Ono, pak, što je bio najveći problem Đinđićeve „filozofije srpske istorije" bilo je distanciranje i od same demokratije.
(Aleksandar Molnar:
Recepcija Karl Šmitove ideje suverene diktature u delima Zorana Đinđića)
Zanimljivo je primetiti da pomenuto "distanciranje i od same demokratije", po mišljenju političkog analitičara Slobodana Antonića, izloženom u njegovom članku pod naslovom
Kud plovimo, kapetane?, karakteriše i aktuelni period Tadićeve vladavine:
"демократија је, у 2009. години, еродирана у три најважније тачке: парламентаризму, медијима и судству. Наш се парламент, с новим Пословником, претворио у аутомат за доношење закона. Пошто је Пословник свео на минимум право опозиције да расправља о законима, кроз скупштину је, у 2009, провучено чак 249 закона. То је, у односу на „ауторитарни Милошевићев режим“ који је „гушио парламентарну опозицију“ тако што јој је „ауторитарним Пословником ограничавао време критике“, значио пораст просечне брзине доношења закона од чак 800 посто! (Što bi rekao dr Ivan Hrastev, imajući u vidu slična bugarska iskustva: "Zakonodavni proces lišen je svoje uloge kanala za rešavanje konflikata i sveden je na prevođenje i usvajanje evropskog zakonodavstva.", Ivan Hrastev:
Zamka nefleksibilnosti) ... Репресивним Законом о информисању, од 31, августа, уведене су и драконске казне за медије, и тиме, практично, у већини гласила инсталирана принудна самоцензура. (Podsećaju li pomenute drakonske kazne na Vučićev Zakon o informisanju iz 1998. godine?) ... И трећи носећи стуб демократског поретка – судство, поткопан је управо у 2009. години. ... Општи је утисак да је најважнији критеријум за чистку међу судијама био политичког карактера, а да је овом „реформом“ владајућа структура желела да произведе контролисано и кооперативно правосуђе. То је могао јасно да сагледа свако ко се и мало удубио у јавне и закулисне радње вршене током ове „реформе“. (cf. Slobodan Antonić:
"Operacija 700": Kako je izvršena najveća čistka u istoriji srpskog pravosuđa)
I da zaključimo ovaj Antonićev lament nad srpskom demokratijom:
"Након „реформе“ медија, у Србији је, ето, завршена и „реформа“ судства. Медији и судство су стубови сваке демократије. Ако су они јаки, мали човек има шансу против велике корпорације, а сиромашан против богатог и моћног. Ако се они сломе, наша имовина, посао који радимо, деца коју волимо, наша слобода, па чак и наши животи, постају лак плен људи са новцем и везама. Од демократије остаје само име, а контролу над друштвом успоставља иста, клијентистичко-мафијашка структура."
(Slobodan Antonić:
"Operacija 700": Kako je izvršena najveća čistka u istoriji srpskog pravosuđa)
Ako prihvatimo kao tačne ove Antonićeve ocene o stavljanju "stubova demokratije" pod čvrstu kontrolu Tadićeve Demokratske stranke (i njenih finansijera), možemo se zapitati ne vodi li i Tadićeva vladavina u neki oblik "suverene diktature", u kojoj bi Demokratska stranka, bilo u "maloj koaliciji" (kao sada sa SPS-om), bilo u nekoj, očekivanoj, "velikoj koaliciji" (sa Nikolićevim naprednjacima), u nedogled ostala na vlasti? Kao što je nekada Savez komunista predstavljao "avangardu radničke klase" i iz toga crpeo svoje pravo na "suverenost", da li sada Demokratska stranka pretenduje na sličnu ulogu?
I da li možda sa pravom pretenduje na ulogu nekakve "avangarde srpskog društva" koja ga, uz upotrebu izvesne doze, kako bi Čomski rekao, "nužnih iluzija", vodi u pravcu neminovnog sočavanja sa realnošću? Posmatrano u nekom relativno kratkom roku (do narednih izbora), to suočavanje bi se odnosilo npr. na potrebu konačnog okončanja kosovske sage (cf.
Zašto me je Tadić ponovo oduševio?), na potrebu prihvatanja osnovnih prava LGBT osoba od strane većinske populacije ("Tadić podržao Paradu ponosa"...) itd.; u dužem roku to bi se odnosilo na pripremanje Srbije za socijalni i kulturni šok koji je, verujem, neminovno očekuje ("Kada se bude prenula iz sna, Srbija će se suočiti sa novom situacijom u kojoj će morati da stimuliše, ili bar prihvati imigraciju, koja će po logici migracionih tokova dolaziti sa Kosova i iz Azije. Ovo nije katastrofična, već realistična projekcija Srbije u naredne dve ili tri decenije.", Nebojša Katić:
Šok budućnosti) - u kojem kontekstu i priča o Kini kao jednom od "stubova" srpske spoljne politike dobija ponešto drugačiji smisao...
I tako...
