Bootstrap Framework 3.3.6

[bas bleu]

penelope

i thought they needed no women’s lib.
in your day. and yet there you are,
stuck with a lot of drunks
and your knitting and all that laundry:
unable even to slip out to the mysteries.

never mind, a dog is dying on a dunghill
and there’s a boat in the bay.

he’ll soon be home and you’ll live happily
ever after, as long as you don’t listen to him
muttering in his sleep
names you never heard of,
names like calypso, names like nausicaa.

n. macc.

[Majra Diuna]

VRATA

Ovo je mesto gde bi mogla biti
vrata
ovde gde stojim
u svetlosti izvan svih zidova

ovde bi bila senka
po ceo dan
i vrata u senci
tamo
gde sada sam ja

i neko bi došao
i zakucao
na ovaj vazduh
dugo nakon mog odlaska
i tu ispred mene
život bi se
otvorio

V.S. Mervin

[Orlando the Lady]

Dragana Mladenović: RODBINA

16
ponekad ga uhvati
drhtavo ludilo

tada manično piše ili
od smeća oblikije
drugostepene modelativne
sisteme

[Orlando the Lady]

SIMO MRAOVIC


Sablast Europe kruži komunizmom
(odlomak)



dok jašim svoga Rosinanta
dok rentabilno tršim svoju
ludost
dok stoljeće se kreće na
trošnim koljenima
ja znam smrt je za ljude,
smrt nije za Lude.

[Majra Diuna]

NITASTA SUNCA

Nitasta sunca
nad sivocrnom pustolinom.
Misao
visoka poput drveta
maša se svetlosnog zvuka:
još ima za pevanje
pesama s one strane
ljudi.


Paul Celan

[Majra Diuna]

ZAVEŠTANJE

Da oplakuješ
moje odsustvo
sa površine stvari.

Da postaviš zamke, omče i klopke
i, povrh svega, da postaviš
visoke orbite od kostiju
za doček
usamljenih i po vazduhu lebdećih očiju
od pre zore.

Da dovodiš pevače
da te muzičkim instrumentima
podsete na anđeoski falus.

Da dovodiš dresirane životinje,
da dovodiš melanholične grbavce,
da doneseš i prospeš
krčage vina.

Samo ime
da mi ne pominješ,
samo ime, ne.

Jer bi tada
planulo oko njega
telo
koje više nećeš prepoznati.

Samo ime
da mi ne pominješ,
jer ono ima
beskonačnost tela
i moglo bi da pokaže
onog
kojeg ti ne poznaješ.



Nikita Stanesku

[Orlando the Lady]

Neka sam prokleta, ali ovo je poezija:


Oduvik san luta Ličkin šumama ja
Medviđe krzno dobro grije mi..
Ja i moja žena sretno obitavamo
U pećini podno brda skupa spavamo i
Bojkot struja, bojkot voda, bojkot telefon
U pećini nema ništa, čak ni gramofon
I nemam pušku nosim nož, nosim kremen ja
Na remenu nosin skalp mrkog medvida

I kad lola Kruno Bizant oplete po tiktiriju
Ja plesnem ženu dva-tri puta, čisto da smirim ju
Oko mene smo vuci oko mene vile
Svi igraju, svi plešu kad zapičim u sopile
Balave svoje, nek plešu noge tvoje
Nek ponosno stoje, nek svi brđani se zbroje
A vidi moga lolu kako igra kako pleše
Vidi moga lolu kako janjetinu kreše

Amo vuci, amo vile!!!
A kad zapičin u sopile, neka piva cila Lika
Za novine nek nas slika!!!
Amo vuci, amo vile!!!
A kad zapičin u sopile, neka piva cila Lika
Za novine!!!!!!

Plesali su kolo ja na sopilamuan
Cila lika piva svi na kolinimuan
Noć je pala mjesec sija seljanimuan
Pune bačve pune teće sataraša
Mile goni ovce čepa mociramuan
Vrtila se janjetina po cili dan
Plesali su kolo ja na sopilamuan
Cila lika piva svi na kolinimuan
Moja lolo, e moj rode brđani nam kolo vode
Sve se stvari na to svode da nam Ukrajinke dicu rode
Znaš baba ko te vara, zašto nemaš para
Zašto sin ti puno šara, natalitet nam opada
To je baba zato što ništa se ne radi
Nitko neće da sije, nitko neće da sadi
Al isto baba ima mista nekoj maloj nadi
Glavno da je nama baba masti na bradi

Čujte nas priko planina hladnih
Nazad priko livada do špilja starih
Mašem vam sa planina, u ruci mi slanina
Velika mi glavina, cile noći slavin ja
Plesali su kolo ja na sopilamuan
Cila lika piva svi na kolinimuan
Mile goni ovce čepa mociramuan
Vrtila se janjetina po cili dan
Uvatila vatra suho planulo sve
Uvatila cilo selo sve izgorilo je
Što si plesa si plesa gotovo je
Sve je k vragu otišlo do nedilje
Odnija je vrag i tavu i jaja
Sve u papar otišlo dok san ja spava
Zaspalo je blago svo se poopijalo
I dok je selo gorilo ovo se je orilo

Amo vuci, amo vile!!!
A kad zapičin u sopile, neka piva cila lika
Za novine nek nas slika!!!
Amo vuci, amo vile!!!
A kad zapičin u sopile, neka piva cila lika
Za novine!!!!!!

[Guion Nerville]

Kap mastila

šta sve može da stane u kapi mastila
jedno nenapisano sunce
jedna nepotpisana ptica
jedan nenacrtani cvet
i još će ostati toliko
da se napiše epitaf:

dve su zvezde zanoćile
u čijem srcu u čijoj noći
zatim su dva cveta nikla
iz čije krvi iz čije krvi
i dve su ptice poletele
iz čije glave u čiju noć
dve zvezde dva cveta dve ptice
niko ne zna čije su
niko ne zna odakle su

MIljkovic

[Speculum Columbae]

Roads not yet glistening, rain slight,
Broken clouds darken after thinning away.
Where they drift, purple cliffs blacken.
And beyond -- white birds blaze in flight.

Sounds of cold-river rain grown familiar,
Autumn sun casts moist shadows. Below
Our brushwood gate, out to dry at the village
Mill: hulled rice, half-wet and fragrant

Tu Fu

[Orlando the Lady]

Enda Wyley


Two Women in Kosovo

‘I’m going to jump,’ her sister whispers,
holding out her hand.
And so they jump together- so naturally
they might be young girls again
leaping at waves on their holidays, jumping
across rivers on their way to school,
pulling each other over the road
to grown-up things.
From the side of the truck
out onto the rolling dust and scrub they jump,
tea and bread they’ve just eaten with the others,
a thump in their stomachs when they fall.
Holding hands tight, they jump -
two women in Kosovo leaving behind
their children, their mother, their husbands
gunned down by Serbs
in a roadside café minutes before
and now a mountain of grief
being driven to a mass grave
somewhere these sisters will never find.

One looks back for a second,
feels her whole life piled ugly there,
feels it was beautiful once -
the pull of her man reaching for her
in the middle of the night,
the bitter pain she knew when her four year old
left her for his first day at school,
her mother calling her back home
on a cold winter’s night.
Luck chooses where we are born,
passes us through life
unscathed by violence.
Luck is this brave woman now
defying the brutal guards,
rising alive
from her pretend death
and the horror of corpses, the people she’s loved -
a frightened survivor pulling
her frightened sister forward,
a sister whispering ‘jump!’.

From Poems for Breakfast, Dedalus Press, 2004.


...nja...ma vazi...

[smaug]

Kad se ubio
pricaju
na stolu je gorela zadnja cigareta
i soba je bila ispunjena dimom baruta
devetmilimetarskog kolta
kojim je inace iza portala docaravao Norfolkove topove
zadnje urlike prije Richardove smrti
kad se ubio
pricaju
da pismo nije ostavio
i ni sa kim se nije oprostio
samo je
tako pricaju
tog jutra sve radnike u kazalisnom bifeu
zadnjim picem pocastio
i sa smijeskom u podrume teatra otisao
u maloj sobi
pretrpanoj umjetnim ruzama i oruzjem
gdje je vecinu dana provodio
sto je zadnje pomislio kad se ubio
pricaju da je tog jutra
svu rekvizitu za vecernju predstavu na mjesta slozio
i sitne dugove uredno platio
i jos se
tako pricaju
u bojni oklop Richarda III obukao
i krunu na glavu stavio
sva zrcala prema sebi okrenuo
i u lijevu sljepoocnicu pucao
kad se ubio
tog jutra ozujskog
pivo posljednje ispio
konzervu sardine i malo jegera
na stolu ostavio
kisu na zamagljenim prozorima
nije opazio
i nije se nicem radovao
kad se ubio
uvijek je sutio
malo s kim govorio
godinama nepokretnu zenu njegovao
s nikakvom placom kraj s krajem vezivao
u podrumu teatra zivot zivio
i nikog ni za sto nije krivio
na sastanke nije hodio
ni jednog saveza pobornik nije bio
i nikog nista nije molio
kad se ubio
samo je
tako pricaju
jednog jutra
glavu
topovskom salvom
Richarda III
raznio

[Orlando the Lady]

***
davno zaboravljena
u podnožju grla
nabira se rečenica.
na jeziku glasnih žica.
na jeziku biologije.
to je postupak
obrnut od malarmeovog.
nešto narasta sa druge strane.
u stvarnosti dakle.
u kauzi ili
mraku nakupljene
tišine. povratak sveta koji
možeš da pipneš.

***
iza ugla je svet koji propuštaš.
čovek što puši i čeka, neka kola se mimoilaze.
tamo dole su otvorili market, bljesne neon u noći.
to su stvari nezabeležene tvojim okom, mapama
i aparatima. ali one imaju svoju tačnu sumu.
ne mogu se poništiti kada dođe vreme
za prebrojavanje i podvlačenje crte u tami.
sediment su što će ti se vratiti kada kreneš
na neki put ili preko ulice po cigarete.


... i tako.


E, da, i zove se Vlada Stojnic

[AngraMaina]

Bâkî
(1526-1600)



Oh beloved, since the origin we have been
the slaves of the shah of love
Oh beloved, we are the famed sultan
of the heart's domain

We are the poppies of this wasteland
whose hearts are burnt black with grief
Oh beloved, be generous as the cloud,
don't withhold your water from the thirsty heart

Fate saw we had a jewel inside us and tore
our hearts apart
Oh beloved, it left our bodies bleeding,
mined of the precious knowledge of love

Don't let the dust of sadness cloud the waters
of the fountain of your soul
Oh beloved, for us faces shine bright with pride
across the Ottoman lands

The poems of Bâkî go around the world
like the full cup at the gathering of friends
Oh beloved, we are the cup, and we are the cupbearer
of this turning age

[Dear Lucy]

...Подобием короны
Лежали кудри.Я сдержала крик:
Мне стало ясно в этот краткий миг,
Что пробуждают мертвых наши стоны.

С той девушкой у темного окна
— Виденьем рая в сутолке вокзальной —
Не раз встречалась я в долинах сна.

Но почему была она печальной?
Чего искал прозрачный силуэт?
Быть может ей — и в небе счастья нет?

Marina Cvetajeva

[Orlando the Lady]

Prizor


(Danijel Dragojević)

Kako se anđeli nehotično, meko i neprimjetno

služe površinom. Klize, okreću se,

kao da znaju kamo, kao da ne znaju,

kao da to uopće nije važno.

Na krilima im proljeće i jesen.

Pa taj lagani zrak koji ih prati,

lijep izum svih smjerova.

Na svijetu nema uglova.

Može se zatvoriti i otvoriti oči,

poigrati svijetlim i tamnim,

prostor je otvoren i nevidljiv,

grane i stabla su na rubovima,

zvukova je malo.

Mogli smo imati blaže majke,

uviđavnijeg i zaboravljivijeg Boga,

mirniju lijevu i desnu stranu.

Tako izgleda.

Bili smo blizu nekome, ničemu, svemu.

Ima tišine, jedva čujnog koje se pamti,

neizgovorenih riječi, okruglih misli.

Bili smo na dohvatu tijela i njegova zaborava.

Tako izgleda.

[Orlando the Lady]

Ibrahim Hadzic
iz zbirke ,,Vreli tragovi"

*
Izlili su me od slabe kovine.
Rudaču koju su žarili
I topili
Stavili su na vetar.

Ležim raskrečen, go,
U blatu.
Naprežem se da bolje vidim
Prašinu od koje sam sazdan.

Žmirkam na svetlost. Zebem na suncu.
Mokrim krv.
Uši sam namestio kao dlanove
I osluškujem.

[smaug]

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako.

[Majra Diuna]

TRN

ne verujem
ne verujem od buđenja
do leganja

ne verujem od obale do obale
mog života
ne verujem tako otvoreno
duboko
kako je duboko verovala
moja majka

ne verujem
jedući hleb
pijući vodu
voleći telo

ne verujem
u njegove hramove
sveštenike znamenja

ne verujem na ulici grada
u polju na kiši
na vazduhu
zlatu blagoveštenju
čitam njegove pripovesti
jednostavne kao klas pšenice
i razmišljam o bogu
koji se nije smejao

razmišljam o malom
bogu koji krvari
u bele
maramice detinjstva

o trnu koji grebe
naše oči usta
sada
i u času smrti



Tadeuš Ruževič

[Orlando the Lady]

Poezija Novice Tadica predstavlja najdragoceniji oblik preispitivanja sveta iz ugla groteske i karnevalizacije u modernoj srpskoj poeziji.



NA DRUGOM MESTU

Kad se bolje pogleda,
ti hoćeš da se s tobom
na drugom mestu sretnem.

Iza planina, iza oblaka,
iza legende o tebi.

Tamo ću tvoje zle reči
lakše podneti.

Tvoju besedu protiv mene
do kraja saslušati.

Jer, tvoje su ovce ovde,
a jagnjad na nebesima.

Kako si se podelila,
tako si i odabrala sebe.


(RIP)

[Orlando the Lady]

Amir Šulić

PROTIVRIJEČJE





Ja vidjeh razdor u njegovoj cjelini,

Postojeće koje bivstvovalo ne bi,

Vidjeh jedno u bogatoj množini,

Protivriječno svijetu i samome sebi.

Spoznah borbu što neprekidno gori,

I ratni poklič koji para tišinu,

Dok svako biće pritiska i mori

Nemoć da se okovi bivstvovanja skinu!

Vratiti se domu, biti vječno jedno,

Sa svime što u agoniji postoji i pati,

Dostignuće je isprazno i bijedno,

Jer se ne može u njemu svjesno uživati.

Istina traži strast, predanost i vjeru,

Vjera povremeno zahtjeva čudo,

Razumni od svega ruke peru

I u čudu gledaju ovo kolo ludo!

[bas bleu]

anniversary

do i recall
what we talked about
when we first met
up there in donegal
six years ago, almost to the day?
funnily enough i do.

the mikado, pinafore,
brideshead revisited, noel coward,
that was the stuff
of our chat –
oh, and the pursuit of love
by nancy mitford,
with her hons and counter-hons.
we sat in a wayside pub by a turf fire
and talked while the fiddler played his tunes.

a meteor shower
streaked the sky –
leonids i think they were.
and we drove out to the beach for a better view
where the tide smashed against the shore.

our headlights picked out montbretia
along the irish-speaking lanes –
a freshening of orange beside the temple-bell fuchsias
and the chinese red of your car.
both plants were blow-ins,
introduces species,
the same as we were.

richard tillinghast

[bas bleu]

the fall

let us praise their disregard for the threatened consequence,
let us praise it all,
let us praise the soft yielding to unspeakable temptation,
let us praise the fall.

let us praise their togetherness in guilt and judgement,
accepting the command
to go into the gloom of the murmuring jungle
but hand in hand.

let us praise the shelter of the fragile loving
each draws round each,
though they struggle every day with the intractable
they both learn and teach.

let us praise their exclusion from the tuneful gardens,
the new tasks, harsh and long,
let us praise the birth of a new stubbornness,
and then a new song.

anthony cronin

[Evdokija]

ja samo da kazem da nikada nisam najbolje razumela poeziju odnosno nikada nisam imala dovoljno strpljenja za istu.

ako postoji neka dobra dusa, zenskoga spola, koja voli poeziju i zeli da mi je priblizi recitujuci u neglizeu(da bi mi drzala paznju) neka mi se javi.

Unapred zahvalna,

Ev

[Speculum Columbae]

А земља си,
Не вода, ни жустро вино
Не по многу времену
Опет ти је повратак
У земљу.

Ловци Адови

По округлому колу овога света,
којено се лано окреће,
ваља нам по том колу
опипом ходити.
Опасно ходите,
не како немудри,
него каконо и премудри
и скупљајући време,
зашто дни су лукави,
зашто ко том
сакривају у миру
ловци адови
на нас, кано на птице,
мреже и склепе.

Гаврил Стефановић Венцловић


Fragment I

The fairest thing I leave behind is sunlight,
then shining stars and the full moon's face,
and also ripe cucumbers, and apples and pears.

Praxilla


GLASS

O Man! what Inspiration was thy Guide,
Who taught thee Light and Air thus to divide;
To let in all the useful Beams of Day,
Yet force, as subtil Winds, without thy Shash to stay;
T'extract from Embers by a strange Device,
Then polish fair these Flakes of solid Ice;
Which, silver'd o'er, redouble all in place,
And give thee back thy well or ill-complexion'd Face.
To Vessels blown exceed the gloomy Bowl,
Which did the Wine's full excellence controul,
These shew the Body, whilst you taste the Soul.
Its colour sparkles Motion, lets thee see,
Tho' yet th' Excess the Preacher warns to flee,
Lest Men at length as clearly spy through Thee.

Anne Finch, Countess of Winchilsea

[Orlando the Lady]

Iz filma "Dead man", izgovorene reci Dzonija Depa:



The ancient tradition that the world will be consumed in fire at the end of six thousand years is true;
As I have heard from hell.

The whole creation will be consumed, and appear infinite and holy, where as it now seems finite and corrupt.

This will come to pass by an improvement of sensual enjoyment.
If the doors of perception were cleansed, everything would appear to man as it is, infinite.

[Orlando the Lady]

Fragment I

The fairest thing I leave behind is sunlight,
then shining stars and the full moon's face,
and also ripe cucumbers, and apples and pears.

(Praxilla)




Dante, ovo fotografisemo, stampamo, uramljujemo, u dva primerka.

[Speculum Columbae]

April is in my mistress' face,
And July in her eyes hath place;
Within her bosom is September,
But in her heart a cold December.

Thomas Morley

[bas bleu]

clonmany to ahascragh

now that the rest of us have no weeping left
these things will do it for you:
willows standing out on leitrim moss,
wounds that "wept" in the talk of those before you,
rained-on statues from clonmany to ahascragh,
condensation on the big windows
and walls of a school corridor in derry
where i drew with warm fingers once upon a time
to make a face that wept itself away
down cold black glass.

compose yourself again. and listen to me.
you were never up here in my attic study
beyond the landing, up the second stairwell,
step-ladder steep, and deep, and leading back
down to life going on.
even so, appear
till i tell you my good dream.
be at the door
i opened in the sleepwall when a green
hurl of flood overwhelmed me and poured out
lithe seaweed and a tulmult of immense
green cabbage roses into the downstairs.
no feeling of drowning panicked me, no let-up
in the attic downpour happened, no
fullness could ever equal it, so flown
and sealed i feared it would be lost
if i put it into words.
but with you there at the door
i can tell it and weep.

and if ever tears are to be wiped away,
it will be in river country,
in that confluence of unmarked bridge-rumped roads
beyond the shannon, between the river suck
and the corrib river, where a plentiful
solitude floods everyone who drives
in the unseasonal warmth of a january afternoon
into places battened down under oyster light,
under names unknown to most, but available
to you and proclaimable by you
like a man speaking in tongues, brought to his senses
by a sudden plout on the road into ahascragh.

seamus heany

[smaug]

Evo izvol'te:

Momak ide vragolan,
Po gori se širi,
Lep je ka'no lepi dan
Što kroz goru viri.

A sa gore, kraj potoka,
Stazica se dala,
Jedna moma milooka
Tu je rublje prala.

Al' kad smotri vragolana,
Povikala seka:
"Oj, stazice, oj, tanana,
Dones' ga meneka!"

Viknu moma, pa ti brže
Za žbun jedan zađe,
A momak se čisto trže
I čudo da snađe:

"Jao mene, i do sada
Šetah ja po gore,
Ali ne čuh još nikada
Da slavuji zbore!"

Tako reče momak tuna,
Pa s' mlađan zahuja
Da on vidi iza žbuna
Tog čudnog slavuja.

Al' i moma iz zasede
Poskočila oma -
Beži, sele, eto bede -
Beži majci doma!

Beži moma, manu rublje…
Beži l' domu svome? -
Sve u goru beži dublje,
A momak za njome.

Beži moma, do kolena
None joj se bele -
Bele none do kolena
Momka su zanele:

"Ta da imaš krilo lako
Da prhneš oblaku,
Ne bi mene, čedo, jako
Utekla junaku!"

Pa se, mlađan, za njom stisnu,
Dohvati je sade:
"Jao mene!" - ona vrisnu,
Pa pod lipu pade.

O, da čudna valjuškanja
Po zelenoj travi,
O, da čudna ljuljuškanja
Da t' podiđu mravi!

Laki vetrić osme'nu se,
Listak liska dirnu,
Beli danak pokrenu se
Pa kroz lipu virnu.

Lipa brsne grane širi,
Šapće danu sjajnu:
"Viri, dane sjajni, viri,
Ali čuvaj tajnu!"

[Orlando the Lady]

POVRATAK

Dobrisa Cesaric

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići