- 03 Nov 2007, 11:12
#939717
Jeste bilo strasno, strasno je kada gledas svoje prijatelje i ljude koje znas iz neke manje bitne price kako izlecu sa iskolacenim ocima, poluuguseni i preplaseni. Bilo je i vise nego dramaticno i veoma sam se potresao, posebno cinjenicom da nisam izasao 6 meseci do sinoc. I sta me je sacekalo?
I sta sada treba, da se uvucem u misju rupu i placem nad sopstvenom sudbinom? Necu se baviti aktivizmom javno, ali necu ni da prihvatim cinjenicu da treba da zivim u strahu. Sa ljudima sa kojim izlazim uglavnom idem u grupi, i to moze biti dobar recept, dok se stanje ne popravi, za provod bez batina, uboda, lomljenja...
I sta sada treba, da se uvucem u misju rupu i placem nad sopstvenom sudbinom? Necu se baviti aktivizmom javno, ali necu ni da prihvatim cinjenicu da treba da zivim u strahu. Sa ljudima sa kojim izlazim uglavnom idem u grupi, i to moze biti dobar recept, dok se stanje ne popravi, za provod bez batina, uboda, lomljenja...