Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Moderatori: IriS, Moderators

#2719303
Prva stvar koju svijet nauči pedera jest da on ne postoji. To je prva velika, sveobuhvatna laž koja se širi po rođenju svake gej osobe na svijetu, praktično u samom trenutku izlaska iz majčine utrobe je svakom pederu poručeno da je on strejt tj. da kao gej ne postoji. Iako se doslovno milenijima rađaju ljudi koji očito nisu heteroseksualni, jer vole i žude za osobama istog spola, a ne različitog, i danas živimo u svijetu u kojemu se – posve pogrešno i unatoč ogromnoj količini dokaza koji takav stav ne samo pobijaju, nego ga razotkrivaju kao ugnjetavački – smatra da je svaka beba automatski (budući) heteroseksualac. Ta laž je toliko raširena, trajna i moćna da se roditelji niti ne zapitaju uopće je li njihovo dijete strejt ili gej, podrazumijeva se da mora biti strejt, to je neupitno iako je tako očito itekako upitno, pa se onda nastavlja lagati i dalje u istom pravcu. Zato je, primjerice, moguće da se prođe osnovno i srednjoškolsko obrazovanje bez da se ikada sazna da su velike povijesne ličnosti poput Aleksandra Makedonskog ili Leonarda da Vincija voljeli ljude istog spola, dakle da se i u udžbenicima laže o njima dok se hini kako se o njima nešto uči, zato je moguće da su milijuni roditelja šokirani suočeni sa činjenicom da njihovo, u međuvremenu odraslo, dijete ipak nije heteroseksualno, nego je homoseksualno. Iako ne bi trebalo biti ama baš nikakvo iznenađenje da je itekako moguće da je dijete kojem si roditelj homoseksualno, i da su šanse za to otprilike 1 od 10, roditelj je većinom iznenađen suočen s tom istinom. Jer i heteroseksualni roditelji, kao i njihova homoseksualna djeca, žive u velikoj laži koja se zove heteropatrijarhat, u kojoj se podrazumijeva da se ne treba vjerovati vlastitim očima nego laži koja je uzdignuta na nivo neupitnog a to je da je jedini vrijedan standard života – heteroseksualnost. Dapače, u svojoj esenciji heteropatrijarhat čak i ne priznaje da postoji išta drugo osim heteroseksualnosti, vodeći se baš onom maksimom nacističke propagande da je što laž veća bila u nju lakše povjerovati. Zato se podrazumijeva da se na svijetu rađaju samo i isključivo heteroseksualci, bez obzira što mileniji ljudske povijesti pokazuju da je to laž.
Ali kako ta laž u postprosvjetiteljsko vrijeme nije mogla samo tako i dalje u nedogled opstati, jer su se kroz proteklo stoljeće i pol neki ljudi posve logično zapitali kako je moguće da smo svi na svijeti heteroseksualci ako je očito da nismo, nju slijedi druga laž koju svijet ide naučiti pedera, a to je da je on bolestan i nenormalan zato što nije heteroseksualan, zato što je ono što je. Kako se više postojanje homoseksualnosti ne može uvjerljivo negirati, kada je ta laž vidljivom egzistencijom gej ljudi nepovratno dovedena u pitanje u svojoj sveobuhvatnosti, onda se laže da je neheteroseksualnost bolesna i devijantna, kako bi se i dalje zadržala heteropatrijarhalna slika svijeta, u kojoj homoseksualac u međuvremenu ipak postoji – a postojao je otkako postoje ljudi! – ali je on sada izuzetak koji potvrđuje pravilo heteropatrijarhata. I kako je heteropatrijarhat ono što je jedino moralno prihvatljivo i poželjno, onda je ono što nije heteroseksualno, nego homoseksualno moralno odvratno, manje vrijedno i bolesno. To je druga, sveobuhvatna laž koji svijet uči pedera, kad već nije pretodno uspio svakog pojedinog naučiti da ne postoji.
Iako su te dvije laži donekle međusobno suprotstavljene, jer prvo uopće ne postojiš a onda odjednom ipak postojiš ali si manje vrijedan od heteroseksualaca, one se međusobno hrane i druga je nastavak prve. Te dvije velike (heteropatrijarhalne) laži su i ključne koordinate života gej ljudi prije emancipacije, one proizvode i sve psihopatologije gej ljudi, jer nas heteropatrijarhalni svijet u koji smo rođeni od početka našeg života doslovno pokušava izluditi. Pederi od malih nogu prvo žive u svijetu koji se pravi da oni ne postoje, a kada se postojanje pedera više ne može nikako ignorirati (iako, mnogi se i dalje trude, zato su tako česte one izjave 'toga kod nas nema'), onda se pederima poručuje da su poremećeni i manje vrijedni. Psihološko zdravlje svake gej osobe na svijetu je pod konstantnim i nemilosrdnim napadom njezine okoline, uključujući i onu najbližu, pa nije uopće čudno što smo svi u periodu dok se kao ljudi razvijamo zaraženi autohomofobijom. Dok smo još djeca i dok nam se mozak razvija i dok smo slabi i ovisimo o roditeljima i dok nismo u stanju samostalno razmišljati ili djelovati, tada se svaku pojedinu LGBT osobu svakodnevno direktno ili indirektno uči da ona ne postoji odnosno da je poremećena i manje vrijedna. Neizbježno je da će to stvoriti (često zauvijek nesvjesne, ponekad kasnije osviještene) psihološke traume i nanijeti brojne rane na duši svake gej osobe, od kojih je najmonstruoznija od heteropatrijarhalnog društva nametnuta autohomofobija svakome od nas. Njome smo namjerno inficirani, ubrizgavana nam je svaki dan našeg života u svaku stanicu našeg tijela, posao je tako temeljito i beskrupulozno odrađen, bez trunke humanosti prema čovjeku koji je homoseksualan, da nema pedera na svijetu koji nije patio ili i dalje ne pati od autohomofobije.
Možda su najtužniji oni gej ljudi koji tvrde da nisu (nikad bili) autohomofobni, jer oni dakle ne znaju ni da su zaraženi internaliziranom homofobijom, pa se ne mogu ni izliječiti niti će pitati za pomoć kako bi u tome uspjeli. Autohomofobija je, naime, direktna psihološka posljedica laži heteropatrijarhata, a kako je on sveobuhvatan na svijetu, onda je i autohomofobija za gej ljude neizbježna, što ne znači da mora biti i vječna. Svaki peder koji misli da odrastanje u heteropatrijarhatu na njega nije ostavilo negativne psihološke posljedice na jedan duboko tužan način tek nastavlja laži heteropatrijarhata, iste one laži koje su nad njime provodile i provode ne samo psihološki, nego i konkretan društveni i politički teror. Kao što su njega lagali da uopće ne postoji, on sad laže dalje kako to što mu se negiralo samo pravo na postojanje nije ostavilo nikakve loše posljedice na njega kao osobu. Kontradikcija je još vidljivija kad se u obzir uzme druga laž heteropatrijarhata, ona o tome da su pederi manje vrijedni i bolesni; misliti i tvrditi da si psihološki potpuno neoštećen iako ti društvo cijeli život poručuje da si poremećeno smeće koje zaslužuje goriti u paklu najbolji je pokazatelj da jesi psihološki oštećen i koliko su posljedice toga zastrašujuće, duboke i bolne. Toliko bolne da se pokušava preživjeti tako što se postojanje same boli negira, tako što se vlastitu autohomofobiju odbija primijetiti, a kamoli se uputiti na put oslobađanja od iste.
Korisnikov avatar
By RetributioN
#2719305
jesi li ovo objavio u nekim novinama?
mislim da ce se tekst prebrzo izgubiti u ovoj temi, a sigurno zasluzuje malo vise gledanja.
Korisnikov avatar
By Madonna
#2719330
Meni se cini da se neki delovi ponavljaju pa je malo confusing i tiring na trenutke ali mi se dopada i sve se slazem :vel:
Korisnikov avatar
By Macan86
#2719367
koji bre kurac više s ovom lobotomiranom dečurlijom i ko ih bre uzgaja i u kakvom kokošarniku da veruju da NASA gura neku zaveru a zemlja je RAVNA...EJ RAVNA ZEMLJA?!
ne znam dal da se smejem il da plačem i čupam kosu :zid:
Korisnikov avatar
By Madonna
#2719368
:lol: Jebote bog tebi dati neki orden kqd se izvuces odatle
I radi na tome. Run!!;!
#2719371
[url=http://www.gay-serbia.com/forum/viewtopic.php?p=2719303#p2719303]Srklet napisao:[/url]Prva stvar koju svijet nauči pedera jest da on ne postoji.
Bez obzira što nije 'dotjeran', ovo je vjerojatno najbolji tekst koji sam pročitala od tebe. Zbog svoje studioznosti, ozbiljnosti, odmaka od svima vidljivog i usmjeravanja fokusa na stanje pojedinca, zaslužuje pozornost ozbiljnije publike. Jedan od onih tekstova koji me potiče na razmišljanje.

Što se tiče problematike - priznavanje realnog stanja je nužan prvi korak. Ali, kao što dođe vrijeme kad stajanje na mjestu ili (auto)destrukciju više nema smisla opravdavati 'traumama iz djetinjstva' i roditeljima, jer to zbilja nikud ne vodi, budući da nas pretvara u frustriranog psa koji lovi vlastiti rep (i usput razbije sve oko sebe), tako dođe i vrijeme kad energiju usmjerenu na društvenu nepravdu treba usmjeriti na sebe i rješavanje stanja koje nam uništava kvalitetu života. Captain obvious konkluzija koju svejedno rijetki provode u djelo. :)
#2719375
all true.

to je tek početak teksta, koji jednostavno mora biti mnogo duži, da bih uopće došao do ovoga što ti spominješ. želim sve objasniti korak po korak. što god to "sve" značilo. ^^

zanimljivo je da sam potaknut čitanjem knjiga i slušanjem govora koji se tiče afroameričkog iskustva, web dubois, james baldwin i malcolm x su putokazi.. oni imaju i taj osobniji pristup, koji je u lgbt teoriji često izostavljen.
#2719381
yep.

ali i to s ormarom je skliska tema. tek dolazim do dijela u kojem pokušavam objasniti da smo u ormar stavljeni, gurnuti, da smo rođenjem na ormar osuđeni, dakle da moramo pobjeći IZ NJEGA. ne mislim da su može bježati u ormar. mislim da se samo može ostati zarobljen u njemu. paradigma ormara je najmoćnija paradigma heteropatrijarhata u odnosu na gej ljude, time i najdestruktivnija. što onda dalje vodi do pitanja koliko je doista moralna pozicija da je ormar svake osobe njegova privatna stvar. ako smatram da homoseksualnost nije nečija privatna stvar, zašto bi ormar - kao najgora stvar koja se događa svakoj gej osobi - bila isključivo njegova privatna stvar? kužim da je to sve minsko polje, ali u tom stavu da se nečiji ormar mora poštovati ili barem tolerirati prepoznajem i element pranja od odgovornosti za sudbinu bližnjeg svog. itd itd. baš zato što znamo koliko veliku ulogu npr. socijalizacija s drugim gej ljudima može igrati u procesu izlaska iz ormara, ne čini mi se uvjerljivim tvrditi da je autanje isključiva odgovornost gej pojedinca. slažem se s time da je idealno da svaki pojedinac sam izabere trenutak izlaska iz ormara, ali to se nikad ne događa u vakuumu, nego je itekako uvjetovano širim i užim društvenim kontekstom. o nasilnom autanju se može govoriti i kao o oslobađanju nevinog iz zatvora. mislim da je štetno pristati samo na jednu perspektivu u toj priči.

ok, idem pisati dalje :lol:

edit: hoću reći, jedna je vrsta ormara dok nisi svjestan da si gej, a druga je kad postaneš toga svjestan. tek onda postaješ svjestan i ormara.
#2719383
Okej, u kojem bi mogli ostati ili se vratiti, ovisno o situaciji. :D


A propos tuđeg ormara, ne gledam na to ništa drugačije nego kao i na bilo koju drugu životnu odluku koja se tiče isključivo života te osobe. Ako me tuđi izbor neizlaženja iz ormara počne opterećivati, to je opet moj problem koji trebam riješiti sama sa sobom. Trenutno ga rješavam tako da se maknem, jer mi je teško poštovati osobu koja je ušla u ozbiljne godine, a skriva svoj identitet i to opravdava blesavim argumentima, ili pak slušati licemjerne kritike te osobe o ponašanju drugih ljudi. Dakle, moja odgovornost leži u izboru kruga ljudi među kojima se krećem.

Jednako tako se mogu krenuti identificirati s nekim i po rodnoj problematici, učiniti svojim problemom to što neka žena trpi muža zlostavljača i njegovu obitelj, i reći kako šteti svim ženama zato što pristaje ostati u inferiornoj poziciji koja joj je nametnuta od rođenja. Sigurno je neću na silu odvući iz te situacije ako ona to ne želi. Ponudit ću svoju pomoć, a ako je ne želi prihvatiti, ne mislim se više uzaludno trošiti. Imam odgovornost samo prema sebi.

Tako da, prisilno outanje mi je opravdano samo u slučajevima kad LGBT osoba svojim javnim djelovanjem šteti LGBT zajednici. Imamo masu primjera takvih političara. U tom slučaju apsolutno podržavam da ih se diskreditira.
#2719385
to s odgovornosti prema sebi uopće ne sporim, posve se slažem, ali nije uopće neuobičajeno, da se referiram na primjer zlostavljane žene, da je baš potrebno protiv njene volje (nasilno?) je oduvući iz te situacije, jer samo izvan te situacije ona možda razumjeti kakva je to situacija bila i kako je dobro što se više u njoj ne nalazi. dakle, da nije bilo intervencije sa strane, pa i protiv u tom trenutku izražene volje zlostavljane žene, ona ne bi bila oslobođena tog zlostavljanja.

nastavimo analogiju: tradicionalno je bilo da kad čuješ kako susjed mlati susjedu ne učiniš ništa, praviš se da ne čuješ, pojačaš TV. sad se pak sve više zove policija, jer to obiteljsko nasilja NIJE privatna stvar te obitelji, to je i društveni problem, koji se i zakonodavno tretira. tako je i ormar po defoltu zlostavljanje, koje gej osobe u trenutku osvještavanja svoje homoseksualnosti počinje činiti i prema samoj sebi. i ormar je društveni problem, ali još uvijek ne možemo zvati policiju da intervenira u to zlostavljanje. ^^
ekšli, to bi bila fora - vidiš da je netko u ormaru i pozoveš onda državnu službu za autanje koja dođe kod te osobe i pomogne joj da izađe iz ormara. ^^
#2719386
Bila bi fora kad bi takva DSZO ( Državna Služba Za Outanje : D ) sadržavala svu potrebnu pomoć za oporavak outane osobe i izgradnju kvalitetnog života, ovaj put bez suvišnog namještaja.

Međutim, sumnjam da će prokazivač na sebe uzeti odgovornost DSZO-a. Prije će bit da će nakon prisilinog outanja ostaviti tu osobu na milost i nemilost okrutnom društvu i vlastitim (ne)sposobnostima, koje su opet vrlo individualne tj. ovise od osobe do osobe (uz 'moć situacije' bitne su i individualne razlike koje se prečesto zanemaruju i bivaju zamijenjene generalizacijom 'iste startne pozicije'). Well, u tom slučaju bih prokazivača nazvala sebičnim i pretpostavila da ima nekakav patološki kompleks boga.

Iznad svega se grozim premise da ja znam što je najbolje za život druge osobe.
#2719453
Zato je i prva reakcija gej ljudi kada se, često s dolaskom puberteta koji podrazumijeva i razvoj sekundarnih spolnih karakteristika te upoznavanje s vlastitom seksualnošću, prvi puta suoče s time da ih privlače ljudi istog spola da u to jednostavno ne vjeruju. To nije moguće! Tako se misli zbog heteropatrijarhalne laži u kojoj su proveli dotad svoj cijeli život, i sami uvjereni da homoseksualnost i homoseksualci ne postoje. To je trenutak ogromne egzistencijalne panike, kada si suočen s vlastitom žudnjom koja je u direktnoj suprotnosti sa svime što u međuvremenu znaš u svijetu, kada otkrivaš da u tebi postoji nešto što navodno ne postoji, što ne bi trebalo uopće postojati, što i ako postoji mora biti promijenjeno, zatrto, skriveno, izliječeno. A jedino od čega se gej čovjek treba izliječiti jest taj strah, strah od toga što jest neheteroseksualan i što u vezi te činjenice osjeća strah. Taj je strah zajednički svakom pederu na svijetu u trenutku prvog otktivanja vlastite homoseksualnosti, jer je već naučen da ona i ne postoji odnosno da je nešto loše i manje vrijedno. Taj je strah bolno normalna ljudska reakcija na život u nenormalnosti i lažima heteropatrijarhata, ali ostajanje u tom strahu znači ostati živjeti u laži. Druga je reakcija, nakon što se prihvati činjenicu vlastite homoseksualnosti, istu željeti promijeniti ili poništiti, a ta reakcija proizilazi iz druge velike laži heteropatrijarhata, one o manje vrijednoj i poremećenoj heteroseksualnosti. Baš kao i svi drugi ljudi koji žive u heteropatrijarhatu, i gej ljudi sve manje mogu živjeti u uvjerenju da je jedino što uopće postoji heteroseksualnost, ali se mnogo teže izbore s heteropatrijarhalnom laži da je to što postoje odvratno i bolesno.
Jer u trenutku kada postajemo svjesni toga da smo neheteroseksualni, počinjeno i prepoznavati da smo u ormaru. Tamo smo gurnuti odmah po rođenju i živjeli smo u njemu sve te godine, ali toga nismo bili uopće svjesni. Ormar je kazna koju je heteropatrijarhat smislio za sve gej ljude isključivo zbog toga što su gej. Ormar je strukturalno nasilje nad slobodom gej ljudi, ali on je ponajviše još jedna laž. Ormar je kavez u kojemu heteropatrijarhat stavlja svaku gej osobu od njezina rođenja, jedino što dugi niz godina poznaju kad je riječ o vlastitoj homoseksualnosti, da mnogi gej ljudi nikad ne shvate kako vrata tog kaveza nisu zaključana i kako ih mogu otvoriti, razvaliti ako treba, i izaći na slobodu. U vezi ormara je heteropatrijarhat smislio jednu briljantno perfidnu laž, najbolju od svih laži heteropatrijarhata, jer nije tako očito lažna poput laži da gej ljudi ne postoje, a to je laž da je ormar pitanje slobodnog izbora gej ljudi. Gej ljudi nemaju nikad mogućnost slobodno izabrati biti u ormaru, bez obzira što neki koji se ne usude iz njega izaći vjeruju baš u tu laž da su sami izabrali biti u ormaru, koji u toj fantaziji autohomofobije postaje zlatni kavez i mjesto sigurnosti od svih opasnosti slobode koju predstavlja izlazak iz ormara. Da bi gej ljudi uopće mogli slobodno birati moraju prvo izabrati izaći iz ormara, jer u njemu istinski slobodan izbor ne postoji, samo onaj lažni. Iako je tragično i samouništavajuće, nije uopće nerazumljivo zašto mnogi gej ljudi ostaju zarobljeni u ormaru – to je jedino mjesto koje poznaju, to su jedine koordinate njihove homoseksualnosti koje zbog života u heteropatrijarhatu i proizilazeće autohomofobije mogu zamisliti, a ako se ne mogu suočiti s istinom, onda će naravno još više lagati. Samo što od trenutka kada shvaćaju da su homoseksualni i da su u ormaru počinju lagati i sami sebe, tada počinju birati da će lagati, i tako pristaju na to da će sve laži heteropatrijarhata koje su im dotad određivale život i sami dalje nastaviti podržavati, da će lagati u korist heteropatrijarhata i vlastite štete. U tom trenutku se i ormar donekle mijenja, jer se prvo godinama potpuno nesvjesno živi u njemu, što je drugačije u odnosu na život u ormaru nakon shvaćanja vlastite homoseksualnosti. Biti konalno svjestan da si gej a nastavljati živjeti u ormaru podrazumijeva nove psihičke rane, pristajanje na trovanje samoga sebe istim lažima kojima te dotad trovao heteropatrijarhat. Svjesno nastavljanje laži ormara je psihičko samopovređivanje, mnogo strašnije i s mnogo dubljim ranama nego što ih je heteropatrijarhat dotad svojim lažima nanio svakoj gej osobi. Kroz pristajanje na laži heteropatrijarhata gej osoba se zapravo odlučuje na to da će do kraja svog života sjeckati dio po dio sebe, svaki put kad prešućivanjem ili direktno laže da je heteroseksualna, a s vremenom dotad nametnuti ormar postaje neka vrsta izbora, doduše nikad slobodnog nego uvjetovanom dotadašnjim iskustvom ormara i strahom od slobode, ali i strahom od heteropatrijarhata.
Nasuprot ormaru je coming out (autanje, izlazak iz ormara), prvi korak prema tome da homoseksualac postane slobodan, da konačno postane slobodan čovjek. Izlazak iz ormara još jednom mnogim gej ljudima pokazuje koliko je moćna laž heteropatrijarhata i koliko su svi spremni braniti tu laž, koristeći se svakom mogućom vrstom nasilja. Izlazak iz ormara može značiti da se djeteta odreknu njegovi roditelji, može značiti da ga verbalno i psihički počinju – do jučer puni ljubavi i brižnosti – sustavno zlostavljati i ponižavati. Često se događa da su reakcije na izlazak iz ormara, koji nije uvijek izraz potpune formiranosti vlastitog identiteta i ljudskosti nego ponekad i očajnički pokušaj u tom pravcu, iznimno negativne od strane okoline, te da drugi ljudi odjednom posve drugačije počinju percipirati osobu koja je iz ormara izašla kao nešto strano, Drugo, odvratno, iako je riječ o istoj osobi koja je bila pred vama jučer. Osim jedne bitne razlike, a to je da izlazak iz ormara znači reći istinu o sebi! Kako je laž heteropatrijarhata jedan neljudski i totalno nemoralan konstrukt najbolje pokazuje baš taj moment – homoseksualca se kažnjava jer je rekao istinu u vezi toga što jest, dok ga se nagrađuje privilegijama heteroseksualnosti ako pristaje na laž i lagati nastavlja. Iako svaki konvencionalni moral deklarativno cijeni istinu kao jednu od ključnih vrijednosti, u slučaju gej čovjeka se stvar okreće naglavce. Reći istinu o sebi je zlo, lagati o sebi je dobro, to je glasna poruka heteropatrijarhata svim gej ljudima i to je ono što im okolina previše često ide, pa i šakama ako treba, utuviti u glavu kada se odluče reći istinu da nisu heteroseksualni.
Mnogi ljudi suočeni s istinom homoseksualnosti uzimaju si za pravu i osjećaju da odjednom ljudsko biće koje je gej mogu udarati, pljuvati, vrijeđati, ponižavati, ismijavati itd., sve ono što inače smatraju moralno potpuno neprihvatljivim kada je riječ o drugim ljudima. To je direktna posljedica druge laži heteropatrijarhata, one da su gej ljudi manje vrijedni i bolesni, pa ta laž ne samo da dehumanizira homoseksualce, nego dehumanizira i sve one koji zbog nje idu zlostavljati, tući ili čak ubijati homoseksualce. Takvo ponašanje mnogo više lišava ljudskosti sve one koji, vođeni lažima heteropatrijarhata, idu mučiti drugo ljudsko biće, pa i najbližeg svog, nego onoga koji je tom mučenju podvrgnut. Da bi homofobni mučitelj uopće mogao psihički podnijeti to što radi drugom ljudsom biću (koje je gej), on nastavlja s lažima, redovito tvrdeći da je ugrožen od gej osobe koja je rekla istinu o sebi, jer istina je najveća prijetnja heteropatrijarhata. Dovoljno je sjetiti se prvog Split Pridea da snaga te laži heteropatrijarhata bude posve jasna – razjarena rulja od skoro deset tisuća ljudi je agresivno napadala skupinu od dvjestotinjak mirnih i ničime nenaoružanih ljudi uz objašnjenje da je to ništa drugo nego samoobrana! Istina je u toj situaciji totalno očita, i ona je da dvjestotinjak mirnih prosvjednika u Povorci ponosa nisu baš nikako ugrožavali nikoga, ali je još očitija ogromna laž heteropatrijarhata, koja inače mirne i pristojne ljude pretvara u krvoločne zvjeri spremne drugom čovjeku i oduzeti život kako bi tu laž očuvali. Najočitija je pak činjenica da hrabrost istine homoseksualnosti nadilazi nasilje laži heteropatrijarhata, jer unatoč prijetnji fizičkim nasiljem najteže vrste gej ljudi kojima je stalo da istine u vezi samih sebe izlaze pred tisuće onih koji im poručuju kako će sve biti u redu samo ako nastave lagati, ali baš suprotno ako kažu istinu. I mnogio gej ljudi kroz povijest i dan-danas, posve svjesni toga, odlučuju se za istinu. Izlazak iz ormara kao prvi korak slobode za svakog gej čovjeka znači da on mora biti spreman, htio-ne htio, da bude izložen najagresivnijoj verziji laži heteropatrijarhata, toliko beskrupuloznoj i brutalnoj da prijeti često i samom životu gej čovjeka.
Poruka je heteropatrijarhata gej ljudima kako je, na kraju krajeva, bolje da su mrtvi nego da kažu istinu o sebi, iznimno moćna ucjena kojom se tjera sve gej ljude da i dalje lažu kako nisu gej. Pristati na tu ucjenu znači polako se samouništiti, odbiti tu ucjenu često znači riskirati vlastiti život. Ali odbiti tu ucjenu je ujedno i prvi slobodan izbor koju gej čovjek može napraviti, prvi izbor koji je izvan kužnih ralja laži heteropatrijarhata i bez kojega nikad u životu ne bi još mogao napraviti bilo koji drugi slobodan izbor. Jer kao što je istina da na svijetu oduvijek ima ljudi koji su gej, tako je oduvijek istina i da nema slobode bez riskiranja sigurnosti, pa čak i vlastitog života. Čovjek koji nije spreman u krajnjoj konzekvenci umrijeti za slobodu nikad ne može doista slobodno živjeti, a to za gej čovjeka vrijedi dvostruko.
Korisnikov avatar
By ZlatnaPtica
#2719460
Sa uživanjem pročitah :up: :up: :up:

Inače, koincidentalno, upravo sam sastavio poruku slične tematike (mada u patetičnijem maniru) jednom dečku iz Lo sa kojim se dopisujem, pa kad se već razmećemo dugim postovima, evo:

Koliko puta sam samo to čuo, i uvek se toliko razočaram i ispizdim (jer je glupo do bola) da obično prekinem razgovor i kažem 'aj ćao'. Al evo, tebe ću udostojiti jednog VEOMA opširnog odgovora, krenuvši od te jedne rečenice i njenog uticaja na širu i širu sliku. Pa iščitaj kad budeš imao vremena.

"Ja nemam obicaj da pricam o svojoj seksualnosti sa prijateljima, iskreno, sta njih zabole sta sam ja, niti mene briga sta su oni"

To je jedna laž koju sve ormaruše kao mantru ponavljaju same sebi. Ne, itekako je nekoga briga za to šta si ti, i itekako tebe briga šta je neko drugi. Taj neko je, ako niko više, tvoj najbolji prijatelj. Neko sa kim pričaš o svemu, pa i o ljubavi i seksualnosti. Ako nemaš takvu osobu, 'ormarluk' je onda tek sporedan problem. A ako imaš najboljeg prijatelja/prijatelje, onda svakim danom praviš sve veći jaz i sve neiskreniji odnos između vas. Jer ako neko sa tobom deli svoje najdublje tajne, a na pitanja u vezi sa seksualnošću (itd.) lažeš ili prećutkuješ - to je jedan truo, neiskren odnos. Ti obmanjuješ nekoga ko tebi otvara dušu. Ne škodiš mu, tačno - ali obmanjuješ, i to je izdaja, i to boli.

A iskrenost sa najbližim ljudima je samo prvi korak. Onda sledi emancipacija i edukacija o svemu vezanom za LGBT što nisi imao prilike da učiš u osnovnoj i srednjoj školi jer nekome (khm crkvi khm) to nije odgovaralo, iako je jebeno svaki dvanaesti đak LGBT. Pa kad sebi konačno kažeš jasno i glasno da ti ne fali ništa, i da nije fer što si u trenutnom društvenom i pravnom poretku otpadnik i građanin drugog reda - e tad ćeš itekako poželeti da bar u svojoj užoj okolini napraviš prijatnu gay-friendly atmosferu. I biće sranja, osetićeš ih i na svojoj psihi i na svojoj koži, ali na kraju - prijaće ti. Mnogo će ti prijati.

Ali ne dovoljno. U široj slici si i dalje otpadnik. Želećeš da živiš potpuno ispunjen život kao i bilo ko drugi. Ali ne možeš. Ne možeš da se venčaš za muškarca kog ćeš voleti, vaša veza će pred zakonom biti ništa. Ako se razboli, nećeš moći da ga posetiš, nećeš moći da deliš zdravstveno osiguranje sa njim. Ako umreš, on neće moći da preuzme tvoje telo i organizuje sahranu. Ako se razvedete biće jako jako jako zajebano. Neće vam biti umanjen porez, kao što je to slučaj sa bračnim parovima. Nećete moći da usvojite i odgajate dete. Nećeš smeti sa njim da prošetaš ulicom držeći se za ruke.

Onda ćeš svhatiti da se za prava LGBT populacije ne mogu izboriti ni (kvazi) aktivisti, ni političari, ni nevladine organizacije ni niko drugi - no jedino sama jebena LGBT populacija. Ja sam prošao ceo taj proces outovanja i desetinama i desetinama ljudi u svom užem i širem okruženju promenio stavove o LGBT populaciji. Većini ljudi je zapravo samo bilo potrebno da upoznaju nekoga ko je gej da bi skontali da smo mi normalni ljudi, a ne nekakvi getoizirani frikovi. Moji bliski strejt prijatelji, koji su bili homofobični kad sam im tek priznao da sam gej, sada su potpuno tolerantni, puni podrške, i takođe šire ideju u svojim krugovima - kad god se negde pomene 'LGBT pitanje' oni su prvi koji istupe u odbranu tolerancije i zalaganje za jednaka prava uključujući i pravo braka i usvajanje dece.

Vidiš, ja sam u svom mikrookruženju započeo jedan proces i ideja se sada širi. Kada bi to u ovoj Srbiji uradio barem svaki peti peder, za deset godina bi se promenila svest (pa i zakoni) nacije. Ali ne, ovde se za tako nešto jedva usudi svaki stoti. Zato, kada i kod nas dođe doba da dva muškarca smeju da se poljube u javnosti, drže se za ruke, usvoje dete - ti i ja ćemo već biti dva starca.

Jedan će misliti 'ponosan sam što sam učestvovao u ovoj borbi, srećan sam što sam živeo punim plućima bez obzira na okruženje i ožiljke koje je ostavilo'

A ako ova poruka nimalo nije uticala na tebe,

Drugi će misliti 'prođe mi život u ormaru'.
  • 1
  • 799
  • 800
  • 801
  • 802
  • 803
  • 1033
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!