- 10 Jul 2013, 15:05
#2557450
Wystan Hugh Auden - Neznani građanin
Statistički biro je našao
Da protiv njega nema nijedne zvanične žalbe,
I svi se izveštaji o njegovom ponašanju slažu
Da je u modernom smislu nemoderne reči bio svetac,
Jer sve što je činio, činio je za zajednicu.
Izuzev godina rata sve dok se nije povukao
Radio je u fabrici i nikad nije otpuštan
Već je zadovoljavao svoje poslodavce, Kompaniju Fadž motora.
Ali nije bio ni štrajkbreher, ni čovek čudnih načela,
Jer njegova podružnica tvrdi da je vršio svoje dužnosti
(Naš izveštaj o toj podružnici kaže da je tačno).
A naši društveno psihološki istraživači nalaze
Da su ga voleli drugovi i da je voleo čašu.
Štampa je ubeđena da je svakome kupovao novine,
I da je na reklame uvek reagovao normalno.
Po polisama s njegovim imenom
vidi se da je bio u bolnici i izašao izlečen.
Proizvođači istraživanja i Visokog standarda tvrde
Da je bio svestan vrednosti Plana o otplati
I imao sve potrebno modernom čoveku:
Fonograf, radio, auto i frižider.
Naši ispitivači javnog mnjenja su zadovoljni
Što je pravilno mislio u svako doba godine;
Kad je bio mir, on je bio za mir; kad je bio rat, išao je u rat.
Bio je oženjen i dodao petoro dece broju stanovnika,
Što je, kaže naš Eugenist, odgovarajući broj za roditelje te generacije.
A naši učitelji izveštavaju da se nikad nije mešao u njihov posao.
Da li je bio slobodan? Da l' je bio srećan?
Besmisleno pitanje.
Da nešto nije u redu, već bismo čuli.
Kathleen Raine - Svet
Gori u praznini,
Podržava ga ništa.
Ipak putuje.
Dok putuje prazninom
Podržan gorenjem
Ništa je tiho.
Gorući putuje.
Praznina ga podržava.
Još uvek je ništa.
Ništa putuje
Goruća praznina
Podržana tišinom.
Thomas Stearns Eliot – Preludijum III
Stresla si ćebe sa kreveta,
Ležala si na leđima I čekala,
Dremala si, I gledala noć kako otkriva
Hiljadu gluvih slika
Od kojih ti je duša sačinjena;
One su treperile na tavanici.
A kada se ceo svet vratio
I svetlost je dopuzala kroz kapke
I ti si čula vrapce u olucima,
Imala si takvu viziju ulice
Da ju je ulica jedva razumela;
Sedeći na ivici kreveta, gde si
Odvijala hartije iz svoje kose,
Ili obuhvatala svoje žute tabane
Dlanovima obeju prljavih ruku.
Šekspir:
CXVII
Okrivi me da sam sasvim propustio
Da nagradim tvoju veliku dobrotu,
A za ljubav tvoju zaboravan bio
Za koju me vežu konci u životu;
S ništacima da sam sklap'o družbe duge
I davao svetu ono što je tvoje;
Da sam diz'o jedra za vetrove druge
Ne bi l' me od tebe uzeli pod svoje.
Stavi mi na teret sve te moje greške,
Dokazima dodaj i sve sumnje same;
Dovedi me pred sud tvog oka, al' teške
Kazne ne izrekni - od mržnje i tame.
Praštaj, to je samo moja kriva duša
Htela vernost tvoje ljubavi da kuša.
CXX
Što jednom beše svirep prema meni
Sad mi koristi; a tada zbog tuge -
Jer moji živci ne behu gvozdeni -
Ja klonuh skoro u očaje duge.
Ako si bio zlom potresen mojim,
Kao ja tvojim - podneo si pak'o;
A ja, tad tiran, ne htedoh da spojim
Tvoj udes s onim mojim istim tako.
O, tad da me je noć našega jada
Setila kako tuga bolje zida -
Brzo bih tebi ko ti meni tada,
Poslao melem kajanja što vida.
Neka naš sukob ima zakon prosti:
Ja sve opraštam i ti sve oprosti.
CXXII
Beleške meni više ne trebaju
Jer si opisan u mom mozgu jasno,
A taj će opis ostati dok traju
I moji dani dok ne bude kasno,
Ili bar dokle priroda dozvoli
Mozgu i srcu mome da postoje,
I dok smrt i njih sasvim ne ogoli
Tvoj lepi spomen čuvaće njih dvoje.
Zapis ne može verno da te ima,
U raboš da te režem - to ne primam;
I zato sam te i dao drugima,
A tebe mozgom i srcem tek imam.
Podsetnik da mi treba - znak bi mog'o
Da bude da sam zaboravan mnogo.
CXXIII
Ne hvali se, Vreme, da se menjam ja;
Te piramide, moćne, koje znamo
Meni nisu novo čudo koje sja:
Već staro ruho prevrnuto samo.
Život nam je kratak, zato se za čas
Divimo svemu starom, što su dali,
I smatramo novim, stvorenim za nas,
Mada smo za to i ranije znali.
Svoj ti prkos stavljam pred arhivsku draž
I ne čudim se ničemu u svetu;
Tvoja dela, tvoji zapisi su laž
Jer ih tek sazda u brzome letu.
Zakletve evo: uvek veran biću,
Uprkos tvojoj kosi i tvom biću.