Bootstrap Framework 3.3.6

[LeDeNa_]

Došao sam na plažu da provedem
Vrijeme ručka; izuo sam cipele i
Sada sjedim na pijesku
U mekom proljetnom suncu
Pušim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Malo sam začuđen
Da navršavam četrdesetu
Rubom vode i pijeska prolaze
Lijepe mlade žene
Sa zavrnutim nogavicama
Vidim ih u času kad uđu
U moj pogled na valove
Znam da je zakon vjerojatnosti
Na mojoj strani, da je
Među njima barem jedna koju
Bih mogao nagovoriti bez
Većeg napora
Bez znatnijih tehničkih poteškoća
Ali ne slijedim ih pogledom
Gledam pravo u valove
Kako spokojno umiru na pijesku
Ne zanimaju me igrači odbojke
Iza mojih leđa
Ne zanimaju me djeca
Ni roditelji ni malobrojni kupači
Ni daske ni gumena odijela
Ne zanimaju me galebovi ni psi.
Sjedim i gledam u valove
Kako spokojno umiru
Pušim i od vremena na vrijeme
Pročistim grlo i pljucnem
Između koljena u pijesak
Mislim da se smiješim
U mekom proljetnom suncu
Lagano, neodređeno
Kao čovjek, koji ima osjećaj
Da je pobijedio u nečemu
Ali mu nije jasno koliko mu je stalo
I je li mu uopće stalo
Godine će dolaziti i prolaziti
Mogu mi podmetati nogu
Ali mi ne mogu donijeti ništa
Što već nisam živio
Ništa što već nisam umro.

Boris Maruna

[LeDeNa_]

"Svakidašnji dan", Ivica Milovanović



Umiri se, mila... nisam potonuo,
sanjareći, ja se od jave ne sklanjam;
Iako umoran, od žudnje klonuo,
s’ maglom u očima, sanjam da ne sanjam.

Ne povjeruj nikad da moj svijet je čudan,
k’o druge i mene isto nebo mami;
Al’ je oblak sneni jastuk na kom budan,
zagledan u zvijezde, odolijevam tami.

Ne strahuj od mog osobenog stiha,
što te iz sna budi, kao šapat tuge;
Moja ga je čežnja iznjedrila tiha,
svakidašnja, prosta, kao mnoge druge.

Stoga, umiri se, još uvijek se borim
da mi krhki snovi javu ne zasjene;
Jer ja sam, iako sav od žudnje gorim,
isti k’o svi drugi drukčiji od mene.

[LeDeNa_]

Moja ljubav


Moja ljubav ima sedam pasa.
Ide ulicom tako, pa vidi
neko napušteno i gladno,
malecko il’ matoro,
njoj je to sasvim svejedno.

Čak i najružnije! Ona uzima.
Kupa ga, hrani, vodi po veterinarima
pa posle nema sebi da kupi nove cipele.

I kaže – nema veze. A cipela zinula
u jesenji dan.
I nasmeje se tako slatko – ko da to nije bitno.
A i nije.

Obuje ponekad dve različite
čarape.

Rukavi joj predugački,
ali voli taj džemper.

Postidi se zbog nekih običnih stvari.
Ne bih se setio da se žene danas
još uvek postide zbog toga...

Pocrveni, pa se smeje ko devojčica.
Sakrije iza vrata pa viri.
Kaže – „Neeeeemooooj!“
a sve se smejulji.

Kad voli pesmu,
žmuri dok peva i smeška se.
Pa izmisli lepši tekst,
i prepravi u magiju.

Probudi me u tri ujutru,
da mi „nešto pokaže“.
A vidim i sama se probudila
pre deset sekundi.

Čoveče, ona zna da kuva.
Sva jela sveta.

Svira gitaru. Sve pesme sveta.
Samo kaže – „A ’el znaš sad ovu...?“

Ona tačno zna kad će kiša.
I koliko je sati bez gledanja na sat. (??!)

Kada sam najgori, nepodnošljiv,
zna da samo treba da me zagrli.
„Ne bismo se drugačije razumeli danas.“
kaže samo to. MOJU REČENICU!
I ja sam već izlečen.

Ako sam napisao pesmu,
pita me – „Ok. Šta to nije u redu danas?“.
Zna odakle dolaze.

Ima odličan smisao za humor.
Drži dvadeset i pet ljudi konstantno na smehu,
i ima svoj šou improvizacije pozitivne energije.

Žene je vole! Ne znam šta im radi,
prosto satima posle pričaju (dobro) o njoj.
Sve se ozare. Oči im ovolike!
Smeju se s njom, pa svaka druga kaže:
„E, ovog puta mislim da sam se upiškila.“

I onda kažu – „Ja mislim da ću vam biti kuma
ako treba... to jest ne ako treba, nego MORA!“

Uspeva nekako da posle sat vremena poznanstva
dobije poziv da noćas prespava kod moje drugarice.

Ima dva citroenčeta. Jedan novi, jedan stari.
Novi kad vozi sve je u redu. Ali kad vozi Spačeka!
Vozi i zakačinje retrovizore automobila
od po 60000 evra i kaže:
„Ako ima toliko za kola, još 600 nije ništa za njega...
toliko on da za jutarnju kafu... Zašto da stajemo?
Nemamo sad vremena, gužva je na Brankovom...“

ili: „Parkiraj mi ti. Auto mi se nešto ugojio...
Volan se ukrutio.“

Ne znam šta je to. Zakopčavam je.
Vezujem joj pertle.
Ušijem joj razdrndano dugme
(koncem pogrešne boje).

Ne voli fotke, ni da se slika.
Kaže – „Ne umem da ispadnem Ja.
Ispadne neka druga... Nekad lepša, nekad
neka ružnija.“
(Izmišlja(va)!)

Kada nosi haljine,
tih dana se (opet) zaljubim u nju.

Priča i u snu.
Samo se namršti, promrmlja nešto,
pa se (kao i uvek) nasmeši.

Ta devojka zna matematiku.
Razume se u hemiju.

Razume se u karburatorske motore
ali neće da prlja ruke,
samo kaže – „Zameni.
To ti je dvogrli Veber.
Ne pravi dobru smešu...
A i bimetal na saugu ti
nije ni za šta,
kompresije na cilindrima proveri...
Imaš na Čuburi jednog
starog majstora...
I vidi ploču dole!
Dihtung ti je riknuo čoveče!
Šta me zajebavaš, vidiš
da ti tu vuče falš vazduh?!
Vidiš da pišti ko Boing na forsažu!
Eto! Sad isprlja ruke, vidi mi nokte!“
a ja pritom samo zinem, ništa mi nije jasno.
Ni šta priča, ni odakle zna!
Posle proverim, kod majstora
- sve istina!

Diploma faksa joj još uvek stoji u rancu,
nije je ni pogledala. Majke mi! Godinama...
Ali joj zato slika sa Kilimandžara
stoji okačena i uramljena na počasnom mestu.
5.890 plus pet, šest metara iz kojih se vratila s posledicama,
(glava joj još uvek u oblacima)

Kaže – „Hej ti? Šta ima da se dokazuješ...
Znam ko si. Opusti se malo...“

Dvanaest Japanaca i Japanki, doletelo je za
njen rođendan, a provela je sa njima družeći se
samo jedno popodne u Barseloni.
Opseli grad, vodim ih da slikaju što nas
NATO rokao i Kališ...

Osećam se kao da vodim ekskurziju,
a Džapanezi spikaju engleski bolje od mene
sve samo književne reči bacaju
– ja se samo prekrstim kad ih ne razumem.
I oni isto, misle to je običaj.

Jedva čekam da prođe rođus,
da ih potrpam nazad na avion!
I da ostanemo sami.
Sedam pasa, ona i ja.

I kaže mi –
„Nemaš ti pojma srećo,
Ibanez je bolji od Fendera.
Ibanez je muška gitara.
Fender je za sviruckanje...
To sranje bi trebalo samo
da proizvode u rozoj boji...“

Troši samo pare koje zaradi.
Svi je nutkaju, tutkaju,
meni žao da propadnu,
a ona... ne uzima.
Kaže „Imam dovoljno.
Da imam više,
bila bih bezobrazna.“

Čak i sedam pasa
to gleda i pretvara u koske
i šnicle i cvile – instant.

Nekad se svi okreću za njom.
Zevaju, zinuli, dođe im da im posadim
po pesnicu po sred čeljusti.

A nekad hoda kao zamlata,
spadaju joj pantalone,
u maminom kaputu iz 1976.
sa lizalicom,
debelom ruskom knjigom
u ruci,
i misliš i sam – ova nema
pojma kud je pošla.

Ne zna da se bije.
Nije nešto jaka,
ali ima najopakiji
udarac kolenom ikada.

Pozavideli bi joj u svim
kafanskim tučama na tome.

A kolence malo,
lepo, žensko,
nikad ne bi reko...

Za nju su stvari samo stvari.

Nešto se pocepa,
slomi – nije problem.
Kupićemo drugo.

Sem što ja umem da slomim
uspomenu! Taj sam!
Govedo! Nisam ja za kućnu upotrebu.
Ja sam za – s psima
tamo napolju!
Al’ i drveće bi joj,
čini mi se polomio.

I moram sad da idem.
Ćaskao bih još,
al’ čekaju me Japanci.
A i sedam pasa je gladno!


Ratko Petrovic

[LeDeNa_]

Originally posted by Orlando the Lady

pokojna VESNA PARUN

FAKIRI

Pita anarhist
mudraca
sofista:
- Ima li smisla
boriti se
protivu
besmisla?

Mudrac odgovori:
- Ima.
Al' smislu
i besmislu
doskočit će
samo
fakiri u
Brislu!



!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[Shmi]

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo poznanik bio,
ili prijatelj drag; ni kakav je,
ni da li je u našim snovima
i žudima dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je
ikada ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.

Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.

[Speculum Columbae]

XCVIII

From you have I been absent in the spring,
When proud-pied April dress'd in all his trim
Hath put a spirit of youth in every thing,
That heavy Saturn laugh'd and leap'd with him.
Yet nor the lays of birds nor the sweet smell
Of different flowers in odour and in hue
Could make me any summer's story tell,
Or from their proud lap pluck them where they grew;
Nor did I wonder at the lily's white,
Nor praise the deep vermilion in the rose;
They were but sweet, but figures of delight,
Drawn after you, you pattern of all those.
Yet seem'd it winter still, and, you away,
As with your shadow I with these did play:



XCVIII

Bez tebe ja sam bio svo proleće
Kad je gizdavo-blistav april šaren
Sve nadahnuo mladim duhom sreće
Da je i Saturn skakao ozaren.
Ni pesme ptica, ni mirisi blagi
Šarenog cveća nisu me naveli
Da vedro pričam, niti berem dragi
Cvet iz prolećnog krila neki beli.
Nisam se belom ljiljanu divio
Niti hvalio ruže rumenilo;
Cvet kad na tebe liči tek je mio,
Jer si ti uzor svega što je milo.
Bez tebe mi je i proleće - zima,
A sjaj mu - tvoju tamnu senku ima.

[Galadriel]

"Endymion"

A thing of beauty is a joy for ever:
Its loveliness increases; it will never
Pass into nothingness; but still will keep
A bower quiet for us, and a sleep
Full of sweet dreams, and health, and quiet breathing.
Therefore, on every morrow, are we wreathing
A flowery band to bind us to the earth,
Spite of despondence, of the inhuman dearth
Of noble natures, of the gloomy days,
Of all the unhealthy and o'er-darkened ways::
Made for our searching: yes, in spite of all,
Some shape of beauty moves away the pall
From our dark spirits. Such the sun, the moon,
Trees old and young, sprouting a shady boon
For simple sheep; and such are daffodils
With the green world they live in; and clear rills
That for themselves a cooling covert make
'Gainst the hot season; the mid forest brake,
Rich with a sprinkling of fair musk-rose blooms:
And such too is the grandeur of the dooms
We have imagined for the mighty dead;
All lovely tales that we have heard or read:
An endless fountain of immortal drink,
Pouring unto us from the heaven's brink.

[Galadriel]

Hyperion

[AngraMaina]

Τὸν ἥλιον κρύψαντα τὰς ἰδίας ἀκτῖνας
καὶ τὸ καταπέτασμα τοῦ ναοῦ διαῤῥαγὲν τῷ τοῦ Σωτῆρος θανάτῳ
ὁ Ἰωσὴφ θεασάμενος, προσῆλθε τῷ Πιλάτῳ καὶ καθικετεύει λέγων·
Δός μοι τοῦτον τὸν ξένον,
τὸν ἐκ βρέφους ὡς ξένον ξενωθέντα ἐν κόσμῳ.
Δός μοι τοῦτον τόν ξένον,
ὃν ὁμόφυλοι μισοῦντες θανατοῦσιν ὡς ξένον.
Δός μοι τοῦτον τὸν ξένον,
ὃν ξενίζομαι βλέπειν τοῦ θανάτου τὸν ξένον.
Δός μοι τοῦτον τὸν ξένον,
ὅστις οἶδε ξενίζειν τοὺς πτωχοὺς καὶ τοὺς ξένους.
Δός μοι τοῦτον τὸν ξένον,
ὃν Ἑβραῖοι τῷ φθόνῳ ἀπεξένωσαν κόσμῳ.
Δός μοι τοῦτον τὸν ξένον,
ἵνα κρύψω ἐν τάφῳ, ὃς ὡς ξένος οὐκ ἔχει τὴν κεφαλὴν ποῦ κλῖναι.
Δός μοι τοῦτον τὸν ξένον,
ὃν ἡ μήτηρ ὁρῶσα νεκρωθέντα, ἐβόα·
Ὦ Υἱὲ καὶ Θεέ μου, εἰ καὶ τὰ σπλάγχνα τιτρώσκομαι
καὶ καρδίαν σπαράττομαι νεκρόν σε καθορῶσα,
ἀλλὰ τῇ σῇ ἀναστάσει θαῤῥοῦσα μεγαλύνω.
Καὶ τούτοις τοίνυν τοῖς λόγοις δυσωπῶν τὸν Πιλᾶτον
ὁ εὐσχήμων λαμβάνει τοῦ Σωτῆρος τὸ σῶμα,
ὃ καὶ φόβῳ ἐν σινδόνι ἐνειλήσας καὶ σμύρνῃ κατέθετο ἐν τάφῳ
τὸν παρέχοντα πᾶσι ζωὴν αἰώνιον καὶ τὸ μέγα ἔλεος.



''
''




Сунце што зраке своје сакри
и завесу Храма раздерану смрћу Спаситељевом
видевши Јосиф, приступи Пилату и усрдно га мољаше говорећи:
„Дај ми тога странца,
што је од детета као странац у свету туђиновао.
Дај ми тога странца,
кога јединоплеменици из мржње као странца усмртише.
Дај ми тога странца,
чију ми је смрт као странца страшно гледати.
Дај ми тога странца,
који је умео да угости сиромашне и странце.
Дај ми тога странца,
кога Јевреји из зависти са света одстранише.
Дај ми тога странца,
да у гробу сакријем онога који као странац нема где главу склонити.
Дај ми тога странца,
чија мајка видевши га мртва, вапијаше:
’О Сине и Боже мој, ако ми се и утроба кида
и срце раздире мртвог те видећи,
твоје васкрсење слутећи, величам те.’“
И тим речима Пилата молећи
прими блажени тело Спаситељево,
које са страхом у покров увивши и смирном помазавши, положи у гроб
који свима доноси живот вечни и велику милост.

[bas bleu]

note delivered by female impersonator

perversion interests me,
a three-legged dog in the driveway,
coquilles saint-jacques
on plastic dishes,
anything up the ass.
all i ask is a little
retardation. let me be more
imperative: walk you holy
three-dots-one-dash walk
but not so fast. serve
and order, shove and retract,
damp and lap, drill
and withdraw, but
slowly. slowly.
let me be more specific:
you interest me.

heather mchugh

[Orlando the Lady]

MARKO RISTIC

,,Zivi dan”

Na polju strasti kao van sebe
Bez nepotrebnih pogleda tastine
U samoj sudbini stvoren, zatvoren
I uvek obezbedjen od samilosti
Uveren u vetar, odan prevarama
I nikad neukrocen u patnji
Jedan ce dan biti bez mere
Prosavsi kroz sirom otvorena vrata
U pravoj boji

Poznacu ga u podne, nasmejan je kao smrt
U pravom casu
U pravoj boji

(5. januar 1929)

[bas bleu]

fornocht do chonac thú

fornocht do chonac thú,
a áille na háille,
is do dhallas mo shúil
ar eagla go stánfainn.

do chualas do cheol,
a bhinne na binne,
is do dhúnas mo chluas
ar eagla go gclisfinn.

do bhlaiseas do bhéal
a mhilse na milse,
is do chruas mo chroí
ar eagla mo mhillte.

do dhallas mo shúil,
is mo chluas do dhúnas;
do chruas mo chroí,
is mo mhian do mhúchas.

do thugas mo chúl
ar an aisling do chumas,
's ar an ród so romham
m'aighaidh do thugas.

do thugas mo ghnúis
ar an ród so romham,
ar an ngníomh do-chim,
's ar an mbás do gheobhad.

pádraig mac piarais

[Speculum Columbae]

Originally posted by bas bleu

fornocht do chonac thú

fornocht do chonac thú,
a áille na háille,
is do dhallas mo shúil
ar eagla go stánfainn.

do chualas do cheol,
a bhinne na binne,
is do dhúnas mo chluas
ar eagla go gclisfinn.

do bhlaiseas do bhéal
a mhilse na milse,
is do chruas mo chroí
ar eagla mo mhillte.

do dhallas mo shúil,
is mo chluas do dhúnas;
do chruas mo chroí,
is mo mhian do mhúchas.

do thugas mo chúl
ar an aisling do chumas,
's ar an ród so romham
m'aighaidh do thugas.

do thugas mo ghnúis
ar an ród so romham,
ar an ngníomh do-chim,
's ar an mbás do gheobhad.

pádraig mac piarais

ovo je prelepo. kakav plemenit jezik.

[bas bleu]

it's about naked ladies

[Speculum Columbae]

Isn't everything in this world?

[bas bleu]

one would hope so, one most certainly would...

(this one fecks off to die for ireland though, the fella, not the naked lady.)

[smaug]

You should also clarify that you address yourself as 'one'.

[bas bleu]

feck off ye

btw, you can address me as "the one".

[smaug]

One is going to feck off now.

[smaug]

Evo jos jedne sofistimikejtid peme:

Bilo mi je dvanaest godina
prvi put sam sisao do grada
iz mog sela tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, decacke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il’ nisi,
zbunjenoga seoskoga djaka,
svijetlokosog i ociju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naisla si kao lak oblacak,
tvoj me pogled na tren obeznani,
zaboravih ime i ocinstvo,
kako mi se zovu ukucani.
Iznevjerih poput sablje tupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra una u proljetne noci
tvoje mi je ime saputala.
Lebdjela si ispod djacke klupe,
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu nase djakovanje
lagan leptir sa krilima zlatnim
ipak tebe u srcu sacuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjecanja mogu’l da se kupe;
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, vec mi kosa sijedi,
gledam Unu, cuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim
sve je pusto, tebe vise nema.
Ej, godine, nemjerljive skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

[Shmi]

STREPNJA

Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim tvoja oka dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra'.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našta to i čemu?
Iz daleka samo sve ko zvezda sja;
iz daleka samo divimo se svemu.
Ne, nek mi ne priñu oka tvoja dva!

[Orlando the Lady]

Originally posted by Galadriel

"Endymion"

A thing of beauty is a joy for ever:
Its loveliness increases; it will never
Pass into nothingness; but still will keep
A bower quiet for us, and a sleep
Full of sweet dreams, and health, and quiet breathing.
Therefore, on every morrow, are we wreathing
A flowery band to bind us to the earth,
Spite of despondence, of the inhuman dearth
Of noble natures, of the gloomy days,
Of all the unhealthy and o'er-darkened ways::
Made for our searching: yes, in spite of all,
Some shape of beauty moves away the pall
From our dark spirits. Such the sun, the moon,
Trees old and young, sprouting a shady boon
For simple sheep; and such are daffodils
With the green world they live in; and clear rills
That for themselves a cooling covert make
'Gainst the hot season; the mid forest brake,
Rich with a sprinkling of fair musk-rose blooms:
And such too is the grandeur of the dooms
We have imagined for the mighty dead;
All lovely tales that we have heard or read:
An endless fountain of immortal drink,
Pouring unto us from the heaven's brink.

ja sam zaljubljena u Endimiona

[Speculum Columbae]

Originally posted by Orlando the Lady

Originally posted by Galadriel

"Endymion"

A thing of beauty is a joy for ever:
Its loveliness increases; it will never
Pass into nothingness; but still will keep
A bower quiet for us, and a sleep
Full of sweet dreams, and health, and quiet breathing.
Therefore, on every morrow, are we wreathing
A flowery band to bind us to the earth,
Spite of despondence, of the inhuman dearth
Of noble natures, of the gloomy days,
Of all the unhealthy and o'er-darkened ways::
Made for our searching: yes, in spite of all,
Some shape of beauty moves away the pall
From our dark spirits. Such the sun, the moon,
Trees old and young, sprouting a shady boon
For simple sheep; and such are daffodils
With the green world they live in; and clear rills
That for themselves a cooling covert make
'Gainst the hot season; the mid forest brake,
Rich with a sprinkling of fair musk-rose blooms:
And such too is the grandeur of the dooms
We have imagined for the mighty dead;
All lovely tales that we have heard or read:
An endless fountain of immortal drink,
Pouring unto us from the heaven's brink.

ja sam zaljubljena u Endimiona

Takođe.

[bas bleu]

there was an old person of basing,
whose presence of mind was amazing;
he purchased a steed,
which he rode at full speed,
and escaped from the people of basing.

e.l.

[Mars]

A može jedan liRiks?

Garden In The Rain

It was just a garden in the rain
Close to a little leafy lane
A touch of color 'neath skies of gray.

The raindrops kissed the flowerbeds
The blossoms raised their thirsty heads
A perfumed thank you
They seemed to say

Surely here was charm beyond
Compare to view
Maybe it was just that
I was there with you

It was just a garden in the rain
But then the Sun came out again
And sent us happily on our way

[Shmi]

Senka

Zbog svega sto smo najlepse hteli
hocu uz mene nocas da krenes,
ma bili svetovi crni ili beli,
ma bili putevi hladni il vreli,
nemoj da zalis ako svenes.

Hocu da drzis moju ruku,
da se ne boljis vetra i mraka,
uspavana i kad kise tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hocu uz mene da se svijes,
korake moje da uhvatis,
pa sa mnom bol i smeh da pijes
i da ne zelis da se vratis.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronadjes hleba komadic beli,
pronadjes sunca komadic vreli,
pronadjes zivota komadic zreli.
Il crknes, ako crci treba,
zbog svega sto smo najlepse hteli.

[Orlando the Lady]

TAMNI VILAJET


Tuđom su pesmom očarani. Teška
Neverstva kriju u srcu što strepi:
Slavuje stranputica. Sunce je greška
Pracena videnim užasima slepim.
Noć umesto oka lukava vatra nudi.
Al stoje kužni u istrošenom vazduhu
I slede vidljivost razlicito ljudi.
Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava;
Samo su slabi izvan opasnosti.
U zločin je umešan i onaj ko spava.
Nikoga nema da jakima oprosti
Što sidoše u tamni vilajet i zlato
Koje se ne može uzeti otkriše.
Što god da činiš zlo činiš jer blato
Iz toga podzemlja slavno je sve više.

[KosmickaCestica]

Mahk jchi tahm buooi yahmpi gidi
Mahk jchi taum buooi kan spewa ebi
Mahmpi wah hoka yee monk
Tahond tani kiyee tiyee
Gee we-me eetiyee
Nanka yaht yamoonieah wajitse



English translation:

A hundred years have passed
Yet I hear the distant beat of my parent's drums.
I hear drums throughout the land.
His beat I feel within my heart.
The drum shall beat
so my heart shall beat.
And I shall live a hundred thousand years.


''

[bas bleu]

Originally posted by bas bleu

stevie smith - not waving but drowning

nobody heard him, the dead man,
but still he lay moaning:
i was much further out than you thought
and not waving but drowning.

poor chap, he always loved larking
and now he's dead
it must have been too cold for him his heart gave way,
they said.

oh, no no no, it was too cold always
(still the dead one lay moaning)
i was much too far out all my life
and not waving but drowning.

[Mars]

"The Curse Of Millhaven"

I live in a town called Millhaven
And it's small and it's mean and it's cold
But if you come around just as the sun goes down
You can watch the whole town turn to gold
It's around about then that I used to go a-roaming
Singing La la la la La la la lie
All God's children they all gotta die...

My name is Loretta but I prefer Lottie
I'm closing in on my fifteenth year
And if you think you have seen a pair of eyes more green
Then you sure didn't see them around here
My hair is yellow and I'm always a-combing
La la la la La la la lie
Mama often told me we all got to die...

You must have heard about The Curse Of Millhaven
How last Christmas Bill Blake's little boy didn't come home
They found him next week in One Mile Creek
His head bashed in and his pockets full of stones
Well, just imagine all the wailing and moaning
La la la la La la la lie
Even little Billy Blake's boy, he had to die.

Then Professor O'Rye from Millhaven High
Found nailed to his door his prize-winning terrier
Then next day the old fool brought little Biko to school
And we all had to watch as he buried her
His eulogy to Biko had all the tears a-flowing
La la la la La la la lie
Even God's little creatures, they have to die.

Our little town fell into a state of shock
A lot of people were saying things that made little sense
Then the next thing you know the head of Handyman Joe
Was found in the fountain of the Mayor's residence
Foul play can really get a small town going
La la la la La la la lie
Even God's children all have to die.

Then, in a cruel twist of fate, old Mrs Colgate
Was stabbed but the job was not complete
The last thing she said before the cops pronounced her dead
Was, "My killer is Loretta and she lives across the street!"
Twenty cops burst through my door without even phoning
La la la la La la la lie
The young ones, the old ones, they all gotta die.

Yes, it is I, Lottie. The Curse Of Millhaven
I've struck horror in the heart of this town
Like my eyes ain't green and my hair ain't yellow
It's more like the other way around
I gotta pretty little mouth underneath all the foaming
La la la la La la la lie
Sooner or later we all gotta die.

Since I was no bigger than a weavil they've been saying I was evil
That if "bad" was a boot that I'd fit it
That I'm a wicked young lady, but I've been trying hard lately
O fuck it! I'm a monster! I admit it!
It makes me so mad my blood really starts a-going
La la la la La la la lie
Mama always told me that we all gotta die...

Yeah, I drowned the Blakey kid, stabbed Mrs. Colgate, I admit
Did the handyman with his circular saw in his garden shed
But I never crucified little Biko, that was two junior high school psychos (najomiljeniji deo)
Stinky Bohoon and his friend with the pumpkin-sized head
I'll sing to the lot, now you got me going
La la la la La la la lie
All God's children have all gotta die...

There were all the others, all our sisters and brothers
You assumed were accidents, best forgotten
Recall the children who broke through the ice on Lake Tahoo?
Everyone assumed the "Warning" signs had followed them to the bottom
Well, they're underneath the house where I do quite a bit of stowing
La la la la La la la lie
Even twenty little children, they had to die!

And the fire of '91 that razed the Bella Vista slum
There was the biggest shit-fight this country's ever seen
Insurance companies ruined, land lords getting sued
All cause of wee girl with a can of gasoline
Those flames really roared when the wind started blowing
La la la la La la la lie
Rich man, poor man, all got to die.

Well I confessed to all these crimes and they put me on trial
I was laughing when they took me away
Off to the asylum in an old black Mariah
It ain't home, but you know, it's fucking better than jail
It ain't such bad old place to have a home in
La la la la La la la lie
All God's children they all gotta die.

Now I got shrinks that will not rest with their endless Rorschach tests
I keep telling them they're out to get me
They ask me if I feel remorse and I answer, "Why of course!
There is so much more I could have done if they'd let me!"
So it's Rorschach and Prozac and everything is groovy
Singing La la la la La la la lie
All God's children they all have to die
La la la la La la la lie
I'm happy as a lark and everything is fine
Singing La la la la La la la lie
Yeah, everything is groovy and everything is fine
Singing La la la la La la la lie
All God's children they gotta die...



Nick Cave