- 18 Mar 2012, 14:18
#2363298
Jovan Ducic
"DE PROFUNDIS"
Ti utehu cekas. Ne, utehe nema:
Sto utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako medju snom i javom,
Gledajuci kako nepomicno bdije
Taj Andjeo Stradanja nad tuznom ti glavom.
Ti zelis i cekas. I ne znas da nije
Ni sad ispijena ta cemerna casa,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da ce nas vecno strasna proslost nasa
U nemirne noci da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijasa.
Surovi ce dani doci i uzeti
Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
Sto zeli, sto moli; a ti ces se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca
I tako ti dani bez srece i mete,
Odnoseci svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani ce kraj nas da prolete,
I ne pokidavsi ni jednu od uza
Sto nas vezu i sad za proslost, sto stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdemo, o Muzo samo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Sto znaci zivot... Mi hitamo zurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita nase slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lezi duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja nasa sum nejasni sreta,
I zudnom duhu odgovara nije;
Gde je pocetak? Gde li cudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brodovi mnogi ovud’ minu s mnogo muke,
Istine blago trazec u dubini;
I ne spazise svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teskom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukcije nam zbori
Niti u pustos pustaj zudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po povrsju baci,
Sladosnog mira tu ces samo steci.
- O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko zuboreci.
I snivaj samo, bice manje suza
I vise svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uza
Istina jedna i sama ce doci
Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
I nasu mladost bezbrizno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima zivot cio
Ne pitaj nikad: zvuke nasih dana
Hoce li vjetri da raznesu sumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il’ cvjece nekad nad nasijem humom;
Il’ ce da zive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I dal’ ga nase gluho doba sada
Vjencima svojim il’ kamenjem zasu,
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Sto pjeva zudno izmedj’ lednih gora,
Ne pitajuci dal’ je kogod gleda,
I dal’ je slusa; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije.
"JABLANOVI"
Zasto nocas tako sume jablanovi,
Tako strasno, cudno? Zasto tako sume?
Zuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noci pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
Sume, sume, cudno, i drhcu u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noci, ja stojim
Ko potonji covek. Zemljom prema meni,
Lezi moja senka. Ja se nocas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.
"PORED VODE"
Put mesecev srebrn niz more se vidi,
Lezi beskonacan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas dosao do hridi,
Zapljusno setno i umro kraj zala.
Noc mirise tuzno cempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da nocas disu nekim cudnom bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda...
Sto srca nocas kucaju u meni,
I celo mi bice budi se i dize
Casom nekoj zvezdi, a cas kakvoj zeni.
Sve kipi u meni, ko plima kad stize:
Kao sad da postah| Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noci, pored vode.
