Bootstrap Framework 3.3.6

Over a dozen reusable components built to provide iconography, dropdowns, input groups, navigation, alerts, and much more...

Književnost, film, TV, pozorišta, galerije...

Moderatori: Over the rainbow, Moderators

By Garbo
#2363690
"Rođak smrti"
Endre Adi (1907)


Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
By Garbo
#2363696
"NASA LJUBAV"
Rade Drainac



Noc me ta u mladosti stize,
Pa mi u srcu spava da ne ozebe!
Videste li pseto koje covek tera od sebe,
A ono mu i dalje ruke lize?

Sa mnom je tako: mogu i ne mogu bez nje.
Kada se osamim zaogrne me ogrtacem snova.
I mada mi davno rece sve,
Uvek je za me nova.

Danima se koljemo kao hijene
I jedno u drugom vidimo kugu,
A opet.. izvan te kobne zene
U mojoj dusi nema mesta za drugu.

Otkad se znamo sanjamo da se rastanemo,
I vec sam od toga kao mesec zut,
Pa se opet neobjasnjivo sastanemo
Da zajedno produžimo put.

Ne znam vise da li je to ljubav,
Ili zagonentni culni mrak;
Znam samo da bih se bez nje razbio kao splav
O recni brzak.
By Garbo
#2363698
Момчило Настасијевић
"ГОСПИ"

Све самљи.
Сном ходиш ме туђа.
Грешнији кад самотан те зовем.
Туђа су деца из тебе заплакала.

Смилуј се.
Трује, не цели твој лек.
Силовито ме чемером прострели.
Худи свој, госпо,
на песму проћердавам век.

Завапим,
ал’ извије се глас.
Милогласан је негде на звезди спас,
што болни певач промуцах овде доле.

Јер нема руке да раздреши нам чвор.
Ал’ тамо, и на веке,
зрак твој хоће ли болети?
Туђа из тебе бића хоћу ли волети?

Смилуј се.
Трује, не цели твој лек.

Силовито ме чемером прострели.
Худи свој, госпо,
на песму проћердавам век.




"СИВИ ТРЕНУТАК"

И наједном засиви,
као прегорело је све,
а све живи.

Друже у тајни,
чуј, мукотрпно се ово срце
имо све језе отисне.

И који за мном,
и у незнању,
греш овај чудни пут:

Сиво је тамо,
сивином прострели бит,
сиве су очи тајни.

И кад умиру дрвета,
ни туга ни опомена, те сухи лист
чудно тишином омилује патнику чело.



"СУТОН"

Крила ли то?
Ненадно махну на таму.
Или црвено јато потону за брег?

Бреза ли то,
ил' бледи прамен дана?
Беласа твоје тело у сутон.

Болно је заплазило низ ове стране,
песма се не допевала.

Ил' недољубљено заболује низ твој лик,
ил' мути сутон душу.

Бреза ли то,
ил' бледи прамен дана?
Беласа твоје тело у сутон.
By Garbo
#2363701
Сима Пандуровић
"ИСТИ КРАЈ"

Сваким је даном у души празније,
на жалост, — јер то је ипак жалост, драга;
лепе су ствари најпролазније;
па бар да дубоког не оставе трага!

А овако, дуг је живот искушења,
бола и зала што тиште и пеку,
сећања на прошлост, и вечита бдења,
и нада на срећу ненадну, далеку.

И дугачка је наша лудост само,
што верујемо у преокрет свега,
кад ипак добро и сигурно знамо
да је све исто: пре и после њега.

Најзад, ништа, драга, није тако скупо,
да би за њим облак тешке туге ост’о.
Све на овом свету свршава се просто,
одвише просто и очајно глупо.



"СВЕTКОВИНА"

Сишли смо с ума у сјајан дан,
Провидан, дубок — нама, драга, знан,
И светковасмо оцепљење то
Од мука, сумње, времена и сто
Рâна, што крваве их вређао је свет —
Љубави наше плав и нежан цвет.

И опет сила згрнуло се света
У болнички нам мирисави врт;
Посматра где се двоје драгих шета
Срећно, и хвале онај живот крт
Што остависмо. далеко од њих
Сад смо, а они жале мир наш тих.

Они баш ништа нису знали шта
Доведе ту нас. У цвећу смо ишли
Славећи страсно осећања та
Због којих лепо са ума смо сишли.
У новом свету добро нам је сад,
А свет о њему добро и не слути.

Сумња у љубав — најтежи нам јад —
Мин’о, и часе блажене не мути.
Из прошлих дана љубав и знак њен
– Спојеност срца — остала нам још;
Наш живот овде светао је трен,
Срдачан, кротак. Онај живот лош

У коме знанци, родбина остају,
Невиност нашег не познаје света;
Животно вино, срж недостају
Њима, а глава њихова им смета.
А наших срца један исти звук
Бележи дражи и времена хук.

Јер ми смо давно, верна драга — је ли?
Искидали конце што нас вежу
За простор, време, тонове и боје,
— Ланце живота што звече и стежу –
Јер ми смо, можда, сами тако хтели,
Рад љубави нам и рад среће своје.

И гледају нас зато што идемо
У кошуљама белим парком овим,
Где болнички се мирис шири јак;
Не знају дражи са животом новим,
Љубави наше неумрле знак.
...Гле! очима им трепти роса немо...



"БИСЕРНЕ ОЧИ"

Као дух јесени у шум лишћа свела,
К’о туга у живот наших жеља тајних,
У моју се душу нечујно уплела,
На плими уздаха немих и бескрајних,
Сугестија тиха са висина ледних,
Дубином страсти свих срдаца верних
И тамне ноћи — сугестија једних
Очију бисерних.

Њихов сјај је био плав, мутан и чедан,
Сјај морем скривене, скупоцене шкољке;
Он је дав'о дубок незнан израз један
Чежње наших снова и минуле бољке;
Он је скрив’о благо успомена чедних,
Нежност жутих ружа и кринова смерних.
Нада мном и сада сија туга једних
Очију бисерних.

И онда, кад звезда моје судбе зађе
За малу хумку трошних земних жеља,
Последњи, општи удес кад нас снађе
И нестане наших патња и весеља,
Нада мном ће, као чар усана медних,
К’о лелујав, меки сјај висина сферних,
Лебдети и тада сетан осмех једних
Очију бисерних.
By Garbo
#2363702
Вислава Шимборска
"ОПОМЕНА"

Кад остарим носићу хаљину боје пурпура
И црвени шешир који не иде а и не стоји ми,
трошићу пензију на пиће, летње рукавицње и сатенске
ципеле.
И причати како немам пара ни за хлеб.
Кад се уморим сешћу на ивичњак,
сакупљаћу рекламне узорке по радњама и притискати
алармну дугмад.
Вући штап уз гелендере
надокнађиваћу пропуштено у трезвеној младости.
Излазићу на кишу у кућним папучама
Брати цвеће по туђим баштама
гомилаћу пера, оловке и друге тричарије
И почети да пљујем.
А сад још морамо пазити да нам одећа не покисне
Плаћати на време кирију и не псовати на улици
Пружати добар пример деци
позивати пријатеље на вечеру и читати новине.
А можда би требало да се већ помало припремам
Да људи који ме знају не буду изненађени
Када одједном остарим и почнем у пурпурно да се одевам.



"БЕЛЕШКА"

Живот – једини начин
да се олиста, ухвати дах на песку.
полеће крилима;
буде пас
или да се милује по топлој кожи
смешта у догађаје,
смешта у навике,
налази најмања грешка.

Изузетна прилика,
да се на тренутак не заборави
о чему се разговарало
крај угашене лампе;
и макар једном,
спотакне о камен,
покисне на киши,
изгубе кључеви у трави;
и погледом прати искра на ветру,
и без престанка,нешто важно
не зна.



"МАЛО О ДУШИ"

Душа се има
нико је нема непрекидно
и заувек.

Дан за даном
годину за годином
може се живети без ње.

Понекад само у усхићењима
и страховима детињства
гнезди се на дуже.
Понекад само чудећи се
што смо стари.

Ретко нам асистира
при тешким радовима
као што су померања намештаја,
вучење кофера,
или крстарење путевима
у тесним ципелама.

У време попуњавања анкета
и сецкања меса,
по правилу, има излаза.

Од хиљаду наших разговора
учествује у једном,
и то не обавезно,
јер више воли да ћути.

Кад нас тело јако заболи,
тихо напушта дежурство.

Избирљива је:
нерадо нас види у гомили,
гади јој се наша борба за било какву доминацију
и жестина грамзивости.

Радост и туга
за њу нису различита осећања.
Само кроз њихову повезаност
она је с нама.

Можемо да рачунамо на њу
када ни у шта нисмо сигурни
а за све смо заинтересовани.

Од материјалних предмета
воли сатове с клатном
и огледала, што ревносно раде
и када их нико не посматра.

Не каже одакле долази
и кад ће поново нестати,
али очигледно очекује таква питања.

Чини се:
као што је она нама,
и ми смо њој
за нешто потребни.



"ТРАЖИМ РЕЧ"

Једном бих речју да их опишем:
какви?
Узимам речи просте, крадем из речника
мерим, вагам, изучавам –
Ниједна никад
није права.

Свака најодважнија – страшљива,
свака најпогрднија – пуна светости.
Свака најокрутнија – одвећ милостива,
свака омразе пуна – с премало јарости.

Та реч мора бити као вулкан,
нек бије, кида, руши,
ко страхотни гнев божји,
ко мржња нек се пуши.

Хоћу ту једну реч, саму,
крвљу натопљену:
нек ко зид око губилишта
прими у себе сваку заједничку јаму.
Нек опише јаче но ишта
ко беху они – шта им се спремало.
Јер оно чим слух ми дише,
јер оно што се пише –
све је премало.
Премало.

Немоћан је говор наш,
звук изненадан – убог.
Тражим с напором мисли,
тражим ту реч баш –
ал пронаћи не могу.
Не могу.



"ТРИ НАЈНЕОБИЧНИЈЕ РЕЧИ"

Када изговарам реч Будућност,
први слог већ одлази у прошлост.

Када изговарам реч Тишина,
нарушавам је.

Када изговарам реч Ништа,
стварам нешто што се не смешта
у било какво непостојање.



"УЗ ВИНО"

Погледао, додао ми лепоте,
а ја је примила као своју
Срећна, прогутах звезду.

Допустих да будем измишљена
по слици и прилици одраза
у његовим очима. Играм, играм
уз лепет изненадних крила.

Сто је сто, вино је вино
у чаши која је чаша
и стоји стојећи на столу.
А ја сам привидна,
привидна до невероватности,
привидна просто до крви.

Причам му шта хоћу: о мравима
што умиру од љубави
под сазвежђем маслачка.
Кунем се да бела ружа
поливена вином пева.

Смеје се, нагињем главу
опрезно као да проверавам
проналазак. Играм, играм
у зачуђеној кожи, у загрљају
који ме ствара.

Ева од ребра, Венера од пене,
Минерва из Јупитерове главе
биле су неупоредиво стварније.

Кад ме он гледа,
тражим свој одраз
на зиду. И видим само
ексер с ког је скинута слика.
By Garbo
#2364273
Велимир Живојиновић Massuka

"РУКА"

Где је твоја уска, тиха рука,
пуна звука док низ косу клизи,
пуна речи кад се око струка
свије, кад се попут витог лука
слије с мојим телом? Присни, ближи,

ми ћутасмо тад, а она сама
причала је шта у теби ври:
цела сочна, топла, слатка тама
кључала је њоме; цела ти
звучала си кроз њу; цела драма

крви наше, и болна и драга,
у снажни се изливала звук,
док уз бедра свијао се нага
твој дрхтави, витки, ломни струк.

Где је твоја тиха рука вита,
да на сомот ослоним се њен,
па да слушам како шумно хита
њеном крви мога била сен,
како чезне гладна, никад сита,

да изљуби поре моје све,
шапћући име моје?
Пун сам звука тихе руке твоје,
пун нежности и њене и своје,
и ње жељан, жељан ње.




"ТУГА"

Пољуби ме, зачарај ме собом,
затвори ми очи ћутањем;
да, у трену заборава, тобом
живим као сенка лутањем.

Биће моје, тмуло од горчине,
зажелело туђег живљења:
једног трена сопствене даљине,
једног даха без противљења.

Пољуби ме, зачарај ме, сведи
сасуд срца до изливања;
обај душу, узми је, изведи,
да почине од пребивања;

да, у трену заборава, тобом
живим као сенка лутањем,
склопим очи уморне над собом,
и исчилим у те ћутањем.
By Garbo
#2364285
Dusan Matic

"TEKU REKE"

Nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek nose što nose
nisam ovde da prodajem zjala da plačem nad
izgubljenim iluzijama
nad otvorenim provalijama
nisam ruka koja piše zadatke koji se dopadaju
svima
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek nose mulj
ruža svesti na stolu nek mirno počiva za to
vreme
u kosi svakoj zvezda će kasno da se javi
dok stope se dečije tope kroz polja široka kao
prvi sneg
i stonoga lovi senke pale preko zida
i trava raste do iznad njenog čela
trava zaborava ili trava uspomena nije važno
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek spiraju krv
trava zaborava il trava uspomena to je sve što
još ostaje
nek teku reke, nek nose ljubav
nek sanjaju reke sve dok dođem kraju
nek teku oko statue lepše od mesa jorgovana
lepše od nemog začina trule mesečine
lepše od nemog šapata jezive mesečine
nek lutaju makaze bola po tim proplancima
mesečine
gole mesečine jalove mesečine
bolje da tu lutaju gde greje ledena mesečina
nego u sobama gde spavaju tek usnuli ljubavnici
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke pune
mesečine
nek lutaju makaze bola i turpije bola
da otupe oštre i opore reči što se dižu kao
optužbe sa ovih postelja vatre i izvrnutih
nebesa
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek nose što nose
nek se došaptavaju sa usamljenicima duž ivica
gradova nek idu ruku pod ruku nek im
presecaju dah nek im podmeću nogu
šta mari
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek nose blato i bol
ko si ti što dižeš ruku iza ruke svesti na stolu
nek teku reke nek teku reke nek teku reke
ko si ti što turobno vičeš a glave niko da
okrene
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek nose zlato i bol
ko si ti što pleteš zamke oko zamaka gde umiru
golubovi
nežni i nepoznati
ko si ti što si se toliko zagledala u statuu
ubistveniju od mirisa zumbula
svu od igala iščupanih iz bolnog mesa što nije
dočekalo svoje nade na raskršću gde tako
pozno vetar duva i gde nema nijednog znaka
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
uđi u prvu kuću skreni levo pođi uz basamke
tu desno odškrini
prva vrata
nek teku reči, nek teku reči, nek teku reči
iz jedne u drugu u treću i tako redom u zadnjoj
gde je širom otvoren prozor naći ćeš gong
i lupi što igda možeš
čuj
ništa
lupi opet u gong lupaj lupaj
samo ne na prozor na prozoru nemoj da igraš
žmurke
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
glavu ne osvrni
na prozoru samo nemoj da igraš žmurke
samo gledaj: nešto se tu snuje
koliko je to smrti ispisano i čije to smrti u slepim
očima statue
ne ne igraj žmurke na ivici prozora
vrtoglavice su lake kao reči
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek teku reči, nek teku reči, nek teku reči
šta je to jedna noć u praznoj sobi kraj gonga u
kojoj lupaš bez prestanka
nek teku reke nek teku reke nek teku reke u
kojima sve noći i ona čak NOĆ
koja ih sve obuhvata
bez senke bez šminke u krošnji jutra zapevaće
ptica
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek nose ljubav
šta je to jedna noć čekanja 60x60x12 još
jedanput toliko još jedanput čekanje je
brže od brojanja
nek teku reke, nek teku reke, nek teku reke
nek ponesu nebesa sa sobom nek ponesu i svoja
korita
tj. nas
ti slušaj samo pticu i smeh ovaj crveni i
iznenadni
smeh sa usana statue koju su propustili
da pogledaju pre nego što su napustili trg oko
ponoći
smeh dobri i tebi namenjeni
propustili topli i jednostavni smisao reči koje će
danas mahinalno da ponavljaju
topli smisao koji će samo deca pred izlozima
zagledana danas pre odlaska u školu da
razumeju
nek teku, reke nek teku reke, nek teku reke
nek teku reči, nek teku reči, nek teku reči
u kosi svakoj zvezda će kasno da se javi
i kasna zvezda u svakoj reči da se javi.
By Garbo
#2364290
Gellu Naum

"AFTER ALL"

After all I remember perfectly the day
when my seven mothers birthed me

(among them one, uniquely primordial,
knew the joys of conception
one who no longer knew how to read or write
her octogenarian arms rocking me
as the four-eyed cat of death
nestled on her shoulders
I worked hard to be lighter

The other six mothers sang
transfigured by labor pains
I slept serenely in each of them
slept cowering in their thighs their knees
slept purely in their maternal purity
bread, milk and honey close by
and memories of Amsterdam
the world fashioned peacefully all around

on the fourth day waters a world with fish and reeds
with the man from the Hotel Alger who lost his mouth on the sixth day

a world of suns and snows on the ninth day

but my octogenarian mother’s arms were tired
(the cat around her shoulders purring scarcely audible)
and I wanted to be lighter

Then I sat by the fire
sitting in my geomantic suit
slowly shaking a hazelnut switch
right there by the fire trying to be lighter

The other five mothers fell silent
aggrieved by my unexpected gesture
Why–I asked them–do you look at me so
My old mother’s arms exhausted
and I wanted to be lighter
would have gone to sleep in an apple
but I didn’t want to complicate your perpetual maternity

They shook their heads in remonstrance
and closed themselves off to me

Then on the tenth day
dogs started to bark
and witnesses crept into the room.
By Garbo
#2364292
Gellu Naum

"DESCRIBING THE TOWER"


Drawing a circle in the air
I go through the motion of throwing it in the void

but don’t make me recount my ugliest dreams
don’t make me say how Miss Lola loved me with conviction
how she took me to the universities when I’d rather have been buried
in desert sand to prove that theory loses humanity
don’t make me recall that I’d rather have been a one eyed man
- out there in free waters
a refugee from the five great forms of fear
claws stuck in tree bark
nor how brutal I had been to avoid temptation
let me not begin to describe everything I saw on my long pilgrimage
let me not congratulate you for birthing me on time

nearby some relentless ceremonies As back then existed
- very few joys each of us lasted only a week
By Garbo
#2364294
Novica Tadic

"GATKA O LAKOJ SMRTI"

Nešto oko deset sati pre podne
izašao je iz svog stana.
Lift nije radio; na stepeništu
srete suseda, ljubaznog
onog čoveka iz pogrebnog zavoda.
Znao je da će mu jednog dana
pasti u šake, pa se na tu
pomisao blago nasmeši.
Izašao je iz zgrade; prešao ulicu.
U parku je sedeo i gledao
kako velikim makazama štucaju
zelenu ogradu. Kosačica
još je mirovala, na travnjaku.
Znao je da će i oko njegovog groba
nići trava, cveće, perunike,
da će sve biti lepo uredjeno.
Ono pak što nije znao, tog dana
dogodi se malo kasnije,
kad se vrati iz šetnje:
Neki nepoznati ljudi
ulaze i stoje pored njegovog odra.




"GRAD U NOCI"

Ovo je grad sa prigušenim svetlima.
Nadaleko kao da nikog nema.
Jesi li videla razbijače
kako razbijaju zgrade,
ruše mostove, zasipaju lomom reke?

Rekli su da je opasno njime tumarati,
ali mi ćemo poći kud nam se prohte.
Jer ništa drugo i nemamo sem slobode
da tumaramo i da ništa nemamo.

Ovo je naš grad sa svojim trgovima i ulicama.
Ovde ništa ne raste; ovde je smrt.
Zastani pored mene. Uberi moje suze.




"GOVORIS MI"

Govoriš mi
da kasno sam se vratio
da si me dugo čekala
sama među stvarima
sama među crnim
gromadama

da se iznad tebe
plafon pomerao
da ne znaš više ko sam

ali pogledaj samo
dve metalne grivne
na mojim gležnjevima

i cipele pune krvi
By Garbo
#2364296
Novica Tadic

"PRED SAN"

pod krevetom liže udove
oštri jezik
čeka da utoneš
u crno perje

njegovi prirodni neprijatelji
svetlosni leptiri
po stvarima
ne padaju

još ga ti samo zabrinjavaš
jer ne zna da li si to
usnuo
ili ti je oko na bregu




"DUNAVSKI KEJ"

Između sivih zidova, stena
Iz sivih zidova
Između naopakih vatri, leda
Iz naopakih vatri

Ja, pretučena gradska magla
Ja, slepo oko roda
Ja, prljavo kokošije legalo
Ja, crnog češlja sin

Dođoh ovde posle velikog zla
Da se osmehnem, prelomim
Dođoh ovde posle velikog zla
Da reku iznova pređem

Dve mrtve na keju ribe
Moje su nove cipele
U kojima ću sve stazom potonjeg talasa
U moj Grad pod vodom




"NA ZALASKU"

Osmehni se i toj sreći:
na zapadnom nebu plamsa
satanin suncobran. Sad znaš
da jednom si bio obešen. Tvoj jezik
ostatak je
konopca.
By Garbo
#2364302
Dusan Matic

"SUTRA OPET"

Znam šta me čeka
Tovar prekopane zemlje
Ne nije ni važno neću ni znati
Ne pričajmo o tom.

To nije sutra
To nije vreme što neizbežno nadolazi
I puni jedra i svetlost rascvetava
Nije večnost što brža je od zvuka i
Brža od zvezda:
Munja što iznenadno
Sve vlati krvi veže.

Znam šta me čeka
Ne pričajmo o tom.

To nije sutra
Sutra je opet i opet i opet
Sutra je plima što opet zašumori
Sutra je klupa opet u parku svakojakom
Nad grobljem koje niko i ne sluti
Da tu je pod busenjem trava
(Ekipa arheologa opet će stići kasno
Tek prekosutra)
Imena naša zaborav je zbrisao davno.

Znam šta me čeka
Tovar bačene zemlje
Ne nije važno neću ni znati
To nije sutra.

Sutra je kuća nova
Kuća već stara
Prljavo stepenište
Memljivi zadah soba
Kuća sa zidom žutosivim
Sa zidom punim psovki i imena.
Sutra je kuća stara
Sa zidom okrečenim belim
(Pesma jutarnja)
Sa zidom taman toliko drugim da ipak je zid prekoputa
Taman toliko istim da ipak nije postojan toliko.

Sutra je sunce i očaj
Očaj i sunce.

Znam šta me čeka
Pepeo da razveje ga vetar
To nije sutra
Nije vreme što neizbežno nadolazi.

Sutra je ista patnja i slučajne reči
Nemo što rane
Sutra je isto more što se isto
Ponavlja
Sutra je novi smeh i nova radost
Sutra je vino danas

Sutra je soba nova
U njoj dete neko plače
Sutra je soba druga
U njoj drugo dete pesmu staru
Da razume napamet uči
Sutra je soba treća
U ogledalu budnom i slepom
Golo rame sanja
Sutra je ulica bez straha
Sutra je mirna kavanska terasa
Sutra je polje kom kraja nema
Sutra je vreme što krhko nadolazi.

Sutra su ljudi što krhko vreme nose
Sutra su mrtvi što mrtve sutra prevazilaze.

Sutra je očaj i sunce
Očaj i sunce.

Sutra je nova patnja i slučajne reči
Tebe što hrane
Sutra je novo more što se staro
Ponavlja.

Sutra je isti smeh
Ista radost.

Sutra je vino danas

Znam šta me čeka
Zaborav da upije me bez ostatka
Ne nije važno neću ni znati
Ne pričajmo o tom
Sutra je vreme neizbežno što krhko nadolazi
Sutra su ljudi krhki što vreme neizbežno nose
Sutra je zaborav što zaborav sutra prevazilazi.

Sutra je danas tu već među nama.
By Garbo
#2364303
Dusan Matic

"MORE"

Spavaš danas, gusta lepoto leta
zriš u srcu avgusta
kao žena koja je poznala da ljubav je
Sve i pepeo i opet neiscrpna
žar što ga prvi dah raspiri
i drugi dah ugasi
i treći dah opet raspiri
i tako redom
za decu rodjenu i decu nerodjenu
bujan talas za to ne mari.

Spavaš, gusta lepoto leta
o ti zaslepljujući nedogledu
sjaj do sjaja, sjaj u sjaju
ambis do ambisa, ambis u ambisu
Svi krici svih brodolomnika u tebi su izjednačeni
i smireni danas u tvom izlišnom dijamantnom skladu.

Spavaj i ti pred tim nedogledom
pred tim sjajem od sjaja svakog sjajnijim
spavaj na nemirnom uzglavlju uspomena
krnjih uspomena i promašenih trenutaka
spavaj, pijana od zaborava
spavaj na ivici čarolija koje nisi znala da vidiš
na jalovoj ivici saznanja
na ivici slepila i izgubljenog ukusa
i na dodiru oluja
i tamo gde se deli zora
i gde te nema
ni krikom ni zimzelenom
trajanja.

Spavaj
šta su htele smešne gajde smisla
šta ruke na nepoznatom poslu
post večnosti ja neću ni po cenu ove nedonoščadi
ni po cenu svanuća za decu buduću žena obeščašćenih
kad zemljom prodju bezazleni osvajači
na puste fatamorgane
to su samo ćelavi vrhunci
gde zalaze večeri i pesme nedopevane
sitih sebičnih ljubavnika.

Na prvom krevetu rasklopićeš mapu sveta
ispisaćeš sve koordinate i raširićeš sve šestare
odavde pa do Afrike
isti je stroj, isti je šum vetra, isti zov pustare
i iste turobne ruke u zamci mesa kao u srcu prvog prolaznika.

Bolje spavaj.
Ne smej se kad zavoliš što nisi znala da ćeš zavoleti
glavu svoju obujmi rukama obema
taj obruč od tuči ko će moći da slomi.

Prsnuće damari i kletve tek kad skrušeno
spustiš neuslišene usne na gorke usne
što cepaju svet na užas radosti i na užas patnje.

O ružo slatkog užasa, o ružo nesvarene otsutnosti,
o ista ružo užasa
o divlja ružo pomešane krvi
dan, a nema dana
noć, a nema noći
zvezde i krvotok ugašeni.

Bolje spavaj,
mačka se proteže na osenčenom zidu
Grozdje zri na čokotima
bonaca je polegla nad svetom
spavaj
dva pozna leptira žure varljivom suncu
i dolaskom noći nestaće ih
i dve lepote s njima.

Spavaj, kad ništa drugo ne preostaje ti
spavaj, ljubav čeka na sutra i na tebe i na omamljena
krila prostora gde gore boje večnosti
i kad je tama u korenju tvog vida i u tvojim ranjavim grudima
i kad te mami izgubljena prašuma tvoje krvi
tvoje smrtne istine.

Spavaj,
večnost je taj sjaj, taj nedogled
taj uzaludni sklad nad paperjem brodolomnika
i tvoj san preko svih pravdi i svih nepravdi
večnost je taj talas što nesmiren vrvi pred tvojim
smrtnim nogama
taj talas silan ciklon što lomi katarke
i poslušno pašće pred nemilosrdnom, ljubljenom, zaspalom
nogom tvojom.
By Garbo
#2364306
Dusan Matic

"SAMOCA"


Tugu ne mozes opisati.
Ona je poplava koja nosi sve pred sobom
podriva kuce,
rije nasipe,
valja bregove.
Covek je premlaceno pseto nikom potrebno.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes izraziti.
Ona je pozar koji tinja godinama
i bukne,
ocas planu sume,
nestanu gradovi.
Covek je vaseljenski les koji niko
ne moze poznati.
Mrzim tugu.
Tugu ne mozes suditi.
Ona je uvek kamen o vratu davljenika
zanavek vezan.
Smiraj je samo na dnu
koje se izmeriti ne da.
Covek-plamen
vraca se u kamen.
Mrzim tugu.
By Garbo
#2364312
Душан Матић

"ПРЕД БУРУ"

Нека ноћ буде опет онаква какву ви хоћете
Ја више ништа не знам
Ништа не разумем
До само ноћ како опора и смоласта надолази
Ноћ и ноћ и ноћ.

Место злата и зла и добра и зида очаја
Који се не срвшава о који ударим главом сваки час
Један занос без лика један разум без крика
За дугу ноћ која наилази
Поглед и видик смешни и смешани занавек.

Сем крви која тече између бола сваког и бола сваког
Нема тог виска који ће да им мери дубину.

Заборави своје памћење заборави свој заборав
Ко путник расејани бошчу на непознатој станици
Мост рањав од рана света пружа се преко тих урвина
Преко тог ужаса и блата
Где се ломи навика светлости у сузи неоткупљеној.

Ето на пропланку те језе без дна да бдим и спавам
Ломљив и таван и сам
Дрскост ми ништа не помаже.




"ДА ИМЕНУЈЕШ СЕНКЕ ЗВЕЗДА"

Да именујеш сенке
И пламен
Да разгрнеш те магле
И камен
Између себе и јасне звезде своје
Смрти да станеш:
Колико топлих трава
Колико болних очију

Колико пута љубав
Колико пустиња
Да кажеш
Ниси стигао.

А грдан један џин на твоме
Прагу да уђе чека
И слабости све те да помете
На твоме дому

Узалуд
Korisnikov avatar
By bas bleu
#2364403
why did i dream of you last night?

why did i dream of you last night?
now morning is pushing back hair with grey light
memories strike home, like slaps in the face;
raised on elbow, i stare at the pale fog
beyond the window.

so many things i had thought forgotten
return to my mind with stranger pain:
- like letters that arrive addressed to someone
who left the house so many years ago.

p.l.
By Swanheart
#2364658
Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?

Možda sam boravio i u svom životu,
Možda, postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini svedok, koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini,
Da nisam nikakav oblik,
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam...

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam...

M. Antić
Korisnikov avatar
By mikeli
#2365022
Ja sam, pisao, u nekim ranijim stadijumima zivota, i da istaknem, uglavnom neke parodije, i evo jedne:
Pišam po jednom pariskom lokalu, pišam i svi prisutni u me gledaju ... Ja pišam ko da tankam 20 litara, jer tako mi rekla ciganka gatara ....
Pišam i gledam sve njih i kažem, šta ste zinuli, a oni meni u glas, tolikog ku*ca nikad nismo videli .... itd ...
By alexandermagic
#2365216
Hvala univerzumu te si prestao. :lol:

---

Now the flames are soaring over
Him that has been crucified.
Nights drift by across the heavens,
Past all caring, snowy eyed.

Young nights pass like sisters, spinning
Winters out of fleecy snow,
And they look with eyes wide open,
Stir up white smoke down below.

And with eyes winged as for flying
Tenderly the height looks down.
Flicker, gentle flame, dart nearer
To the cross and wrap it round.

In your snow - mask, gentle knight,
In your snow - mask you must burn!
Have I not made music sweet,
Loved and kissed to your delight
From the dusk until the dawn?

Be you then my true love also,
Gentle knight, I'm fair to see.
Gentle knight, with my pure snow blood
I have proved fidelity.

For three nights I was your true love,
Coiling, calling tenderly;

Let you look into my eyes,
Gave you wings that you might fly.
Burn, then, radiant and shining,
And with light and gentle hand
I shall scatter your light ashes
All across this snowy land.


Alexander Blok
By Garbo
#2365262
Gellu Naum

"THE FOURTEENTH"

Our people forgot buried us in the corn stalks
on the waters a pelican passed by nearly red what a pleasure
we admired the city gates bought provisions
then entered a hall walking like hunchbacks we grew a bit bored
what else singing and music it was super cool

Around here swore the tour guide comrade Alexander the Great once passed
this canal was built by his own hand by his people
he passed one summer in his golden boat reading aloud and making small comments
he worked miracles of bravery had a lantern in the water
the corn grew on the banks comrade Alexander pointed with his finger
I bequeath this to my descendents for them to make love
we hid among the willows and listened
the water lukewarm in our solitude
he moved on moving on became him some fist sized stars
emerged
hey there comrade Alexander the Great a woman called come spend the night
I have some cured fish we can make love
(now she spoke under her breath though we heard her well so very well-read)
we pounded our heads on the mast stuck our eyes in the water better for
the fish to eat them alive than for him to see us in his bed in the fields
hey there comrade Alexander the Great she would tell us don’t pretend you can’t hear
hey there argonaut I’ll give you my golden fleece that is the law I’ll issue a receipt

It was a common epoch Night fell
By Garbo
#2365264
Gellu Naum

"ATHANOR"

………………………………….from an ancient gesture burnt
………………………………….four thousand years ago

The flutter of ashes extinguished memories of fire
over limestone tattoos
among the shoals shirts of clear water
vegetal worms squirming around pebbles
the whooshing of buckets dropped into wells

But all this happens in the shade of a green tomato
and one good day he came out to see

We sat above by the tomato cages
our twisting locks creeping out

The lime pit fallen into disuse
menacing birds of sleep rambled in the fog
as we tried to fend them off
and he held us up with his eyes.
By Garbo
#2365265
Gellu Naum

"ASCETIC IN THE SHOOTING GALLERY"


Morning and evening I stayed at the shooting gallery winning prizes
white lions that I generously gave away
one time a person with painted eyebrows came along
I loved her adamantly waited for her to address me
she wore black mesh on her legs
I wore it myself around town
and the others stayed calm what does one person matter
they pulled night over their heads like a warm blanket
some of them joked around on Flower Street she placed her small hand
on my shoulder
there was a horse track somewhere sometime at night one can hear
the hooves clopping
a passing jockey cry furiously in the middle of the street
I didn’t say a word she held my shoulder
the others smoked elbows propped up on tables enjoying each drag
By Garbo
#2365266
Gellu Naum

"THE LANCE BEARER"


1.

As we entered the arena the referees were warming up they knew us from a distance
by our muscular necks
they played around us butting the electric score tables wearing
billy goat horns
they were singing with ribbons round their foreheads with eyes worn from sleep
they were shaking in their sockets
we passed them heading under the bleachers for sex
a meticulous arrangement
then a group of girls approached us in their own style
they could have led us anywhere to the orange end of the earth could bequeath
us bonbons
science ends as happiness begins
just marble busts so many unknown
(I throw my lance yelping)
the referees tossed their long manes in equivocal impartiality
but we wanted to go on we fell into the void
indistinct from maternal waters
mindful broad-shouldered id cards in our pockets
we wanted to go on to a place with dead horses shot on the spot a vast memory exiled
everything that could be named this way
amounting to a single image of indefinite shape
there existed a woman named Eliza who cut wood with an ancient machine
we looked at her suspiciously
and together all our heads formed a sad hydrocephalic leaning
on his lance at the end of the earth

4.

When the southerner approaches me
I besiege her with questions with words
don’t look at my ashy shirt full of grape stains my mercenary’s
jacket I tell her
there’s no more time my mother’s in agony
and someone next door watches me through the window with field glasses

she approaches zigzagging
with moves based on completely unknown equations
the mist would part in the distance a miniature blackbird
I filled the jukebox to express my feelings
everything was visible as through a badly frayed stocking
(I hold that everything is something else too obvious to have any shade of clarity
I hold that the lady who goes by Esperanza is a simple wax casting
and that her brow bone is an arc de triomphe for the most glorious deserters
I hold that night represents a small portion of iron’s memory
I hold all the above as I’m moved to and fro by the fact of my holding)

She approaches me moving me as I did her
we looked with fingers to see each other better how are you getting along
she asked
by the zeppelin she motions for me
pointing at her tiara throwing off the last deadweight and leaving
while I remained behind to sleep peacefully
in a round tomb with a golden mask on my face.
By Garbo
#2365268
Gellu Naum

FROM “THE ANIMAL TREE”


Without nothing and without nowhere I loved ludicrous things
when I was born this Apollonius of Tyana put his hand
on my forehead and we went together
through concrete abysses They gave us a receipt
stamping the name and date Not a word
of those echoes Everybody knew and forgot
I wanted to be a popular astronomer with long hair
out on the boulevard charging people to look through my telescope
to show them something ludicrous a button a fly a cigarette butt
to lay them out in the ocean paying to see a drop of water
one could hear the honking of the Great Ludicrous echoes of rubble
I would be born four times in a row five times
the sixth time I would have liked to chat with you about mending
my winter coat
(the tailor said a dyed winter coat cannot be returned as it shows
around the buttons)
everybody knew and forgot the little girls rocked their cloth babies
making gestures like they would as mothers
we made love hanging by our teeth from the trapeze
still the problem of technical shivering must be addressed
still the hermitage of bones the sedimentary review of errors
lizards woven together around the gutter
still the frozen celebration

but you my Cinderella went home
and the Animal-Tree was born a seventh time
By Garbo
#2365270
Пабло Неруда

"НА МОМ СУМРАЧНОМ НЕБУ"


На мом сумрачном небу ти си попут облака
и твоја боја и облик су онакви какве желим.
Моја, моја си, жено усана сласних,
моји бескрајни снови у теби живе.

Светиљка душе моје руменилом ти боји ноге.
Моје опоро вино најслађе је на уснама твојим,
ох, жетелице моје сутонске песме,
како те ови самотни снови осећају мојом.

Моја си, моја, и ја кличем у поподневном
поветарцу, а ветар проноси мој удовички глас.
У дубини очију мојих ти ловиш, твој ноћни
поглед се зауставља попут воде твог отимања.

Заточеница си у мрежи моје музике, љубави моја,
а мреже музике моје као небо су широке.
На обали твојих тужних очију душа ми се рађа.
У твојим тужним очима почетак је земље снова.
By Garbo
#2365271
Пабло Неруда

"КАД УМРЕМ"


Кад умрем желим твоје руке на својим очима:
желим светло и жито твојих љубљених руку,
да ме још једном дирне њихова свежина,
да осетим нежност што измени моји судбину.

Хоћу да живиш док те успаван чекам,
хоћу да твоје уши и даље слушају ветар,
да удишеш мирис мора које смо заједно волели
и да наставиш ићи песком којим смо ходали.

Хоћу да оно што волим настави да живи,
а тебе сам љубио и певао изнад свега,
зато цветај и даље расцветана,

да би досегла све што ти моја љубав наређује
да би сена моја прошетала твојим власима,
да бисмо тако упознали разлог моме певању.
By Garbo
#2365272
Џорџ Гордон Бајрон

"РАЗДВОЈЕНОСТ"


Када смо раздвојени
тишином и сузама,
половичност нас плени
кроз године, узама:
бледи твој образ наг,
пољубац твој је хладан;
и то је веран знак
мог свакодневног јада.

Роса јутра на мојим
обрвама већ сања –
упозорењем боји
сва моја осећања.
Завети не постоје,
а сав сјај твој је плам:
свуд чујем име твоје
и делим сав твој срам.

Твоје име и пре се
у уву моме склупча;
к'о претња ме протресе –
зашто си тако љупка?
Твој знанци не слуте
шта све о теби знам:
ка теби дугим путем
дубље корачах сам.

У тајни смо се срели –
у ћутњи и у сети,
да л' твоје срце жели
тог духа да се сети?
Сретнем ли те у овим
годинама од лутања,
како да те ословим?
Сузама, зидом ћутања.
By Garbo
#2365273
Џорџ Гордон Бајрон

"ЧАС"


Постоји час кад птица кличе
вишом нотом на својој грани,
час када речи љубавничке
чине се слађе прошаптаним;
кад су вода и ћув – музика
нежна, за уво самотника.
Кад сваки цвет се с росом слије,
и звезде кад су златастије,
и таласи су дубље модри,
нијанса смеђа лист кад бодри,
кад сјај са свода мрак испија,
па је и тама, чак, чистија,
кад косо светло топи путом,
под месечином, далек сутон.
By Garbo
#2365274
Пабло Неруда

"НЕ ПИТАЈ МЕ"


Срце ми је тешко
од толиких ствари које сам спознао
и то је као да носим
врећу големог камења
или као да киша непрестано пада
по моме сећању.

Не питајте ме ништа о томе.
Не знам о чему говорите.

Ни други нису знали,
тако сам ишао из магле у маглу
мислећи да се ништа не догађа,
тражећи воће по улицама,
мисли по пашњацима,
и исход је био овај;
сви су имали право,
а ја сам у међувремену спавао.
Зато нека наметну на моје груди
не само камење него и сену,
не само сену него и крв.

Тако стоје ствари, младићу,
а тако и не стоје ствари,
јер, упркос свему, ја сам жив
и здравље ми је изврсно,
расте ми душа и расту нокти,
ходам по бријачницама,
одлазим до граница и враћам се,
иштем и означавам положаје,
но ако желите више сазнати,
моје се стазе заплићу,
а чују се туга и лаж
како лају око моје куће;
ведро време је љубав,
изгубљено време је плач.

И тако, о свему оном чега се сећам
и о оном чега немам у памћењу,
о оном што знам и о ономе што сам знао,
о ономе што изгубих на путу
с толиким изгубљеним стварима,
о мртвима који ме нису чули,
а можда су хтели и да ме виде,
најбоље да ме не питате ништа;
ставите ми руку овде, на прслук,
и видећете како у мени удара
врећа мрачног камења.
By Garbo
#2365316
Халил Џибран

"ЗБОГ ОНОГА ШТО ЈЕСИ"


Када твој пријатељ каже оно што мисли,
нећеш се бојати онога НЕ у свом духу,
нити ћеш уздржати своје ДА.

А када ћути – твоје срце и даље
слуша његово срце;

Јер у пријатељству без речи рађају се
и деле све мисли, све жудње и сва очекивања,
уз непризнату радост.

А када се растајете од пријатеља, не тугујте;
Јер оно што у њему највише волите
можда ће бити јасније кад буде далеко,
као што пењач јасније види
планину из долине.
  • 1
  • 74
  • 75
  • 76
  • 77
  • 78
  • 92
long long title how many chars? lets see 123 ok more? yes 60

We have created lots of YouTube videos just so you can achieve [...]

Another post test yes yes yes or no, maybe ni? :-/

The best flat phpBB theme around. Period. Fine craftmanship and [...]

Do you need a super MOD? Well here it is. chew on this

All you need is right here. Content tag, SEO, listing, Pizza and spaghetti [...]

Lasagna on me this time ok? I got plenty of cash

this should be fantastic. but what about links,images, bbcodes etc etc? [...]

Swap-in out addons, use only what you really need!