Bootstrap Framework 3.3.6

[Orlando the Lady]

Anne Sexton

HER KIND

I have gone out, a possessed witch,
haunting the black air, braver at night;
dreaming evil, I have done my hitch
over the plain houses, light by light:
lonely thing, twelve-fingered, out of mind.
A woman like that is not a woman, quite.
I have been her kind.

I have found the warm caves in the woods,
filled them with skillets, carvings, shelves,
closets, silks, innumerable goods;
fixed the suppers for the worms and the elves:
whining, rearranging the disaligned.
A woman like that is misunderstood.
I have been her kind.

I have ridden in your cart, driver,
waved my nude arms at villages going by,
learning the last bright routes, survivor
where your flames still bite my thigh
and my ribs crack where your wheels wind.
A woman like that is not ashamed to die.
I have been her kind.

[Tungi]

Sledeći put ću da izbacim snimak sebe kako recitujem Syviu Plath u ekstatičkom zanosu ..

[Orlando the Lady]

LJUBAVNICA

Ona se roji u mojim rukama
i ne da mi da legnemo bilo gde bilo kad
zavlači prste u moja usta i muči mi jezik
da govorim bilo šta

Ona taloži svoju ikru na bilo koju moju žilicu
seva u mojim rebrima gde nema nikoga
i vuče me kroz grane očajanja
u zapevke smrti
u venac od žice i lakiranog lišća
na mokri asfalt gde bilo koji konji padaju

Na njenom sam mestu u satu njenom
spavam ili bdim na nogama u
njenim hlorofilnim očima
bila noć ili dan na štakama
u zatvoru njene kose na tornju kolena
pod krvlju njenom koja leži na otvorenim
bilo kojim mojim ranama

Moja je ljubav gola turpija
riba zarđala od udica
i nikako da mi kaže jednostavno
kao što je zebra prugasta:
hajde da se svučemo veseli
i legnemo zajedno bilo gde bilo kad

[Ulix]

Ako umreš
(Nina Živančević)

Ako umreš u maju
ili kasno u avgustu,
a miris ti u rukama mojim,
neka tako bude.
Ako me ostaviš na cedilu i zima je,
a nikoga da mu se požalim nema,
neka tako bude.
Ako tvrdiš da nam ljubav beše lepa,
a hrabrost velika,
neka tako bude.
Ako kažeš da smo se sreli
i upravo okrenuli peščanik
naopako, al' ipak prekasno,
neka tako bude:
Ali ako ništa ne prozboriš
već samo nastaviš da zuriš u mene
i pitaš me da li tako treba - jeste, treba,
neka tako bude; srešćemo se sigurno
u sledećem životu, i bićemo sveže zvezde
i gorko cveće, sjedinjeni, uvek zajedno,
ako nam se prohte,
neka tako bude.

[Ulix]

Mrzim me da prevodim, ali mislim da se lako razume i bez toga. U svakom slučaju, ovo je jedno ljubavno pismo Italiji iz 1977. Tako iskreno i lepo, u posveti stoji: "la storia degli ultimi 50 anni italiani raccontati tra gli amori e gli umori di una donna che si chiama Aida".

Aida, R. Gaetano

Lei sfogliava i suoi ricordi
le sue istantanee
i suoi tabù
le sue madonne i suoi rosari
e mille mari
e alalà
i suoi vestiti di lino e seta
le calze a rete
Marlene e Charlot
e dopo giugno il gran conflitto
e poi l'Egitto
un'altra età
marce svastiche e federali
sotto i fanali
l'oscurità
e poi il ritorno in un paese diviso
Più nero nel viso
più rosso d'amore
Aida come sei bella
Aida le tue battaglie
i compromessi
la povertà
i salari bassi la fame bussa
il terrore russo
Cristo e Stalin
Aida la costituente
la democrazia
e chi ce l'ha
e poi trent'anni di safari
fra antilopi e giaguari
sciacalli e lapin
Aida come sei bella

[LeDeNa_]

Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti
između crvenog i žutog lista.
Gledao sam između i iznad njih,
tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći
i zaboraviti Tebe.
Gledao sam njih, crveni list i žuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a našli su se tako blizu,
okruženi komadićima neba i
bljeskovima svjetlosti.
Kad bi ih pokrenuo vjetar,
zamahnuli bi snažno jedan prema drugom.
Vidio sam jasno - bili su previše blizu
a da ne bi osjetili čežnju.
Najdraža moja, gledao sam ih jutros,
žuti list i crveni list.
Kako je čudna njihova sudbina!
Toliko su snažno željeli taj dodir
da su sustali i divlje mahali nošeni vjetrom.
Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenucima nad njima sažalilo sunce -
bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajući se u bijelom plamenu.
Najdraža moja, jutros sam vidio dvije čežnje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli prijeći.
Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list,
a vidio sam more beskraja izmedju njih
- ne veće od širine mojega palca.
A ipak, to je more koje će ih
zauvijek razdvajati.

A.P.Kezele

[LeDeNa_]

Provest ću sutra misleći o prekosutra,
tako će biti moguće; ali danas ne...
Ne, danas ništa; danas ne mogu.
Zbrkana ustrajnost moje objektivne subjektivnosti,
san mojega stvarnog života, umetnutog,
zamor unaprijedni i beskonačni,
zamor svemirski da bi se ukrcao u tramvaj ...
ta vrsta duha...
Prekosutra samo...
Danas se želim pripraviti,
želim se pripraviti da sutra mislim na slijedeći dan...
On je odlučan.
Sutra je dan nauma.
Sutra ću sjesti u uredovnicu da osvojim svijet;
ali ću svijet osvajati samo prekosutra...
Dolazi mi želja da zaplačem,
dolazi mi želja da zaplačem gorko i smjesta, u nutrini...
Ne tražite da znate više, to je tajna, neću reći.
Prekosutra samo...
Kad sam bio dijete, nedjeljni me je cirkus zabavljao čitav tjedan.
Danas me samo zabavlja nedjeljni cirkus čitavog tjedna djetinjstva...
Prekosutra ću biti drugi.
Moj će život postati slavodobitnim,
sve moje stvarne odlike pametnoga, odgojenoga, uporabivoga stvorenja
bit će prizvane službenim nalogom...
Ali nalogom od prekosutra...
Danas želim spavati, sastavit ću ga prekosutra...
Koja je, za danas, predstava što će mi ponoviti djetinjstvo?
Čak i ulaznice da kupim sutra,
jer je zapravo.prekosutra dobra predstava ...
Prije, ne...
Prekosutra ću imati javan stav što ću ga sutra izučavati.
Prekosutra ću naposljetku biti ono što danas ne mogu nikako biti.
Prekosutra samo....
Spava mi se kao psu lutalici na hladnoći.
Spava mi se veoma.
Sutra ću ti zboriti riječi, ili prekosutra...
Da, možda samo prekosutra
Budućnost...
Da, budućnost

Alvaro de Campos (Fernando Pessoa)

[Orlando the Lady]

MEĐU VRATIMA OD GRADA

Vrata su otvorena i most je spušten. Može se
izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –
kao gospar ili njegov služnik.
Ja stojim među vratima od grada, pouzdano
ne izlazeći, još odlučnije odbijajući misao
na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač
niti branitelj. Odoljevam
svakom pozivu.
Htio sam da mogu stati u onaj
ma kako beskrajno skučen
prostor
između vratnica
koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska
zatvore.


---------Milan Milišić

[bern]

(u vezi sa temom o astronomiji)

[Stanley Kunitz] The Science of the Night

I touch you in the night, whose gift was you,
My careless sprawler,
And I touch you cold, unstirring, star-bemused,
That have become the land of your self-strangeness.
What long seduction of the bone has led you
Down the imploring roads I cannot take
Into the arms of ghosts I never knew,
Leaving my manhood on a rumpled field
To guard you where you lie so deep
In absent-mindedness,
Caught in the calcium snows of sleep?

And even should I track you to your birth
Through all the cities of your mortal trial,
As in my jealous thought I try to do,
You would escape me--from the brink of earth
Take off to where the lawless auroras run,
You with your wild and metaphysic heart.
My touch is on you, who are light-years gone.
We are not souls but systems, and we move
In clouds of our unknowing
like great nebulae.
Our very motives swirl and have their start
With father lion and with mother crab.
Dreamer, my own lost rib,
Whose planetary dust is blowing
Past archipelagoes of myth and light
What far Magellans are you mistress of
To whom you speed the pleasure of your art?
As through a glass that magnifies my loss
I see the lines of your spectrum shifting red,
The universe expanding, thinning out,
Our worlds flying, oh flying, fast apart.

From hooded powers and from abstract flight
I summon you, your person and your pride.
Fall to me now from outer space,
Still fastened desperately to my side;
Through gulfs of streaming air
Bring me the mornings of the milky ways
Down to my threshold in your drowsy eyes;
And by the virtue of your honeyed word
Restore the liquid language of the moon,
That in gold mines of secrecy you delve.
Awake!
My whirling hands stay at the noon,
Each cell within my body holds a heart
And all my hearts in unison strike twelve.

edit:
spor sam malo... "astronomiji", ne "astrologiji". duh.

[gnossienne]

PRIČA

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Slučajno se setih neveseo
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.

Miloš Crnjanski

[Orlando the Lady]

sva je prilika da cu se ponoviti, ali je od najvece vaznosti bilo upravo procitati ovu pesmu ponovo

Dušan Matić
More


Spavaš danas, gusta lepoto leta,
zriš u srcu avgusta,
kao žena koja je poznala da ljubav je
sve, i pepeo, i opet neiscrpna
žar što ga prvi dah raspiri
i drugi dah ugasi,
i treći dah opet raspiri,
i tako redom,
za decu rođenu i decu nerođenu
bujan talas za to ne mari.

Spavaš, gusta lepoto leta
o, ti zaslepljujući nedogledu,
sjaj do sjaja, sjaj u sjaju,
ambis do ambisa, ambis u ambisu,
svi krici svih brodolomnika u tebi su izjednačeni
i smireni danas u tvom izlišnom dijamantnom skladu.

Spavaj i ti pred tim nedogledom,,
pred tim sjajem od sjaja svakog sjajnijim
spavaj na nemirnom uzglavlju uspomena,
krnjih uspomena i promašenih trenutaka,
spavaj, pijana od zaborava,
spavaj na ivici čarolija koje nisi znala da vidiš
na jalovoj ivici saznanja,
na ivici slepila i izgubljenog ukusa
i na dodiru oluja,
i tamo gde se deli zora,
i gde te nema
ni krikom ni zimzelenom
trajanja.

Spavaj,
šta su htele smešne gajde smisla,
šta ruke na nepoznatom poslu,
post večnosti ja neću ni po cenu ove nedonoščadi,
ni po cenu svanuća za decu buduću žena obeščašćenih,
kad zemljom prođu bezazleni osvajači
na puste fatamorgane,
to su samo ćelavi vrhunci
gde zalaze večeri i pesme nedopevane,
sitih sebičnih ljubavnika.

Na prvom krevetu rasklopićeš mapu sveta,
ispisaćeš sve koordinate i raširićeš sve šestare
odavde pa do Afrike,
isti je stroj, isti je šum vetra, isti zov pustare
i iste turobne ruke u zamci mesa kao u srcu prvog prolaznika.

Bolje spavaj.
Ne smej se kad zavoliš što nisi znala da ćeš zavoleti,
glavu svoju obujmi rukama obema,
taj obruč od tuči ko će moći da slomi.

Prsnuće damari i kletve tek kad skrušeno
spustiš neuslišene usne na gorke usne
što cepaju svet na užas radosti i na užas patnje.

O, ružo slatkog užasa, o ružo nesvarene odsutnosti,
o, ista ružo užasa,
o, divlja ružo pomešane krvi,
dan, a nema dana
noć, a nema noći,
zvezde i krvotok ugašeni.

Bolje spavaj,
mačka se proteže na osenčenom zidu,
grožđe zri na čokotima,
bonaca je polegla nad svetom,
spavaj,
dva pozna leptira žure varljivom suncu
i dolaskom noći nestaće ih
i dve lepote s njima.

Spavaj, kad ništa drugo ne preostaje ti
spavaj, ljubav čeka na sutra i na tebe i na omamljena
krila prostora gde gore boje večnosti,
i kad je tama u korenju tvog vida i u tvojim ranjavim grudima
i kad te mami izgubljena prašuma tvoje krvi
tvoje smrtne istine.

Spavaj,
večnost je taj sjaj, taj nedogled
taj uzaludni sklad nad paperjem brodolomnika,
i tvoj san preko svih pravdi i svih nepravdi,
večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim
smrtnim nogama,
taj talas silan ciklon što lomi katarke
i poslušno pašće pred nemilosrdnom, ljubljenom, zaspalom
nogom tvojom.

[Alejandro]

Li Qing Zhao

Lonely in my secluded chamber,
A thousand sorrows fill every inch
of my sensitive being.
Regretting that spring has so soon passed,


That rain drops have hastened the falling folowers,
I lean over the balustrade,
Weary and depressed.
Where is my beloved?

Only the fading grassland
stretches endlessly toward the horizon;

Anxiously I watch the road for your return.

寂寞深闺，
柔肠一寸愁千缕。
惜春春去，
几点催花雨。
倚遍栏干，
只是无情绪！
人何处？
连天衰草，
望断归来路。

[Speculum Columbae]

Stavljam ovu srednjovekovni madrigal, jer je redak primer spominjanja nara u zapadnoj srednjovekovnoj muzici i poeziji (a nisam siguran da postoji veća lepota od nara):

Bella granata fra le fioro sete.
che va cantando zò per la foresta:
- Veniti, amanti, a la lizadra festa;

dove maritate son e vedoete
che berna con zirlande de cinestra:
ha 'l bel pè porto de la zentil vesta.

[Orlando the Lady]

ja tebe prosto volim nepojamno

[Speculum Columbae]

[/url]ja tebe prosto volim nepojamno

Frondi tenere e belle
del mio platano amato
per voi risplenda il fato.
Tuoni, lampi, e procelle
non v'oltraggino mai la cara pace,
nè giunga a profanarvi austro rapace.

Ombra mai fu
di vegetabile,
cara ed amabile,
soave più.

[Orlando the Lady]

[/url]

[/url]ja tebe prosto volim nepojamno

Frondi tenere e belle
del mio platano amato
per voi risplenda il fato.
Tuoni, lampi, e procelle
non v'oltraggino mai la cara pace,
nè giunga a profanarvi austro rapace.

Ombra mai fu
di vegetabile,
cara ed amabile,
soave più.

per voi risplenda il fato.

[Over the rainbow]

Boliš me, telo moje, boliš me.
Voliš me, punjena budalo, ne voliš, voliš me.

Otkidam latice svetlosti, da te smrt manje peče.
Prolećem kao stoleće. Kao proleće ponad tebe tečem.

Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me.
Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te.

Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te.
Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.

Otkidam lance vremena. O, veruj mi, u nas će
grunuti topovi mržnje, i u ljubav urašće.

A da li će zarasti to more ljubomore? Moli me.
Otvori se. Bori se. Borim se. Ne preboli me.

Miroslav Antić

[Speculum Columbae]

Autorski prevod

Prva i jedina, moja družbenica bez dvojnice,
Milosnija od svih na svetu.
Jer, gle: Lepa je kao jutarnja zvezda
što se uzdiže na početku srećne godine.
Beline bez premca, svetlucave kože
i tamo gde pogleda, tad buja lepota
A usta su joj slađa još kada progovori;
Za nju nema reči preko mere.
Još joj je vrat dug, dojka nalik suncu,
a kosa joj pravi lapis što talasa
ruka sjajno zlato, prst ljiljan iz dola
Zadnjica joj ukras, okrugla ispod pasa.
Ponosno joj bedra odaju lepotu
I njen korak svečan, po zemlji dok kasa.
Čuva moje srce u svom zagrljaju,
dok svi drugi glave svoje
od žena im odvraćaju
Raduje se onaj što je grli!
I gleda za njom kada prođe Prva.

Stari Egipat, 1300. godina p.n.e.

[bern]

^ svaka ti čast. lijepa je pjesma.

da li je teško učiti stare jezike?

[Speculum Columbae]

[/url]^ svaka ti čast. lijepa je pjesma.

da li je teško učiti stare jezike?

nije, ja sam još kao dete upao u bure za staroegipatski i klinasto pismo

[Over the rainbow]

Znaš, bilo je mnogo dobro.
Bilo je, bolje nego bilo šta.

Bilo je, kao nešto,
što možemo da podignemo,
držimo, gledamo i
onda se smejemo,
zbog toga.

Bili smo na Mesecu.
Bili smo u Mesecu,
imali smo ga.

Bili smo u vrtu,
bili smo u beskrajnom ponoru.
Nigde nema takvog mesta.

Bilo je duboko,
i svetlo,
i visoko.

Primaklo se tako blizu ludila,
smejali smo se bezumno.

Tvoj smeh i moj.

Pamtim kada su tvoje oči,
glasno rekle volim,
sada, dok ovi zidovi,
tako nečujno ljuljaju.

Čarls Bukovski

[Over the rainbow]

Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te voli čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja,
odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno;
svaki gest tvoj ja sam snev'o
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo odavno.

Stanislav Vinaver

[Over the rainbow]

O sklopi usne, ne govori, ćuti,
ostavi dušu, nek' spokojno sneva
dok kraj nas lišće na drvetu žuti,
i laste lete put toplih krajeva.

o sklopi usne, ne miči se, ćuti!
Ostavi misli, nek' se bujno roje,
i reč nek' tvoja ničim ne pomuti
bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sada žile moje
zabrekću novim zanosnim životom,
da zaboravim da smo tu nas dvoje
pred veličanstvom prirode! A potom,

kad prođe sve, i malaksalo telo
ponovo padne u običnu čamu,
i život nov, i nadahnuće celo,
nečujno, tiho, potone u tamu,

ja ću ti, draga, opet reći tada
otužnu pesmu o ljubavi, kako
čeznem i stradam i ljubim te, mada
u tom trenutku ne osećam tako..

A ti ćeš, bedna ženo, kao vazda,
slušati rado ove reči lažne:
I zahvalićeš Bogu što te sazda,
i oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva,
kako se spušta nema polutama,
ti nećeš znati šta u meni biva,
da ja u tebi volim sebe sama.

I ljubav naspram tebe, kad me
obuzme celog silom koju ima,
i svaki živac rastrese i nadme,
i osećaji navale k'o plima!

Za taj trenutka života i milja,
kad zatreperi cela moja snaga,
neka te srce moje blagosilja!
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reći: Ćuti!
Ostavi dušu, nek' spokojno sniva
dok kraj nas lišće na drveću žuti,
i tama pada vrh zaspalih njiva.

Milan Rakić

[Speculum Columbae]

Jeste malo izvan sezone, ali je Ballata:

Ecco la primavera,
Che’l cor fa rallegrare,
Temp’è d’annamorare
E star con lieta cera.

Noi vegiam l’aria e’l tempo
Che pur chiam’ allegria
In questo vago tempo
Ogni cosa vagheça.

L’erbe con gran frescheça
E fior’ coprono i prati,
E gli albori adornati
Sono in simil manera.

Ecco la primavera
Che’l cor fa rallegrare
Temp’è d’annamorare
E star con lieta cera.

Francesco Landini, metà del 14 ° secolo

[bas bleu]

[/url]prothalamium

and so must i lose her whose mind
fitted so sweetly and securely into mine
that words seeded and blossomed in an instant,
whose body was one of mine fine
morning visions come alive and perfect?
must she slip out of my arms so
and i never reveal again in the twilight of her hair
or see world grow
marvellous within her eye. my hands
are empty, and suddenly i think
that on some night like this, when the rain is soft
and moths flutter in the window, seeking a chink,
i'll lose her utterly, a bedded bride
gold ring and contract bound,
the night filled with terrifying music
and she not hearing a sound.

donagh macdonagh

[gnossi℮nn℮]

NA SREDINI PUTA

Na sredini puta bio je kamen
Bio je kamen na sredini puta
bio je kamen
na sredini puta bio je kamen.
Nikada neću zaboraviti taj događaj
u životu mojih umornih mrežnica.
Neću nikada zaboraviti da na sredini puta
bio je kamen
bio je kamen na sredini puta
na sredini puta bio je kamen.

Carlos Drummond de Andrade

[Speculum Columbae]

Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredseđenosti
iz dana u dan sipa
mleko iz bokala u činiju,
svet ne zaslužuje
smak sveta.

Vislava Šimborska

Veermer van Delft, Het Melkmeisje

[Tungi]

^

[Ulix]

[/url]Sve dok ona žena u Kraljevskom muzeju
u naslikanoj tišini i usredseđenosti
iz dana u dan sipa
mleko iz bokala u činiju,
svet ne zaslužuje
smak sveta.

Vislava Šimborska

Veermer van Delft, Het Melkmeisje

[Guion Nerville]

[/url]NA SREDINI PUTA

Na sredini puta bio je kamen
Bio je kamen na sredini puta
bio je kamen
na sredini puta bio je kamen.
Nikada neću zaboraviti taj događaj
u životu mojih umornih mrežnica.
Neću nikada zaboraviti da na sredini puta
bio je kamen
bio je kamen na sredini puta
na sredini puta bio je kamen.

Carlos Drummond de Andrade

...