Frend me špota (eto, naučio sam i par riječi u Zagrebu
) što ne gledam 'Westworld', super serija i sve to. Vjerujem da jest, ali ja to ne mogu. Muka mi je više od tih high concept serija s preokretima i ostalim pizdarijama, od svih tih raskošnih produkcija poput 'The Crown', svih tih glorifikacija monarhizma, kapitalizma, genijalnih muškaraca (pa i kada su, naročito ako su čudovišta), znanstvene fantastike i kurčeva palčeva. Taj skupo producirani eskapizam me izluđuje, imam osjećaj kao da gledam skupocjenu plastiku koja bi me trebala fascinirati svojom vrhunskom plastičnošću. U svemu tome uopće nema života, nema realnosti. Sve te hit serije na Netflixu i HBO-u su tako naporne, neovisno o tome jesu li dobre. Fali im humanosti, kakva se obilato može naći u genijalnoj katalonskoj seriji 'Merli', norveškom 'Skamu' ili predivnoj persiflaži 'Jane The Virgin'. To su serije o ljudima koji imaju probleme poput kako platiti stanarinu, kako se kao mladi peder nositi s roditeljima koji su religijski fanatici, kako odgajati dijete u suvremenoj obitelji koja se sastoji od tri roditelja od kojih su dvoje biološki. Sve ove fensi šmensi serije me podsjećaju na onaj grozni film 'Elisabethtown', nakon kojega sam morao odmah pogledati remek-djelo Zhanga Yimoua 'Not One Less' o 13-godišnjakinji koja postaje učiteljica u zabačenoj kineskoj provinciji, da bih se podsjetio što znači biti čovjek.