- 02 Avg 2015, 01:20
#2719453
Zato je i prva reakcija gej ljudi kada se, često s dolaskom puberteta koji podrazumijeva i razvoj sekundarnih spolnih karakteristika te upoznavanje s vlastitom seksualnošću, prvi puta suoče s time da ih privlače ljudi istog spola da u to jednostavno ne vjeruju. To nije moguće! Tako se misli zbog heteropatrijarhalne laži u kojoj su proveli dotad svoj cijeli život, i sami uvjereni da homoseksualnost i homoseksualci ne postoje. To je trenutak ogromne egzistencijalne panike, kada si suočen s vlastitom žudnjom koja je u direktnoj suprotnosti sa svime što u međuvremenu znaš u svijetu, kada otkrivaš da u tebi postoji nešto što navodno ne postoji, što ne bi trebalo uopće postojati, što i ako postoji mora biti promijenjeno, zatrto, skriveno, izliječeno. A jedino od čega se gej čovjek treba izliječiti jest taj strah, strah od toga što jest neheteroseksualan i što u vezi te činjenice osjeća strah. Taj je strah zajednički svakom pederu na svijetu u trenutku prvog otktivanja vlastite homoseksualnosti, jer je već naučen da ona i ne postoji odnosno da je nešto loše i manje vrijedno. Taj je strah bolno normalna ljudska reakcija na život u nenormalnosti i lažima heteropatrijarhata, ali ostajanje u tom strahu znači ostati živjeti u laži. Druga je reakcija, nakon što se prihvati činjenicu vlastite homoseksualnosti, istu željeti promijeniti ili poništiti, a ta reakcija proizilazi iz druge velike laži heteropatrijarhata, one o manje vrijednoj i poremećenoj heteroseksualnosti. Baš kao i svi drugi ljudi koji žive u heteropatrijarhatu, i gej ljudi sve manje mogu živjeti u uvjerenju da je jedino što uopće postoji heteroseksualnost, ali se mnogo teže izbore s heteropatrijarhalnom laži da je to što postoje odvratno i bolesno.
Jer u trenutku kada postajemo svjesni toga da smo neheteroseksualni, počinjeno i prepoznavati da smo u ormaru. Tamo smo gurnuti odmah po rođenju i živjeli smo u njemu sve te godine, ali toga nismo bili uopće svjesni. Ormar je kazna koju je heteropatrijarhat smislio za sve gej ljude isključivo zbog toga što su gej. Ormar je strukturalno nasilje nad slobodom gej ljudi, ali on je ponajviše još jedna laž. Ormar je kavez u kojemu heteropatrijarhat stavlja svaku gej osobu od njezina rođenja, jedino što dugi niz godina poznaju kad je riječ o vlastitoj homoseksualnosti, da mnogi gej ljudi nikad ne shvate kako vrata tog kaveza nisu zaključana i kako ih mogu otvoriti, razvaliti ako treba, i izaći na slobodu. U vezi ormara je heteropatrijarhat smislio jednu briljantno perfidnu laž, najbolju od svih laži heteropatrijarhata, jer nije tako očito lažna poput laži da gej ljudi ne postoje, a to je laž da je ormar pitanje slobodnog izbora gej ljudi. Gej ljudi nemaju nikad mogućnost slobodno izabrati biti u ormaru, bez obzira što neki koji se ne usude iz njega izaći vjeruju baš u tu laž da su sami izabrali biti u ormaru, koji u toj fantaziji autohomofobije postaje zlatni kavez i mjesto sigurnosti od svih opasnosti slobode koju predstavlja izlazak iz ormara. Da bi gej ljudi uopće mogli slobodno birati moraju prvo izabrati izaći iz ormara, jer u njemu istinski slobodan izbor ne postoji, samo onaj lažni. Iako je tragično i samouništavajuće, nije uopće nerazumljivo zašto mnogi gej ljudi ostaju zarobljeni u ormaru – to je jedino mjesto koje poznaju, to su jedine koordinate njihove homoseksualnosti koje zbog života u heteropatrijarhatu i proizilazeće autohomofobije mogu zamisliti, a ako se ne mogu suočiti s istinom, onda će naravno još više lagati. Samo što od trenutka kada shvaćaju da su homoseksualni i da su u ormaru počinju lagati i sami sebe, tada počinju birati da će lagati, i tako pristaju na to da će sve laži heteropatrijarhata koje su im dotad određivale život i sami dalje nastaviti podržavati, da će lagati u korist heteropatrijarhata i vlastite štete. U tom trenutku se i ormar donekle mijenja, jer se prvo godinama potpuno nesvjesno živi u njemu, što je drugačije u odnosu na život u ormaru nakon shvaćanja vlastite homoseksualnosti. Biti konalno svjestan da si gej a nastavljati živjeti u ormaru podrazumijeva nove psihičke rane, pristajanje na trovanje samoga sebe istim lažima kojima te dotad trovao heteropatrijarhat. Svjesno nastavljanje laži ormara je psihičko samopovređivanje, mnogo strašnije i s mnogo dubljim ranama nego što ih je heteropatrijarhat dotad svojim lažima nanio svakoj gej osobi. Kroz pristajanje na laži heteropatrijarhata gej osoba se zapravo odlučuje na to da će do kraja svog života sjeckati dio po dio sebe, svaki put kad prešućivanjem ili direktno laže da je heteroseksualna, a s vremenom dotad nametnuti ormar postaje neka vrsta izbora, doduše nikad slobodnog nego uvjetovanom dotadašnjim iskustvom ormara i strahom od slobode, ali i strahom od heteropatrijarhata.
Nasuprot ormaru je coming out (autanje, izlazak iz ormara), prvi korak prema tome da homoseksualac postane slobodan, da konačno postane slobodan čovjek. Izlazak iz ormara još jednom mnogim gej ljudima pokazuje koliko je moćna laž heteropatrijarhata i koliko su svi spremni braniti tu laž, koristeći se svakom mogućom vrstom nasilja. Izlazak iz ormara može značiti da se djeteta odreknu njegovi roditelji, može značiti da ga verbalno i psihički počinju – do jučer puni ljubavi i brižnosti – sustavno zlostavljati i ponižavati. Često se događa da su reakcije na izlazak iz ormara, koji nije uvijek izraz potpune formiranosti vlastitog identiteta i ljudskosti nego ponekad i očajnički pokušaj u tom pravcu, iznimno negativne od strane okoline, te da drugi ljudi odjednom posve drugačije počinju percipirati osobu koja je iz ormara izašla kao nešto strano, Drugo, odvratno, iako je riječ o istoj osobi koja je bila pred vama jučer. Osim jedne bitne razlike, a to je da izlazak iz ormara znači reći istinu o sebi! Kako je laž heteropatrijarhata jedan neljudski i totalno nemoralan konstrukt najbolje pokazuje baš taj moment – homoseksualca se kažnjava jer je rekao istinu u vezi toga što jest, dok ga se nagrađuje privilegijama heteroseksualnosti ako pristaje na laž i lagati nastavlja. Iako svaki konvencionalni moral deklarativno cijeni istinu kao jednu od ključnih vrijednosti, u slučaju gej čovjeka se stvar okreće naglavce. Reći istinu o sebi je zlo, lagati o sebi je dobro, to je glasna poruka heteropatrijarhata svim gej ljudima i to je ono što im okolina previše često ide, pa i šakama ako treba, utuviti u glavu kada se odluče reći istinu da nisu heteroseksualni.
Mnogi ljudi suočeni s istinom homoseksualnosti uzimaju si za pravu i osjećaju da odjednom ljudsko biće koje je gej mogu udarati, pljuvati, vrijeđati, ponižavati, ismijavati itd., sve ono što inače smatraju moralno potpuno neprihvatljivim kada je riječ o drugim ljudima. To je direktna posljedica druge laži heteropatrijarhata, one da su gej ljudi manje vrijedni i bolesni, pa ta laž ne samo da dehumanizira homoseksualce, nego dehumanizira i sve one koji zbog nje idu zlostavljati, tući ili čak ubijati homoseksualce. Takvo ponašanje mnogo više lišava ljudskosti sve one koji, vođeni lažima heteropatrijarhata, idu mučiti drugo ljudsko biće, pa i najbližeg svog, nego onoga koji je tom mučenju podvrgnut. Da bi homofobni mučitelj uopće mogao psihički podnijeti to što radi drugom ljudsom biću (koje je gej), on nastavlja s lažima, redovito tvrdeći da je ugrožen od gej osobe koja je rekla istinu o sebi, jer istina je najveća prijetnja heteropatrijarhata. Dovoljno je sjetiti se prvog Split Pridea da snaga te laži heteropatrijarhata bude posve jasna – razjarena rulja od skoro deset tisuća ljudi je agresivno napadala skupinu od dvjestotinjak mirnih i ničime nenaoružanih ljudi uz objašnjenje da je to ništa drugo nego samoobrana! Istina je u toj situaciji totalno očita, i ona je da dvjestotinjak mirnih prosvjednika u Povorci ponosa nisu baš nikako ugrožavali nikoga, ali je još očitija ogromna laž heteropatrijarhata, koja inače mirne i pristojne ljude pretvara u krvoločne zvjeri spremne drugom čovjeku i oduzeti život kako bi tu laž očuvali. Najočitija je pak činjenica da hrabrost istine homoseksualnosti nadilazi nasilje laži heteropatrijarhata, jer unatoč prijetnji fizičkim nasiljem najteže vrste gej ljudi kojima je stalo da istine u vezi samih sebe izlaze pred tisuće onih koji im poručuju kako će sve biti u redu samo ako nastave lagati, ali baš suprotno ako kažu istinu. I mnogio gej ljudi kroz povijest i dan-danas, posve svjesni toga, odlučuju se za istinu. Izlazak iz ormara kao prvi korak slobode za svakog gej čovjeka znači da on mora biti spreman, htio-ne htio, da bude izložen najagresivnijoj verziji laži heteropatrijarhata, toliko beskrupuloznoj i brutalnoj da prijeti često i samom životu gej čovjeka.
Poruka je heteropatrijarhata gej ljudima kako je, na kraju krajeva, bolje da su mrtvi nego da kažu istinu o sebi, iznimno moćna ucjena kojom se tjera sve gej ljude da i dalje lažu kako nisu gej. Pristati na tu ucjenu znači polako se samouništiti, odbiti tu ucjenu često znači riskirati vlastiti život. Ali odbiti tu ucjenu je ujedno i prvi slobodan izbor koju gej čovjek može napraviti, prvi izbor koji je izvan kužnih ralja laži heteropatrijarhata i bez kojega nikad u životu ne bi još mogao napraviti bilo koji drugi slobodan izbor. Jer kao što je istina da na svijetu oduvijek ima ljudi koji su gej, tako je oduvijek istina i da nema slobode bez riskiranja sigurnosti, pa čak i vlastitog života. Čovjek koji nije spreman u krajnjoj konzekvenci umrijeti za slobodu nikad ne može doista slobodno živjeti, a to za gej čovjeka vrijedi dvostruko.
Jebote bog tebi dati neki orden kqd se izvuces odatle
sve su to bitange 
