Bootstrap Framework 3.3.6

[Garbo]

Juan Ramón Jiménez


"SAMOĆA"

Svo si u sebi, more, pa ipak
kako si bez sebe, kako samo,
kako daleko, uvijek, od sebe samog!

Otvoreno u tisuću rana, svakog časa,
kao i moje čelo,
tvoji valovi odlaze, poput mojih misli,
i dolaze, odlaze i dolaze,
ljubeći se, rastajući se,
s vječnim upoznavanjem,
more, i nepoznavanjem.

Ti jesi a ne znaš,
srce ti udara, a ne osjećaš...
Kakva potpunost samoće, more samo!



"JA NISAM JA"

Ja nisam ja.
Ja sam taj
što hoda pored mene, a ne vidim ga;
kojega, katkada, vidim,
i kojega, katkada, zaboravljam.
Taj što šuti, spokojan, kad govorim,
taj što oprašta, blag, kada mrzim,
taj što šeće tamo gdje mene nema,
taj što će ostati uspravan kad ja umrem.




TO JE MOJ ŽIVOT

To je moj život, onaj odozgo,
onaj čistog povjetarca,
onaj posljednje ptice,
život zlatnih vrhova u tami!

To je moja sloboda, mirisati ružu,
sjeći hladnu vodu ludom rukom,
ogoliti drvored,
uzimati suncu njegovu vječnu svjetlost!




"VJEČNOSTI"

Vječnosti, ljepoto
sama, kad bih mogao
da te pjevam, u tvom jedinom srcu,
kao što ti mene u mome pjevaš,
u večeri koje su jasne od smirene radosti!

Kad bi u svojim posljednjim zanosima
osjetila da sam u tebi,
i da si sva opita,
kao što ti mene cijeloga opijaš!

Kad bih bio - neizreciv -
miris, svježina, glazba, uzbuđenje
u beskrajnom čistom proljeću
tvoje unutrašnje bezmjerne potpunosti!

[Garbo]

Juan Ramón Jiménez

"NAJPRIJE JE DOSLA ČISTA"


Obučena u nevinost
I voljeh je kao dijete.

Zatim se odjenula
U neznam kakve haljine,
I pobjegoh od nje mrzeći je nesvjesno.

Na koncu posta kraljica
S raskošnim nakitom...
Kako se žučno i besmisleno srdih.

Ali kada se počela svlačiti,
Ja joj se nasmiješih.

Ostala je u tunici
Svoje davne nevinosti
Ponovo u nju vjerovah.

I ostavila je tuniku,
I kaza se sasvim, gola...
O strasti moga bića, poezijo
Gola, i zauvijek moja.

[sapa09]

Zvonimir Golob - Ima ih koji umiru ljubeći se

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju
i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno, zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju, kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio
u neodlučnu boru na obali usana i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe
u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze je u svemu što im pripada.

Ima ih koji umiru samo za druge
u njima umiru svi, sve u njima umire do njih samih. U kutu svoga tijela oni dišu i plaču.

Ima ih koji su samo uzdahnuli poput zvona u kome svaki udarac srca odjekuje kao udarac groma.

Ima ih koji se opraštaju, ne znajući kamo idu, ni kome pružaju ruku. Njihova se sudbina ostvaruje ispisujući magične znakove na krilu ptice.

Ima ih koje je smrt zatekla ljubeći se. O njima bih mogao govoriti da su riječi prazne
kao koža gusjenice iz koje se rađa prekrasan leptir.

Ima ih koji su umrli grleći se.
Zar ima ljepše smrti od plamena koji svoje oštre zube odmara na grlu koje jeca?

Ima ih koji su smrt dočekali kao ženu,
kao ljubavnici spremni da vladaju, da budu pobijeđeni, i ne znaju gdje počinje poraz i gdje pobjeda prestaje.

Ima ih koji su umrli, ali ni to nije bilo dovoljno
i oni su ponavljali svoju smrt, kao dijete koje ponavlja stihove.

Ima nespretnih, zbunjenih, uplašenih i uznemirenih.
O njima vjetar pjeva dok valja svoje teško tijelo u sporom koritu mora.

Ima i onih koji su umirući psovali život, riječima u kojima bijaše gorčine
poput trnja što jeca iza svake ruže.

I konačno, ima ih koji su umrli odjednom, bačeni poput kamena visoko u nebo.
Ni smrt ih nije zaustavila u letu koji još traje.

[Garbo]

Branko Miljković

"SVIJEST O ZABORAVU"

NADA JE LUKSUZ. Vječna noć u krvi
izmišljenom oku slijepim zidom prijeti.
O vatro tamna iza sebe, ko prvi
da ljubim tako ljubim, ne mogu da se sjetim.

Zar znam što sam znao zar znam što ću znati:
kostur usamljeni izgubljeno ime
divno usklađene s prazninom što pamti
jalovost cvijeta i jalovost zime.

Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cvijeta
što mami iz mene to sunce i prazninu
pretvara u slavuja, kad različit od svijeta
predio me tače i pretvori u prašinu.

Al zaboravom svijet sam sačuvao i čuvam
za sva vremena od vremena i praha
O gde su ta mjesta kada vjetar puše
i pustoš pomiče? Gdje zvijezda moja plaha?

Niskosti uzalud čeznu pjesmu Čitam
na koljenima predio koji se otvara
u biću u kamenu praznom gde je skita
poslednja zvijezda čiji sjaj ne vara.



"SONET"
" Ti prostori me užasavaju"
- Paskal-

Prostor koji ničim ne podsjeća na sebe,
pticama pomjeran, vjetrovima sličan,
sam u sebi, sam za sebe, ničemu vičan,
vječiti početak užasan, bez potrebe.

Prostor jezikom trajanja prepričan
i pretvoren u vječnost koja nikom ne treba,
vječnost za prokletstvo, koje budno vreba
pod svježom humkom pljen svoj nepomičan.

Zaboravimo mračno povjerenje
sebe sa sobom, u strašno podozrenje
prostori se ruše i crna nadolazi plima.

U škrtosti tišine bez sebe i imetka
mi smo posljednji zatočenici početka
pod kamenom što ime ima.




"PROPOVIJEDANJE LJUBAVI"

Nema mene al ima ljubavi moje;
Vidim je u suncu i zemlji gdje nam trunu kosti.
Dovršava se dan u njenoj zahvalnosti
Slično muzici slično praznini, spokojem.


Ona će sačuvati namjere moje i tvoje
I uskrsnuće mrtve rođendane po milosti,
U podnožju vjetra nemjerljiva sjen oholosti
Nestaće u pepelu onih što više ne postoje.


U pusto srce u mrtvo vrijeme me zovi,
Minula čežnjo, da se svijet ponovi.
Ako ne saznah ljubav i uspavah svoj um,
Pa mi je prazan dan koji još došao nije,
Ko granu koja se izdužuje u uzaludan šum
Neka me vjetar nedostojnog obavije.


(za Tebe ....)

[Garbo]

Branko Miljković

"KRAJ PUTOVANJA"

O sve što prođe vječnost jedna biva.
Sjen koja bješe drvo, traje.
Budi Ispod svoga imena koje budi
Ruka sa cvjetovima krv što sebe okova.

Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
Siva praznina vjetar koji bludi,
Mjesto koje nema mesta u želji al nudi
Zlo da nas spasi i istinu otkriva.

To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikad nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvijezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sjena
I nema mene al ima ljubavi moje.




"LAUDA"

NAJLJEPŠE PJEVAJU ZABLUDE. O, vali,
Rimuje se more! Tad smo na žal pali.

Malo je imena ispisanih na vodi.
Svi puze il lete, al malo ko brodi
Gordijim morem opasnoj slobodi.
Dan je u sebi noć, a sunce se pali.

Izgubi put ako putovanju smeta.
Ah što je lijepo i opasno: cvijetradicvijeta!
Posveti gorkoj zvjezdi uvrh leta
Ljekoviti rječnik bilja u uvali.

Kroz potajne gore goren lijek ti je.
Da zemlju zemljom ljubiš vijek ti je.
Al ako je u oči poljubiš nek ti je
Prozračan poljubac ko prazni kristali.



"MAGISTRALE"

Neka me nedostojnog vjetar obavije,
Žalbo crnih ptica i tužne pohvale,
Nekoga svijeta teške sjene pale.
Šta je to što se u dnu pjesme krije?

Lijepi moj dane s dušom elegije,
Tražim početak, sjaj i sate stale
Kad su ti dvije tužne ptice vječnost dale
Pred vratima iza kojih prostor gnjije.

Tu izgubljeno sjećanje, pustinju hrani.
I kraj vatre kojom ne hrane se dani
Zakopani lelek i nenađeno blago stoje.
Ljubavi moja mrtva, a ipak živa,

O sve što prođe vječnost jedva biva
I nema mene, al ima ljubavi moje.

(za Tebe ....)

[Garbo]

Branko Miljković

"POEZIJU ĆE SVI PISATI"

San je davna i zaboravljena istina
Koju više niko ne umije da provjeri
Sada tuđina pjeva ko more i zabrinutost
Istok je zapadno od zapada lažno kretanje je najbrže
Sada pjevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti
Cvijet između pepela i mirisa
Oni koji odbijaju da prežive ljubav
I ljubavnici koji vraćaju vrijeme unazad
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
I zemlja koja ostaje vjerna smrti
Jer svijet ovaj suncu nije jedina briga


Ali jednoga dana
Tamo gdje je bilo srce stajaće sunce
I neće biti u ljudskom govoru takvih riječi
Kojih će se pjesma odreći poeziju će svi pisati
Istina će prisustvovati u svim riječima
Na mjestima gdje je pjesma najlepša
Onaj koji je prvi zapjevao povući će se
Prepuštajući pjesmu drugima
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik
Ja primam na sebe osudu propjevale gomile:

TKO NE UMIJE DA SLUŠA PJESMU SLUŠAĆE OLUJU

ali:

HOĆE LI SLOBODA MOĆI DA PJEVA
KAO ŠTO SU SUŽNJI PJEVALI O NJOJ




"TAMNI VILAJET"

Tuđom su pjesmom očarani. Teška
Nevjerstva kriju u srcu što strepi:
Slavuje stranputica. Sunce je greška
Praćena viđenim užasima slijepim.
Noć umesto oka lukava vatra nudi.
Al stoje kužni u istrošenom zraku
I slijede vidljivost različito ljudi.
Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava;
Samo su slabi izvan opasnosti.
U zločin je umješan i onaj ko spava.
Nikoga nema da jakima oprosti
Što siđoše u tamni vilajet i zlato
Koje se ne može uzeti otkriše.
Što god da činiš zlo činiš jer blato
Iz toga podzemlja slavno je sve više.


(za Tebe ....)

[Garbo]

Paul Eluard

"VOLIM TE"

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.

(za Tebe ....)

[Garbo]

Paul Eluard

"DOBAR DAN TUGO"


Zbogom tugo
Dobar dan tugo

Vidim te u svim naborima neba
Vidim te u očima koje volim
Ti nisi baš sasvim bijedna
Jer i najsiromašnije usne odaju te
Onim svojim divnim osmjehom

Dobar dan tugo
Ljubavi ljupkih tijela
Snago ljubavi

Tvoja privlačnost izbija
Kao neka bestjelesna sveobuhvatnost
Dušo razočarana

Ti tugo
Ti lijepo lice

[Garbo]

Paul Eluard

"SMRT LJUBAV ŽIVOT"

Vjerovao sam da bih mogao skršiti dubinu beskraja
Svojom patnjom posve golom bez dodira i odjeka
Pružio sam se u svojoj tamnici čistih vrata
Kao razuman mrtvac koji je znao umrijeti
Mrtvac okrunjen jedino svojim ništavilom
Pružio sam se na besmislenim valovima
Otrova što ga je upila ljubav praha
Samoća mi se činila življom od krvi

Htio sam razuditi život
Htio razdijeliti smrt spomoću smrti
Vratiti svoje srce praznini i prazninu životu
Izbrisati sve što nije ništa ni staklo ni para
Ni ništa ispred ni ništa iza potpunog ništa
Bijah uklonio led iz sklopljenih ruku
Bijah uklonio zimski kostur
Zavjeta življenja koje se poništava.

[Garbo]

Alfonso Gatto

"MOŽDA ĆE ME OD TVOG LIJEPOG LICA"

Možda će me od tvog lijepog lica,
ljubavi, ostaviti dah i plavo veče
isčeznut će kao muk unaokolo.
Bio je mekan snijeg tvojih koraka
a grad bijednih stovarišta
gasio je na dimnom nebu modri
odraz zidova. Govorila si mi
razgaljena do pojasa poput djevojčice
i daleko kao u snu , vidio sam gdje silaziš
mekanom stazom večeri i kako otvaraš sjenu.

Jedna riječ dovoljna je tvome srcu
i nitko za tebe sada, kada zrak
lista bademima, neće znati da izrazi
muk što bijeli od tvog daha.
Samo noć, koje mjesec jednako plovi
i mojim snima, zaustavljajući nebom
stabla, brežuljke i vjetar u čempresima.

U mlaku zaboravu, što ga istok
topi s dragim daljinama i hladovinom,
ja znam da ti pomaže dan, živiš
i zaboravljaš snove i moj glas.
Od tvoje sreće ostaje mi tek zrak,
prošlost ništavila, jedna riječ.

(za Tebe ....)

[Garbo]

Jose Luis Hidalgo

"KOB"

Rodih se među mrtvima i moj život
samo je sjećanje na njihove duše,
koje, spore i u snu, struje kroz moju krv
i raznose je nad ovim slijepim svijetom.

Zemlja ostade daleko, moje korijenje
ne zna za svježinu koja u njoj pjeva.
Tijelo je moje od nevidljiva pepela.
Mrtvi zemljini me rastavljaju.

Htio sam biti svjetlost posebna sjaja,
sa zorom svakoga dana gorjeti,
biti zvijezda noći, vječno mlada,
koja, samotna, sama od sebe blista.

Ali evo, nisam sam, moje živo biće
uvijek mrtve nosi u svojoj utrobi.
Umrijet ću kao svi i moj život
bit će tamna uspomena u drugim dušama.



"ROĐENJE"

Evo, noć je stigla za sve ljude:
sagibam čelo svoje na taj kamen,
u kojemu vjekovi slijepo prolaze
dok gore u visinama zvijezde blistaju.

Među tvrdim hridinama podupiru me
materinske ruke zemlje.
Goli sam čovjek. Danas sam se rodio,
kao prostrana svjetlost, u njenoj kori.

Niti mrem niti sanjam. Otvaram oči
i šireći svoje istinske ruke
dotičem jezgru svoga ljudskog bića,
iskonski vjetar koji me rodio.

A u čelu, u klisuri, njenu dozivanju
život se ruši i goreći očekuje
glas Boga koji nad svijetom viče
i razbija se, trepereći, među zvijezdama.

[Garbo]

Jose Luis Hidalgo


"MRTVI PRIJATELJI"

Ispružio sam naprijed svoju nadu,
kao što se ruka pruža, naširoko,
i dotakao sam vas tamo, u vašem svijetu,
koji vas sada ima zauvijek.

Ali vi ste mrtvi i ja ne mogu
da se uzdignem do vaše smrti,
jer sam zemlja, jer sam materija,
a vi svjetlost nebeska.

Premda sam sebe gnjetem, premda se trgam
i do krvi sam sebe bičujem,
neću vas više sresti, stari prijatelji,
vi ste već otišli zauvijek.

Jedino, u noći, ja vas se sjećam,
ali i sjećanje vas raspršuje.
Već ste ništa: nejasna gorčina
koja žalosno iščezava.

I evo, stidim se ovog tijela
koje me među živima zadržava,
Vi ste mrtvi i dok sam u životu
ne mogu vas susresti u smrti.




"UVIJEK ČEKA"

Smrt uvijek čeka među godinama
kao tajnovito drvo koje zamrači
bjelinu staze, neočekivano,
a mi hodamo te nas iznenadi.

Onda, na rubu njezine sjene,
neki nas tajni drhtaj zaustavi:
gledamo u visinu i naše oči,
poput mjeseca, čudesno blistaju.

I, poput mjeseca, ulazimo u noć
ne znajuć kuda idemo, a u nama
smrt raste, nezaustavljivo,
s umilnim užasom hladna snijega.

Put se rasipa u tugu zemlje
u kojoj nema svjetla da je osnaži.
Samo ostaju oči koje pitaju
u potpunoj noći i ne umiru nikad.

[Garbo]

Jose Luis Hidalgo

"ZREO SAM"

Već tolike godine sunce me grijalo
te mislim da je utroba moja zrela
i treba da siđeš, Gospode, da me iščupaš
svojim beskrajnim i golim rukama.

Pun sam i pozlaćen za tvoj san,
kroza nj ću ploviti poput mjeseca
koji će ići sjajući nečujno,
ta voćna zvijezda nad tvojom čistom noći.

Jedan će oblak naići i možda izbrisati
moju svjetlost za žive, a s kišom,
tvojim slatkim sokom, padat će ti
sok moga bića, kao neka glazba.

Tada ću biti mrtav i predan
ponovno zemlji grobova.
Ali, besmrtna krv, moja crvena utroba
iznova će paliti tvoju buduću svjetlost.

[Ulix]

Neću da prevodim. Ko razume, razumeo je.

Via del Campo, Fabrizio De André

Via del Campo c’è una graziosa
gli occhi grandi color di foglia
tutta notte sta sulla soglia
vende a tutti la stessa rosa.

Via del Campo c’è una bambina
con le labbra color rugiada
gli occhi grigi come la strada
nascon fiori dove cammina.

Via del Campo c’è una puttana
gli occhi grandi color di foglia
se di amarla ti vien la voglia
basta prenderla per la mano
e ti sembra di andar lontano
lei ti guarda con un sorriso
non credevi che il paradiso
fosse solo lì al primo piano.

Via del Campo ci va un illuso
a pregarla di maritare
a vederla salir le scale
fino a quando il balcone è chiuso.
Ama e ridi se amor risponde
piangi forte se non ti sente
dai diamanti non nasce niente
dal letame nascono i fior.

[Misfit]

Oh Yes

there are worse things than
being alone
but it often takes decades
to realize this
and most often
when you do
it's too late
and there's nothing worse
than
too late.

Charles Bukowski

[Ulix]

[/url]

Charles Bukowski

On ima masu dosadnih i loših pesama, ali kad ubode neku dobru, onda je ubo.

I ova je odlična, iz zbirke Love is a Dog from Hell, koja mi je dugo stajala pored kreveta:

one for old snaggle-tooth

I know a woman
who keeps buying puzzles
chinese
puzzles
blocks
wires
pieces that finally fit
into some order.
she works it out
mathematically
she solves all her
puzzles
lives down by the sea
puts sugar out for the ants
and believes
ultimately
in a better world.
her hair is white
she seldom combs it
her teeth are snaggled
and she wears loose shapeless
coveralls over a body most
women would wish they had.
for many years she irritated me
with what I consider her
eccentricities -
like soaking eggshells in water
(to feed the plants so that
they'd get calcium).
but finally when I think of her
life
and compare it to other lives
more dazzling, original
and beautiful
I realize that she has hurt fewer
people than anybody I know
(and by hurt I simply mean hurt).
she has had some terrible times,
times when maybe I should have
helped her more
for she is the mother of my only
child
and we were once great lovers,
but she has come through
like I said
she has hurt fewer people than
anybody I know,
and if you look at it like that,
well,
she has created a better world.
she has won.

Frances, this poem is for
you.

[Misfit]

[/url]On ima masu dosadnih i loših pesama

on ima masu pesama in general, a kada kažem 'masu' - mislim na neljudsku količinu poezije. slažem se da tu ima dosta loših pesama, ali zato kad ubode... ponekad me zaista zabezekne svojom jednostavnošću.

[Ulix]

[/url]

[/url]On ima masu dosadnih i loših pesama

on ima masu pesama in general, a kada kažem 'masu' - mislim na neljudsku količinu poezije. slažem se da tu ima dosta loših pesama, ali zato kad ubode... ponekad me zaista zabezekne svojom jednostavnošću.

Da, da. Imao sam par momenata (bio sam pripit, istini za volju) kad sam prosto briznuo u plač od njegove poezije.

[Misfit]

i ja isto. uz pripitost se i postižu optimalni rezultati.

(ono, da oskrnavim Adelunga, čitaj kao što je i napisano )

[Ulix]

[Tungi]

Kotlaržska 35a*

Odjednom smo zauvek ovde
ovde je naš svet
pitanje koje prozor postavlja dvorištu
a prozor ulici pruža odgovor

Ovde postoje stvari koje posle nas
neće pripadati nikome
U tremu kraj vrata na ekseru
kružić i ključevi od stana

Tu je i škrinja a u škrinji tvoja odeća
malecna si kad visiš na vešalici
noću je ovde naša pomrčina
prhka kao slepa zrnca maka

Tu su i brojila
koja u svakom uglu mere vreme
časove mesece godine
kako natraške idu oko nas

Najzad tu je još nešto
što ne smemo da izgovorimo
tiho smo ga zaboravili
glasno ga ne znamo

Jan Skacel

[Orlando the Lady]

(bio sam pripit, istini za volju)

blago si tebi,
ja ga mimo pripovetke o sest inca ne uzimam za objekat na koji se emocionalno reaguje

a pijana sam dok ovo pisem

i nista.

[sapa09]

@Tungi, divno!

[Speculum Columbae]

И боудоутъ селенїѧ сїринѡмъ и селища строуѳїонѡмъ
И срѧщоутсѧ дроугъ ко дроугоу тоу почїютъ онокентаѵри ѡбрѣтше себѣ покѡнща

וִיעָרְעָן תָמוָן בְחָתוֹלִין וְשֵידִין חַד עִם חַברֵיה יְחָייְכֻון בְרַם תַמָן יִשרְייָן לִיליָן וְיַשכְחָן לְהוֹן נְיָח

ܘܢܐܪܥܘܢ ܒܗܿ ܪ̈ܘܚܐ ܒ̈ܦܓܥܐ ܘܫܐܕܐ ܠܚܒܪܗ ܢܩܪܐ܂ ܬܡܢ ܐܬܬܢܝܚܬ ܠܠܝܬܐ܃ ܘܐܫܟܚܬ ܠܗܿ ܢܝܚܐ

[Galadriel]

[/url]Десанка Максимовић

"ПРЕДОСЕЋАЊЕ"

Познала сам те кад снег се топи,
топи, и дува ветар млак.
Близина пролећа душу ми опи,
опи, па жудно удисах зрак.
С нежношћу гледах стопа ти траг,
траг по снегу белом;
и знадох да ћеш бити ми драг,
драг у животу целом.

Познала сам те у звонак дан,
дан пијан, свеж и мек.
Чињаше ми се већ давно знан,
знан кад те познадох тек.
С нежношћу гледах стопа ти траг,
траг по снегу белом;
и знадох да ћеш бити ми драг,
драг у животу целом.

Познала сам те кад копни лед,
лед, док се буди пролетњи дах;
кад дан је час румен, час сетан, блед,
кад сретно се и тужно у исти мах.
С нежношћу гледах стопа ти траг,
траг по снегу белом;
и знадох да ћеш бити ми драг,
драг у животу целом.

[Speculum Columbae]

Alexander Pope feat. Georg Friedrich Händel feat. Stoja

O ruddier than the cherry,
O sweeter than the berry,
O Nymph more bright
Than moonshine night,

[Orlando the Lady]

[/url]Alexander Pope feat. Georg Friedrich Händel feat. Stoja

you naughty.

[Speculum Columbae]

P I S A N.

Ichlice deuoycha, Pochlice deuoycha
Yoſc clice deuycha mladami tere gizdaua,
Mlada tere gizdaua, ſabrig bella deuoycha dunaya.
ſtaniſe ſciſcmane, ſtaniſe ſciſcmane,
ſtaniſe ſciſcmane teremi razbiray glaſoue,
tere razbiray glaſoue ca deuoyka mlayahta chlichuye.
Duaſta kraglieviccha duami ſta kraglieviccha
duami ſta kraglieviccha odboyka nedobegla
ali ſta ubiyena, ali ſta ziua odvedena?

1 5 6 6. Petar Hektorovicch

[Speculum Columbae]

Ovaj čovek kaže
da ženi treba pomoći kada ulazi u kočiju
i preneti je preko bare,
i da žena uvek treba da ima najbolje mesto.

Niko mi nikad nije pomogao da uđem u kočiju,
ili da pređem preko bare,
niti sam igde imala najbolje mesto…
Pa, zar ja nisam žena?

Pogledajte me!
Pogledajte moje ruke!
Kopala sam i sadila
i skupljala u ambare
i nijedan mušakarac mi ravan nije bio…
Pa, zar ja nisam žena?

Mogu da radim
i da jedem koliko i bilo koji muškarac -
i da istrpim bičevanje -
Pa, zar ja nisam žena?

Rodila sam trinaestoro dece i gledala kako ih
gotovo sve prodaju u ropstvo.
I kad sam ispustila majčinski krik,
samo me je Isus čuo…
Pa, zar ja nisam žena?

Ovaj mali čovek u crnom kaže
da žena ne može da
ima ista prava kao muškarac
jer Isus nije bio žena.
A kako je vaš Isus nastao?
Od Boga i od žene!
Muškarac nije imao ništa s tim!

Ako je prva žena koju je Bog stvorio
imala snagu da ceo svet okrene naglavačke,
onda će sve žene zajedno imati snagu da ga vrate na pravo mesto.

[Orlando the Lady]

NIKITA STANESKU - ,,POGUBLJENJE’’







Gubilište je postavljeno

izglačan je panj

žrtva beše ošišanog potiljka

dželat je svečano nosio crnu rizu



doboši zalupaše

ram-tam-tam ram-tam-tam

ili kako bi Vergilije kazao

,,Ex tararam

et taradixit.’’



Žrtva je zastala na trenutak

očima rastužujući drveće

potom je stavila labudov vrat

na panj.



- Ne preteruj!- reče joj dželat.



MUNJA I HLADNOĆA, KOV, Vršac, 2007