Bootstrap Framework 3.3.6

[Orlando the Lady]

,,Presuda"

Mama, ja dobila
Sad si zensko, sine

(Asja Bakic)

[Galadriel]

[poem]

XXIII

I REASON, earth is short,
And anguish absolute.
And many hurt;
But what of that?

I reason, we could die:
The best vitality
Cannot excel decay;
But what of that?

I reason that in heaven
Somehow, it will be even,
Some new equation given;
But what of that?

Emily Dickinson
[/poem]

[AngraMaina]

All My Pretty Ones

by Anne Sexton



Father, this year’s jinx rides us apart
where you followed our mother to her cold slumber;
a second shock boiling its stone to your heart,
leaving me here to shuffle and disencumber
you from the residence you could not afford:
a gold key, your half of a woolen mill,
twenty suits from Dunne’s, an English Ford,
the love and legal verbiage of another will,
boxes of pictures of people I do not know.
I touch their cardboard faces. They must go.

But the eyes, as thick as wood in this album,
hold me. I stop here, where a small boy
waits in a ruffled dress for someone to come ...
for this soldier who holds his bugle like a toy
or for this velvet lady who cannot smile.
Is this your father’s father, this commodore
in a mailman suit? My father, time meanwhile
has made it unimportant who you are looking for.
I’ll never know what these faces are all about.
I lock them into their book and throw them out.

This is the yellow scrapbook that you began
the year I was born; as crackling now and wrinkly
as tobacco leaves: clippings where Hoover outran
the Democrats, wiggling his dry finger at me
and Prohibition; news where the Hindenburg went
down and recent years where you went flush
on war. This year, solvent but sick, you meant
to marry that pretty widow in a one-month rush.
But before you had that second chance, I cried
on your fat shoulder. Three days later you died.

These are the snapshots of marriage, stopped in places.
Side by side at the rail toward Nassau now;
here, with the winner’s cup at the speedboat races,
here, in tails at the Cotillion, you take a bow,
here, by our kennel of dogs with their pink eyes,
running like show-bred pigs in their chain-link pen;
here, at the horseshow where my sister wins a prize;
and here, standing like a duke among groups of men.
Now I fold you down, my drunkard, my navigator,
my first lost keeper, to love or look at later.

I hold a five-year diary that my mother kept
for three years, telling all she does not say
of your alcoholic tendency. You overslept,
she writes. My God, father, each Christmas Day
with your blood, will I drink down your glass
of wine? The diary of your hurly-burly years
goes to my shelf to wait for my age to pass.
Only in this hoarded span will love persevere.
Whether you are pretty or not, I outlive you,
bend down my strange face to yours and forgive you.

[Ulix]

Originally posted by arwen_evenstar

[poem]

XXIII

I REASON, earth is short,
And anguish absolute.
And many hurt;
But what of that?

I reason, we could die:
The best vitality
Cannot excel decay;
But what of that?

I reason that in heaven
Somehow, it will be even,
Some new equation given;
But what of that?

Emily Dickinson
[/poem]

[Mars]

As Not To Live Alone

As not to live alone
We live with a dog
Surround ourselves with roses
Or worship a cross

As not to live alone
We choose make believe
Loving a memory
A shadow, any old thing

As not to live alone
We live for spring
and when spring is gone
We live for next spring

As not to live alone
I love you and I'll wait
It give me the illusions
That I'm not all alone.

As not to live alone
Some girls love girls
and some boys marry other boys

As not to live alone
Some have children
Children who are alone
Like all children

As not to live alone
We build cathedrals
where all the lonely souls
hang on to a star

As not to live alone
I love you and I'll wait
It give me the illusions
That I'm not all alone

[Ulix]

Na vest o smrti gospođe M. T.
(Danilo Kiš)

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
Srušiti takvu tvrđavu!
prožderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.
Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)

[poison]

Her voice
(Oscar Wilde)

The wild bee reels from bough to bough
With his furry coat and his gauzy wing.
Now in a lily-cup, and now
Setting a jacinth bell a-swing,
In his wandering;
Sit closer love: it was here I trow
I made that vow,

Swore that two lives should be like one
As long as the sea-gull loved the sea,
As long as the sunflower sought the sun,—
It shall be, I said, for eternity
’Twixt you and me!
Dear friend, those times are over and done,
Love’s web is spun.

Look upward where the poplar trees
Sway and sway in the summer air,
Here in the valley never a breeze
Scatters the thistledown, but there
Great winds blow fair
From the mighty murmuring mystical seas,
And the wave-lashed leas.

Look upward where the white gull screams,
What does it see that we do not see?
Is that a star? or the lamp that gleams
On some outward voyaging argosy,—
Ah! can it be
We have lived our lives in a land of dreams!
How sad it seems.

Sweet, there is nothing left to say
But this, that love is never lost,
Keen winter stabs the breasts of May
Whose crimson roses burst his frost,
Ships tempest-tossed
Will find a harbour in some bay,
And so we may.

And there is nothing left to do
But to kiss once again, and part,
Nay, there is nothing we should rue,
I have my beauty,—you your Art,
Nay, do not start,
One world was not enough for two
Like me and you.

[LeDeNa_]

Jel moze ovde i prica neka???

[LeDeNa_]

Lepa Hodzina kci

Jedva je cupala noge iz teskog, sivog blata. Nalazila se u nekoj cudnoj gradjevini, grubih, nedovrsenih zidova. Citav svet, sve oko nje, bilo je sive, turobne, bezivotne boje. Mimo nje promicali su ljudi obuceni u sive dronjke i prnje, sivih upalih lica, mrtvih ociju. Citav svet, sve oko nje se raspadalo. Bio je to svet kome je neko oduzeo energiju. Entropija. Nisu postojale boje, sem sive. Sivo, olovno nebo pritiskalo je odozgo. Nije bilo zvuka. Nije bilo svetlosti. Ni radosti. Samo tuga, sivilo i propadanje.

Nije bilo zivota.



Probudila se, uzdrhtala i znojava. Minutima je posmatrala Njeno lice pored sebe, vracajući se u zivot. Otvorila je oci i nasmesila se. Videvsi njeno lice i strah u ocima, zagrlila ju je, a ona joj je ispricala san. Utesila ju je poljupcima.

Sada je znala da je sanjala buducnost.


-o-

Citava kuca bila je grobnica. Zivela je u grobnici. Grobnici secanja. Groblju uspomena. Ili, bolje bi bilo reci, u hramu. Posvecenom Njoj. A ona je bila vernik i apostol.

Sve je bilo kao dana kada se nije vratila.

Slike, njih dvoje, nasmejani, prasina na komodi, uvelo cvece u vaznama. Njena odeca, uredno slozena, kao da ceka da je obuce. Njene knjige, neke slozene na policama, a neke razbacane po kuci, tamo gde bi ih ostavila. Ponekad bi citala nekoliko knjiga istovremeno, ponekada trazila samo neki odlomak, sentencu, drag deo.

Zatvorila je oci i ugledala njen osmeh. Kako joj se oci sire svaki put kada bi je ugledala. Borice, u uglovima usana, koje su joj davale vedrinu. Oci, toliko zive, toliko duboke, nisu dozvoljavale da skloni pogled sa njih.

Gde god bi se okrenula, nalazila se Ona. U uglacanim daskama poda. U rukopisu njenog dnevnika (Avganistanci imali su obicaj da pre svadbe daju mladoj svoj dnevnik, kako bi ona znale sve o njima pre no sto krenu za njih).

U cetkici za zube. U mirisima njenih stvari. U zacinima u kuhinji koje je nabavila, a ona za vecinu nikada ranije nije ni cula. U hiljadama sitnica koje je koristila, donela i ostavila za sobom.

U njoj.

Drugi deo njenog zivota odvijao se u snovima. Sanjala ga je. Iz dana u dan, iz noci u noci. Ponekad se ne bi setila snova, i zacudjena bi se budila na vlaznom jastuku, ne shvatajuci u prvom trenutku zasto je mokar, a onda bi secanje navrlo i nova niska bisera pridruzila bi se bolu istocenom u noci.

Nije zelela da se probudi. Sanjala je. Sanjala je nju, kako razgovaraju. Videla joj je zacetak suza u ocima, sijale su, isijavale, ljubav, tugu, sve ono sto joj je jos htela reci, pokloniti, a za sta nije preostalo vremena, sto je ostalo zauvek neizreceno i prepucteno bespucima zaborava.

Prinela je ruku njenom licu, dodirnula obraz, nezno, obazrivo, plaseci se da ce nestati, da ce ukoliko samo za tren zatvori oci, trepene, ispariti, vratiti se u limb, ostaviti je ponovo samu, samu, bez Nje...

Bez nje.

Osetilajoj je toplinu obraza. Ruka joj krete ka njenoj kosi, zeleci da jos jednom uroni u nju, prosara prstima, promrsi. Prinela je usne njenima, poljubila je, usisala usnama, uzimajuci je ocajnickii, plaseci se da napusti ovaj trenutak kada je opet ima, kada je ponovo njena, kada su ponovo zajedno i jedno, moleci se Bogu, molećc se svemu u sta je verovala da se ovaj tren zaledi u vremenu i potraje zauvek.


Bila je svesna da se jednom nece probuditi. Da ce ostati u njenom zagrljaju. Pomislila je, zna li iko, da bi dala sve sto poseduje, svoj zivot, samo da jos jednom oseti njene ruke u svojima, da jos jednom potone u njeno narucje, da jos jednom oseti toplinu i njeno telo koje joj kaze „tvoja sam”? Zna li iko, koliko vredi jedan zagrljaj?

Ona je znala njenu vrednost.

Fuge su ionako trajale sve duze, i bila je beskrajno zahvalna zbog toga. Ima li neceg lepseg no otici dok je u njenim rukama?

-o-

Posmatrala je prasinu kako se kovitla na ulici pod vetrom pustinje. Cula je priguseno stenjanje, sapat, ponekad tuzan jauk, kada bi neki dasak prodro kroz bedeme njene grobnice. Ulica je bila pusta. Tek ponekad, brzim korakom bi prošla neka zena u crnoj burki, ili bradati musakrac u kratkim pantalonama. Povremeno bi protutnjao Hamer pun americkih vojnika. Stajala bi kraj prozora satima, gledajuci u prazno, posmatrajući a ne videci, sve dok se ne bi prenula, nesvesna kako se uopste našla na tom mestu, praznih misli i olovna srca.

Trgla se videci malu devojcicu, odevenu u hidzab, kako trci ulicom ka kapiji preko puta njenog stana. Setila se sebe i svojih sestara, njihovih igara, lupanja drvene kapije okovane zeljezom, ruzicnjaka u dnu dvorista, cesme sa pumpom pored nje, setila se svog oca Hodze, uvek namrstenog, ozbiljnog, kako joj kuva crni caj, zeleci i, kao i njene sestre, da mu ugode, vapijuci da iscupaju neki osmeh iz njegovog uvek zatvorenog lica, koji ce potvrditi da ih ipak voli. Bila je pretposlednje dete, cetvrta kci svoga oca, koji je ocajnici zeleo sina, naslednika imena Kuce. Kao mala, nije shvatila zasto je Babo nikada ne uzima sebi, zasto je kaznjava nakon najmanje greske, nakon glasnog uzvika, smeha...

Tek kada joj se mati porodila Hafizom, konačno se na lice njenog oca doselio osmeh, ponekad bi se i njoj nasmejao, a u onim zaista retkim, velicanstvenim prilikama, pomilovao po glavi.

Cesto bi se okupili nakon vecernjeg namaza, te bi im Babo citao odlomke iz Kur’ana, jer je bio jedan od retkih koji je umesto napamet naucenih sura znao arapski, objašnjavao bi reci Muhamedove, upucene mu od Boga jedinoga, Alaha.

Jos od malena naucila se smernom ponasanju, postovanju roditelja, pravilnom oblacenju. Babo joj je cesto znao objasniti, zasto kada izlazi iz kuce mora nositi burku ili nikab, da ce samo tako ostati cista, da ce je smerna odeca zastiti od fitneta. Tako bi, uz pratnju oca ili strica, isla do bazara, dok bi joj samo sake i oci izvirivale iz crnine.

Kada se zadevojacila, preko ociju je stavljala i zar, u zelji da još vise udovolji Babi, osecajući, da sto je veca njena smernost, to ce je Babo vise voleti. Videla bi, ponekad, kao se Babine oci smese, videvsi je tako odevenu. Omotana teskim odorama, sa zarom na licu, osecala bi se zasticenom i voljenom.Ali, suze su bile unutra..

-o-

2001. godine dosli su Amerikanci, kada je imala dvanaest godina. Babo bi pljuvao na zemlju kada bi ih video ili kada bi ih neko od njegove brace pomenuo, nazivajuci ih nevernicima i psima. Zemlja je bila iscrpljena, prvo Rusima, zatim Talibanima, a onda i Amerikancima. U kvartovima je bilo vise rusevina no citavih kuca. Na ulicama su trunule zardjale olupine, dajuci im lice potpune pustosi i propadanja.

U svojoj sesnaestoj godini, uveliko je bila spremna za udaju, kako su to njeni roditelji smatrali. Majka bi ponekad, stidljivo, govorila o nekoj porodici, govoreci uvek o glavi porodice, ocu, tek uzgred pominjuci i sina, opisujuci njegove vrline. Razgovori o tim strancima, nisu joj skoro nista znacili, sem nekog cudnog uzbuđenja, koje ni sama nije znala da objasni. Mozda zbog toga sto je po prvi put u zivotu ona bila ta kojoj se posvecivala paznja.

Jednog jutra, u ranu jesen, prvi put je NJU videla. Bila je na pazaru, sa stricem, kupujuci voce. Upravo je birala Nar, kada je sa druge strane tezge videla Nju. Pogledi su im se slucajno ukrstili, a ona joj se nasmesila. Ostala je zaledjena, sto zbog osmeha, sto zbog straha da je to brzo ukrstanje ociju video i stric. Brzo se osvrnula, ali je on bio zauzet razgovorom sa coravim prodavcem za susednom tezgom. Niko drugi to nije opazio. Nije imala hrabrosti da jos jednom podigne pogled, vec je ne gledajuci sta radi, ostavila voce i brze bolje odvukla strica kuci.

-o-


Na papiru je stajao broj telefona u Kabulu, i jedno ime. Lara.

Premetala je po usnama i mislima, pustajuci da se kotrlja u njoj, dopustajuci da je oseti. Lara.

Treceg dana, u mrklo doba noci, spustila se u sobu gde je Babo primao vernike, zatvorila vrata, i do jutra posmatrala crni telefon na stolu. Popela se nazad u svoju sobu, a da ga nije dotakla.

To se ponavljalo iz noci u noci sve do sedmoga dana, kada je, zatvorivsi vrata, ne cekajuci ni casa, podigla slusalicu i okrenula vec odavno napamet naucen broj. U slusalici je zasustalo, a zatim zazvonilo. Ti sekundi bili su i najduzi u njenom dotadasnjem zivotu. Svaki zvon, svaka pauza odzvanjala joj je vekovima. I upravo u trenutku kada se njena hrabrost slomila, kada je krenula da odlozi slušalicu nazad u leziste, sa druge strane zacuo se zenski glas.

„Lara”, rekla je i zacutala.

Tisina je preplavila sobu. Nije ni disala. Prsti su joj pobeleli od stiskanja slusalice.


„Lara?”, ponovi ona. „Da.”, odgovori glas s druge strane zice.


-o-

Citave nedelje taj osmeh nije joj izlazio iz glave. Sa njime bi legala, sa njime bi se budila. Vremenom je postala svesna i ociju koje su je pratile. Ociju koje su se smejale same za sebe.

Majka i sestre primetile su njenu zamisljenost, te su je zadirkivale, ne znajuci o cemu se radi. Iduceg petka, ponovo je sa stricem otisla na pazar. I za istom tezgom, ponovo je bio ona. Da li je cekala? Dolazila svaki dan? Da li radi tu? Hiljadu misli rojilo joj se u glavi. I onda, ponovo te oci, u kojima se zaceo nagovestaj osmeha, a kada su se zasmejale, to su otpratile i usne. Ponovo je pobegla.

Iduce nedelje, ne gledavsi u njenom prvcu, praveci se da je slucajno, prisla joj je, te prebirajuci po vocu na tezgi, slobodnom rukom stavila cedulju u ruku. Zgrcila je saku, citavo telo, u stomaku joj je bio cvor, zazmurila je, ostavsi tako, a kada je otvorila oci, nje vise nije bilo.

Kuci, u osami svoje sobe, satima je posmatrala zguzvani komad papira, plaseci se da ga dodirne, plaseci se i istovremeno radujuci onome sto on nosi sa sobom.

Istovremeno se plasila onog sto pise na njemu, ali se plasila i sebe. Instikt joj je govorio da ono sto ce učiniti moze da joj promeni citav zivot.

Tako je i bilo.


-o-

Razgovori su trajali sve do jeseni, svake noci, ponekad do jutra. Nikada nije pomislila, ni naslutila da se neko moze upoznati toliko, da se sa nekim moze postati tako blizak, zavoleti, a ne videti je nikada. Ajsa nikada nije bila govornik. Nikada, doduse nije imala ni prilike da mnogo govori; ali sa Larom, to je nekako teklo samo od sebe, bez napora, spontano, otvarala joj je dusu, i ona njoj, bez zazora, bez razmisljanja, njihovi razgovori tekli su poput planinskog potoka, zuborili, skretali, usporavali i ubrzavali, kao sto bistra voda prati tok.

Posle par meseci znala je o njoj sve sto se moglo znati, kao i ona o njoj. Znala je njene tajne, znala je cega se plasila, cega se stidi. Upoznala je.

Sa sest godina usvojila ju je bracni par britanskih diplomata, koji je par godina kasnije, kada su dosli Rusi, napustila Kabul da bi bio postavljen u Evropi. Prvo Pariz, a zatim Beograd. Studirala je knjizevnost i filologiju istovremeno. Zbog zemlje u kojoj se nalazila, izabrala je Slavistiku. Citala joj je ponekad, kratke price i pesme koje joj je prevodila. Kada su Amerikanci zbacili Talibane, njeni roditelji ponovo su dobili postavljenje u Avganistanu.

Postojalo je nesto zbog cega se plasila. Ona je bila od Hazara, slugu, i to Siit. Njen otac bio je Pastun, Sunit. U njenom narodu Hazari su bili sluge. Talibani su ih maltene istrebili. Ni njen otac nije imao visoko misljenje o njima, mada mu je jedna Hazarska porodica sluzila kao sluzincad vec vise decenija.

Lara je odrastala sa roditeljima druge vere i jedva bi se mogla nazvati Muslimankom. Nije joj to smetalo. Kao ni njoj njeno Verovanje. Postovala je i nju, i ono u sta veruje.

Razgovori bi potrajali verovatno ko zna koliko dugo, da otac jedne noci nije usao u sobu. Ostala je da stoji, ukopana, kao srna pod svetlosti farova, sa slusalicom na uhu, posmatrajuci kako njenom Babi navire crvena boja u lice.


-o-


Nedelju dana nije joj dozvoljeno da izadje iz sobe. Voda, hleb, molitva.

Molila se Alahu, Pravednome, iz dana u dan, iz sata u sat, zeleci i samo jedno – da joj vrati Lara. Prvi put u zivotu saznala je sta je samoca. Istinska, prava samoca. Kada ti neko odjednom oduzme nesto sto ti je znacilo najvise na svetu. Odjednom se nasla iscupana, gola na vetrometini, ne znajuci ni gde ce ni kud ce, sibana groznicom zelje i nedostajanja. Kao ptic izbacen iz gnezda.

Nedostajala joj je.

Nedostajala.

Nedostajala.

Tukli su je svaki dan.....
Tecite, suze moje, pomisli.


-o-
Vukla se po kuci kao duh. Tek prikaza nekdasnje devojke u cvatu.

Videla je uplasene poglede na licima svojih ukucana, njenog brata i sestara, videla je strah u ocima svoje majke, tugu koju je delila sa njom, a koju nije smela priznati i pred ocem podeliti sa svojom kceri.

Lice joj je posivelo. Sa njega je nestala radost i zivost. Nesto u njoj je umiralo sa svaki sledecim trenom. Iz dana u dan, iz noci u noc.

Svakoga dana bilo ju je sve manje i manje.

-o-


Tacno mesec dana nakon zadnjeg razgovora, Lara je zakucala na kapiju. Otac joj je naredio da ode u svoju sobu.

Kasnije se nije tacno secala tih trenutaka neizvesnoti. Um joj je bio u potpunom haosu. Nada, strah, neizvesnot, zelja...sve to je bilo pomesanu u jednu nerazmrsivu gomilu zbog koje je jedva disala, lica i dlanova priljubljenih uz grubu teksturu drvenih vrata.

Sisla je...

Babo se okrenuo, ociju koje su je naterale da ustukne korak unazad. U njima nije bilo niceg sto je poznavala. U nju je gledao potpuni stranac. U njima su se nalazile samo dve stvari.

Mrznja.

Prezir.

Pljunuo je na pod. . Babo je drhtao citavim telom.Podigao je ruku...Teska je, jako...

„Idi”, procedi on....
„Idi”, ponovi jos jednom, otvorenih ociju koje ju nisu videle. Udahnula je, a sa udahom, kao pozadinsku muziku, cula je jecaje svoje majke.

Okrenula se i otisla iz oceve kuce da se vise ne vrati u nju. Vise ga nikada nije videla.


-o-

Zivot sa Larom bio je – zivot. Po prvi put u svome zivotu svaki dan imao je svoj razlog postojanja, budila se i legala sa osmehom i na usnama, radovala bi se, banalne stvari postale su smislene, zivela je i uzivala u svakom trenutku. Iz dana u dan otkrivala je sebe, otkrivala je nju. Ponekad lako, ponekad tesko, rusili su se tabui, nametnute i samonametnute zabrane koje su u nju usadjivane citavog zivota.
.....................Nedostajale su joj sestre...

-o-

Sreca je potrajala devet meseci.

-o-


Radila je kao prevodilac za vladu. I jedne veceri jednostavno je nije bilo. Vecera je vec uveliko bila hladna, a nje i dalje nije bilo. Zvala je kancelariju, bez odgovora. Luda od brige, hodala je po sobi, napred-nazad, kao zver u kavezu, da bi u ponoc zacula udarce na vratima.

Kao bez duse potrcala je kapiji, zastavsi samo za tren hvatajuci se metalni obruc, da udahne, znajuci sta je ceka i pre no sto je otvorila.

Ispred kapije stajala su dvojica policajaca sa turbanima na glavama. Pogledavsi ih u lica, pre no sto su ista stigli da kazu, s vriskom je pala na kolena.


-o-


Nakon sahrane, dani su joj se sveli na stupor i trenutke lucidnosti, kada bi ozivljavala proslost. Prolazila bi kroz prostranu kucu, kroz sobe i hodnike, trazeci je, trazeci njene seni i tragove. Nocu bi prizivala snove da joj je donesu i vrate.

Cekala je da njeno vreme dodje.

Ulicom je trcao, posrcuci i, bradati mladic, tek zamomcen. Razdrljena kosulja bila mu je crvena na ramenu i grudima. Osvrtao se za sobom, saplitao, padao, ustajao ponovo, podizuci oblacice prašine na mestima gde bi se srusio. Dokopao se kapije, skoro provalio kroz nju, da bi par trenutaka kasnije zacula kako udara po ulaznim vratima.
...............................................

Podigla je pogled i na vratima videla vojnika sa puskom u rukama. Bez pitanja, vojnik je zakoracio u sobu, udarivisi je cizmom po sred lica. Pala je tesko na ledja, ispruzivsi se po podu, osecajući sopstvenu krv u ustima.

„You, go left! Jim and Mike, upstairs! Go now!”. Vojnici su se rastrcali po kuci, ruseci i lomeci sve pred sobom.

„Clear!!!”, urlali su, jedan po jedan, provaljujuci iz sobe u sobu. Cula je kako nogama razvaljuju vrata.

-o-


Sedokosi je otisao. Oziljak je okupio ostale vojnike oko sebe, nesto im govorio, pogledavajuci prema njoj. Ostali vojnici takodje su je pogledavali, a ono sto im je citala na licima nije joj se dopadalo ni malo.

Jedan od vojnika ode do vrata i zakljuca ih. Ostali je okruzise, kao copor vukova koji opkoljava zrtvu.

„Take off your clothes, bitch!”, viknu Oziljak. Gledala ga je ne razumejuci šta zahteva od nje. „Are you deaf?”, viknu. „Take off!!!”, razdra se ponovo, pokazujuci prstom ka njoj, a zatim se hvatajući za kosulju i cimajuci je.

Shvatila je sta se od nje trazi. „Ne, ne, zamuca, vrteci glavom. Molim vas, ne.”

„Hold her!” naredi Oziljak, a vojnici je uhvatiše za ruke i podigose na noge.

...................................................................

-o-


Pred ocima bila je Lara . Kao da je gledala i pozivala. Njeno lice nalazilo se tu, tacno ispred nje......Ustala je i otisla na poslednji sprat...Stala je na ivicu....

Ti si moje svetlo i moja tama.


Pokusali su iskopati te

Sa sretnim vidom iz ocinjih jama.


I bez ociju Te mojih vidim


Jer Ti si

Moje svetlo

I moja tama.

Suze nisu bile sad tu.....

Bez komentara....

by LeDeNa___

necu vise...

[mrgud]

Posle Njenog Odlaska

Kad sunce iščezne iza gora, oblačim svoju plavu odeću sa širokim rukavima i odlazim da spavam medju bambuse, koje je ona volela.


Tu Fu (712-770), kineski lirski pesnik

[Ulix]

Rođak smrti
(Endre Adi)

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov samrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca, pesnika i bolesnika
Utočišta.

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

(1907)

[bas bleu]

somewhere i have never travelled, gladly beyond

somewhere i have never travelled, gladly beyond
any experience, your eyes have their silence:
in your most frail gesture are things which enclose me,
or which i cannot touch because they are too near

your slightest look easily will unclose me
though i have closed myself as fingers,
you open always petal by petal myself as spring opens
(touching skilfully,mysteriously) her first rose

or if your wish be to close me, i and
my life will shut very beautifully, suddenly,
as when the heart of this flower imagines
the snow carefully everywhere descending;

nothing which we are to perceive in this world equals
the power of your intense fragility: whose texture
compels me with the color of its countries,
rendering death and forever with each breathing

(i do not know what it is about you that closes
and opens; only something in me understands
the voice of your eyes is deeper than all roses)
nobody, not even the rain, has such small hands

e.e. cummings

[poison]

W. H. Auden
Stop all the clocks, cut off the telephone


Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crepe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last for ever: I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.

[poison]

Сергея Александрович Есенин

Письмо к матери


Ты жива еще, моя старушка?
Жив и я. Привет тебе, привет!
Пусть струится над твоей избушкой
Тот вечерний несказанный свет.

Пишут мне, что ты, тая тревогу,
Загрустила шибко обо мне,
Что ты часто ходишь на дорогу
В старомодном ветхом шушуне.

И тебе в вечернем синем мраке
Часто видится одно и то ж:
Будто кто-то мне в кабацкой драке
Саданул под сердце финский нож.

Ничего, родная! Успокойся.
Это только тягостная бредь.
Не такой уж горький я пропойца,
Чтоб тебя не видя, умереть.

Я по-прежнему такой же нежный
И мечтаю только лишь о том,
Чтоб скорее от тоски мятежной
Воротиться в низенький наш дом.

Я вернусь, когда раскинет ветви
По-весеннему наш белый сад.
Только ты меня уж на рассвете
Не буди, как восемь лет назад.

Не буди того, что отмечталось.
Не волнуй того, что не сбылось, -
Слишком раннюю утрату и усталость
Испытать мне в жизни привелось.

И молиться не учи. Не надо!
К старому возврата больше нет.
Ты одна мне помощь и отрада,
Ты одна мне несказанный свет.

Так забудь же про свою тревогу.
Не грусти так шибко обо мне.
Не ходи так часто на дорогу
В старомодном ветхом шушуне.


Prevod

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

[poison]

John Donne

Farewell to Love

Whilst yet to prove,
I thought there was some deity in love
So did I reverence, and gave
Worship, as atheists at their dying hour
Call, what they cannot name, an unknown power,
As ignorantly did I crave:
Thus when
Things not yet known are coveted by men,
Our desires give them fashion, and so
As they wax lesser, fall, as they size, grow.

But, from late fair
His highness sitting in a golden chair,
Is not less cared for after three days
By children, than the thing which lovers so
Blindly admire, and with such worship woo;
Being had, enjoying it decays:
And thence,
What before pleased them all, takes but one sense,
And that so lamely, as it leaves behind
A kind of sorrowing dullness to the mind.

Ah cannot we,
As well as cocks and lions jocund be,
After such pleasures ? Unless wise
Nature decreed (since each such act, they say
Diminish the length of life a day)
This; as she would man should despise
The sport,
Because that other curse of being short,
And only for a minute made to be
Eager, desires to raise posterity.

Since so, my mind
Shall not desire what no man else can find,
I`ll no more dote and run
To purse things which had, endamaged me.
And when I come where moving beauties be,
As men do when the summer’s sun
Grows great,
Though I admire their greatness, shun their heat;
Each place can afford shadow. If all fail,
’Tis but applying worm-seed to the tail.

[smaug]

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

[tintily]

ne znam da li je neko vec stavio...

NE BIRA SE LJUBAV

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se oduprijeti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
vidjeti.

Volio bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

[2kune]

Što radi policija?
...mater joj jebem!
......svi su oni pičke!
.........pederi što se u bulju jebu!
Tamo gdje je puko asfalt raste stidljivi različak.
............Kosovo je srce Srbije!
...............nabijem te na kurac!
..................pičko jedna!
Što radi policija?

[dharmox]

Tako ste mi bliski, dragi tako,
Kao da ovo i ljubav nije;
Mislim da je tako u anđela
U raju, gde se sreća pije.


I slobodno uzdišem opet.
Dečački verujem u savršenstvo.
A možda...ovo i nije ljubav...
Već nešto...
..............nalik......
....................na blaženstvo...


I vaša sveščica u sivom
S pesmama... Sve je bilo novo!
I shvatih: patiti znači -
Zavoleti nekog, znači - ovo.

[Anhedonie]

Vladislav Petkovic Dis

Utopljene duse

Još jednom samo, o, da mi je dići
Ispod života svet umrlih nada,
Još jednom samo, o, da mi je ići
Prostorom snova pod vidikom jada.

Potajna slabost i žudnja ka sreći,
Skrivene misli u boji ljubavi,
Njen pogled nekad sve što znade reći,
Još jednom samo da je da se javi.

U harmoniji svetlosti i tame,
Lik duše trajno gde se od nas krije,
Gde svesti nema, već ideje same,
Otkud bol sleće, da osećaj svije

U meni o njoj, o lepoti, cveću
I o mladosti – o još jednom samo,
Da mi je da se moje misli kreću,
Da mi je da sam još jedanput tamo.

Da mi je da sam u predelima onim,
Gde su mladost, san i uspomene,
Kod negda svojih da je da se sklonim
S lepotom njenom što k`o miris vene.

Il` da je groblja, senki, vetra, zvuka
I igre mrtvih, avetinja kolo,
Da je bolova, sećanja, jauka –
Znamenja, da sam nekad i ja vol`o.

Al` nije. Ja znam svi ti dani stari,
I želje, njena tuga i lepota,
I nežne veze osmeha i čari
Nemaju više za mene života.

Nemaju više života ni za nju
Sva njena ljubav i moja stradanja,
Dremež i suton i noću i danju.
Nama se spava. Nama se ne sanja.

Gube se redom, trunu pod životom
Aleje bola i podneblja plava,
I moja lira sa njenom lepotom,
Tugom i srećom…Da je da se spava.

I samo katkad, al` to retko biva,
Nju kada vidim posred ovih žala,
Prilazi k meni neka magla siva,
Nagovest bleda dalekih obala.

Gledeći dugo taj magleni veo,
Kamo se dani moji razasuše,
Širi se pokrov velik, prostran, beo,
Pod kojim leže utopljene duse.

[sofia]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=VFy7Xidb ... re=related[/youtube]

[starsailor]

Originally posted by smaug

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

[dukkehjem]

Originally posted by Ulix

Na vest o smrti gospođe M. T.
(Danilo Kiš)

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,
kakav uspeh,
Srušiti takvu tvrđavu!
prožderati toliko mesa,
skrckati toliko kostiju
za tako kratko vreme.
Potrošiti toliku energiju,
brzo, kao kad se ispuši cigareta.
Kakav je to bio posao, Smrti,
kakva demonstracija sile.
(Kao da ti ne bismo
verovali na reč.)

Svatovi

Iz mog doma
izlaze svatovi

Crni su mi odnijeli
majku

a bijeli
sestru

Mome srcu jednako zvuci
pucaju li zvona
ili zvone puske

Iz mog doma
izlaze svatovi

***
Apolinerovi ljubavni snovi

Redovi pisani
na prljavim odrescima kartona
na listovima
kalendara
na koricama Mercure de Franca

brogadir 38. artiljerijskog puka
duboko u sumi
ceka odgovore

na novu godinu 1915
u vozu
izmedju Nice i Marselja

ogromno plavo more
i jutro puno svetla
susret
na fonu rata
kise
i ocajanja

i napravi joj
prsten
od komadica bakra
nemacke granate
kalibra
77

o ta jasna slika
snaga duha
jedne Viktorije Kolone
i misticni zar
Svete Tereze

rat
ta gola drama
raspadanja
bedemi
od zivog mesa

mirisni andjeo
lebdi
iznad crnog
dima

noz za hartiju
napravljen takodje od nemackih
granata
dugmad sa sinjela
blistavo krilo
leptira

mirisni andjeo lebdi
iznad crnog
dima

[LeDeNa_]

Izgubili smo smisao za traženje
zbog tuga koje su nas saplitale
preko kojih smo padali
i dizali se uvijek slabiji i umorniji.

Imali smo i želje i snove
koji su nam izmicali
brže nego smo ih mogli odsanjati.
I kad smo im na dohvat bili
košmar smo dobijali (kao medalje oko vrata)
mjesto njih.
Izgubili smo se na kraju
ne znajući što tražimo
snove ili sebe same
Dozivanja nam nikada nijesu ličila na uzaludnost kao tada



Željko Lompar

[Ulix]

Ratni zločinci
(Dragoslav Dedović)

poznavao sam neke od njih
čitali su rilkea
odmjerenim pokretima spuštali su
nedopijenu čašu vina na rub stola
čak su uživali u molitvi
saosjećali sa unesrećenima
hrabrili posrnule tu i tamo
pisali stihove tumačili istoriju
mislim da su sebe smatrali
pravdoljubivim

poznavao sam i neke od žrtava
raspravljali su sa svojim dželatima
o rilkeovoj leukemiji podižući
odmjerenim pokretima čašu vina
do ruba usana

[AngraMaina]

^ odlična



K. Karyotakis
RETURN

Tr. by Peter J. King and Andrea Christofidou


In your current is the laughter of the gods,
Saronica immortal, the blessing of our ship,
like your deep calm, and just as deep the tempest
we'd have heard here.

Beneath the hoar-frost, body damply torpid,
the dove that's Athens shivers,
is enraptured, and awaits the distant sunrise
like a bride.

Where the clouds clear, there the sky is Pegasus' flank,
as fair as the fate of the Parthenon;
Zeus inverts a glass to spill the
flood of dreamlight.

Prodigal, I arrive a child again to you, to bend
before the breeze just like a flower;
earth, sky, and sea of Attica, to you I'll always
owe the Song!

[lazarus]

Česlav Miloš - EMIGRIRATI


U snovima vraćaju mi se godine provedene u domovini.
I tek tada znam koliko sam patio.
Naši minuli životi su sakriveni,
Ili zazidani, kao što to rade pčele,
Lepeći voskom mesta koja su oštećena.

Ko bi uspeo da opstane čuvajući uspomene
Na sva poniženja naše uzvišene ambicije,
I blagog gledanja na bednika
Koji misli da ono što je imalo kod kuće, ima i ovde neke vrednosti?

Kad bih za mlade sastavljao svedočanstvo,
Ne bih ni jednom rečju pominjao uspeh.
Koji, naravno, biva, ali je gorak.

[LeDeNa_]

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaze;
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama!"

Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.

Ne kaze joj; "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu...!"

Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol.

Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.

A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.


Vesna Parun

[LeDeNa_]

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja


P. Neruda

[Ulix]

Malo feminističke poezije iz zbirke Doroti Parker bluz Radmile Lazić.

Sorry, Gospode

Švorc sam, Gospode.
Prazno srce, prazna pica,
Izvrnuti džepovi moje duše.
U glavi tek ponešto zveči
Kao u konzervi prilog za Crveni krst.
Tutni nešto, Bogo, u moj buđelar.

Prazna sam i bez prebijene
Srce mi pišti ko čajnik.
Negde vidici pucaju od lepote,
Ovde sumrak pritiska kapke.

Sve sam protraćila, proćerdala.
Sve spiskala.
Sada Ti udeli, nahrani, isceli.
Pre nego što ubeležiš,
Daj pljugu, daj kintu,
Daj kitu, ovoj grešnici.

Daj mi danas.

Niti sijem, niti žanjem,
Niti predem,
Tebe poslušah, Bogo,
Sad Ti pobrini se za me.
Izležavam se do podne.
Danju unaokolo cunjam, gluvarim,
Noću nad rukopisima il po barovima
Dreždim, krvarim.
Ujutru stajem na hladan pod srca
Tvog sina, tvog čeda.
Njušim njegovo međunožje
Kao keruša svoje male.
Jer, Ti kaza:
Sve što hoćete da vama čine ljudi,
Činite i vi tako njima.
Al šutnu me taj čova,
Istrese me ko pesak iz sandale.

Više mi ništa ne ide od ruke -
Uska vrata, tesan put.
Ne bulji u mene, Bogo,
Ne drži me zemljina teža,
Nacvrcana sam, gubim korak,
Ulica mi je sve krivlja,
Kuća sve dalja,
Pruži ruku, pruži prst,
Ko luču, ne ko prut.

Život cvili kao usna harmonika,
Daleko sam zabasala.
Ne razlikujem više vrste ptica,
Biljaka, drveća, strane sveta,
Rečne od morskih riba,
Izvor od ušća.
Snove po kojima gacam
Od ulice kojom njišem kukovima.

Više puta voleh zauvek,
Moje srce beše vrela ringla,
Sad je vrč razbijen.
Seks neuprljan ljubavlju,
Moja je deviza.
Sve druge želje stresoh
Ko kišne kapi sa kaputa.
Gospodi pomiluj!
Pevam o duši utopljenoj,
Koju ne mogu na obalu izvući.
Kao obešena divljač vise moje ruke.
Pomozi! Izbavi!
Daj mi - usta na usta!

Voleh gorka pića, žestoke momke,
I koješta još.
Priznajem Ti, Bogo,
Ne mimoiđe me nijedan greh.
Kao Tvoje telo,
Moje srce je jastučić za igle.

Sorry, Gospode,
Nisam ja ni Marta ni Marija Magdalena.
Tvoj sam ispljuvak, tvoja slina.
Sad, sve ostavi na kantar.
Ne priteži i ne zakidaj.
Odreži!
Obnevidi mi srce, liši me vida.
Patiti i platiti.
Gospodi pomiluj!