Treća ili četvrta sreća.
Smatram da je užasno bitno da se beogradska Povorka ponosa napokon održi, posebno nakon deset godina od onog krvavog pokolja koji je doslovce zapalio i na neki način stvorio današnji LGBTIQ pokret na prostoru exYu. Iskustva aktivistkinja iz Hrvatske na prvom Beograd Prideu bila su ključan trenutak da se održi prvi Zagreb Pride, a prvi uspješan Beograd Pride samo je početak stavljanja LGBT prava u neupitan okvir političkog, dakle javnog prostora u kojem se zagovaraju ljudska prava. Pravo na javni prostor i fizička prisutnost u njemu, posebice na asfaltu gdje je prije deset godina tekla pederska krv nije samo simbolička pobjeda nad fašizmom i homofobnim nasiljem, već i ostvarenje potrebe svake osobe za javnim artikuliranjem . Kao što je nebrojeno puta već rečeno, svako u demokratskom poretku ima pravo na postojanje, a sukladno tome i na javno okupljanje i izražavanje.
Žao mi je samo što mi se čini da veću potrebu za održavanjem Povorke ponosa imaju vlasti nego LGBT zajednica, te što ovogodišnji organizatori, ili točnije jedan dio njih, imaju (ili su imali) potrebu da naprave diskontinuitet s prošlogodišnjim pokušajima. Tako se Povorka ponosa najedamput zove "parada", a prošogodišnji pokušaj je, prema ovogodišnjoj interpretaciji, propao ne zato što je Povorka 2010 bila zabranjena, već zato što je iz ovog il onog razloga nešto bilo "otkazano".
Također, žao mi je što na sajtu parada.rs ne stoji da su Beograd Prideu sestrinjski Prideovi upravo ljubljanska i zagrebačka povorka ponosa, iako je Lazar Pavlović na zagrebačkom skupu tako predstavljen prije nego se obratio okupljenima. Možda taj podatak Tadić ili ministar Ćiplić ne znaju, ali znaju svi oni koji su 10 godina "morali u Zagreb". Žao mi je što su ovogodišnji organizatori odustali od političkog diskursa i već su prihvatili politikanski diskurs (tipa "parada donosi turističkoj promociji" i sl), koji se ne razlikuje puno od ministra Ćiplića, Dačića ili Borisa Tadića, što me sve pak vraća na prvotnu sumnju da je "parada" potrebnija njima nego samoj zajednici. Žao mi je stoga što mi se čini da se radi o "državnoj" ili "vladinoj" paradi, umjesto povorci ponosa, prkosa i protesta za LGBT dostojanstvo, unatoč tim istim vladama, da li u Tadićevoj ili Đinđićevoj inkarnaciji, koje su dozvolile da se ona ne održi ili skrši.
Ono što mi je s druge strane drago da ne znam za osobu koja neće 10 oktorbra biti u Beogradu. Drago mi je i zbog toga što je Boban Stojanović promjenio mišljenje, jer kad se sjetim da je prošle godine govorio kako ne treba Beogradu "parada" koju čuva deset hiljada policajaca, jer da to šalje krivu sliku, a sada upravo radi na tome da prisiljava svu silu te iste države da u omjeru 1000:1 štiti sigurnost jedne grupe ljudi koja nikada do sada nije imala pravo koračati beogradskim ulicama. Upravo je to slika naših društava, da postoje neki fašisti koji bi nam to branili. Tadić, Kosorica i svi ti ini "velikodostojnici" trebaju da znaju - ili mi ili oni.
Smrt fašizmu, sloboda pederluku!