Originally posted by andjelat
Ovo je put kojim se redje ide.. I svaki je drugaciji..
Sta ce biti.. ko zna, ali znam da imam samo jedan
zivot i da je 21. vek i treba zivetu u skladu sa tim.
Ja ne osecam da pripadam ovoj planeti od kad postojim,
ova planeta mi se ne dopada, ali se ipak trudim da je ucinim
boljim mestom.
Dakle osecam se kao vanzemaljka.
Nasa, 'zapadna' civilizacija, je uvek imala jasno determinisane
stavove (pre svega crkva, koja nas je po tom pitanju unazadila
1000 godina) sto se tice polova i uloga svakog od njih.
To je uvek bio broj 2, i tacno se znalo (zna) ko sta radi.
Kiss
Andjela
Sta da kazem, osim da se slazem. Crkva(e) su nas unazadile u mnogim oblastima, ne samo po pitanju prihvatanja varijateta koji se javljaju medju ljudima. To je njihov zadatak, da nas zadrze u neznanju, a ne da nam pomognu da spoznamo sebe i Boga. Ali to je druga tema.
Sto se tice nase teme, ja vas sve podrzavam, iako ne uzimam hormone, i nisam u transformaciji na nacin kao vi.
Godinama mi je u glavi bila ideja da samnom nesto malo nije uredu. Od detinjstva kada me igra sa decacima nije zanimala, a fudbal ni pod tackom razno, pa do cudnih pogleda zbog zenskih parfema i diskretnih svilenih marama... Ali sam brzo odustala od toga... sredina je bila vrlo surova... A ja sam zelela samo da budem nezna i lepa, to je neka potreba iz dubine, bez bilo kakvog razmišljanja i racionalizovanja.
Potrebu za neznoscu sopstvene pojave, potrebu za davanjem neznosti drugima, ili primanjem od drugih, pokušavala sam da nadoknadim kroz klasicnu muziku, slikarstvo, poeziju, citanje... Dugo vremena mi je trebalo da naucim kako muskarac treba da se ponasa i sta da govori, da bi to bilo prema ocekivanjima. Pre toga sam jednostavno drugima delovala zbunjeno, jer to nije bio deo mene... Ustvari, najgore u svemu je sto ni sama nisam shvatala sta je samnom.
Ali neke stvari su uvek bile tu, i vraćale se, bez obzira sto sam pokusavala da ih potisnem. Osecala sam se lose, plasila se da ne skrecem u neku bolest... Na ovaj ili onaj nacin, uvek je iznova promaljala glavu zelja da budem devojka. Kad bih pogledala neku lepu devojku na ulici, pored toga sto bi mi se dopala, u isto vreme bih osetila jaku ljubomoru sto ja nisam tako lepa cica... Moja istinska potreba kako da se ispoljim, govorim, ponasam... je bila (jeste) suprotna onome sto se ocekuje od nekoga koga svi vide kao osobu muskog pola.
Posto sve to nije htelo da me ostavi na miru od ranih dana, resila sam jednog dana da ispitam o cemu se tu radi, jesam li ja bolesna ili ne. Potrazila sam na Internetu nesto o tome, naucila dosta, i shvatila da sam osoba muskog pola ali zenskog roda. Otvorila sam se prema tome, i shvatila da nisam bolesna, vec da sam transrodna osoba. To je bilo veliko olaksanje...
Prihvatila sam svoja osecanja, i vise se ne osecam pogresno jer su moja osecanja i sklonosti "zenske". Sada kad taj deo sebe vise ne potiskujem, interesantne stvari isplivavaju, dogadjaji iz proslosti se uklapaju i dobijaju svoj smisao...
Moja devojka je odusevljena (privlace me devojke, da...), verovatno zato sto ima lezbejske sklonosti, ali zasto i ne, kada imamo iste emotivne potrebe.
Kada sam shvatila da sam transrodna, a ne poremecena, bila sam odusevljenja... kombinacija najboljeg iz oba roda... Ono o cemu sada razmisljam je da pronadjem nacin da zivim srecno. Mozda je kasno da krecem sa operacijom i hormonima... ne znam. Videla sam jednu devojku koja je u 45-oj krenula u transformaciju, i koja sada u 48-oj ima fantasticne rezultate.
Ne znam da li je to pravo resenje za mene, iako sam mladja od tog primera. Ali ovo je 21 vek, mozda mnogo toga moze da prodje. Krenula sam da pustam kosu, razmisljam i o tome da uklonim bradu, bar da se priblizim malo centru... posto i ovako nemam novca za operaciju, u slucaju da se odlucim za to. Malo me deprimira ideja uzimanja hormona celog zivota. Dosta toga i neznam o svemu ovome...
Volela bih da odem daleko iz ove Srbije, mnogo je tuzna zemlja...
