- 25 Okt 2011, 04:37
#2303331
Da se zapljunem za nove unose (ovde bi valjalo napraviti tabelu...iam, iam, iam...neam, iam...)
Dakle iam to za šolje i čaše. Donosio, uzimali mi, donosio, šarao svoje ima na dno, uzimali mi, donosio, skretao pažnju da je to moje i da ne dam nikom, uzimali mi...donosio po dve, tri i rekao, ok, ovo je za vas ali ova je MOJA...sve uzalud. Tako ih sada držim u poslednjoj fijoci stola, ne zajedno sa ostalim, pa nek misle šta hoće, i nema tog team building imperativa koji će da me natera da uradim drugačije. HA!
Paralelnost-jako često, naročito obuća kad je u pitanju a uvek papuče ispred kreveta u spavaćoj sobi. Strogo paralelno do greške <1 stepena, okrenute prema spolja.
Etikete-uvek.
Knjige...ako su horizontalno na stolu, isključivo manja na većoj*, hanojske kule...a ako su vertikalno-poredjane po visini.
*)ovo za knjige, slično kao i ono prvo za fijoke - je ok, kad si kući...kad neko tvoj naruši to i ti odmah ustaneš da napraviš...kako treba da bude,jel..ALI recimo...kad si NEGDE, kad je kancelarija, kad je nečiji tuđi prostor...au...Krene šetanje po čudnim trajektorijama, krenu čudna protezanja, navaljivanja, rukom, nogom, dupetom da se ta fijoka zatvori...ili se knjige tako prebiru po stolu, kao-bas me zanima da ih pregledam koje su..dok to ne preuredim...e onda mogu da sednem i da razgovaram o tome što treba....E to ume nekad da bude...ograničavajuće MADA sam ja to vremenom naučio da posmatram kao mini izazov...neka mala mission impossible koju moram da obavim tog trenutka.
4NY K3Y napisao: ostalo opravdavam estetikom (simetrija, paralelnost) i prakticnoscu (etikete okrenute ka mestu odakle objekte posmatram)Ja opravdavam nalaženjem sigurnosti. Svi ti rituali, OCD, repetitivne radnje...sve su one tu da daju dodatni osećaj sigurnosti. Kod dece zastupljeniji (kad se setim samo redjanja flomastera kod sebe - mislim da je m... imala to isto) a kasnije se vremenom gube, kako dobijamo osećaj kontrole nad životom - a delom ostanu kao navika...
Da se zapljunem za nove unose (ovde bi valjalo napraviti tabelu...iam, iam, iam...neam, iam...)
Dakle iam to za šolje i čaše. Donosio, uzimali mi, donosio, šarao svoje ima na dno, uzimali mi, donosio, skretao pažnju da je to moje i da ne dam nikom, uzimali mi...donosio po dve, tri i rekao, ok, ovo je za vas ali ova je MOJA...sve uzalud. Tako ih sada držim u poslednjoj fijoci stola, ne zajedno sa ostalim, pa nek misle šta hoće, i nema tog team building imperativa koji će da me natera da uradim drugačije. HA!
Paralelnost-jako često, naročito obuća kad je u pitanju a uvek papuče ispred kreveta u spavaćoj sobi. Strogo paralelno do greške <1 stepena, okrenute prema spolja.
Etikete-uvek.
Knjige...ako su horizontalno na stolu, isključivo manja na većoj*, hanojske kule...a ako su vertikalno-poredjane po visini.
*)ovo za knjige, slično kao i ono prvo za fijoke - je ok, kad si kući...kad neko tvoj naruši to i ti odmah ustaneš da napraviš...kako treba da bude,jel..ALI recimo...kad si NEGDE, kad je kancelarija, kad je nečiji tuđi prostor...au...Krene šetanje po čudnim trajektorijama, krenu čudna protezanja, navaljivanja, rukom, nogom, dupetom da se ta fijoka zatvori...ili se knjige tako prebiru po stolu, kao-bas me zanima da ih pregledam koje su..dok to ne preuredim...e onda mogu da sednem i da razgovaram o tome što treba....E to ume nekad da bude...ograničavajuće MADA sam ja to vremenom naučio da posmatram kao mini izazov...neka mala mission impossible koju moram da obavim tog trenutka.