je teshko da blokiram empatiju pa se ja skenjam ili mi se dese josh gori problemi koje dotichni imaju, jednostavno njihovi problemi u zivotu mi se preslikaju. To je i razlog zashto izbegavam fizichki kontakt s ljudima koje nisam dovoljno upoznao.

Akcenat tvog posta je, čini mi se, više na simpatiji nego empatiji, no, u redu, to i jesu srodni osećaji...

Dobro je što si našao mehanizam kojim se štitiš od neprijatnih situacija. Odlično po tebe.

Ali, mislim da je onaj kome se stimuliše empatija čak i u korelaciji sa ljudima koji nam nisu bliski jako veliki čovek.

A da svako od nas ima samo maaaalo ljudskosti u sebi (kojoj, po mom, ogroman deo pripada upravo empatiji), sklad medjuljudskih odnosa bi bio neizostavan.

Zato ovo osećanje i sama vidim kao krucijalno.
By ...Sitnicava...
#1329529
Slažem se sa J... u gore izrečenom.

Čitajući njen post, zapitah se šta je po vama bolje:

- niži stupanj na društvenoj lestvici (uspeh, moć, prestiž), ali ste ČOVEK veoma empatičan, ili

- viši stupanj na društvenoj lestvici, ali ste emotivno osakaćeni, tj. da ne zvučim pregrubo, manji ČOVEK.*


Znam da je podela štura i da nije nužno da jedno isključuju drugo (iako je vrlo često da isključuje), ali me čisto zanima vaše mišljenje.







*Termin znači ljudskost kao elementarnu, ali deficitarnu karakteristiku svakog od nas.
By J...
#1329541
Originally posted by ...Sitnicava...


Čitajući njen post, zapitah se šta je po vama bolje:

- niži stupanj na društvenoj lestvici ( upeh, moć, prestiž), ali ste ČOVEK veoma empatičan, ili

- viši stupanj na društvenoj lestvici, ali ste emotivno osakaćeni, tj. da ne zvučim pregrubo, manji ČOVEK.*
Ne mora da znaci da je iskljuceno ali ako biram onda definitivno ovo prvo.

Iako zbog toga ljudi mogu da ti daju razne epitete od toga da si neambiciozan do toga da si asocijalan. Ali pitanje je sta je dobro? Kako moze biti dobro nesto sto odrzava lose drustveno uredjenje?

Danasnje drustvo nas uci ogranicenoj empatiji i to se smatra "normalnim".


(Inace, pisem ovo pod utiskom filma Zeitgeist Addendum. Preporucujem za gledanje. :) )
Korisnikov avatar
By jukie
#1329609
Postoji
1-razumem šta drugi osećaju npr. osećaju se loše zbog nečega
2-pogađa me kada se drugi osećaju loše (a mogu a ne moram da reagujem na određeni način)
3-stalno se trudim da se ti drugi ljudi što ređe osećaju loše

Ovo prvo je svakako dobro i poželjno 100 odsto, jer znaš kako da se ponašaš u njihovoj blizini

Ovo drugo ponekad jeste dobro a ponekad nije, zavisno od toga da li će to što te pogađa da ti pomogne ili odmogne da dobro reaguješ (npr. da li će da te podstakne da mrdneš tur i kreneš da menjaš sistem ili tražiš rupe u sistemu, ili ćeš da upadneš u depresiju)

Ovo treće zvuči jako dobro, ali ako skratimo jednačinu, dolazimo u istu situaciju kao kada se jedni pred utakmicu mole Bogu da pobedi njihov tim, a ovi drugi da pobedi njihov (ili da njihova stranka pobedi na izborima ili da padne ili ne padne kiša) jer ljudima trebaju razne stvari a taj se nije još rodio ko bi svakom ugodio

I MORAM da pomenem razmaženu decu (uključujući i tinejdžere!), koja se stvarno osećaju iznevereno ako ne dobiju sve što žele odmah (a žele sve najbolje što postoji, npr. peticu a nisu uradili pola pitanja) i kada ne dobiju to što žele, sposobna su da udaraju glavom u pod i zid i da sebi grlo razderu vrišteći
Korisnikov avatar
By AngraMaina
#1330044
postoji razlika izmedju socijalne/emocionalne inteligencije - sposobnosti razumevanja tudjih misli i osecanja, i empatije (εμπάθεια) tj. saosecanja, uzivljavanja sa tim tudjim mislima i osecanjima.

neko moze da razume ili ne razume druge, odvojeno od toga sto moze da se s njima sazivljava ili ne.

sto znaci da postoje 4 mogucnosti:

1. razumeti druge a nemati empatiju prema njima
2. razumeti druge i imati empatiju prema njima
3. ne razumeti druge i nemati empatiju prema njima
4. ne razumeti druge, a imati empatiju (prema onome sto mislimo da ta/j drugi/a misli ili oseca)

pa vi odaberite. mislim da su prvi i treci slucaj najcesci.
Korisnikov avatar
By Dina
#1330129
Dopada mi se ovaj odgovor od Angre Maine - i ja mislim da je empatija - uzivljavanje, (sazivljavanje) sa tudjim osecanjima, a takodje i saosecanje. Ove podele mislim da mogu da vaze ne samo generalno nego i u zivotu jednog coveka. Npr ja prema nekoj osobi mogu da gajim empatiju, a prema drugoj samo razumevanje, neku osobu mogu da ne razumem ali da imam ipak osecanje empatije prema njoj a za neke mogu smatrati da niti ih razumem niti zasluzuju moju empatiju.

U tom smislu mislim da nikako to ne vazi - neambiciozni su jako dobri, a ambiciozni losi. Ja sam ambiciozna i kad bi to cak postojalo kao izbor izabrala bih ambiciju jer smatram da se sa njom ide napred, a posredno onaj koji ide napred najcesce je vise u situaciji da pomogne i sebi i drugima, a i sam zivot nije mirovanje. Da ljudi nisu bili ambiciozni pa se bavili novim otkricima, dolazili do novih saznanja ni svet ne bi kretao napred, tesko da bismo u tom slucaju kuckali po ovom forumu mada moguce da bismo bili dobri. :andjelak: Tako da sreca da taj izbor ne postoji, ambicija jedne osobe nikako direktno ne ugrozava druge, niti znaci odsustvo empatije.
Korisnikov avatar
By Tot
#1330204
Originally posted by 2Q2Bstr8
empatija i nije identifikovanje sa tuđim problemima, to nije ni zdravo da se radi. :) već razumevanje. ali i to ne u smislu da neko bukvalno "razume" i "shvati" kako se neko drugi oseća (mislim da to nije ni moguće zbog različitog iskustva), već da pokušaš da prepoznaš tuđe emocije, ali radeći to iz sebe. da vidiš nečiji svet svojim očima.

zato i kažem da to nije identifikovanje, jer si sve vreme svestan da je to tuđe iskustvo, a ne tvoje.
Veoam dobro rečeno; prepoznavanjue tuđih emocija na emotivno inteligentan način. Ključ za razumevanje, pak, su slična iskustva. Po meni je dovoljna sličnost jer teško da postoje potpuno ista iskustva.
Originally posted by J...

Problem je u tome sto je empatija vrlo cesto u ovom svetu nepozeljna osobina i u mnogim poslovima ljudi ako zele da napreduju moraju da je potisnu... Recimo, u firmi ne mozes da dodjes do nekog visokog polozaja ukoliko nisi spreman da razmisljas kao masina i da ljude posmatras kao brojeve. Isti slucaj je i u politici.
I isti slučaj se, vrlo često, prenosi ili bolje reći prevodi na uobičajene interpersonalne odnose. Zato što je borba za mesto pod suncem tesno povezana sa neprekidnim stvaranjem ili održavanjem vlastite samopredstave. Ta samopredstava se dobrim delom socijalno oblikuje; socijalno ogledalo. Zato drugi ljudi postaju rafinirano sredstvo instrumentalizacije u cilju održavanja te samopredstave. Ovo isključuje empatiju samom prirodom tog procesa a dalje je isključuje društveni vrednosni sistem koji podstiče kompeticiju.
Originally posted by ...Sitnicava...

Pođimo od teze da je sebičnost nešto što je po prirodi u čoveku i da nema onoga koji se ne može nazvati krajnje nesebičnim. Pitanje je samo u kojoj su srazmeri sebičnost i nesebičnost.

Da li je egoizam ono što koči empatiju ne dozvoljavajući da se ljudi potpuno užive i indentifikuju sa osećanjima, mislima i potrebama drugih jedinki?
Mislim da ljudi nisu krajnje egoistična bića ali se egoizam ipak podstiče vrednosnim društvenim sistemom baziranim na neprekidnom sticanju. Ipak ljudi mogu iskoračiti iz toga, štaviše moraju, inače ne bi postojalo autentučnih međuljudskih odnosa. Ljudi imaju potrebu za iskrenim, nesebičnim prijateljstvom, žele biti voljeni; mislim da nam je i to prirođeno; i to nas odvraća od egoizma.

U odnosima sa prijateljima ne mogu biti u kompetitivnom odnosu ili ako sa nekim jesam, taj odnos neće imati veliku vrednost niti karakter trajnosti.
Korisnikov avatar
By Blady
#1330307
Samo cu napisati da je posedujem...
Ali mrzi me da sada skidam definiciju Empatije....
By J...
#1330397
Originally posted by Dina


U tom smislu mislim da nikako to ne vazi - neambiciozni su jako dobri, a ambiciozni losi. Ja sam ambiciozna i kad bi to cak postojalo kao izbor izabrala bih ambiciju jer smatram da se sa njom ide napred, a posredno onaj koji ide napred najcesce je vise u situaciji da pomogne i sebi i drugima, a i sam zivot nije mirovanje. Da ljudi nisu bili ambiciozni pa se bavili novim otkricima, dolazili do novih saznanja ni svet ne bi kretao napred, tesko da bismo u tom slucaju kuckali po ovom forumu
Mislila sam na ambiciju kojom se ide na gore u hijerarhiji vlasti. Ne mislim na ambiciju po pitanju znanja i stvaranja.

Recimo, ti si sef jednog odeljenja u firmi i stigne naredba od direktora da moras da otpustis par radnika po svom izboru. Sigurno da ti nece biti lako ali moraces postupiti"profesionalno". Empatija tu moze samo da smeta.
By ...Sitnicava...
#1330461
Originally posted by AngraMaina

sto znaci da postoje 4 mogucnosti:

1. razumeti druge a nemati empatiju prema njima
2. razumeti druge i imati empatiju prema njima
3. ne razumeti druge i nemati empatiju prema njima
4. ne razumeti druge, a imati empatiju (prema onome sto mislimo da ta/j drugi/a misli ili oseca)


Ne bih se složila sa ovom podelom.

Verovatno zato što empatiju i razumevanje vidim kao nešto vrlo blisko.

Čovek koji istinski ne razume ne može biti empatičan i obratno.
By ...Sitnicava...
#1330469
Originally posted by Dina

U tom smislu mislim da nikako to ne vazi - neambiciozni su jako dobri, a ambiciozni losi.

Ovo je malo izvučeno iz konteksta...


Nevezano za Dinin post, stičem utisak da se meša simpatija i empatija...
Korisnikov avatar
By Birthday_girl
#1330505
Imam vrlo izrazenu empatiju, tako barem pokazase neki testovi, ali mi i dalje nije jasno sta to zapravo znaci.
A mislim da mi ne bi bio nikakav problem da otpustim nekoga, narocito ako ne radi kako treba, zabusava ili je bezobrazan... A ako je samo zato sto je cist visak, jbg, ako mi je to posao... Ali dobro sad, to je druga tema. I sto ja uopste razmislam o tome? :spliff:


Ma zapravo, uvek mi je bila gadna ona "preko leseva do zvezda", ali ne vidim kakve to veze ima sa empatijom, to je stvar vaspitanja.
By mikka
#1330512
Originally posted by ...Sitnicava...
Nisam sigurna da li sam temu smestila u adekvatan kutak, pa se nadam da nisam napravila dodatan posao za moderatore...

Dakle, tema je Empatija.

Pođimo od teze da je sebičnost nešto što je po prirodi u čoveku i da nema onoga koji se ne može nazvati krajnje nesebičnim. Pitanje je samo u kojoj su srazmeri sebičnost i nesebičnost.

Interesuje me šta vi mislite o sledećem:

Da li je egoizam ono što koči empatiju ne dozvoljavajući da se ljudi potpuno užive i indentifikuju sa osećanjima, mislima i potrebama drugih jedinki?

Ili uzrok vidite u nečemu drugom?

Šta generalno mislite o empatiji - da li je imaju retki entiteti ili svako od nas?

Posedujete li vi istu?

Vidite li je kao nešto krucijalno?

:mini:

Interesantna tema :)
Mislim da je empatija veoma vazna kako u medjuljudskim odnosima, tako i za licni napredak. Verujem da je neophodna da bi covek bio bolji, da bi ostvario ljudski i duhovni rast, i najzad razumeo život.
Slazem se sa Angrom da ipak postoji razlika izmedju emocionalne inteligencije, i suštinskog saosećanja.
Razlika se uviđa među ljudima koji upravo koriste svoju emocionalnu inteligenciju ne da bi pomogli nekom drugom, već radi manipulacije tuđim osećanjima; ja se ježim od takvih ljudi, ali nažalost, ima ih.
Često su i oni sami bili povređeni, i otuda i stekli takvo oruđe, ali su ostali nedovoljno razvijene ličnosti da bi izašli iz sopstvenog mraka, i postali su tako najpre sopstvene žrtve. Njima mora da je najteže kad ostanu sami sa sobom.
Vivisect je spomenuo da ako čovek saoseća sa depresivnim ljudima može i sam pokupiti deo tih emocija. To je negde i prirodna reakcija, ne samo kada su u pitanju stvarni ljudi, već i npr. susret sa depresivnim kjiževnim likovima, slikama. Ali ako čovek ima čvrsto uporište u svojim plemenitim osećanjima, sam čin pomaganja nekom drugom, koji je depresivan, donosi još više svetlosti, i volje da se istraje u tome :sunce: . Bar je to moje mišljenje :peace:
Bez emptaije nema razumevanja Čoveka, bez razumevanja Čoveka nema ni sopstvenog, a bez razumevanja sebe ni mira sa sobom, a time ni suštinske sreće :turban:
Korisnikov avatar
By Dina
#1330661
Originally posted by J...
Originally posted by Dina


U tom smislu mislim da nikako to ne vazi - neambiciozni su jako dobri, a ambiciozni losi. Ja sam ambiciozna i kad bi to cak postojalo kao izbor izabrala bih ambiciju jer smatram da se sa njom ide napred, a posredno onaj koji ide napred najcesce je vise u situaciji da pomogne i sebi i drugima, a i sam zivot nije mirovanje. Da ljudi nisu bili ambiciozni pa se bavili novim otkricima, dolazili do novih saznanja ni svet ne bi kretao napred, tesko da bismo u tom slucaju kuckali po ovom forumu
Mislila sam na ambiciju kojom se ide na gore u hijerarhiji vlasti. Ne mislim na ambiciju po pitanju znanja i stvaranja.

Recimo, ti si sef jednog odeljenja u firmi i stigne naredba od direktora da moras da otpustis par radnika po svom izboru. Sigurno da ti nece biti lako ali moraces postupiti"profesionalno". Empatija tu moze samo da smeta.
Mislila sam ja i na te slucajeve, nego nisam htela da idem u siru pricu da ne rasplinjavam temu ali kad me pitas onda moram... Ni samo mesto sefice, ni samo mesto radnice ne garantuju da sam empaticna. Shvatam ja tebe u svakom slucaju, to sto ti pricas se kod mene vise odnosi na ono sto sam pisala da ne moram biti empaticna u istoj meri u svakoj situaciji. Sigurno ta situacija u kojoj ja otpustam radnike nosi jednu neprijatnost, ali se i kao takva moze gledati iz vise uglova. Ako to treba da bude neko nepravedno otpustanje onda ja to ne moram da uradim, ukoliko sam radila na sebi, svojim znanjima, vestinama itd lako cu naci mesto i u drugoj firmi. Ako je otpustanje nekog ko je neradnik i nanosi stetu firmi onda je to mozda neempaticno prema njemu ali jeste prema drugim radnicima jer oni takodje trpe ako se gresi, gube poslovi. Sem toga moze se ta neprijatnost ublaziti time sto se radnik prvo upozori pa ako to ne ispostuje onda mu se da otkazni rok, a na neki nacin je to dobro i za njega jer ce shvatiti da mora da se angazuje na poslu ili da taj posao nije za njega. I tu se javlja jedno pitanje - da li smo prema svim ljudima isto duzni? Pretpostavimo da ce neki od postupaka ako ja postanem sefica i traziti neempaticnost. Ali da li sam empaticna prema sebi pa ne zelim da napredujem i ne prihvatam dobre ponude za posao da ne bih dosla u komplikovane situacije? Ili posto niza radna mesta nose i manje novca ja sam se odlucila za to iako sam mogla da napredujem, a onda roditelju koji me je odgajao, skolovao, zrtvovao se a sad mu je penzija mala ja nemam da platim neku neophodnu operaciju. Da li je sasvim dobro opravdanje za to da necu da budim sefica kako ne bih nekog odraslog coveka koji zna kakve posledice nerad moze da ima otpustila?
Korisnikov avatar
By Galateja
#1336486
Originally posted by AngraMaina
postoji razlika izmedju socijalne/emocionalne inteligencije - sposobnosti razumevanja tudjih misli i osecanja, i empatije (εμπάθεια) tj. saosecanja, uzivljavanja sa tim tudjim mislima i osecanjima.

neko moze da razume ili ne razume druge, odvojeno od toga sto moze da se s njima sazivljava ili ne.

sto znaci da postoje 4 mogucnosti:

1. razumeti druge a nemati empatiju prema njima
2. razumeti druge i imati empatiju prema njima
3. ne razumeti druge i nemati empatiju prema njima
4. ne razumeti druge, a imati empatiju (prema onome sto mislimo da ta/j drugi/a misli ili oseca)

pa vi odaberite. mislim da su prvi i treci slucaj najcesci.
Mislim da je ova definicija ispravna.
Za mene je epatija jedna od komponenti lepote. Uši i jezik u on-u su ipak najlepši. ;)
Najčešće nailazim na 'empatiju' u formi 'e, jebiga', tako da kad se susretnem sa onom pravom empatijom ne mogu a da je ne cenim.
Uživljavam se u život drugih onoliko koliko sam sposobna za određenu osobu. Što će reći da je empatičnost varijabilna. Koliko god kao pojava bila altruistična ona je takođe jedan od prerađenih egoističkih impulsa. To je pozitivna sublimacija. Jer, teško da se mogu uživljavati u nešto što mi nije po emociji blisko i što ne pogodi neki svesni ili podsvesni deo mene. I tu ne pričam o sličnosti po sadržini.
Mislim da je tako i sa drugima, ali da je retko ko svestan toga. Rađamo se kao egoistični i to ostajemo, ali se razlikujemo po tome što jedni neprestano rade na svom egoizmu dok mu drugi daju oduška.
Empatija je jedna od emotivnih tvorevina gde kroz druge dolazimo do sebe i obratno.

P.S. - to koliko epatija ipak ima korene u egoizmu vidim i u sledećoj anegdoti. Desilo se to pre tridesetak godina, pričala mi mama. Jedan naš dalji rođak je bio profesor na fakultetu i to vrlo strog. On sve što je postigao postigao je uz velike žrtve, odricanja i uz siromaštvo. I sad, dečko jedne mamine drugarice nikako nije mogao da položi ispit kod njega. I ta mamina drugarica se doseti. Ode ona umesto dečka na konsultacije i sve ono što je mama pričala o teškom životu našeg rođaka drugarica profesoru na konsultacijamas ispriča kao sudbinu svog dečka. Naravno, svesno i lažno. :lol:
Profesor ne osta srca kamenoga i dade prelaznu ocenu tom tipu.
Korisnikov avatar
By nsBeckie
#1654992
Vidim da ljudi ovde pridaju razlicite definicije pojmu "empatija". U nekom sirem smislu to jeste i razumevanje drugih ljudi, ali ja razgranicavam ova glavna tri pojma:

tolerancija (u smislu, "live and let live" filozofija, tolerishem nekoga, ali ne moram da ga razumem, i ne moram nikada da osecam isto sto i ta osoba)
razumevanje (razumem nekoga, bilo zato sto sam bio/bila u slicnoj situaciji, ili zato sto mogu sebe da zamislim da se jednog dana nadjem u toj situaciji)
empatija (osecam sto i druga osoba, bez obzira da li sam ikada bila u slicnoj situaciji ili ne)

E, sad, empatiju vidim kao jedan skup osecanja, a ne jedno jedinstveno osecanje.

1. saosecanje--zao mi je sto druga osoba pati, srecan sam sto je druga osoba srecna
2. humanost--zelja da se pomogne drugima
3. milosrdje--spremnost da se oprosti drugima
4. dobronamernost/dobrota--vidim u ljudima najpre dobro i tako im i pristupam, bez zlih, losih namera
5. empatija u uzem smislu--sposobnost da se tudja osecanja prosto dozive kao da su nasa sopstvena

Ima tu jos nekih osecanja, ali mislim da su ova najvaznija....

Kada se ovako pogleda empatija, onda se moze reci da je vecina ljudi poseduje, ako nista drugo, onda poseduju "saosecanje", zao im je ako se nekome (makar nekome bliskom, ako vec ne mogu da odu dalje do saosecanja sa nekim strancem) dogodilo nesto lose, ili im je drago ako se nekome dogodi nesto dobro. Od toga u kojoj meri covek oseca sve ovo sto sam nabrojala zavisice i stepen njegove empatije. Znaci ja zamisljam empatiju kao jednu skalu....

Ona ultimativna empatija (koja je mozda i paranormalna) jeste sposobnost da je dovoljno samo prisustvo neke osobe pa da znas tacno kako se oseca, dakle osecas sto i ta osoba, potpuno jednako, kao da ti to osecas, ne mora nista da ti kaze ili da ti neko opise situaciju u kojoj se ta osoba nalazi, prosto tvoj mozak prima neke empaticke poruke.... Ne znam da li zaista postoje takvi ljudi, to je vec u domenu parapsihologije, ali ono sto sam navela pod brojem 5, empatija u uzem smislu, definitivno postoji, ne znam u kolikom procentu ljudi, ali evo ja sam jedan primer.

Najsnaznije emocije, kao sto su bol i patnja, naravno najsnaznije i osecam. Ne moram uopste da budem bliska s nekom osobom, ne moram da znam nista vise o toj osobi osim date situacije u kojoj je, i mogu da osetim njen bol i njenu patnju. Ako slusam razgovor i jedna osoba kaze nesto glupo/izblamira se/ili nesto slicno, osecacu se potpuno isto kao ona. (Opet, ta osoba ne mora uopste da mi bude bliska, niti situacija mora da bude nesto sto sam ja dozivela u svom zivotu.) Kad god imam empaticko osecanje, svesna sam toga da nije moje, ali s druge strane jeste moje, jer, ako je na primer u pitanju patnja, boli podjednako kao da se meni desava a ne nekom drugom.

Da bih mogla da funkcionisem kao normalno ljudsko bice, dakle kako ne bih recimo plakala na ulici zbog nekog prosjaka ili kako ne bih svakih 5 minuta morala da bezim negde u samocu da sakrijem svoja (empaticka) osecanja, veoma rano sam razvila zidove, odbrambene mehanizme, koji sluze zato da od drugih ljudi kriju ono sto zaista osecam. Tako nekada mogu delovati potpuno ravnodusna, cak i u situacijama gde drugi javno iskazuju svoja osecanja (to je taj mac sa dve ostrice, sto kad jednom izgradite zidove, onda oni funkcionisu i kad treba i kad ne treba). Jedino kada sam sama (osim ako empaticka osecanja nisu prejaka), dajem oduska sebi i smejem se i placem kao nenormalna, u zavisnosti od toga cije i kakvo osecanje me je strefilo :) ali u prisustvu drugih ljudi, cak i onih koji bi po definiciji trebalo da budu najblizi (porodica, prijatelji), ta osecanja su veoma kontrolisana. Obicno, sto je jace osecanje, to je snaznije skrivanje, osim ako osecanje ne preraste zidove, i tad izbije napolje--ali to mi se desilo svega 2-3 puta u zivotu. Govorim o tudjim, empatickim osecanjima, ne o svojim, mada je to povezano donekle. Zahvaljujuci mehanizmima za jednu vrstu osecanja, mogu uspesno da krijem i drugu vrstu, ali tu drugu obicno nemam razloga da krijem, tako da mogu biti vidljiva za svakoga...
Korisnikov avatar
By nsBeckie
#1655013
eh, da i da dodam: smatram da se sve ovo sto sam navela moze nauciti, dakle i tolerancija i razumevanje, i saosecanje, ali mislim da se sa empatijom u uzem smislu covek ili rodi ili ne. Na primer, ja mogu sebe da zamislim u bilo kojoj situaciji--i da sam muskarac, i da sam zena, i da sam stara i da sam mlada, i da sam bela i da sam crna, i da sam dobra i da sam zla, itd.--ali to je samo posledica moje empatije, a ne njen osnov. Nije isto umeti sebe zamisliti u nekoj situaciji, i moci osetiti osecanja nekog drugog coveka. Povezano jeste, ali nije isto. Dakle, covek moze da bude sve ono gore nabrojano: i dobar, i milosrdan, i saosecajan, itd. pa da opet nema sposobnost da dozivi tudja osecanja kao svoja.... sto ne znaci da zbog toga nema empatiju. Cak sta vise, takva osoba ima veoma veliku empatiju, i jos plus je postedjena toga da povrh svojih osecanja, mora da se nosi i sa tudjima....
Korisnikov avatar
By Mariška
#1661900
Originally posted by Galateja
Uživljavam se u život drugih onoliko koliko sam sposobna za određenu osobu. Što će reći da je empatičnost varijabilna. Koliko god kao pojava bila altruistična ona je takođe jedan od prerađenih egoističkih impulsa. To je pozitivna sublimacija. Jer, teško da se mogu uživljavati u nešto što mi nije po emociji blisko i što ne pogodi neki svesni ili podsvesni deo mene. I tu ne pričam o sličnosti po sadržini.
Mislim da je tako i sa drugima, ali da je retko ko svestan toga. Rađamo se kao egoistični i to ostajemo, ali se razlikujemo po tome što jedni neprestano rade na svom egoizmu dok mu drugi daju oduška.
Sumnjam da bih mogao bolje da formulišem. Zato POTPISUJEM!


Originally posted by nsBeckie
Ona ultimativna empatija (koja je mozda i paranormalna) jeste sposobnost da je dovoljno samo prisustvo neke osobe pa da znas tacno kako se oseca, dakle osecas sto i ta osoba, potpuno jednako, kao da ti to osecas, ne mora nista da ti kaze ili da ti neko opise situaciju u kojoj se ta osoba nalazi, prosto tvoj mozak prima neke empaticke poruke.... Ne znam da li zaista postoje takvi ljudi, to je vec u domenu parapsihologije
Meni je ovo čista fantastika. Znam koliko mi je bilo teško da doprem do svojih sopstvenih osećanja, da ih istinski osetim. A sad mi kažeš da možda postoje ljudi koji tek tako, kao od šale, osećaju ne samo svoja nego i osećanja drugih ljudi koje prvi put u životu sretnu... Prosto mi je to jako teško da shvatim. S druge strane, sasvim sam siguran da je moguće uspostaviti nekakvu labaviju varijantu ultimativne empatije, u smislu sposobnosti da je dovoljno samo prisustvo neke bliske osobe pa da znaš kako se oseća, ne mora ništa da ti kaže ili da ti neko opiše situaciju u kojoj se ta osoba nalazi, prosto tvoj mozak prima neke empatičke poruke... Ali samo ako je u pitanju neka zaista bliska osoba, sa kojom si prethodno provela sate i sate, dane i dane, možda godine...
Arsen Dedić se svojedobno zapitao:
Ne znam da l' dan će doći,
kad ćemo sami ostati,
kad ćemo dugo, dugo, pričati,
jedno drugom sav, sav život svoj?

Mislim da taj jedan dan nije dovoljan. Da bi se između dve osobe uspostavila labava varijanta ultimativne empatije potrebno je mnogo, mnogo više vremena. Prijateljstva. Ljubavi.
Po meni ovakva vrsta empatije predstavlja vrhunac prijateljstva. Nisam je još doživeo, ali znam da je moguća, da je mogu osetiti. Voleo bih da sa nekom osobom uspostavim takav nivo bliskosti. Ima vremena...
No, ona sposobnost prave ultimativne empatije, o kojoj si ti govorila, za mene je, moram priznati, zaista paranormalna, u domenu parapsihologije. Ne verujem da tako nešto mogu osetiti, niti imam želju.

Originally posted by nsBeckie
5. empatija u uzem smislu--sposobnost da se tudja osecanja prosto dozive kao da su nasa sopstvena

ono sto sam navela pod brojem 5, empatija u uzem smislu, definitivno postoji, ne znam u kolikom procentu ljudi, ali evo ja sam jedan primer.

Najsnaznije emocije, kao sto su bol i patnja, naravno najsnaznije i osecam. Ne moram uopste da budem bliska s nekom osobom, ne moram da znam nista vise o toj osobi osim date situacije u kojoj je, i mogu da osetim njen bol i njenu patnju.

Da bih mogla da funkcionisem kao normalno ljudsko bice, dakle kako ne bih recimo plakala na ulici zbog nekog prosjaka ili kako ne bih svakih 5 minuta morala da bezim negde u samocu da sakrijem svoja (empaticka) osecanja, veoma rano sam razvila zidove, odbrambene mehanizme, koji sluze zato da od drugih ljudi kriju ono sto zaista osecam.
Obicno, sto je jace osecanje, to je snaznije skrivanje, osim ako osecanje ne preraste zidove, i tad izbije napolje--ali to mi se desilo svega 2-3 puta u zivotu. Govorim o tudjim, empatickim osecanjima, ne o svojim, mada je to povezano donekle. Zahvaljujuci mehanizmima za jednu vrstu osecanja, mogu uspesno da krijem i drugu vrstu, ali tu drugu obicno nemam razloga da krijem, tako da mogu biti vidljiva za svakoga...
Par pitanja: Da li zaista nemaš razloga da kriješ tu drugu vrstu osećanja, tj. da li si sasvim sigurna da ne skrivaš svoja sopstvena osećanja? I to ne samo od drugih, već i od sebe same? Da ta empatička osećanja koja osećaš prema drugim ljudima, neznancima, možda ne predstavljaju i tvoja sopstvena osećanja? Tvoja osećanja za koja ne želiš da priznaš da postoje? Možda imaš neku svesnu predstavu o sebi koja ti ne dozvoljava da osetiš sopstvena neprijatna osećanja? Ali ti ne brani da ta osećanja osetiš kada su u pitanju drugi ljudi? Pa onda plačući zbog drugih ljudi olakšavaš i svoju sopstvenu bol, za koju ne želiš da priznaš da postoji?
Možda ti delujem paranoično, ali veruj mi da imam veoma veliko iskustvo u potiskivanju svojih osećanja, u bežanju od njih, na razne načine... Zato sve ovo što si napisala o empatiji u meni pali alarm. Da li je u pitanju lažna uzbuna, to sigurno ti znaš bolje od mene. Ali te najprijateljskije molim da na ovih par pitanja koja sam naveo ISKRENO odgovoriš. SAMOJ SEBI.
Korisnikov avatar
By nsBeckie
#1661997
Originally posted by SvakiMarkoRadiNaopako
Originally posted by nsBeckie
Ona ultimativna empatija (koja je mozda i paranormalna)
Meni je ovo čista fantastika.
I meni. Ne iskljucujem mogucnost da tako nesto moze da postoji, kao ni mogucnost da postoji recimo telepatija, i neke druge parapsiholoske sposobnosti, ali trenutno je i za mene to naucna fantastika. Ursula Legvin je u jednoj od svojih prica "Svet se kaze suma" (naucna fantastika) opisala jednog lika koji je takav, rodjeni empata, i to je uistinu grozno....
Originally posted by SvakiMarkoRadiNaopako
Da bi se između dve osobe uspostavila labava varijanta ultimativne empatije potrebno je mnogo, mnogo više vremena. Prijateljstva. Ljubavi.
Po meni ovakva vrsta empatije predstavlja vrhunac prijateljstva. Nisam je još doživeo, ali znam da je moguća, da je mogu osetiti. Voleo bih da sa nekom osobom uspostavim takav nivo bliskosti. Ima vremena...
Ne postoji labava varijanta ultimativne empatije, kako je ja definisem. Ovo sto ti opisujes je empatija u uzem smislu, a ona je naravno moguca...
Originally posted by SvakiMarkoRadiNaopako
Par pitanja: Da li zaista nemaš razloga da kriješ tu drugu vrstu osećanja, tj. da li si sasvim sigurna da ne skrivaš svoja sopstvena osećanja? I to ne samo od drugih, već i od sebe same? Da ta empatička osećanja koja osećaš prema drugim ljudima, neznancima, možda ne predstavljaju i tvoja sopstvena osećanja? Tvoja osećanja za koja ne želiš da priznaš da postoje? Možda imaš neku svesnu predstavu o sebi koja ti ne dozvoljava da osetiš sopstvena neprijatna osećanja? Ali ti ne brani da ta osećanja osetiš kada su u pitanju drugi ljudi? Pa onda plačući zbog drugih ljudi olakšavaš i svoju sopstvenu bol, za koju ne želiš da priznaš da postoji?
Odlicna pitanja. Hajde da krenem redom.
Sopstvena osecanja krijem kad zelim da ih krijem, i mogu veoma lako da ih sakrijem, posto sam razvila takve mehanizme. To nije ponekad dobro, cak naprotiv, nije nesto sto bih ikome preporucila. Ali kada ne zelim da ih krijem, kada ne osecam nikakvu potrebu da ih sakrijem, onda svako moze vrlo lako da ih vidi.

Od sebe nikada nista ne krijem. Citav svoj zivot provela sam proucavajuci sebe, svoje misli, svoje stavove, svoja osecanja, analizirajuci sebe u potpunosti. Moj je stav da covek najpre mora sebe da upozna, kako bi mogao da poznaje druge, da ih prihvata, da ih voli. Ali, taj stav je posledica mog razmisljanja, ne razlog zbog kojeg sam pocela te auto-analize. Zasto sam toliko samo-refleksivna je pitanje na koje ne mogu dati jednostavan odgovor. Da li se covek prosto radja takav? Ne znam. Ali, kad sa 4 godine dete najvise voli da cita knjige i da razmislja o svemu i svacemu, a ne voli mnogo da se igra barbikama napolju sa decom ili da trci kao navijeno, onda mislim da mozemo reci da je prosto rodjeno takvo, sa senzibilitetom koji je vise okrenut ka unutra, ka samospoznaji, ka kontemplaciji. Kako to dete odrasta, okruzenje utice na njega i moze ga navesti da postane jako introvertan ili mu moze dati nesto i ekstrovertnosti. Meni se dogodilo ovo drugo, tako da volim drustvo i razgovor sa prijateljima, volim i izlaske, volim da se zezam i salim. Ali, uvek mi treba vremena i prostora samo za sebe, da budem sama sa sobom, sa svojim mislima i osecanjima, jer iako mogu reci da sebe u potpunosti poznajem, ne iskljucujem mogucnost promene, i uvek pratim sve promene koje se odvijaju u meni. Covek se neprekidno menja, makar neznatno, i neprekidno se razvija, a ja sam takva da mi je potrebno da pratim taj svoj razvoj do najsitnijih detalja.

Empaticka osecanja se razlikuju od mojih sopstvenih, bas zato sto imam osecaj da nisu moja, ali ih na nekom nivou svesti ja izjednacavam sa svojim, tako da ih podjednako intenzivno osecam. To nije ona ultimativna empatija, takvo nesto ne bih zelela da mogu da osecam, pa i ovo mi je previse ponekad. Sto se tice toga da placuci zbog drugih olaksavam i svoju bol, to je itekako tacno. Jer mene boli kad vidim tudju patnju. To je nesto cega sam itekako svesna. Ako vidim nekoga ko place zato sto je izgubio svoje dete, ja cu plakati kao da sam ja izgubila svoje dete, iako nemam dece niti sam ikada izgubila dete ili necaka/necakinju, itd. A onda cu mozda plakati i zbog svih ljudi na svetu koji su izgubili svoju decu i koji pate. To je nesto sto ja vrlo dobro znam o sebi. Nemam sta da ne priznajem sebi. Svesna sam svih svojih osecanja, jer jako dobro poznajem sebe. Osecam sva svoja osecanja, pa i neprijatna, tako da ih i razumom razumem a ne samo srcem osecam. Isto tako sam svesna svih svojih misli, pa i losih i pogresnih (ako tako mogu da kazem, mada je relativno sta je lose i pogresno), i ne krijem ih od sebe. Odbrambeni zidovi koje sam spomenula nikada nisu bili tu zato da me zastite od mene same, vec da me zastite od spoljasnjeg sveta kad sam bila dete i kad mi je ta zastita izgledala jedina moguca. Ali, kao sto rekoh, kada jednom krenu, ti odbrambeni mehanizmi rade i kad treba i kad ne treba, i tesko ih je zaustaviti, tako da nisu dobra stvar. Ja to vrlo dobro znam. Znam da sam jos uvek previse zatvorena u sebe, iako to drugi ljudi mozda ne vide na prvi pogled, jer nemam problem sa direktnom komunikacijom. Ali, kad me ljudi upoznaju, vide da ja ne govorim mnogo o svojim mislima i osecanjima, i da sam cesto "na distanci", da mi je cesto potebno da budem sama, da sam "cudna" ponekad. Kako oni to sebi objasnjavaju ne znam, ali ja im ne objasnjavam sta lezi iza tog zida preko kojeg oni ne vide, jer im ja ne dozvoljavam da vide. Kao sto rekoh, to je mac sa dve ostrice, jer taj zid ne bi trebalo da postoji pred svakim. Ne pred onim bliskim ljudima. Ne pred ljudima koje bih zelela da pustim unutra. To je ono na cemu radim, i nadam se (uvek sam optimista), da cu naci osobu sa kojom cu moci da podelim svoj zivot u potpunosti, dakle i sve tajne, sva osecanja, sve misli....

Eto, nadam se da sam uspela na sve da ti odgovorim...
Korisnikov avatar
By lorna
#1662107
nsBeckie,

lep i iskren odgovor.

Imati razumevanja za druge, mislim, neki je vid empatije. Pokushati uzeti u obzir kontekst u kojem su oni reagovali ovako ili onako, ali to je tezak posao, zahteva napor koji prevazilazi jedinku, zato je najbolje drzati se sebe, upozati sebe, izgraditi svoj mali svet, pa onda mozda pustiti nekoga unutra, i doci do stepena empatije.
Korisnikov avatar
By nsBeckie
#1662147
Originally posted by lorna
nsBeckie,

lep i iskren odgovor.

Imati razumevanja za druge, mislim, neki je vid empatije.
Hvala.

Da, kao sto vidis, ja sam gore razgranicila ova dva i rekla da razumevanje drugih nije isto sto i empatija, ali mislim da se podrazumeva da je to jedna skala, odnosno, htela sam da kazem da bez razumevanja nema ni empatije... tako da, da, moze se reci da je to deo empatije
Originally posted by lorna
Pokushati uzeti u obzir kontekst u kojem su oni reagovali ovako ili onako, ali to je tezak posao, zahteva napor koji prevazilazi jedinku, zato je najbolje drzati se sebe, upozati sebe, izgraditi svoj mali svet, pa onda mozda pustiti nekoga unutra, i doci do stepena empatije.
Nisam bas sigurna koliko sam ovaj deo razumela. Cini mi se da razni stepeni empatije zavise od mnogo cega, i ne mora se covek drzati samo sebe, i ziveti u svom svetu, da bi imao saosecanja prema drugima ili da bi bio dobar, human, milosrdan, empatican... Samospoznaja je naravno veoma vazna, ali vazni su i kontakti sa drugim ljudima, vazno je i ono intelektualno razumevanje drugih (kada ih razumemo intelektom ali ne moramo da osecamo isto sto i oni), vazno je biti i u tom stvarnom svetu sa stvarnim ljudima.... Tada "uzeti u obzir kontekst u kojem oni reaguju" nije napor koji prevazilazi jedinku, vec je nesto sasvim moguce i nesto sto vodi empatiji.

(A to da li cu ja pustiti nekoga unutra da vidi sve moje misli, osecanja, tajne, itd. nema veze sa mojom empatijom.... mada, kazem, nisam bas dobro razumela ovo poslednje--ne znam da li mislis da najpre treba covek da pusti nekoga unutra pa da tek onda moze stici do empatije?.... s tim se bas ne slazem... ne vidim uzrocno-posledicnu vezu izmedju ta dva...)
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!