Prvo,
it's not your fault. Nemoj slučajno da počneš razmišljati o tome kako si ti možda izazvao taj odvratni napad, da si ga - nedajbože! - zaslužio, da si trebao kao James Bond da sjebeš napadača i izvedeš nekakve akcijske scene itd. Biti tako napadnut je ružna stvar, na koju je u trenutku, naročito kad nemaš iskustva ili nekakav trening, teško reagirati, zastrašujuće je, paralizirajuće, ponižavajuće, jednostavno uopće nije fer. Nema te što gristi savjest oko svega toga, ti nisi nizašto kriv.
Drugo,
don't be the victim. Ukoliko se sada povučeš u sebe, ukoliko prestaneš ići na gej mjesta, ukoliko ti svaki izlazak bude predstavljao dramu iz straha od napada, ukoliko se osjećaš gurano nazad među četiri zida koja polako napuštaš, onda je napadač uspio u (jednoj od) namjeri da te zastraši, slomije ti duh, odlučnost i ponos. To nikako ne smiješ dopustiti, jer pravi je trijumf nad homofobima ne biti onakvim kakvim oni žele da budeš (nevidljiv, uplašen, jadan). E pa ne može!
Treće,
move on. Da, fizički je napad - naročito prvi - traumatično iskustvo, ali nemoj dozvoliti da njegove psihološke posljedice bude dublje i veće od fizičkih. Dakle, dobio si nekoliko udaraca, nekoliko modrica, to je gadno ali nije da ugrožava život ili da si sada obilježen time za cijeli život. Nisi. Naravno, lakše je ići dalje ako sve prijaviš policiji, onda dobiješ i taj osjećaj vlastite akcije i reakcije, ali u tvojem slučaju to nije zasad moguće, no nemoj se zbog toga gristi previše. Loš je trenutak, maloljetnik si itd., ne možeš uvijek biti jebeni jedi-vitez, bude vremena kasnije da nadoknadiš
Četvrto,
don't be alone. Nema ništa gore nego se zatvoriti u sebe i pobjeći od svijeta. Pričaj o tome s ljudima, ako osjetiš da te opsjeda taj napad, reci to, nemoj šutiti i trpiti i dopustiti da te crnilo i frustracija progutaju. Također, pomaže i da se jednostavno dobro hedonistički zabaviš i ispucaš, da jednostavno zaboraviš malo na sve to loše.
Peto,
be better prepared. Gdje je ti je, dječače, pobogu peper-sprej?
